Roman “Božanska dječica” Tatjane Gromače nudi najmanje tri dojmljive odrednice koje čine razliku: jezik, autorsku perspektivu i zabilježen život.
Jezik je glavni junak ovog djela. Riječ junak ovdje ima doslovno značenje: onaj koji se odlikuje hrabrošću i smjelošću. Jezik je u ovoj knjizi iznio težinu priče na svojim plećima. Zbog njega teret svih bolesti koje su tema romana postaje izdrživ i snošljiv. Jezik je ovdje element – materija oblikovana perspektivom iz koje Tatjana Gromača ispisuje priču o bolesnoj majci, bolesnom društvu, bolesnom vremenu i okolnostima koje su na majčinu bolest dodatno utjecale. Rečenice od kojih je sazdan taj element izbrušene su po jedinstvenom uzorku čija je simetrija do te mjere dosljedna da uspostavlja ritam koji podsjeća na glazbu. Ritam melodije postignut je surečenicama koje su umetnute u rečenice ne bi li pojasnile neshvatljivo. One su poput odmorišta usred misli kod kojih treba emocionalno predahnuti kako bi se između dva zareza smisao dodatno razjasnio, usvojio i prihvatio bez dramatiziranja. Sintaksa u ovom romanu preuzima ulogu tumača koji je “angažiran” da emocionalnu težinu “izvornika” prevede u izgovorljivo i shvatljivo.
Ovakav jezik omogućen je perspektivom iz koje je priča ispričana. Naizgled djetinja – a zapravo više “posuđena” od velike djece (božanske dječice) koju povremeno zatvaraju u bolnicu ne bi li se prilagodila onome što se smatra normalnim – ta perspektiva autorici dopušta da se “čudi”, da iz pozicije nedužnosti pokuša objasniti što se to događa u svijetu u kojem majka nije kao druge majke, u kojem ljudi umiru samo zato što se zovu ovako ili onako, u kojem iza zidova umobolnice neke ljude, zato što su drukčiji, kljukaju tabletama da bi farmaceutska industrija mogla cvjetati. Nastojeći razjasniti taj i takav svijet, Tatjana Gromača izabrala je perspektivu tobožnje naivnosti iz koje priču o majci može ispričati bez “odrasle” gorčine, ili gorčine “normalnih” – koja bi je dijelom obvezala na osudu i zamjeranje i koja bi neizbježno morala nositi određenu dozu nepoželjne patetike.
Zato je ovo roman za odrasle koji bi željeli ostati mladi. Ostanu li “mladi”, kobajagi naivni, nezahvaćeni gorčinom zbog doživljaja nepravde, sačuvat će pravo na perspektivu iz koje se nikome ništa izravno ne zamjera nego se samo izvornom iskrenošću promatra svijet, bez uljepšavanja i iskrivljavanja stvarnosti. Iz te perspektive stvari se bez posljedica smiju nazvati pravim imenom. No izgovorena iz te nedužnosti, “lekcija” ima daleko veću težinu od one koja bi bila izgovorena iz pozicije izravnog zamjeranja i prozivanja. To je lekcija koja izaziva nelagodu zbog toga što na nepravde svijeta uglavnom neupitno pristajemo, ne pokušavajući ih ni shvatiti ni imenovati ni zabilježiti.
Kad se život zabilježi, on dobiva svoje mjesto u povijesti. Postaje spašen. Način na koji je Tatjana Gromača spasila majčin život navodi na utopijsku pomisao kako bi uz takve zapisničare, sudske tumače i pisare “Enciklopedija mrtvih” Danila Kiša dobila priliku zaživjeti u stvarnosti. U toj biblioteci ljudskih sudbina – naizgled beznačajnih sudbina koje nisu promijenile svijet – ovaj bi svezak bio ogledni primjer kako se bilježi život i kako se – još važnije – arhivira trauma koja je obilježila i taj život i život bližnjih. Jer ako priča ispričana u ovom romanu nije fikcija, onda se njezino ispisivanje može smatrati i autoričinom osobnom terapijom, koja joj je morala pomoći u tumačenju i prihvaćanju majčine bolesti.
Tatjana Gromača ovom nam je knjigom servirala jezičnu i literarnu poslasticu, ali na određen način i “jezikovu juhu” suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni.
U prvom redu dala je poučak o tome kako se nepretencioznim jezikom mogu ispisati važne knjige i kako je, bez obzira na sve dosad napisano, uvijek moguće osmisliti neku izvornu sintaksu, osobnu gramatiku koja o poznatim temama govori na dotad nepoznat način.
Drugo, ukazala je na moć autorske perspektive u izbjegavanju patetike i tona gubitništva kod tema za koje se čini da ih je nemoguće ispisati bez viška emocionalnosti.
Treće, podsjetila je na bitnost bilježenja života, na smislenost pretakanja osobnog iskustva u literaturu. Na svoj jedinstven, pomalo autsajderski način koji isključuje sva opća mjesta književnosti i ignorira žanrove, Tatjana Gromača uvjerljivo sugerira da je proživljeno uvijek najuvjerljivije i najdojmljivije.
A sve to učinila je s margine društvenih zbivanja, daleko od naslovnica i gostovanja u udarnim televizijskim terminima, onako kako dobri pisci i običavaju. Oni pišu po neodgodivom unutrašnjem nagovoru, samo onda kad doista imaju što reći i kad su sigurni da znaju kako.
Jezik, život i perspektiva Tatjane Gromače
Uz knjigu “Božanska dječica”
Roman “Božanska dječica” Tatjane Gromače nudi najmanje tri dojmljive odrednice koje čine razliku: jezik, autorsku perspektivu i zabilježen život.
Jezik je glavni junak ovog djela. Riječ junak ovdje ima doslovno značenje: onaj koji se odlikuje hrabrošću i smjelošću. Jezik je u ovoj knjizi iznio težinu priče na svojim plećima. Zbog njega teret svih bolesti koje su tema romana postaje izdrživ i snošljiv. Jezik je ovdje element – materija oblikovana perspektivom iz koje Tatjana Gromača ispisuje priču o bolesnoj majci, bolesnom društvu, bolesnom vremenu i okolnostima koje su na majčinu bolest dodatno utjecale. Rečenice od kojih je sazdan taj element izbrušene su po jedinstvenom uzorku čija je simetrija do te mjere dosljedna da uspostavlja ritam koji podsjeća na glazbu. Ritam melodije postignut je surečenicama koje su umetnute u rečenice ne bi li pojasnile neshvatljivo. One su poput odmorišta usred misli kod kojih treba emocionalno predahnuti kako bi se između dva zareza smisao dodatno razjasnio, usvojio i prihvatio bez dramatiziranja. Sintaksa u ovom romanu preuzima ulogu tumača koji je “angažiran” da emocionalnu težinu “izvornika” prevede u izgovorljivo i shvatljivo.
Ovakav jezik omogućen je perspektivom iz koje je priča ispričana. Naizgled djetinja – a zapravo više “posuđena” od velike djece (božanske dječice) koju povremeno zatvaraju u bolnicu ne bi li se prilagodila onome što se smatra normalnim – ta perspektiva autorici dopušta da se “čudi”, da iz pozicije nedužnosti pokuša objasniti što se to događa u svijetu u kojem majka nije kao druge majke, u kojem ljudi umiru samo zato što se zovu ovako ili onako, u kojem iza zidova umobolnice neke ljude, zato što su drukčiji, kljukaju tabletama da bi farmaceutska industrija mogla cvjetati. Nastojeći razjasniti taj i takav svijet, Tatjana Gromača izabrala je perspektivu tobožnje naivnosti iz koje priču o majci može ispričati bez “odrasle” gorčine, ili gorčine “normalnih” – koja bi je dijelom obvezala na osudu i zamjeranje i koja bi neizbježno morala nositi određenu dozu nepoželjne patetike.
Zato je ovo roman za odrasle koji bi željeli ostati mladi. Ostanu li “mladi”, kobajagi naivni, nezahvaćeni gorčinom zbog doživljaja nepravde, sačuvat će pravo na perspektivu iz koje se nikome ništa izravno ne zamjera nego se samo izvornom iskrenošću promatra svijet, bez uljepšavanja i iskrivljavanja stvarnosti. Iz te perspektive stvari se bez posljedica smiju nazvati pravim imenom. No izgovorena iz te nedužnosti, “lekcija” ima daleko veću težinu od one koja bi bila izgovorena iz pozicije izravnog zamjeranja i prozivanja. To je lekcija koja izaziva nelagodu zbog toga što na nepravde svijeta uglavnom neupitno pristajemo, ne pokušavajući ih ni shvatiti ni imenovati ni zabilježiti.
Kad se život zabilježi, on dobiva svoje mjesto u povijesti. Postaje spašen. Način na koji je Tatjana Gromača spasila majčin život navodi na utopijsku pomisao kako bi uz takve zapisničare, sudske tumače i pisare “Enciklopedija mrtvih” Danila Kiša dobila priliku zaživjeti u stvarnosti. U toj biblioteci ljudskih sudbina – naizgled beznačajnih sudbina koje nisu promijenile svijet – ovaj bi svezak bio ogledni primjer kako se bilježi život i kako se – još važnije – arhivira trauma koja je obilježila i taj život i život bližnjih. Jer ako priča ispričana u ovom romanu nije fikcija, onda se njezino ispisivanje može smatrati i autoričinom osobnom terapijom, koja joj je morala pomoći u tumačenju i prihvaćanju majčine bolesti.
Tatjana Gromača ovom nam je knjigom servirala jezičnu i literarnu poslasticu, ali na određen način i “jezikovu juhu” suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni.
U prvom redu dala je poučak o tome kako se nepretencioznim jezikom mogu ispisati važne knjige i kako je, bez obzira na sve dosad napisano, uvijek moguće osmisliti neku izvornu sintaksu, osobnu gramatiku koja o poznatim temama govori na dotad nepoznat način.
Drugo, ukazala je na moć autorske perspektive u izbjegavanju patetike i tona gubitništva kod tema za koje se čini da ih je nemoguće ispisati bez viška emocionalnosti.
Treće, podsjetila je na bitnost bilježenja života, na smislenost pretakanja osobnog iskustva u literaturu. Na svoj jedinstven, pomalo autsajderski način koji isključuje sva opća mjesta književnosti i ignorira žanrove, Tatjana Gromača uvjerljivo sugerira da je proživljeno uvijek najuvjerljivije i najdojmljivije.
A sve to učinila je s margine društvenih zbivanja, daleko od naslovnica i gostovanja u udarnim televizijskim terminima, onako kako dobri pisci i običavaju. Oni pišu po neodgodivom unutrašnjem nagovoru, samo onda kad doista imaju što reći i kad su sigurni da znaju kako.