Kraj je dana. Na staklu prozora,
Uz gredu koja podupire gožđanik, ogleda se hortenzija.
Njeni cvjetovi su izbledjeli na suncu, ali to se u staklu
Samo kovrdžave puderaste latice i komadićak zemlje, iz koje vire čavli.
Majka ih je provlačila između trave, između uspavanih
Tjelešca pauka i mrava, koji su bježali pred
Njenim jagodicama ili kapljicama rose. Ali,
Trava je sada spaljena, i po njoj više ne hodam bosa.
Kada umire trava, majka u vodu kojom zaljeva
Hortenziju dodaje tintu. Zatim posiječe
Sve ocvale cvjetne glave; nanizat će ih u veliku
Ogrlicu koju ćemo podijeliti, iako ona misli
Da pripada samo njoj.
U kutu stakla je još i sjenka koja me vuče u krevet,
kao što ulazi u srce hortenzije.
Neko će u proljeće iz zemlje izvaditi čavle,
složiti ih u teglu, kao izboje od dva pupa.
Kad se vrati u kuću, oblaci će progutati mjesec.
U tami će klonuti, a čavli će povikati “Sve živo
I sve neživo…”, želeći da se vrate ispod mjeseca,
Hortenziji, koja se preobražava u nebo.
Hortenzija
Kraj je dana. Na staklu prozora,
Uz gredu koja podupire gožđanik, ogleda se hortenzija.
Njeni cvjetovi su izbledjeli na suncu, ali to se u staklu
Samo kovrdžave puderaste latice i komadićak zemlje, iz koje vire čavli.
Majka ih je provlačila između trave, između uspavanih
Tjelešca pauka i mrava, koji su bježali pred
Njenim jagodicama ili kapljicama rose. Ali,
Trava je sada spaljena, i po njoj više ne hodam bosa.
Kada umire trava, majka u vodu kojom zaljeva
Hortenziju dodaje tintu. Zatim posiječe
Sve ocvale cvjetne glave; nanizat će ih u veliku
Ogrlicu koju ćemo podijeliti, iako ona misli
Da pripada samo njoj.
U kutu stakla je još i sjenka koja me vuče u krevet,
kao što ulazi u srce hortenzije.
Neko će u proljeće iz zemlje izvaditi čavle,
složiti ih u teglu, kao izboje od dva pupa.
Kad se vrati u kuću, oblaci će progutati mjesec.
U tami će klonuti, a čavli će povikati “Sve živo
I sve neživo…”, želeći da se vrate ispod mjeseca,
Hortenziji, koja se preobražava u nebo.