NENAD RADANOVIĆ – ANTOLOGIJA POSLIJERANE PRIPOVIJETKE U BIH
Eto kako se promećemo, živkarimo, kuveljamo. Ali, šta ćemo mi, moramo jopetke po ovim našim maglenim njivama bauljati. Jer stari smo i nemoćni za Austriju, a još mladi za smrt.
Đuro Damjanović, Golimjesto
Ovo je priča o knjizi koja zvanično ne postoji ni u bibliotekama. Odmah poslije pojavljivаnja, u jesen 1976. godine, Izdavač, ondašnji Glas iz Banjaluke, odrekao se svoje knjige i poslao je u tvornicu Incel, da se izreže kao sekundarna sirovina i od nje načini neki od njihovih proizvoda, recimo tariguz papir. Toj odluci, naravno, prethodila je osuda knjige i kritika svih onih koji su učestvovali u njenom objavljivanju, zbog nebudnosti, ako ne i subverzivne djelatnosti. Na famoznom zboru radnih ljudi, kojem sam predsjedavao kao tadašnji predsjednik, sudilo se knjizi, gotovo svi su bili da se ona skloni prije nego što tužilac to zatraži. Autocenzura kao znak pokajanja, ali i budnosti. Ipak smo zakasnili, tužilac je bio brži, njegove informacije bile su provovremene. Bilo je tu još formalnih i neformalnih partijskih sastanaka na kojima smo u prosjeku provodili po pet sati. Osjetim mučninu i nagon za povraćanjem čim se sjetim tih dana.
Do sada su o tom vremenu i o toj hajci na jednu knjigu, Antologtiju poslijeratne pripovijetke u BiH, u kojoj se našla i priča Đure Damjanovića Golimjesto, svoje mišljenje iznosili mnogi, reklo bi se, svi osim mene, urednika njenog, koji je, ili koji sam, odmah poslije toga podnio ostavku na tu dužnost i otišao iz Glasa u Poljoprivrednu školu, da đacima predajem matematiku. Taj moj čin malo ko je tada razumio, od mene se to nije ni tražilo, ali ja sam bio shvatio da je to jedino ispravno i da bilo kakve izjave po novinama ili javni protesti nemaju nikakve svrhe. Morao sam da se naprosto distanciram od odluke koja je, u svojoj osnovi, poništavala i mene kao slobodnu ličnost. A to sam od djetinjstva tražio po nekom tek mnogo kasnije shvatljivom nagonu.
Uostalom, ovako je to išlo.
Izdavačku djelatnost Glasa preuzeo sam 1975. godine kao odgovorni urednik, sa željom da je razvijem skromnije od velikih izdavačkih kuća, ali u svemu da slijedim njihove dobre strane i izdavačke procedure. Formiran je Savjet za izdavačku djelatnost, potom Redakcija, u kojoj osim mene i tehničke sekretarice nije još niko radio sa stalnim zaposlenjem. Objavljujući jednu po jednu knjigu, širio sam krug saradnika, od Ismeta Bekrića, Irfana Horozovića, Miljka Šindića, Zorice Turjačanin do Kolje Mićevića, koji će honorarno preuzeti ediciju Prevodi, u kojoj sam kao prvu u seriji, objavio knjigu njegovih prevoda E.A.Poa, Gavran i druge pesme. Za dvije godine izdavačka produkcija je narasla tako obilno da smo već imali štand na beogradskom Sajmu knjiga gdje smo promovisali tada naše najznačajnije izdanje, Sabrana djela Petra Kočića, u redakciji prof. Branka Milanovića.
Nekako u isto vrijeme u sarajevskom časopisu Život pojavila se Antologija poslijeratne pripovijetke u BiH, koju je sačinio književnik Nenad Radanović. Ta ideja mi se učinila dobrom i prihvatljivm za knjigu, koja bi sadržavala uzete priče dopunjene još nekim autorima kojih nije bilo u tom prvom izboru. Nenad Radanović je prihvatio taj posao i ubrzo poslao svoj izbor. Redakcioni odbor je odredio prof. dr Radovana Vučkovića da recenзira taj rukopis. Uzeli smo jednog recenzenta jer je bila riječ o već objavljenim tekstovima u knjigama koje su sve odreda bile prošle ondašnje uobičajene veoma stroge procedure. Današnji pisci o tome jedva nešto da znaju, ali u ono vrijeme objaviti knjigu kod zvaničnog izdavača, a drugih nije ni bilo, značilo je biti primljen u književničku bratiju. Prvi selektor bio je urednik, potom su dolazili recenzenti, koje je određivao redakcioni odbor, iz reda tada već afirmisanih književnika i profesora, da bi na kraju sve to aminovao izdavački savjet. Savjet je bio sastavljen pretežno od javnih ličnosti koje se lično nisu bavile pisanjem, mada je bilo i profesora (u B.L. to su bili profesori sa Pedagoške akademije). Iz te činjenice često su i nastupali razni nesporazumi, koji bi ponekad narastali u manjim sredinama do paranoičnog proganjanja nekog autora ili knjige.
U ovom se slučaju radilo baš o tome. Tek što se pojavila Antologija, u čvrstom povezu, u odličnom likovnom rješenju slikara Enesa Mundžića, kao kod Kafke, krenulo je sumnjičenje. Ništa tu nije bilo određeno, tek glasine u čaršiji, kako se to kaže u Bosni, o čemu je već Meša Selimović bio napisao svoje velike romane, da s tom knjigom nešto nije u redu. O njoj se priča i u Komitetu, pa i u Sarajevu. Bio sam iznenađen, jer knjiga još nije bila u distribuciji, ako je neko nešto pročitao, onda su to mogli biti samo ljudi oko Glasa. Recimo, linotipista, najrevnosniji čitalac svih knjiga koje se štampaju u našoj štampariji. Bio je zaista načitan. Zvali smo ga Lovac. Kasnije će govoriti kako je od svih priča u Antologiji, koju je on uradio na linotipu, što znači izlio slova kako se tada radilo u štamparijama, upravo Golimjesto najbolja. Njemu je jezik književnog djela bio presudan da knjigu hvali ili ne hvali. Vjerovao sam mu na riječ.
Ali, ko je zapravo prvi zazvonio na uzbunu? Teško je reći sa stopostotnom sigurnošću neko ime, po svemu sudeći to je učinio poznati društveni radnik i rukovodilac F. Pisaću inicijal imena, možda i prezimena, da ne bih povrijedio nikoga, slično ću uraditi i u navođenju ostalih aktera ove nevesele priče. Većina ih je upokojena, još poneko sjeća se aktera, ali porodice pamte, one su te koje pronose dobro i loše, ispravno i pogrešno, mržnju i ljubav, ako ove druge uopšte još ima u nama. Proširio se glas dakle, da je u Antologiji objavljena priča Đure Damjanovića koja je na liniji djelovanja već osuđene grupe neprijatelja socijalizma i bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Pošto je priču uvrstio Nenad Radanović a to prihvatili redom urednik R.R. i prof. R.V. onda treba vidjeti koja je njihova uloga u ovoj protivnarodnoj djelatnosti? Iako to zvanično nije tako obnarodovano, optužbe su bile u duhu onog vremena – teške i opasne.
Lov je bio otvoren. Da li za odstrel ili samo odmjeravanje snaga? Dvojica protagonista, antologičar i napadač F., znali su se od ranije i nisu se podnosili još dok je Radanović bio u Banjaluci. Jedan motiv više, trebalo je samo da se poklope okolnosti i eto prilike za osvetu. Nije se samo meni tako činilo, žestina s kojom je F. napadao sve uključene u ovu priču svjedoči ne samo o njegovom violentnom temperamentu, već i o nagomilanom bijesu prema N.R. Na sjednici Izdavačkog savjeta on je bio najdirektniji u povezivanju ovog slučaja sa prethodnim djelovanjem nacionalista što je bilo dobilo i svoj epilog na sudu. On je tražio odgovornost svih uključeni u ovu “zavjeru”. Slično je govorio i generalni direktor R. otišavši tako daleko u ocjeni priče i Antologije, ocijenivši da ta Antologija leži na gebelsovskim osnovama. Ja nešto crnje o našoj zemlji od 1941. godine nisam pročitao. To je gola konstrukcija koja ne ide ničemu što je prijateljsko ovoj zemlji. I sve tako i tome slično. Usprotivio sam se tom neprimjerenom poređenju, napomenuvši ako ćemo čovjeka od 25 godina porediti sa Beselsom onda ne tražite urednika izdavačke djelanosti nego nekog komesara. Druže direktore to su teške riječi. Poslije ovog sastanka odlučio sam da odem iz Glasa bar dok se ljudi ne otrezne od političkog ludila.
Uskoro na scenu izlaze novinari, naročito Smiljko Šagolj, tadašnji novinar beogradskih Večernjih novosti. Tada je pekao zanat kod vještih majstora lova na vještice. Nije bilo važno da li je čitao ili nije pripovijetku Golimjesto nego da se utvrde grijesi. Kreće od naslova: “Ozbiljne primedbe čitalaca na jednu priču u “Antologiji poslijeratne pripovijetke u BiH” sarajevskog književnika Nenada Radanovića”. Zatim se navodi javnost koja se nepotrebno uznemirava: Pripovetka ‘Golimjesto’ Đure Damjanovića, objavljena u “Antologiji poslijeratne pripovjetke u BiH”, koju je sastavio sarajevski književnik Nenad Radanović, izazvala je svojim sadržajem i porukama ozbiljne reakcije nekih čitalaca, naročito u Banjoj Luci. Sadržaj priče odnosi se, očigledno, na to područje, autor je rođen u Golešima, pored Banje Luke, a anatologiju je objavio banjolučki “Glas”. Autor pre svega, predstavlja selo tako kao da ga svak i sve pustoši: prosjaci, šumari, milicioneri, poreznici, poštari, opštinski službenici, lopovi, životinje, biljne bolesti, šuga, vremenske nepogode. Svakom daju, svak im uzima. Kraj priče glasi: “Eto vidite ko nam sve dolazi, i s kim imamo posla. A naša djeca u Austriji i Njemačkoj”, piše Damjanović. Autor, zatim, u dijalogu – natpevavanju između muškaraca koji rade u inostranstvu i njihovih supruga i devojaka suprostavlja jednu poznatu ratnu pesmu i jednu modernu o radnicima na privremenom radu u inostranstvu, da bi rekao: “Mi smo ovu zemlju krvlju natopili, a sad moramo da je napustimo, jer nemamo od čega da živimo”.
U međuvremenu, list Glas 2. marta 1977. godine objavio je tekst pod naslovom “Antologija privremeno zabranjena” u kojem stoji da je Okružno javno tužilaštvo u Banjoj Luci donijelo rješenje o privremenoj zabrani rasturanja knjige “Antologija poslijeratne pripovijetke u Bosni i Hercegovini” književnika Nenada Radanovića u izdanju OOUR NID, NIP “Glas” Banja Luka.
“Naime, u ovu knjigu uvrštena je i pripovijetka “Golimjesto” autora Đure Damjanovića, čiji se sadržaj odnosi i na područje opštine Banja Luka, a tretira i predstavlja selo u jednom idejno promašenom i neprihvatljivom svjetlu. Pored toga, pripovijetka sadrži lažne vijesti koje imaju za cilj uznemiravanje i obmanu javnosti…”
Naravno, prvi je napisao svoj odgovor prozvani Đuro Damjanović, ali njegovo pismo “Večernje novosti” odbile da objave. Na svu sreću u Beogradu je tada izlazila sjajna Književna reč koja je 10. marta 1977. godine posvetila dvije stranice ovom žalosnom slučaju. S naslovom “Nišani bez mete” i podnaslovom “Niko ne može da mi prišije činove nacionaliste, jer nisam bio na nacionalističkom frontu”, Damjanović, između ostalog piše:
“U vašem listu 20. februara 1977. godine objavljen je nadnaslovno podnaslovni naslov “Idejni promašaj dospeo u antologiju”, čiji je autor M. Šagolj. U nadnaslovu je: “Poslijeratna antologija pripovijetke u BiH” i njen sastavljač Nenad Radanović. U podnaslovu smo ja i moja pripovetka “Golimjesto”, zatim “banjalučka grupa” nacionalista, s kojom ja i moja pripovetka nemamo, apsolutno nikakve veze. Da se ne bih kleo, časnorečju ubeđivao, karakter i dušu podmetao kao štit, jer znam da mi se na taj način neće verovati, novine su novine, ja ću potanko i tačno priložiti tekst istine. Ali, pre nego što pređem na svoj tekst istine, moram iz Šagoljovog brzodopisničkog teksta navesti pasus neistine: “Simptomatično je da je, pored ostalih, autor u ovom delu pripovetke učinio jednu naizgled sitnu izmenu u odnosu na verziju pripovetke objavljenu prošle godine u jednom časopisu. A ta izmena je znatno pojačala asocijacije na pomenute događaje”. Tako kaže Šagolj, a pomenuti događaji su mu “zavera protiv istaknutih banjalučkih funkcionera”. Molim? Šta reče?
Moja priča “Golimjesto” objavljena je prvo u “Književnoj reči” 1973. godine pod naslovom “Naše mjesto”. Te iste godine priču sam proširio, još literarno doterao i dao joj naslov “Golimjesto”. To je bila konačna verzija priče, i takva je štampana u knjizi koja je objavljena 1974. godine. Iz knjige uzeo je Nenad Radanović za svoju bosanskohercegovačku antologiju, koja je objavljena pred prošlogodišnji Sajam knjige. Prošle godine jedan od urednika onog časopisa koji Šagolj pominje a ne imenuje, tražio mi je jednu priču za taj časopis koji se zove “Lica” iz Sarajeva. Poslao sam mu priču “Golimjesto”, koju sam pre slanja morao da skratim pošto je za njihov časopis preduga…”
Pored Damjanovićevog teksta u ovom dragocjenom broju Književne reči su još reagovanja istaknutih književnika onog vremena: Skendera Kulenovića, Branka Ćopića, Danila Kiša, Milana Nenadića, Milorada Vučelića, Aleksandra Ilića, Vidosava Stevanovića i drugih, koji su branili Damjanovićevu pripovijetku od besmislenih napada nekog tamo piščevog zavičaja. A zavičaj ne voli živog pisca. Mrtvom će, možda, podići spomenik, ako to zasluži svojim ponašanjem, ali živi pisac obično smeta, podsjeća savremenike na nešto, svoju osrednjost, glupost, bijedu i učmalost duha. Zato je bilo značajno da se u odbranu slobode književnog stvaralaštva koje nije i ne može biti novinski, propagandni ili samo informativni tekst, nego je nova stvarnost u kojoj će se, ako je autentična, prepoznavati generacije čitalaca, jave istaknuti pisci. Naravno, provincija odgovara na svoj način, proširivši krug zavjerenika za imena onih što brane neprijatelja našeg socijalizma sa ljudskim likom.
U slučaju Đure Damjanovića naši istaknuti pisci su osjetili da se tzv. sloboda stvaranja ovdje odjednom srozala ispod one koja je bila u tzv. staroj Jugoslaviji. Jer za pripovijetke ne samo tematski nego i stilski sasvim bliske pričama iz Golimjesta Branko Ćopić je kao mlad pisac dobio najznačajnije nagrade onog vremena. Sve je u tim Ćopićevim pričama, reklo bi se, propalo selo i teški pesimizam koji prati ovaj prostor od pamtivijeka izgleda. Sve su to Kočićevi potomci, kojima nisu mnogo pomogle ni revolucije ni kontrarevolucije, okupacije i oslobođenja. Ćopić je iskreno volio svog zemljaka Đuru, pomagao mu materijalno dok ovaj nije dobio zaposlenje u beogradskoj Prosveti. Zato se on i javio svojim tekstom, vjerovatno na traženje redakcije Književne reči.
Ćopićev tekst ima naslov “Trijebimo gubu iz torine”: “Mnogo sam se obradovao kada sam saznao da je mladi pisac, poletarac, moj zemljak Đuro Damjanović, dobio Isidorinu nagradu za svoju zbirku priča “Magla u rukama”. Sjetio sam se onih davnih dana svoje mladosti, 1940. godine, kada sam iz ruku te iste Isidore primio Rakićevu nagradu za moju zbirku priča “Planinci”. Znam šta je za mene, početnika, značila ta nagrada. Prosto sam okrilatio, preobrazio se, ja, zanesen junoša s ličko-bosanske granice, postavljen u zaštitničku sjenku velikog, nedostižnog Rakića. Računao sam da će slične sreće biti i moj Đuro Damjanović, pored jedinstvene i neponovljive Isidore Sekulić. Već sam se unaprijed radovao čitajući njegovu prozu, to čudno tkivo od opore magle polegle po tvrdom kamenju. Iz njegove rečenice pulsirao je istinski život, koji je vidio samo on, lično, i samo ga on mogao reći svojim riječima, bez laži i udvaranja ma kome bilo.Osjetio sam odmah: ovo govori talentovan dječak, mnogo bliži surovom životu nego što sam bio ja u njegovim godinama, opčinjen mjesečar između jave i sna. Međutim, posljednjih dana čujem jednu nevjerovatnu vijest: dvije godine nakon objavljivanja “Magle u rukama”, protiv Đurine priče “Golimjesto” štampane u pomenutoj zbirci, a sada uvrštenoj u Antologiju bh. pripovijetke, počinje prava hajka. Ljudi u toj priči prepoznaju selo u kojem se radnja odigrava, dešifruju na koga se sve priča odnosi, optužuju pisca za iskrivljavanje naše stvarnosti itd, itd, sve u stilu dobrog, starog i neuništivog Ždanova i njegove sveobuhvatne recepture za likvidaciju nepoćudnih spisatelja. Malo-malo, pa se, tu i tamo, razgori i bukne poneka ždanovistička vatrica i u njoj se nađe, za kolac vezan, neki kukavni jeretik iz mlađe generacije. Ovaj put to je Đuro Damjanović. Već ga vidim kako ide, pomalo sličan Davidu Štrpcu ili Luji Kočiću, skida kapu (ukoliko je ima) i pokorno se javlja:
– Pomaže bog, slavni suci na Banjoj Luci, ja sam vam neki Đuro Damjanović, selo Goleši, općina Banja Luka, a zemlja, čestiti tužioče, mislim da će biti Bosna…
Lako se meni smijati, nisam u Đurinoj koži, ali javni tužilac u Banjoj Luci zaista traži zabranu antologije u kojoj je štampana Đurina priča…A šta ćemo s onim ko je objavio zbirku ‘Magla u rukama’, šta ćemo sa žirijem koji joj dade Isidorinu nagradu, šta ćemo s onim koji je uvrsti u Antologiju bh. pripovijetke? Lako je sa Đurom na kraj izići, ali šta ćemo s tolikim nebudnim drugovima, koji dozvoliše da ta šugava priča dođe do takvih priznanja i počasti? Sve bih ja to surgunisao u Banju Luku, na sud, te neka vide kako se trijebi guba iz torine. Tako ti je to, jah!”
Književnik Vidosav Stevanović je između ostalog napisao: “Nije prvi put, a možda nije ni poslednji, da se pojavljuje nesporazum između savremenog proznog pisca i jedne, čini se, sasvim određene i definisane vrste “čitalaca”, koji mada i sami znaju da to nije istina pokušavaju da stvore utisak da iza njih stoje forumi i organizacije našeg društva. Nesporazum je zaista dubok i suštinski, indikativan već i po samom načinu ispoljavanja. I tu se odmah ponavlja drevna arhetipska situacija, pisac je, unapred, postavljen na optuženičku klupu, a mnogoliki, po pravilu poluanonimni “čitalac” postaje tužilac, koji sipa optužbe bez reda i smisla, monologizira samoupravno i beskrajno. Posledice mogu biti tragične, posledice mogu biti komične, balkanski groteskne i fantastične, a mogu biti prema prilikama i prema naravima aktera. Stvar se rasplete sudski, mislim pravno, ili se nikada ne rasplete, učesnici iz svega toga izađu s manje ili više pameti, javnost bude rđavo ili pogrešno obaveštena: slučaj je okončan.
Ali su štete mnogobrojne, neprimerene težini i ozbiljnosti optužbi, oštećeni su književnost, čitaoci, slobodan rast kulture, sam pisac. Iskreno rečeno, najviše je oštećen sam pisac, uzeta mu je koja stvaralačka godina, upropaštena jedna ili više knjiga, njegovom imenu zadat je nevidljiv, podmukli, ali delatni moralni udarac, od koga će se dugo oporavljati, ako se ikad i oporavi, vazda će, kao svaki frustrirani čovek, dokazivati da je prav gde ne može biti kriv. Na njega će pokazivati prstom i onda kad sve zamerke kao i sve sporedno i nevažno budu potpuno zaboravljeni. “On je, znate, imao onaj slučaj!””
Na jednoj tribini u “Književnoj reči” od 10. marta 1977. godine, u odbranu priče i pisca, oglasio se i Danilo Kiš. On piše u tekstu s naslovom “Za literaturu koja uznemiruje!” i ovo: “To da se jedna priča zabranjuje i s njom jedna antologija, jer tobože ta priča “predstavlja selo u jednom idejno promašenom svetlu” i jer “sadrži lažne vesti koje imaju za cilj uznemiravanje i obmanu javnosti” jeste pojava koja svedoči o tome da oni koji čitaju priče i sude o njima ne znaju šta je priča i ne znaju čitati beletristiku. Kada se priča uzdigla do milosti uobličenja prestaje biti nosiocem bilo kakve eksplicitne idejne poruke, priča nije vest i ne donosi vesti, ni lažne ni istinite (priče nisu novine): priča je jedno od mogućih viđenja i osećanja sveta iz raznih rakursa iz raznih osvetljenja, u različitom moralnom i pikturalnom svetlu, to je zapravo, ta mogućnost, elementarni oblik stvaralačke slobode. Svaka intervencija na tom planu, pogotovo ovakva drastična i nezgrapna intervencija (“treba povesti akciju i protiv knjige Đure Damjanovića “Magla u rukama””) može jedino da izazove uznemiravanje književne i neknjiževne javnosti i da naš labilni i frustrirani književni naraštaj navede na neopreznu i po literaturu selekciju palete, gde će tamne boje sve više nestajati, a zameniće ih ružičasta boja anđeoskih zadnjica i idilično cvrkut u kičerskim rajskim (seoskim) naseljima. Kič je, pak, najpogibeljniji idejni promašaj, kič dovodi do slatke dremeži umesto da uznemirava, kič je opoj i opijum i za buđenje iz te opijumske dremeži literatura koja uznemirava jedini je još mogući palijativ…”
Mislim da smo došli baš do te tačke o kojoj je tako nadahnuto pisao Kiš, gdje kič postaje mjerilo umjetnosti iza koje stoji država. Pogledajte večeras tv programe naših republičkih tzv. javnih emitera. Šta vidite? Golimjesto!
Moje knjige/18
NENAD RADANOVIĆ – ANTOLOGIJA POSLIJERANE PRIPOVIJETKE U BIH
Eto kako se promećemo, živkarimo, kuveljamo. Ali, šta ćemo mi, moramo jopetke po ovim našim maglenim njivama bauljati. Jer stari smo i nemoćni za Austriju, a još mladi za smrt.
Đuro Damjanović, Golimjesto
Ovo je priča o knjizi koja zvanično ne postoji ni u bibliotekama. Odmah poslije pojavljivаnja, u jesen 1976. godine, Izdavač, ondašnji Glas iz Banjaluke, odrekao se svoje knjige i poslao je u tvornicu Incel, da se izreže kao sekundarna sirovina i od nje načini neki od njihovih proizvoda, recimo tariguz papir. Toj odluci, naravno, prethodila je osuda knjige i kritika svih onih koji su učestvovali u njenom objavljivanju, zbog nebudnosti, ako ne i subverzivne djelatnosti. Na famoznom zboru radnih ljudi, kojem sam predsjedavao kao tadašnji predsjednik, sudilo se knjizi, gotovo svi su bili da se ona skloni prije nego što tužilac to zatraži. Autocenzura kao znak pokajanja, ali i budnosti. Ipak smo zakasnili, tužilac je bio brži, njegove informacije bile su provovremene. Bilo je tu još formalnih i neformalnih partijskih sastanaka na kojima smo u prosjeku provodili po pet sati. Osjetim mučninu i nagon za povraćanjem čim se sjetim tih dana.
Do sada su o tom vremenu i o toj hajci na jednu knjigu, Antologtiju poslijeratne pripovijetke u BiH, u kojoj se našla i priča Đure Damjanovića Golimjesto, svoje mišljenje iznosili mnogi, reklo bi se, svi osim mene, urednika njenog, koji je, ili koji sam, odmah poslije toga podnio ostavku na tu dužnost i otišao iz Glasa u Poljoprivrednu školu, da đacima predajem matematiku. Taj moj čin malo ko je tada razumio, od mene se to nije ni tražilo, ali ja sam bio shvatio da je to jedino ispravno i da bilo kakve izjave po novinama ili javni protesti nemaju nikakve svrhe. Morao sam da se naprosto distanciram od odluke koja je, u svojoj osnovi, poništavala i mene kao slobodnu ličnost. A to sam od djetinjstva tražio po nekom tek mnogo kasnije shvatljivom nagonu.
Uostalom, ovako je to išlo.
Izdavačku djelatnost Glasa preuzeo sam 1975. godine kao odgovorni urednik, sa željom da je razvijem skromnije od velikih izdavačkih kuća, ali u svemu da slijedim njihove dobre strane i izdavačke procedure. Formiran je Savjet za izdavačku djelatnost, potom Redakcija, u kojoj osim mene i tehničke sekretarice nije još niko radio sa stalnim zaposlenjem. Objavljujući jednu po jednu knjigu, širio sam krug saradnika, od Ismeta Bekrića, Irfana Horozovića, Miljka Šindića, Zorice Turjačanin do Kolje Mićevića, koji će honorarno preuzeti ediciju Prevodi, u kojoj sam kao prvu u seriji, objavio knjigu njegovih prevoda E.A.Poa, Gavran i druge pesme. Za dvije godine izdavačka produkcija je narasla tako obilno da smo već imali štand na beogradskom Sajmu knjiga gdje smo promovisali tada naše najznačajnije izdanje, Sabrana djela Petra Kočića, u redakciji prof. Branka Milanovića.
Nekako u isto vrijeme u sarajevskom časopisu Život pojavila se Antologija poslijeratne pripovijetke u BiH, koju je sačinio književnik Nenad Radanović. Ta ideja mi se učinila dobrom i prihvatljivm za knjigu, koja bi sadržavala uzete priče dopunjene još nekim autorima kojih nije bilo u tom prvom izboru. Nenad Radanović je prihvatio taj posao i ubrzo poslao svoj izbor. Redakcioni odbor je odredio prof. dr Radovana Vučkovića da recenзira taj rukopis. Uzeli smo jednog recenzenta jer je bila riječ o već objavljenim tekstovima u knjigama koje su sve odreda bile prošle ondašnje uobičajene veoma stroge procedure. Današnji pisci o tome jedva nešto da znaju, ali u ono vrijeme objaviti knjigu kod zvaničnog izdavača, a drugih nije ni bilo, značilo je biti primljen u književničku bratiju. Prvi selektor bio je urednik, potom su dolazili recenzenti, koje je određivao redakcioni odbor, iz reda tada već afirmisanih književnika i profesora, da bi na kraju sve to aminovao izdavački savjet. Savjet je bio sastavljen pretežno od javnih ličnosti koje se lično nisu bavile pisanjem, mada je bilo i profesora (u B.L. to su bili profesori sa Pedagoške akademije). Iz te činjenice često su i nastupali razni nesporazumi, koji bi ponekad narastali u manjim sredinama do paranoičnog proganjanja nekog autora ili knjige.
U ovom se slučaju radilo baš o tome. Tek što se pojavila Antologija, u čvrstom povezu, u odličnom likovnom rješenju slikara Enesa Mundžića, kao kod Kafke, krenulo je sumnjičenje. Ništa tu nije bilo određeno, tek glasine u čaršiji, kako se to kaže u Bosni, o čemu je već Meša Selimović bio napisao svoje velike romane, da s tom knjigom nešto nije u redu. O njoj se priča i u Komitetu, pa i u Sarajevu. Bio sam iznenađen, jer knjiga još nije bila u distribuciji, ako je neko nešto pročitao, onda su to mogli biti samo ljudi oko Glasa. Recimo, linotipista, najrevnosniji čitalac svih knjiga koje se štampaju u našoj štampariji. Bio je zaista načitan. Zvali smo ga Lovac. Kasnije će govoriti kako je od svih priča u Antologiji, koju je on uradio na linotipu, što znači izlio slova kako se tada radilo u štamparijama, upravo Golimjesto najbolja. Njemu je jezik književnog djela bio presudan da knjigu hvali ili ne hvali. Vjerovao sam mu na riječ.
Ali, ko je zapravo prvi zazvonio na uzbunu? Teško je reći sa stopostotnom sigurnošću neko ime, po svemu sudeći to je učinio poznati društveni radnik i rukovodilac F. Pisaću inicijal imena, možda i prezimena, da ne bih povrijedio nikoga, slično ću uraditi i u navođenju ostalih aktera ove nevesele priče. Većina ih je upokojena, još poneko sjeća se aktera, ali porodice pamte, one su te koje pronose dobro i loše, ispravno i pogrešno, mržnju i ljubav, ako ove druge uopšte još ima u nama. Proširio se glas dakle, da je u Antologiji objavljena priča Đure Damjanovića koja je na liniji djelovanja već osuđene grupe neprijatelja socijalizma i bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Pošto je priču uvrstio Nenad Radanović a to prihvatili redom urednik R.R. i prof. R.V. onda treba vidjeti koja je njihova uloga u ovoj protivnarodnoj djelatnosti? Iako to zvanično nije tako obnarodovano, optužbe su bile u duhu onog vremena – teške i opasne.
Lov je bio otvoren. Da li za odstrel ili samo odmjeravanje snaga? Dvojica protagonista, antologičar i napadač F., znali su se od ranije i nisu se podnosili još dok je Radanović bio u Banjaluci. Jedan motiv više, trebalo je samo da se poklope okolnosti i eto prilike za osvetu. Nije se samo meni tako činilo, žestina s kojom je F. napadao sve uključene u ovu priču svjedoči ne samo o njegovom violentnom temperamentu, već i o nagomilanom bijesu prema N.R. Na sjednici Izdavačkog savjeta on je bio najdirektniji u povezivanju ovog slučaja sa prethodnim djelovanjem nacionalista što je bilo dobilo i svoj epilog na sudu. On je tražio odgovornost svih uključeni u ovu “zavjeru”. Slično je govorio i generalni direktor R. otišavši tako daleko u ocjeni priče i Antologije, ocijenivši da ta Antologija leži na gebelsovskim osnovama. Ja nešto crnje o našoj zemlji od 1941. godine nisam pročitao. To je gola konstrukcija koja ne ide ničemu što je prijateljsko ovoj zemlji. I sve tako i tome slično. Usprotivio sam se tom neprimjerenom poređenju, napomenuvši ako ćemo čovjeka od 25 godina porediti sa Beselsom onda ne tražite urednika izdavačke djelanosti nego nekog komesara. Druže direktore to su teške riječi. Poslije ovog sastanka odlučio sam da odem iz Glasa bar dok se ljudi ne otrezne od političkog ludila.
Uskoro na scenu izlaze novinari, naročito Smiljko Šagolj, tadašnji novinar beogradskih Večernjih novosti. Tada je pekao zanat kod vještih majstora lova na vještice. Nije bilo važno da li je čitao ili nije pripovijetku Golimjesto nego da se utvrde grijesi. Kreće od naslova: “Ozbiljne primedbe čitalaca na jednu priču u “Antologiji poslijeratne pripovijetke u BiH” sarajevskog književnika Nenada Radanovića”. Zatim se navodi javnost koja se nepotrebno uznemirava: Pripovetka ‘Golimjesto’ Đure Damjanovića, objavljena u “Antologiji poslijeratne pripovjetke u BiH”, koju je sastavio sarajevski književnik Nenad Radanović, izazvala je svojim sadržajem i porukama ozbiljne reakcije nekih čitalaca, naročito u Banjoj Luci. Sadržaj priče odnosi se, očigledno, na to područje, autor je rođen u Golešima, pored Banje Luke, a anatologiju je objavio banjolučki “Glas”. Autor pre svega, predstavlja selo tako kao da ga svak i sve pustoši: prosjaci, šumari, milicioneri, poreznici, poštari, opštinski službenici, lopovi, životinje, biljne bolesti, šuga, vremenske nepogode. Svakom daju, svak im uzima. Kraj priče glasi: “Eto vidite ko nam sve dolazi, i s kim imamo posla. A naša djeca u Austriji i Njemačkoj”, piše Damjanović. Autor, zatim, u dijalogu – natpevavanju između muškaraca koji rade u inostranstvu i njihovih supruga i devojaka suprostavlja jednu poznatu ratnu pesmu i jednu modernu o radnicima na privremenom radu u inostranstvu, da bi rekao: “Mi smo ovu zemlju krvlju natopili, a sad moramo da je napustimo, jer nemamo od čega da živimo”.
U međuvremenu, list Glas 2. marta 1977. godine objavio je tekst pod naslovom “Antologija privremeno zabranjena” u kojem stoji da je Okružno javno tužilaštvo u Banjoj Luci donijelo rješenje o privremenoj zabrani rasturanja knjige “Antologija poslijeratne pripovijetke u Bosni i Hercegovini” književnika Nenada Radanovića u izdanju OOUR NID, NIP “Glas” Banja Luka.
“Naime, u ovu knjigu uvrštena je i pripovijetka “Golimjesto” autora Đure Damjanovića, čiji se sadržaj odnosi i na područje opštine Banja Luka, a tretira i predstavlja selo u jednom idejno promašenom i neprihvatljivom svjetlu. Pored toga, pripovijetka sadrži lažne vijesti koje imaju za cilj uznemiravanje i obmanu javnosti…”
Naravno, prvi je napisao svoj odgovor prozvani Đuro Damjanović, ali njegovo pismo “Večernje novosti” odbile da objave. Na svu sreću u Beogradu je tada izlazila sjajna Književna reč koja je 10. marta 1977. godine posvetila dvije stranice ovom žalosnom slučaju. S naslovom “Nišani bez mete” i podnaslovom “Niko ne može da mi prišije činove nacionaliste, jer nisam bio na nacionalističkom frontu”, Damjanović, između ostalog piše:
“U vašem listu 20. februara 1977. godine objavljen je nadnaslovno podnaslovni naslov “Idejni promašaj dospeo u antologiju”, čiji je autor M. Šagolj. U nadnaslovu je: “Poslijeratna antologija pripovijetke u BiH” i njen sastavljač Nenad Radanović. U podnaslovu smo ja i moja pripovetka “Golimjesto”, zatim “banjalučka grupa” nacionalista, s kojom ja i moja pripovetka nemamo, apsolutno nikakve veze. Da se ne bih kleo, časnorečju ubeđivao, karakter i dušu podmetao kao štit, jer znam da mi se na taj način neće verovati, novine su novine, ja ću potanko i tačno priložiti tekst istine. Ali, pre nego što pređem na svoj tekst istine, moram iz Šagoljovog brzodopisničkog teksta navesti pasus neistine: “Simptomatično je da je, pored ostalih, autor u ovom delu pripovetke učinio jednu naizgled sitnu izmenu u odnosu na verziju pripovetke objavljenu prošle godine u jednom časopisu. A ta izmena je znatno pojačala asocijacije na pomenute događaje”. Tako kaže Šagolj, a pomenuti događaji su mu “zavera protiv istaknutih banjalučkih funkcionera”. Molim? Šta reče?
Moja priča “Golimjesto” objavljena je prvo u “Književnoj reči” 1973. godine pod naslovom “Naše mjesto”. Te iste godine priču sam proširio, još literarno doterao i dao joj naslov “Golimjesto”. To je bila konačna verzija priče, i takva je štampana u knjizi koja je objavljena 1974. godine. Iz knjige uzeo je Nenad Radanović za svoju bosanskohercegovačku antologiju, koja je objavljena pred prošlogodišnji Sajam knjige. Prošle godine jedan od urednika onog časopisa koji Šagolj pominje a ne imenuje, tražio mi je jednu priču za taj časopis koji se zove “Lica” iz Sarajeva. Poslao sam mu priču “Golimjesto”, koju sam pre slanja morao da skratim pošto je za njihov časopis preduga…”
Pored Damjanovićevog teksta u ovom dragocjenom broju Književne reči su još reagovanja istaknutih književnika onog vremena: Skendera Kulenovića, Branka Ćopića, Danila Kiša, Milana Nenadića, Milorada Vučelića, Aleksandra Ilića, Vidosava Stevanovića i drugih, koji su branili Damjanovićevu pripovijetku od besmislenih napada nekog tamo piščevog zavičaja. A zavičaj ne voli živog pisca. Mrtvom će, možda, podići spomenik, ako to zasluži svojim ponašanjem, ali živi pisac obično smeta, podsjeća savremenike na nešto, svoju osrednjost, glupost, bijedu i učmalost duha. Zato je bilo značajno da se u odbranu slobode književnog stvaralaštva koje nije i ne može biti novinski, propagandni ili samo informativni tekst, nego je nova stvarnost u kojoj će se, ako je autentična, prepoznavati generacije čitalaca, jave istaknuti pisci. Naravno, provincija odgovara na svoj način, proširivši krug zavjerenika za imena onih što brane neprijatelja našeg socijalizma sa ljudskim likom.
U slučaju Đure Damjanovića naši istaknuti pisci su osjetili da se tzv. sloboda stvaranja ovdje odjednom srozala ispod one koja je bila u tzv. staroj Jugoslaviji. Jer za pripovijetke ne samo tematski nego i stilski sasvim bliske pričama iz Golimjesta Branko Ćopić je kao mlad pisac dobio najznačajnije nagrade onog vremena. Sve je u tim Ćopićevim pričama, reklo bi se, propalo selo i teški pesimizam koji prati ovaj prostor od pamtivijeka izgleda. Sve su to Kočićevi potomci, kojima nisu mnogo pomogle ni revolucije ni kontrarevolucije, okupacije i oslobođenja. Ćopić je iskreno volio svog zemljaka Đuru, pomagao mu materijalno dok ovaj nije dobio zaposlenje u beogradskoj Prosveti. Zato se on i javio svojim tekstom, vjerovatno na traženje redakcije Književne reči.
Ćopićev tekst ima naslov “Trijebimo gubu iz torine”: “Mnogo sam se obradovao kada sam saznao da je mladi pisac, poletarac, moj zemljak Đuro Damjanović, dobio Isidorinu nagradu za svoju zbirku priča “Magla u rukama”. Sjetio sam se onih davnih dana svoje mladosti, 1940. godine, kada sam iz ruku te iste Isidore primio Rakićevu nagradu za moju zbirku priča “Planinci”. Znam šta je za mene, početnika, značila ta nagrada. Prosto sam okrilatio, preobrazio se, ja, zanesen junoša s ličko-bosanske granice, postavljen u zaštitničku sjenku velikog, nedostižnog Rakića. Računao sam da će slične sreće biti i moj Đuro Damjanović, pored jedinstvene i neponovljive Isidore Sekulić. Već sam se unaprijed radovao čitajući njegovu prozu, to čudno tkivo od opore magle polegle po tvrdom kamenju. Iz njegove rečenice pulsirao je istinski život, koji je vidio samo on, lično, i samo ga on mogao reći svojim riječima, bez laži i udvaranja ma kome bilo.Osjetio sam odmah: ovo govori talentovan dječak, mnogo bliži surovom životu nego što sam bio ja u njegovim godinama, opčinjen mjesečar između jave i sna. Međutim, posljednjih dana čujem jednu nevjerovatnu vijest: dvije godine nakon objavljivanja “Magle u rukama”, protiv Đurine priče “Golimjesto” štampane u pomenutoj zbirci, a sada uvrštenoj u Antologiju bh. pripovijetke, počinje prava hajka. Ljudi u toj priči prepoznaju selo u kojem se radnja odigrava, dešifruju na koga se sve priča odnosi, optužuju pisca za iskrivljavanje naše stvarnosti itd, itd, sve u stilu dobrog, starog i neuništivog Ždanova i njegove sveobuhvatne recepture za likvidaciju nepoćudnih spisatelja. Malo-malo, pa se, tu i tamo, razgori i bukne poneka ždanovistička vatrica i u njoj se nađe, za kolac vezan, neki kukavni jeretik iz mlađe generacije. Ovaj put to je Đuro Damjanović. Već ga vidim kako ide, pomalo sličan Davidu Štrpcu ili Luji Kočiću, skida kapu (ukoliko je ima) i pokorno se javlja:
– Pomaže bog, slavni suci na Banjoj Luci, ja sam vam neki Đuro Damjanović, selo Goleši, općina Banja Luka, a zemlja, čestiti tužioče, mislim da će biti Bosna…
Lako se meni smijati, nisam u Đurinoj koži, ali javni tužilac u Banjoj Luci zaista traži zabranu antologije u kojoj je štampana Đurina priča…A šta ćemo s onim ko je objavio zbirku ‘Magla u rukama’, šta ćemo sa žirijem koji joj dade Isidorinu nagradu, šta ćemo s onim koji je uvrsti u Antologiju bh. pripovijetke? Lako je sa Đurom na kraj izići, ali šta ćemo s tolikim nebudnim drugovima, koji dozvoliše da ta šugava priča dođe do takvih priznanja i počasti? Sve bih ja to surgunisao u Banju Luku, na sud, te neka vide kako se trijebi guba iz torine. Tako ti je to, jah!”
Književnik Vidosav Stevanović je između ostalog napisao: “Nije prvi put, a možda nije ni poslednji, da se pojavljuje nesporazum između savremenog proznog pisca i jedne, čini se, sasvim određene i definisane vrste “čitalaca”, koji mada i sami znaju da to nije istina pokušavaju da stvore utisak da iza njih stoje forumi i organizacije našeg društva. Nesporazum je zaista dubok i suštinski, indikativan već i po samom načinu ispoljavanja. I tu se odmah ponavlja drevna arhetipska situacija, pisac je, unapred, postavljen na optuženičku klupu, a mnogoliki, po pravilu poluanonimni “čitalac” postaje tužilac, koji sipa optužbe bez reda i smisla, monologizira samoupravno i beskrajno. Posledice mogu biti tragične, posledice mogu biti komične, balkanski groteskne i fantastične, a mogu biti prema prilikama i prema naravima aktera. Stvar se rasplete sudski, mislim pravno, ili se nikada ne rasplete, učesnici iz svega toga izađu s manje ili više pameti, javnost bude rđavo ili pogrešno obaveštena: slučaj je okončan.
Ali su štete mnogobrojne, neprimerene težini i ozbiljnosti optužbi, oštećeni su književnost, čitaoci, slobodan rast kulture, sam pisac. Iskreno rečeno, najviše je oštećen sam pisac, uzeta mu je koja stvaralačka godina, upropaštena jedna ili više knjiga, njegovom imenu zadat je nevidljiv, podmukli, ali delatni moralni udarac, od koga će se dugo oporavljati, ako se ikad i oporavi, vazda će, kao svaki frustrirani čovek, dokazivati da je prav gde ne može biti kriv. Na njega će pokazivati prstom i onda kad sve zamerke kao i sve sporedno i nevažno budu potpuno zaboravljeni. “On je, znate, imao onaj slučaj!””
Na jednoj tribini u “Književnoj reči” od 10. marta 1977. godine, u odbranu priče i pisca, oglasio se i Danilo Kiš. On piše u tekstu s naslovom “Za literaturu koja uznemiruje!” i ovo: “To da se jedna priča zabranjuje i s njom jedna antologija, jer tobože ta priča “predstavlja selo u jednom idejno promašenom svetlu” i jer “sadrži lažne vesti koje imaju za cilj uznemiravanje i obmanu javnosti” jeste pojava koja svedoči o tome da oni koji čitaju priče i sude o njima ne znaju šta je priča i ne znaju čitati beletristiku. Kada se priča uzdigla do milosti uobličenja prestaje biti nosiocem bilo kakve eksplicitne idejne poruke, priča nije vest i ne donosi vesti, ni lažne ni istinite (priče nisu novine): priča je jedno od mogućih viđenja i osećanja sveta iz raznih rakursa iz raznih osvetljenja, u različitom moralnom i pikturalnom svetlu, to je zapravo, ta mogućnost, elementarni oblik stvaralačke slobode. Svaka intervencija na tom planu, pogotovo ovakva drastična i nezgrapna intervencija (“treba povesti akciju i protiv knjige Đure Damjanovića “Magla u rukama””) može jedino da izazove uznemiravanje književne i neknjiževne javnosti i da naš labilni i frustrirani književni naraštaj navede na neopreznu i po literaturu selekciju palete, gde će tamne boje sve više nestajati, a zameniće ih ružičasta boja anđeoskih zadnjica i idilično cvrkut u kičerskim rajskim (seoskim) naseljima. Kič je, pak, najpogibeljniji idejni promašaj, kič dovodi do slatke dremeži umesto da uznemirava, kič je opoj i opijum i za buđenje iz te opijumske dremeži literatura koja uznemirava jedini je još mogući palijativ…”
Mislim da smo došli baš do te tačke o kojoj je tako nadahnuto pisao Kiš, gdje kič postaje mjerilo umjetnosti iza koje stoji država. Pogledajte večeras tv programe naših republičkih tzv. javnih emitera. Šta vidite? Golimjesto!