Prolog i posveta

Prahu, koji nam nije otac, jer nije ništa,
A htio bi biti sebično i moćno sve –
Niz strnjišta, podno planina, u tunelima,
Prelazeći kanjone, rijeke, i tjeskobe,
Jadam ti se, udarajući glavom u nijema nebesa –
Hajde, siđi, priđi, pokupi i odnesi.
Da se isprazne potleušice, preostale,
Na ćuviku poviše šljivika koji ne rađaju,
Zgrade smišljene da se odobrovolji puk
Kojem se pružaju nož, pištolj i top,
Da kolje, strijelja i razori,
Sve što se jutros pomoli pred njim.
Sve je gluvo, slijepo i nijemo,
Da vičem poput tebe, da ričem, stijeno,
Jedva da bi se neko osvrnuo, kao zaborav
Što pokupi rod i više se nikada ne javi.
Mogao bih da navedem još imena,
Koja su utvare, rasap i nevidibog.
Šta da radim s njima, na papiru
Koji na kraju treba da oživi i ostane?
Samo on, među mrtvima, pritisnut
Istorijom, geografijom i lingvistikom.
Šta da dozovem, ne ovoga trena,
Nego jednog dana, kada se ponovo rodim,
Bog zna gdje, sam, bez iđe ikoga svoga,
I bez tebe, koji ne čitaš, ne slušaš
I ne razmišljaš o narodu između rijeka,
Spuštenom s neba, zaboravljenom, koji
Čeka i dalje da po njega dođu kočije
Bez konja i kočijaša, široke kao nebo?

(Iz poeme Bosna-ekspres)