_________________Posvećeno drugaricama Ivki Grgić i Pavici Laštro. ________________________ ___I svim ostalim Slobodnim ženama.
*
– Ali kad Vam kažem, ta ulica nije tu, i niti Trg Republike ne postoji u ovom gradu. Doduše tek sam se doselila u ovaj grad.
– Ali drugarice, to ne može biti. Pogledajte na papiriću, izrezala sam ga iz novina.
– Pitajte ovoga gospodina preko puta sa fotoaparatom.
– Zdravo druže. Tražim ovu adresu. Molim te…
Pogledao sam popis ulica u svom vodiču. Nema te ulice. Niti Trga Republike.
– Žao mi je drugarice. Tih adresa nema u ovom gradu.
Već dvadeset godina nisam izgovorio ovu riječ. Drugarice. Ali žena mi se obratila tim nazivom. Pa je bilo pristojno da joj se i ja obratim. Drugarice. Mada nije isto, ovo je ipak španjolski, a ne hrvatski… compañera… I ne budi sentimentalnost koju bi pobudilo izgovaranje naglas riječi… Druže… Drugarice… Mada kada izgovaram i u sebi čudno se osjećam. Jer je riječ potpuno nestala. Ako je bila politički protjerana, zašto je potpuno nestala? Zašto se ne smije pojaviti tu i tamo. Ona nije zabranjena. Ona je izbrisana. Postala je uvreda. Kao i dječja ideja iz vremena moga djetinjstva, da su svi ljudi braća, da su drugovi. I drugarice.
– Drugarice, žao mi je. Možda je greška. I ja sam stranac u ovom gradu. Pitajte nekoga domaćeg.
– Oooo. Vi ste stranac… Drago mi je upoznati nekog iz Internacionalne brigade. Odakle si druže?
– Iz Hrvatske.
– Oprostite, ne znam gdje je to. Moram ići… Smrt fašizmu…
I ode ona…
Smrt fašizmu?
I koliko dugo to nisam čuo? I šta je toj ženi? Odakle joj to sve? I počinjem premotavati traku unazad. Njena frizura, njena odjeća, njene cipele… i kovčeg…. i kovčeg… i on… Sve je kao iz muzeja. Kao da su iz početka prošlog stoljeća…
Sranje…
Njen papirić s adresom ostao mi je u ruci. Potrčao sam za njom, ali je već nestala iza ugla. Kako će sad naći svoju adresu? Nadam se da ju već zna napamet od zapitkivanja. Adresa je istrgnuta iz novina. I ispod adrese piše sitno ime novina. Mujeres libres. Slobodne žene. I piše datum. 2 mayo 1936.
1936?
Volim čitati stare novine. Daju ti pravi odmak od stvarnosti. Pokažu ti koliko je ono što je bitno danas, nebitno sutra. Ono što je bilo bitno jučer, nebitno je danas. I tako dalje, i tako dalje. I onda počinješ čitati jučerašnje novine kao netko tko ih čita poslije sto godina. Počinješ biti arheolog. I tražiš u novinama detalje koji govore istinu. Razmičeš hrpe slova koji varaju i odvode te na krivi put. Izjave ljudi koje mašu zastavama sa grbovima i u isto vrijeme zastavama sa svojim imenima. Tražiš detalje koji ti otkrivaju istinu o trenutku u kojem živiš. I počinješ gledati svijet kao autist, gledaš skrivene znakove i putokaze koje većina ne vidi. I polako se pretvaraš u autista. I jedini ti je cilj da te većina ne primijeti. Počinješ biti kao putnik kroz vrijeme koji se vratio unazad kroz vrijeme i jedino što pokušava je biti ne primijećen.
I opet gledam njenu sliku na zaslonu fotoaparata. I proučavam njenu odjeću. I ova misao… o meni kao vremenskom putniku koji čita stare novine…
Nemoguće… da je ona… iz 1936? Kada je Barcelona bila pod vlašću komunista i anarhista. Kada je postojao u ovom gradu trg koji se zvao Trg Republike. Kada su se svi zvali compañero. Druže. I compañera. Drugarice. I kada je postojao anarhistički pokret Mujeres libres – Slobodne žene, koji se borio za slobodu žena. I koje su izdavale časopis koji se zvao… Mujeres libres.
Nemoguće…
Ponovo gledam na zaslonu fotoaparata njenu odjeću. Takvu haljinu sa sličnim uzorkom, imala je moja baka. I taj papirić na španjolskom u mojoj ruci… Iz iste godine je papirić koji mi je ta ista baka često pokazivala. Brat Jure joj javlja svoju novu adresu na koju mu može slati svoja pisma. Nova adresa u Španiji, u Barceloni. Došao se boriti. U Internacionalne brigade. Dosta mu je bilo rudnika Belgije. I piše joj u pismu o suncu Španije. Kao o prvom suncu od kojeg te bole oči kad izlaziš iz rudnika. I piše da se ne brine. I u tom pismu je prvi puta kroz šalu zove umjesto “Draga Pavice”, “Drugarice Pavice”. U svom zadnjem pismu.
I njene priče. Kako je pod prijetnjom smrću za vrijeme rata odbila isplesti rukavice njemačkom oficiru. I u isto vrijeme skrivala talijanskog dezertera u svojoj šupi. I kako me je učila pjevati ono što je nju taj dezerter naučio pjevati: “Avanti popolo, alla riscossa, bandiera rossa…”.
I sjetim se svoje druge bake. Njene haljine nisam nikada vidio. Jer je prije sedamdeset godina vojniku u krivoj uniformi rekla prkosno jednu riječ. Riječ koja je na ovom jeziku i prije sedamdeset godina bila uvreda. Smrtna uvreda. Rekla mu je:
Katalonska priča: Mujeres libres
_________________Posvećeno drugaricama Ivki Grgić i Pavici Laštro.
________________________ ___I svim ostalim Slobodnim ženama.
*
– Ali kad Vam kažem, ta ulica nije tu, i niti Trg Republike ne postoji u ovom gradu. Doduše tek sam se doselila u ovaj grad.
– Ali drugarice, to ne može biti. Pogledajte na papiriću, izrezala sam ga iz novina.
– Pitajte ovoga gospodina preko puta sa fotoaparatom.
– Zdravo druže. Tražim ovu adresu. Molim te…
Pogledao sam popis ulica u svom vodiču. Nema te ulice. Niti Trga Republike.
– Žao mi je drugarice. Tih adresa nema u ovom gradu.
Već dvadeset godina nisam izgovorio ovu riječ. Drugarice. Ali žena mi se obratila tim nazivom. Pa je bilo pristojno da joj se i ja obratim. Drugarice. Mada nije isto, ovo je ipak španjolski, a ne hrvatski… compañera… I ne budi sentimentalnost koju bi pobudilo izgovaranje naglas riječi… Druže… Drugarice… Mada kada izgovaram i u sebi čudno se osjećam. Jer je riječ potpuno nestala. Ako je bila politički protjerana, zašto je potpuno nestala? Zašto se ne smije pojaviti tu i tamo. Ona nije zabranjena. Ona je izbrisana. Postala je uvreda. Kao i dječja ideja iz vremena moga djetinjstva, da su svi ljudi braća, da su drugovi. I drugarice.
– Drugarice, žao mi je. Možda je greška. I ja sam stranac u ovom gradu. Pitajte nekoga domaćeg.
– Oooo. Vi ste stranac… Drago mi je upoznati nekog iz Internacionalne brigade. Odakle si druže?
– Iz Hrvatske.
– Oprostite, ne znam gdje je to. Moram ići… Smrt fašizmu…
I ode ona…
Smrt fašizmu?
I koliko dugo to nisam čuo? I šta je toj ženi? Odakle joj to sve? I počinjem premotavati traku unazad. Njena frizura, njena odjeća, njene cipele… i kovčeg…. i kovčeg… i on… Sve je kao iz muzeja. Kao da su iz početka prošlog stoljeća…
Sranje…
Njen papirić s adresom ostao mi je u ruci. Potrčao sam za njom, ali je već nestala iza ugla. Kako će sad naći svoju adresu? Nadam se da ju već zna napamet od zapitkivanja. Adresa je istrgnuta iz novina. I ispod adrese piše sitno ime novina. Mujeres libres. Slobodne žene. I piše datum. 2 mayo 1936.
1936?
Volim čitati stare novine. Daju ti pravi odmak od stvarnosti. Pokažu ti koliko je ono što je bitno danas, nebitno sutra. Ono što je bilo bitno jučer, nebitno je danas. I tako dalje, i tako dalje. I onda počinješ čitati jučerašnje novine kao netko tko ih čita poslije sto godina. Počinješ biti arheolog. I tražiš u novinama detalje koji govore istinu. Razmičeš hrpe slova koji varaju i odvode te na krivi put. Izjave ljudi koje mašu zastavama sa grbovima i u isto vrijeme zastavama sa svojim imenima. Tražiš detalje koji ti otkrivaju istinu o trenutku u kojem živiš. I počinješ gledati svijet kao autist, gledaš skrivene znakove i putokaze koje većina ne vidi. I polako se pretvaraš u autista. I jedini ti je cilj da te većina ne primijeti. Počinješ biti kao putnik kroz vrijeme koji se vratio unazad kroz vrijeme i jedino što pokušava je biti ne primijećen.
I opet gledam njenu sliku na zaslonu fotoaparata. I proučavam njenu odjeću. I ova misao… o meni kao vremenskom putniku koji čita stare novine…
Nemoguće… da je ona… iz 1936? Kada je Barcelona bila pod vlašću komunista i anarhista. Kada je postojao u ovom gradu trg koji se zvao Trg Republike. Kada su se svi zvali compañero. Druže. I compañera. Drugarice. I kada je postojao anarhistički pokret Mujeres libres – Slobodne žene, koji se borio za slobodu žena. I koje su izdavale časopis koji se zvao… Mujeres libres.
Nemoguće…
Ponovo gledam na zaslonu fotoaparata njenu odjeću. Takvu haljinu sa sličnim uzorkom, imala je moja baka. I taj papirić na španjolskom u mojoj ruci… Iz iste godine je papirić koji mi je ta ista baka često pokazivala. Brat Jure joj javlja svoju novu adresu na koju mu može slati svoja pisma. Nova adresa u Španiji, u Barceloni. Došao se boriti. U Internacionalne brigade. Dosta mu je bilo rudnika Belgije. I piše joj u pismu o suncu Španije. Kao o prvom suncu od kojeg te bole oči kad izlaziš iz rudnika. I piše da se ne brine. I u tom pismu je prvi puta kroz šalu zove umjesto “Draga Pavice”, “Drugarice Pavice”. U svom zadnjem pismu.
I njene priče. Kako je pod prijetnjom smrću za vrijeme rata odbila isplesti rukavice njemačkom oficiru. I u isto vrijeme skrivala talijanskog dezertera u svojoj šupi. I kako me je učila pjevati ono što je nju taj dezerter naučio pjevati: “Avanti popolo, alla riscossa, bandiera rossa…”.
I sjetim se svoje druge bake. Njene haljine nisam nikada vidio. Jer je prije sedamdeset godina vojniku u krivoj uniformi rekla prkosno jednu riječ. Riječ koja je na ovom jeziku i prije sedamdeset godina bila uvreda. Smrtna uvreda. Rekla mu je:
“Druže…”