Maksov frend živi s dementnom materom.
Neoženjen, sva ratišta prošao. Šta može drugo, veli Maks, kad uvečer idemo u grad – prvo je išamara, da je malo prepadne, da se ne izgubi, čovječe. Onda je nakljuka apaurinima i rakijicom.
Pa mu mama spava.
Da mu se ne izgubi negdje, veli Maks, čovječe.
A mi idemo u grad, nas dvojica, pedesettrogodišnjaci, frendovi s prve linije, kaže Maks.
Upoznam frendovu mater – bila davno slikarica.
Sve u podrumu propalo.
Onda počela gubiti vid.
Onda počela gubiti um.
Prepričavala mi slike iz podruma:
1. “Pored ruke sjedi mirno rukav uniforme”
2. “Sve što me moglo ikada vidjeti, zažmirilo me”
3. “Ruža razdvoji sjenku
Od vrtlareve ruke
I uvije se, pokrije se”
Ustane u četiri i plače
Maksov frend živi s dementnom materom.
Neoženjen, sva ratišta prošao. Šta može drugo, veli Maks, kad uvečer idemo u grad – prvo je išamara, da je malo prepadne, da se ne izgubi, čovječe. Onda je nakljuka apaurinima i rakijicom.
Pa mu mama spava.
Da mu se ne izgubi negdje, veli Maks, čovječe.
A mi idemo u grad, nas dvojica, pedesettrogodišnjaci, frendovi s prve linije, kaže Maks.
Upoznam frendovu mater – bila davno slikarica.
Sve u podrumu propalo.
Onda počela gubiti vid.
Onda počela gubiti um.
Prepričavala mi slike iz podruma:
1. “Pored ruke sjedi mirno rukav uniforme”
2. “Sve što me moglo ikada vidjeti, zažmirilo me”
3. “Ruža razdvoji sjenku
Od vrtlareve ruke
I uvije se, pokrije se”
Nek ruka šamara sama.