_______________________(Onima, koji su umjesto protiv crvenih mundira, ___________________________ratovali protiv pravih – pravcatih vojnika)
Izgubio sam se sa hiljadama drugih
između onog (što je prošlo)
i ovog (što neprestano prolazi)
vremena.
Izgubio sam se a da ni prstom nisam mako,
niti sam mislio da bih možda mogao maknuti
a kamoli da će neko u moje vlastito ime:
paliti, rušiti, ubijati, progoniti…
Ustvari se nisam izgubio, kao ni hiljade drugih
već su nas izgubili oni koji vjeruju da je nebitno
baca li se otpadak u korpu ili pored.
Izgubili su nas najviše što se može izgubiti-
kao igla u plastu sijena postali smo sinonim za nemoguće.
Ono što je prošlo jedva da pamtim
jer vremenu u čovjeku ne preostaje ništa
nego da kao mrlja blijedi.
Pa tako imam nekoliko za restauraciju sazrelih fotografija
na kojima se iza blijedo-bijelih mrlji krije lice naivnog djeteta.
U njegovoj okolini, u kadru tih fotografija
dominira masivni namještaj, u čijem se spokojstvu očituje njegova jedina funkcija:
čekanje.
Čekanje poput utvare
zalijeće se u avionu mlažnjaku;
kao da će sletiti na pistu fotografije.
Taman kada je hoće dotaknuti ponovo uzleti
i nestane ostavljajući iza sebe smijeh cinika.
Kao da se neko igra s nama.
Zatim se sjećam onih mladih
majčinih i očevih lica
kako nespretno pokušavaju uživati u blagostanju prosječne večere.
Na trenutke ta lica preplavljuje depresija
koju u jutru umivaju ispoštivanjem građanskih dužnosti.
Zatim je neko došao da sve to promjeni.
Upalio je fitilj i čekao sa strane
da param-parčad raskravljene bombe
usmjeri u pravcu na čijem je kraju mogućnost stradanja manja.
A mi smo u tamno-vlažnim podrumima
trčali maratone u dubine mraka.
Poput shizofrenicara
od straha nas je spopadao visokofrekventni plač
u čijem tonu je stanovala još jedino krepala vrana.
Zaborav nas je tjerao u snove,
gdje smo naivno ubijali četnike i ustaše,
vjerujući kako sa sjevera dolazi vojska u bijelim uniformama.
Naši zločini su trebali biti nagrađeni,
a samo smo se budili u jutru punom vlage,
najčešće u vlastitoj mokraći.
U našim svjetovima,
Nikola Tesla je bio nikada rođeno dijete,
kao i mnogi drugi čije su biografije popunjavale svjetske enciklopedije.
Gaus je bio glup, Niče nebitan, Kami stranac,
Mi smo mogli i bez Fleminga.
Upustvo arheolozima
_______________________(Onima, koji su umjesto protiv crvenih mundira,
___________________________ratovali protiv pravih – pravcatih vojnika)
Izgubio sam se sa hiljadama drugih
između onog (što je prošlo)
i ovog (što neprestano prolazi)
vremena.
Izgubio sam se a da ni prstom nisam mako,
niti sam mislio da bih možda mogao maknuti
a kamoli da će neko u moje vlastito ime:
paliti, rušiti, ubijati, progoniti…
Ustvari se nisam izgubio, kao ni hiljade drugih
već su nas izgubili oni koji vjeruju da je nebitno
baca li se otpadak u korpu ili pored.
Izgubili su nas najviše što se može izgubiti-
kao igla u plastu sijena postali smo sinonim za nemoguće.
Ono što je prošlo jedva da pamtim
jer vremenu u čovjeku ne preostaje ništa
nego da kao mrlja blijedi.
Pa tako imam nekoliko za restauraciju sazrelih fotografija
na kojima se iza blijedo-bijelih mrlji krije lice naivnog djeteta.
U njegovoj okolini, u kadru tih fotografija
dominira masivni namještaj, u čijem se spokojstvu očituje njegova jedina funkcija:
čekanje.
Čekanje poput utvare
zalijeće se u avionu mlažnjaku;
kao da će sletiti na pistu fotografije.
Taman kada je hoće dotaknuti ponovo uzleti
i nestane ostavljajući iza sebe smijeh cinika.
Kao da se neko igra s nama.
Zatim se sjećam onih mladih
majčinih i očevih lica
kako nespretno pokušavaju uživati u blagostanju prosječne večere.
Na trenutke ta lica preplavljuje depresija
koju u jutru umivaju ispoštivanjem građanskih dužnosti.
Zatim je neko došao da sve to promjeni.
Upalio je fitilj i čekao sa strane
da param-parčad raskravljene bombe
usmjeri u pravcu na čijem je kraju mogućnost stradanja manja.
A mi smo u tamno-vlažnim podrumima
trčali maratone u dubine mraka.
Poput shizofrenicara
od straha nas je spopadao visokofrekventni plač
u čijem tonu je stanovala još jedino krepala vrana.
Zaborav nas je tjerao u snove,
gdje smo naivno ubijali četnike i ustaše,
vjerujući kako sa sjevera dolazi vojska u bijelim uniformama.
Naši zločini su trebali biti nagrađeni,
a samo smo se budili u jutru punom vlage,
najčešće u vlastitoj mokraći.
U našim svjetovima,
Nikola Tesla je bio nikada rođeno dijete,
kao i mnogi drugi čije su biografije popunjavale svjetske enciklopedije.
Gaus je bio glup, Niče nebitan, Kami stranac,
Mi smo mogli i bez Fleminga.