Detoni nije napravio ni korak, kada su se za njim bučno zatvorila masivna ulazna vrata na staroj, francjozefinskoj zgradi. Kao i svaki put, taj zvuk ga je zatekao potpuno nepripremljenog. Stresao se i tiho opsovao, nervozno pri tome tražeći prekidač. Kada je konačno uspio upaliti svjetlo, ponadao se da je s nevoljama toga dana konačno završeno.
Veliki klijent, čiji je potpis na izdašnom ugovoru trebao biti tek puka formalnost, nazvao ga je nakon jutarnje kave i potpuno neočekivano obznanio kako odustaje od daljnjih razgovora o suradnji. Razmećući se banalnim frazama, objasnio je Detoniju da se stvar dogodila „doslovno preko noći“ i da je odlučio prihvatiti „znatno bolje i afirmativnije uvjete“ koje je ponudila konkurencija. Takav ishod pregovora nije prijetio ozbiljnije narušiti tekuću likvidnost reklamne agencije za koju je radio, ali je za Detonija predstavljao gotovo katastrofu. Kao free-lancer živio je od honorara na projektima koje je dovodio u tvrtku. U kriznim vremenima, ovisio je o crkavici koju mu je u trenutcima dobre volje znao dodijeliti šef. S njim, pak, u zadnje vrijeme nije bio u dobrim odnosima, pa je sklapanje ozbiljnog ugovora trebalo ojačati njegove pozicije. Neobjašnjiv odlazak klijenta ne samo da ih nije ojačao, već je dodatno naglasio Detonijev image gubitnika, koji ga je pratio još od razvoda.
U prolazu je pokupio poštu i ušao u dizalo. Lik koji ga je gledao iz uskog ogledala bio je umoran. Tek poneka sijeda vlas nije, doduše, odavala kasne četrdesete, ali su ga podočnjaci, ispijeno lice i neuredna brada činili gotovo starcem. Lift je, na sreću, uskoro stao, pa je Detoni na brzinu izašao, pokušavajući zaboraviti svoj odraz i probleme koji su ga mučili. Iz džepa je izvukao snop ključeva, iz trećeg pokušaja pogodio onaj pravi i konačno ušao u stan.
Snop flyera koje su ostavljali nametljivi raznosači bacio je na stolić u dnevnoj sobi, a račune je pedantno uložio u podeblju kuvertu koju je držao na malom sekreteru. Čim šef nešto ubode, prvi ste na redu gospodo plinaši, rekao je u sebi znajući i sam da je takav rasplet krajnje maglovit. Upalio je televizor i pojačao ton, jer je mrzio sitne, škripave zvukove masivnog, solidnog pokućstva iz ranih sedamdesetih, kojeg je tetkin stan bio prepun. Slušajući jednim uhom vijesti, otišao je do hladnjaka. Izbor nije bio prevelik: nekoliko limenki piva, polovica maslaca, pakiranje hrenovki kojima je vrlo vjerojatno istekao rok trajanja i konzerva tune u biljnom ulju. Otvorio je limenku piva, ubacio hrenovke u vodu na štednjaku i utonuo u kauč. Upravo kada se spremao za prvi gutljaj, onaj koji je najviše volio, koji je dolazio „natašte“, prije oskudne večere a nakon napornog radnog dana, oglasilo se zvono. Detoni je prokleo nezvanog posjetitelja i lijeno mu otišao otvoriti.
***
Na vratima je stajao tetak. Bio je vidno ljutit i očito pripremljen na svađu.
— Što je ovo?
Detoni je pokušao pogledom pratiti papir kojim je tetak mahao ispred njegova nosa. Iskusan u tim stvarima, brzo je zaključio da je riječ o opomeni za neki od neplaćenih računa.
– Sreća što me poštar pozna, pa mi je ovo donio direktno kući! Inače ne bih ni znao da sam pred isključenjem struje. Znaš li ti koliko košta kada te jednom isključe i onda…
– Nemojte stajati tu na vratima, uđite… – Detoni je pokušao biti ljubazan. Znao je da mora stoički izdržati prvi napad, nakon kojeg je starac uglavnom nastupao blaže i smirenije.
– Neću ulaziti. Vidim kakav je svinjac unutra – neodređeno je rukom pokazao iza Detonijevih leđa i nastavio: – Rekao sam odmah Mariji da to nije dobra ideja da budeš kod nas na stanu. Ali ona se kao i obično pravila pametna. Zbog te svoje pameti sada i leži na Mirogoju.
Zašutio je i počeo tražiti cigarete po džepovima. Detoni ga je preduhitrio i uljudno ponudio.
– Eto, što sam rekao?! Ti pušiš, i to Marlboro. A za struju nemaš…
Tetak je kapitulantski uzeo ponuđenu cigaretu i halapljivo povukao prvi dim, pa nastavio, uistinu za nijansu smirenije:
– Do prvog ima da riješiš sve račune i doneseš ih meni na uvid.
Okrenuo se i otišao pozvati lift. Dok se s donjih katova čula tutnjava i istezanje metalnih nosećih kabela, dometnuo je:
– Morat ćeš početi plaćati stanarinu. Ja ovako dalje ne mogu. Dužan sam na sve strane, a ovdje mi leži mrtvi kapital. Ako ti odgovara, dobro. Ako ne, vrati se tati na selo. Šta ti ja mogu? – završio je, ne bez zlobe u glasu, i ušao u lift.
Nakon tetkova monologa, Detoni je izgubio tek. Ostavio je hrenovke u vreloj vodi i vratio se pred televizor. Za divno čudo, pivo mu je i dalje prijalo.
***
Kada je u 73. minuti Robert Lewandowski zabio svoj treći gol te večeri, utakmica je bila praktički gotova. Detoni je počeo tražiti daljinski upravljač, koji je bio skriven u hrpi papira, podmetača za čaše i starih novina. Povukavši upravo one koje su prekrivale daljinac, uspio je srušiti gotovo punu limenku piva. Tekućina boje jantara razlila se po stolu, učinivši gomilu propagandnih letaka još bezvrjednijom. Podigao je limenku i pokupio hrpu vlažnih papira pa ih odnio u kantu. Usput je donio krpu kojom je obrisao stol. Istom tom krpom uglancao je poslije linoleum u kuhinji, jer je znao da će prosute kapljice piva do jutra ispuniti stan onim odvratnim mirisom sinoćnje terevenke. Tek tada je ponovno sjeo na kauč i, ni sam ne znajući zašto, uzeo u ruke jedan od letaka koji su ostali suhi.
Dostavila ga je TV kuća koja se posljednjih nekoliko mjeseci predstavila kao vrlo ozbiljan akter na domaćoj medijskoj sceni. U želji da privuku što više novih gledatelja, nudili su razne oblike nagradnih igara, kvizova i astroloških savjetovanja. Letak koji je Detoni držao u ruci nije, međutim, nudio propagandu tog tipa. Letak je pozivao potencijalne TV producente da se jave s idejama za novi reality show. Svi oni talentirani, u kojima je godinama čučao neprepoznati TV genijalac, mogli su se prijaviti, napraviti sinopsis i razraditi vlastitu ideju, koju su potom trebali prezentirati uređivačkom vijeću. Najboljima je obećano snimanje pilot-sezone, a zatim i ogroman postotak od zarade, ukoliko show uđe u drugu, regularnu sezonu.
Kao čovjek iz marketinške branše, Detoni je nerijetko razmišljao o drugačijoj karijeri, u show-businessu ili barem na njegovim marginama, karijeri koja bi mu omogućila da razvije vlastiti potencijal, da postane cijenjen i uvažavan, da se riješi tetkova najmodavstva i konačno počne živjeti punim plućima. Komad šarenog papira koji je držao u ruci na trenutak mu se učinio kao ulaznica za život o kojem je maštao. Jesam li, prolivši pivo, na neki način isprovocirao sudbinu? Sam je sebi postavio hipotetsko pitanje, trenutak prije nego mu je zazvonio mobitel.
Kada je vidio tko je s druge strane, poželio je ignorirati poziv. Međutim, euforija koja ga je netom prije obuzela, natjerala ga je da pritisne zelenu tipku.
— Ti znaš da Barbara sutra putuje?
Nekoliko sekundi Detoni je grozničavo razmišljao. Onda se dosjetio da je riječ o malom maturalcu.
— Znam… — nesigurno je promucao – Htio sam nazvati.
— Zar stvarno očekuješ da povjerujem u to?! Gledaj, ako već nisi platio ni jednu ratu, ako joj nisi kupio badić, mogao si se barem doći pozdraviti s djetetom i dati joj koju kunu džeparca. Ona ti je kćerka. Ne mogu ja sve sama, shvati to već jednom!
— Daš mi je na telefon, da se ipak pozdravimo?
Kada je brojač minuta i sekundi telefonskog razgovora konačno nestao s displeja, Detoni je krenuo nazvati kćerku. Na žalost, na pretplatničkom računu nije bilo dovoljno sredstava za uspostavljanje poziva. Odložio je mobitel na stol i krenuo u kupaonicu.
***
Dugo vremena nije radio toliko mnogo kao tih dana. Budući da u agenciji nije bilo otvorenih projekata, vrijeme je provodio u stanu pišući sinopsise, razrađujući voditeljske uloge, skicirajući izgled scene, razmatrajući tehničke poteškoće realizacije showa i birajući pozadinsku glazbu. Nije zanemario ni segment nagrađivanja pobjednika, pa je složio konkretnu financijsku shemu koja je, prema njegovu mišljenju, mogla biti prihvatljiva i TV kući i natjecateljima. Pažljivo je promišljao vremenske odmake između ulaska novih natjecatelja u show, poštujući sve zakonitosti psihologije. U pauzama, dok je na balkonu pušio i gledao djecu koja su se igrala u obližnjem parku, dopustio si je luksuz da mašta o uvodnoj emisiji, koja bi trebala biti najavljena njegovim gostovanjem u centralnom dnevniku, smišljao lucidne odgovore na novinarska pitanja ali i makroekonomsko-političke digresije, koje je namjeravao povremeno ubacivati u razgovor, kako bi ostavio dojam potpunog erudita i angažiranog intelektualca.
Iako je isprva poželio cijelu svoju ideju prezentirati nekom od kolega iz agencije, na kraju je od toga odustao. Imao je osjećaj, pravi osjećaj, onaj koji zaljubljene srednjoškolke nazivaju „leptirićima u stomaku“, da se događa nešto veliko i da ovaj projekt pripada samo njemu. Bio je iznenađen količinom samopouzdanja koje je u njemu raslo iz dana u dan, sa svakim napisanim retkom ili izrađenom skicom.
Ono ga nije napustilo ni kada je stao pred veliku, staklenu poslovnu zgradu, u kojoj je vrlo komforno, na tri kata, bila smještena TV kuća kojoj je namjeravao dobro naplatiti svoju pobjedničku ideju. Upravo kada je ulazio u zgradu, zazvonio mu je mobitel.
— Dušo, ne mogu sada razgovarati. Radim jedan važan posao… Bilo ti je lijepo? Dobro ste putovali…? Aha, fino… Čut ćemo se poslije, može?
Ugasio je ton i odlučnim koracima prišao liftu.
***
U vrlo luksuzno opremljenom predprostoru bio je smješten s još nekoliko kandidata. Kako nitko nije pušio, nije zapalio ni Detoni, iako je osjećao da mu treba cigareta. Sjeo je u kožnu fotelju i čekao da dođe red na njega, da prođe kroz tapecirana vrata u prostoriju u kojoj se imala razmrsiti njegova sudbina. Da, upravo tako se osjećao!
Pokušaj koncentracije pred razgovor koji mu je, dakle, trebao odrediti sudbinu, Detoniju je uporno remetio antipatični debeljko koji je sjeo pored njega. Bili su sličnih godina, s tim da je bucko imao značajno više sijedih vlasi. Bilo je očito da pripada soju ljudi koji ne mogu prestati govoriti ni u jednoj situaciji.
— Poštovanje! – pružio je ruku Detoniju – Ja sam Hucika. Zlatko Hucika.
Detoni je preko volje promrljao vlastito prezime i pokušao okrenuti glavu od dosadnjakovića.
— Znate, imam izvrsnu ideju! – Hucika se konspirativno primaknuo Detoniju – Pazite ovo. Moj show će se zvati Od kolijevke pa do snoba. Kandidate bismo odabrali još u majčinoj utrobi, te bismo pratili cijelu trudnoću, rođenje i djetinjstvo kandidata. Odabirali bismo familije koje inače slove za siromašne i povučene, a njihova zadaća bila bi da u što kraćem mogućem vremenskom roku od djeteta naprave snoba. Na raspolaganje bi dobili određeni financijski iznos, koji bi trošili po vlastitom nahođenju. Razni mehanizmi su im na raspolaganju, slažete se? Odabir razvikanog ginekologa u trudnoći, markirana obuća i odjeća, kolica i bočice, škole stranih jezika za bebe, razni gadgeti… Pobjednik će se birati po kriteriju kvalitete, da tako kažem, ali i po kriteriju brzine.
— Ne čini li vam se da bi takav show trajao predugo? – Detoni je protivno svojoj volji ipak bio uvučen u razgovor – Priznajem da je moguće vidjeti snobovštinu i kod relativno male djece, ali opet, treba proći barem nekoliko godina da bi se ona…
— Pa to sam vam upravo i htio reći! – Hucika je bio razdragan Detonijevom primjedbom – Mi bismo pratili više kandidata kroz nekoliko sezona. Kada jednom uhvatimo ritam, imali bismo svake godine nekoliko ulaznih kandidata i nekoliko malih snobića, među kojima bismo birali pobjednika. To je ideja koja mi garantira pilot-sezonu, vidjet ćete! Ali ako i ne upali, imam asa u rukavu. Njega ću im ponuditi mimo ove audicije.
Zaštitar koji je stajao u kutu, gotovo stopljen s bordo, baršunastim paravanom, diskretno je pogledao Huciku, dajući mu valjda do znanja da bi trebao biti ipak malo tiši.
— Ideja je u stvari vrlo slična – nastavio je Hucika, nešto nižim tonom – Show bi se zvao Uberi cvijetak. Pratio bi isključivo žensku djecu, i to od upisivanja srednje škole pa do trenutka…
— U redu je, mislim da sam shvatio o čemu se radi. Molim vas sad da me ostavite na miru!
Po prirodi nešto povučenijem Detoniju ekstroverti su i inače bili nesimpatični. U ovoj situaciji, kada su on i Hucika bili direktna konkurencija, ovakav razgovor mu je neviđeno išao na živce. Okrenuo se stoga na drugu stranu i počeo čitati tabloid koji je pronašao na stoliću pored fotelje.
***
Članovi Povjerenstva činili su mu se razumnim ljudima. Cijelu priču je vodio sijedi muškarac srednjih pedesetih godina (očito predsjednik Povjerenstva!) koji mu je ponudio da sjedne. Suprotno običajima koji su vladali u staklenim, poslovnim zgradama, muškarac je zapalio i ponudio Detonija. Nakon nekoliko kurtoaznih rečenica, zamolio ga je da krene u razlaganje svoje ideje.
Svi dani i noći rada na projektu Detoniju su prošli kroz glavu. Uzeo je uzde u svoje ruke i suvereno krenuo u galop prema pilot-sezoni. Sustavno i dovoljno sažeto prezentirao je koncept reality-ja, pokazivao skice interijera studija, naznačio tehničke poteškoće ali i nudio rješenja za njih te u konačnici vrlo detaljno izložio financijske aspekte cijele emisije. Učinilo mu se da ga Povjerenstvo vrlo pozorno sluša, što je potvrđeno gomilom konkretnih pitanja na koja je suvereno odgovorio. Na kraju, sjedokosom nije preostalo ništa drugo nego da mu čestita i priopći kako je njegova ideja definitivno zaslužila ući u uži izbor. Rekao je da će Povjerenstvo, nakon što detaljno razmotri sve prezentirane ideje, kroz nekoliko dana pozvati one najbolje kako bi im rekli svoje impresije, kritike, sugestije i savjete, ali i kako bi obznanili koja emisija će od jeseni dobiti prigodu ući u svoju pilot-sezonu.
***
Kada su članovi Povjerenstva konačno izašli pred petoro odabranih u uži izbor (među kojima nije bilo Hucike!) predsjednik je prvo nadugo i naširoko počeo prepričavati neke od ideja, koje „nisu ušle u finalni izbor ali su svakako kvalitetne“. U tom trenutku u cijelu priču se uključio i TV dnevnik, koji je želio gledateljima uživo priopćiti koji show će moći gledati od jeseni. Reklamiranje je počinjalo već sada!
Kada je predsjednik Povjerenstva pročitao da je kao najbolja ideja prepoznat koncept reality show-a pod nazivom Unplugged, čiji autor je bio upravo on, Detoni je potpuno zanijemio. Imao je osjećaj da su mu se odsjekle noge. Na sreću, prije nego je dobio priliku i sam nešto reći, predsjednik je ukratko nazočnima prepričao o kakvoj ideji se radi.
— Ovaj show pratit će zbivanja u obitelji pacijenta koji je smješten u bolnici i kojeg na životu održavaju samo tehničko-medicinska pomagala. Pravo natjecanja imat će, dakle, one obitelji čiji član je, kolokvijalno govoreći, na aparatima. Ovo može stvoriti određene organizacijske pa i tehničke probleme, jer bi odabir kandidata a posljedično i snimanje morali biti obavljani ad hoc, međutim, te probleme je producent Detoni predvidio i uspješno riješio svojim konceptom. Vrhunac show-a trebalo bi biti obiteljsko glasovanje o isključivanju aparata, koje bi se odvijalo petkom. Zanimljivost je da bi se aparati mogli isključiti tek nakon tri uzastopna pozitivna ishoda glasovanja, čime bi se otvorio prostor za pregovore i uvjeravanja u svakom tjednu. Još se razmatra ideja bismo li u tu odluku uključivali i glasove publike. Pobjednik sezone bio bi odlučen kvantitativnom metodom, odnosno bodovanjem. Bodovala bi se dob pacijenta, broj dana koji protekne do isključivanja aparata, obiteljski status pacijenta – ima li ženu, djevojku odnosno djecu. Posebne pogodnosti u smislu bodovanja nosili bi pacijenti koji imaju trudnu zaručnicu, zatim oni koji spadaju u kategoriju mlađih osoba i sinovi jedinci. No, da bi neizvjesnost trajala do zadnje minute, bodovat će se i broj reakcija po pacijentskim profilima na društvenim mrežama, i to unutar 24 sata nakon isključivanja aparata.
Kada je predsjednik završio s kratkim predstavljanjem Detonijeva show-a, nazočni su zapljeskali. Njemu se učinilo da je to bilo iskreno, iako su u pitanju bili konkurenti kojima je ispred nosa uzeo pilot-sezonu. Predsjednik ga je pozvao na improviziranu pozornicu te mu dao mikrofon.
Nakon nekoliko patetičnih rečenica u kojima je zahvalio TV kući, obitelji i dostavljaču letaka koji mu je u poštanskom sandučiću ostavio sudbonosan papirić, novopečeni producent je naznačio kako je potpuno spreman i kako nestrpljivo očekuje početak snimanja pilot-sezone.
Riječ je ponovno preuzeo predsjednik. Bio je nasmijan.
— Gospodine Detoni, snimanja neće biti!
U tom trenutku, u dvorani je zavladao muk. Ljudi su se međusobno pogledavali, nekoliko kamera je pokušavalo uhvatiti Detonija u krupnom planu, dok je ovaj brisao graške znoja koji su mu se cijedili sa čela. Nije znao kako reagirati, nadao se nekom spasonosnom dodatku koji je predsjednik trebao izreći. I zaista, predsjednik je ponovno prišao bliže mikrofonu.
— Snimanja neće biti jer je ono u stvari već obavljeno! Gospodine Detoni, čestitam vam! Vi ste pobjednik prve sezone našeg novog reality show-a pod nazivom Produciraj me.
Snimanje priloga o pobjedniku i fotografiranje trajali su beskrajno dugo. Detoni je potpisao desetke autograma, sudjelovao u još toliko selfija, primio gomilu nagrada sponzora i potrošio nekoliko maramica na brisanje znoja. Kada su se konačno reflektori ugasili i prostorija ispraznila, požurio je kući. Nije se mogao oteti dojmu da će se iza bordo, baršunastog paravana iznenada pojaviti svjetlo reflektora i skrivena kamera.
Unplugged
Detoni nije napravio ni korak, kada su se za njim bučno zatvorila masivna ulazna vrata na staroj, francjozefinskoj zgradi. Kao i svaki put, taj zvuk ga je zatekao potpuno nepripremljenog. Stresao se i tiho opsovao, nervozno pri tome tražeći prekidač. Kada je konačno uspio upaliti svjetlo, ponadao se da je s nevoljama toga dana konačno završeno.
Veliki klijent, čiji je potpis na izdašnom ugovoru trebao biti tek puka formalnost, nazvao ga je nakon jutarnje kave i potpuno neočekivano obznanio kako odustaje od daljnjih razgovora o suradnji. Razmećući se banalnim frazama, objasnio je Detoniju da se stvar dogodila „doslovno preko noći“ i da je odlučio prihvatiti „znatno bolje i afirmativnije uvjete“ koje je ponudila konkurencija. Takav ishod pregovora nije prijetio ozbiljnije narušiti tekuću likvidnost reklamne agencije za koju je radio, ali je za Detonija predstavljao gotovo katastrofu. Kao free-lancer živio je od honorara na projektima koje je dovodio u tvrtku. U kriznim vremenima, ovisio je o crkavici koju mu je u trenutcima dobre volje znao dodijeliti šef. S njim, pak, u zadnje vrijeme nije bio u dobrim odnosima, pa je sklapanje ozbiljnog ugovora trebalo ojačati njegove pozicije. Neobjašnjiv odlazak klijenta ne samo da ih nije ojačao, već je dodatno naglasio Detonijev image gubitnika, koji ga je pratio još od razvoda.
U prolazu je pokupio poštu i ušao u dizalo. Lik koji ga je gledao iz uskog ogledala bio je umoran. Tek poneka sijeda vlas nije, doduše, odavala kasne četrdesete, ali su ga podočnjaci, ispijeno lice i neuredna brada činili gotovo starcem. Lift je, na sreću, uskoro stao, pa je Detoni na brzinu izašao, pokušavajući zaboraviti svoj odraz i probleme koji su ga mučili. Iz džepa je izvukao snop ključeva, iz trećeg pokušaja pogodio onaj pravi i konačno ušao u stan.
Snop flyera koje su ostavljali nametljivi raznosači bacio je na stolić u dnevnoj sobi, a račune je pedantno uložio u podeblju kuvertu koju je držao na malom sekreteru. Čim šef nešto ubode, prvi ste na redu gospodo plinaši, rekao je u sebi znajući i sam da je takav rasplet krajnje maglovit. Upalio je televizor i pojačao ton, jer je mrzio sitne, škripave zvukove masivnog, solidnog pokućstva iz ranih sedamdesetih, kojeg je tetkin stan bio prepun. Slušajući jednim uhom vijesti, otišao je do hladnjaka. Izbor nije bio prevelik: nekoliko limenki piva, polovica maslaca, pakiranje hrenovki kojima je vrlo vjerojatno istekao rok trajanja i konzerva tune u biljnom ulju. Otvorio je limenku piva, ubacio hrenovke u vodu na štednjaku i utonuo u kauč. Upravo kada se spremao za prvi gutljaj, onaj koji je najviše volio, koji je dolazio „natašte“, prije oskudne večere a nakon napornog radnog dana, oglasilo se zvono. Detoni je prokleo nezvanog posjetitelja i lijeno mu otišao otvoriti.
***
Na vratima je stajao tetak. Bio je vidno ljutit i očito pripremljen na svađu.
— Što je ovo?
Detoni je pokušao pogledom pratiti papir kojim je tetak mahao ispred njegova nosa. Iskusan u tim stvarima, brzo je zaključio da je riječ o opomeni za neki od neplaćenih računa.
– Sreća što me poštar pozna, pa mi je ovo donio direktno kući! Inače ne bih ni znao da sam pred isključenjem struje. Znaš li ti koliko košta kada te jednom isključe i onda…
– Nemojte stajati tu na vratima, uđite… – Detoni je pokušao biti ljubazan. Znao je da mora stoički izdržati prvi napad, nakon kojeg je starac uglavnom nastupao blaže i smirenije.
– Neću ulaziti. Vidim kakav je svinjac unutra – neodređeno je rukom pokazao iza Detonijevih leđa i nastavio: – Rekao sam odmah Mariji da to nije dobra ideja da budeš kod nas na stanu. Ali ona se kao i obično pravila pametna. Zbog te svoje pameti sada i leži na Mirogoju.
Zašutio je i počeo tražiti cigarete po džepovima. Detoni ga je preduhitrio i uljudno ponudio.
– Eto, što sam rekao?! Ti pušiš, i to Marlboro. A za struju nemaš…
Tetak je kapitulantski uzeo ponuđenu cigaretu i halapljivo povukao prvi dim, pa nastavio, uistinu za nijansu smirenije:
– Do prvog ima da riješiš sve račune i doneseš ih meni na uvid.
Okrenuo se i otišao pozvati lift. Dok se s donjih katova čula tutnjava i istezanje metalnih nosećih kabela, dometnuo je:
– Morat ćeš početi plaćati stanarinu. Ja ovako dalje ne mogu. Dužan sam na sve strane, a ovdje mi leži mrtvi kapital. Ako ti odgovara, dobro. Ako ne, vrati se tati na selo. Šta ti ja mogu? – završio je, ne bez zlobe u glasu, i ušao u lift.
Nakon tetkova monologa, Detoni je izgubio tek. Ostavio je hrenovke u vreloj vodi i vratio se pred televizor. Za divno čudo, pivo mu je i dalje prijalo.
***
Kada je u 73. minuti Robert Lewandowski zabio svoj treći gol te večeri, utakmica je bila praktički gotova. Detoni je počeo tražiti daljinski upravljač, koji je bio skriven u hrpi papira, podmetača za čaše i starih novina. Povukavši upravo one koje su prekrivale daljinac, uspio je srušiti gotovo punu limenku piva. Tekućina boje jantara razlila se po stolu, učinivši gomilu propagandnih letaka još bezvrjednijom. Podigao je limenku i pokupio hrpu vlažnih papira pa ih odnio u kantu. Usput je donio krpu kojom je obrisao stol. Istom tom krpom uglancao je poslije linoleum u kuhinji, jer je znao da će prosute kapljice piva do jutra ispuniti stan onim odvratnim mirisom sinoćnje terevenke. Tek tada je ponovno sjeo na kauč i, ni sam ne znajući zašto, uzeo u ruke jedan od letaka koji su ostali suhi.
Dostavila ga je TV kuća koja se posljednjih nekoliko mjeseci predstavila kao vrlo ozbiljan akter na domaćoj medijskoj sceni. U želji da privuku što više novih gledatelja, nudili su razne oblike nagradnih igara, kvizova i astroloških savjetovanja. Letak koji je Detoni držao u ruci nije, međutim, nudio propagandu tog tipa. Letak je pozivao potencijalne TV producente da se jave s idejama za novi reality show. Svi oni talentirani, u kojima je godinama čučao neprepoznati TV genijalac, mogli su se prijaviti, napraviti sinopsis i razraditi vlastitu ideju, koju su potom trebali prezentirati uređivačkom vijeću. Najboljima je obećano snimanje pilot-sezone, a zatim i ogroman postotak od zarade, ukoliko show uđe u drugu, regularnu sezonu.
Kao čovjek iz marketinške branše, Detoni je nerijetko razmišljao o drugačijoj karijeri, u show-businessu ili barem na njegovim marginama, karijeri koja bi mu omogućila da razvije vlastiti potencijal, da postane cijenjen i uvažavan, da se riješi tetkova najmodavstva i konačno počne živjeti punim plućima. Komad šarenog papira koji je držao u ruci na trenutak mu se učinio kao ulaznica za život o kojem je maštao. Jesam li, prolivši pivo, na neki način isprovocirao sudbinu? Sam je sebi postavio hipotetsko pitanje, trenutak prije nego mu je zazvonio mobitel.
Kada je vidio tko je s druge strane, poželio je ignorirati poziv. Međutim, euforija koja ga je netom prije obuzela, natjerala ga je da pritisne zelenu tipku.
— Ti znaš da Barbara sutra putuje?
Nekoliko sekundi Detoni je grozničavo razmišljao. Onda se dosjetio da je riječ o malom maturalcu.
— Znam… — nesigurno je promucao – Htio sam nazvati.
— Zar stvarno očekuješ da povjerujem u to?! Gledaj, ako već nisi platio ni jednu ratu, ako joj nisi kupio badić, mogao si se barem doći pozdraviti s djetetom i dati joj koju kunu džeparca. Ona ti je kćerka. Ne mogu ja sve sama, shvati to već jednom!
— Daš mi je na telefon, da se ipak pozdravimo?
Kada je brojač minuta i sekundi telefonskog razgovora konačno nestao s displeja, Detoni je krenuo nazvati kćerku. Na žalost, na pretplatničkom računu nije bilo dovoljno sredstava za uspostavljanje poziva. Odložio je mobitel na stol i krenuo u kupaonicu.
***
Dugo vremena nije radio toliko mnogo kao tih dana. Budući da u agenciji nije bilo otvorenih projekata, vrijeme je provodio u stanu pišući sinopsise, razrađujući voditeljske uloge, skicirajući izgled scene, razmatrajući tehničke poteškoće realizacije showa i birajući pozadinsku glazbu. Nije zanemario ni segment nagrađivanja pobjednika, pa je složio konkretnu financijsku shemu koja je, prema njegovu mišljenju, mogla biti prihvatljiva i TV kući i natjecateljima. Pažljivo je promišljao vremenske odmake između ulaska novih natjecatelja u show, poštujući sve zakonitosti psihologije. U pauzama, dok je na balkonu pušio i gledao djecu koja su se igrala u obližnjem parku, dopustio si je luksuz da mašta o uvodnoj emisiji, koja bi trebala biti najavljena njegovim gostovanjem u centralnom dnevniku, smišljao lucidne odgovore na novinarska pitanja ali i makroekonomsko-političke digresije, koje je namjeravao povremeno ubacivati u razgovor, kako bi ostavio dojam potpunog erudita i angažiranog intelektualca.
Iako je isprva poželio cijelu svoju ideju prezentirati nekom od kolega iz agencije, na kraju je od toga odustao. Imao je osjećaj, pravi osjećaj, onaj koji zaljubljene srednjoškolke nazivaju „leptirićima u stomaku“, da se događa nešto veliko i da ovaj projekt pripada samo njemu. Bio je iznenađen količinom samopouzdanja koje je u njemu raslo iz dana u dan, sa svakim napisanim retkom ili izrađenom skicom.
Ono ga nije napustilo ni kada je stao pred veliku, staklenu poslovnu zgradu, u kojoj je vrlo komforno, na tri kata, bila smještena TV kuća kojoj je namjeravao dobro naplatiti svoju pobjedničku ideju. Upravo kada je ulazio u zgradu, zazvonio mu je mobitel.
— Dušo, ne mogu sada razgovarati. Radim jedan važan posao… Bilo ti je lijepo? Dobro ste putovali…? Aha, fino… Čut ćemo se poslije, može?
Ugasio je ton i odlučnim koracima prišao liftu.
***
U vrlo luksuzno opremljenom predprostoru bio je smješten s još nekoliko kandidata. Kako nitko nije pušio, nije zapalio ni Detoni, iako je osjećao da mu treba cigareta. Sjeo je u kožnu fotelju i čekao da dođe red na njega, da prođe kroz tapecirana vrata u prostoriju u kojoj se imala razmrsiti njegova sudbina. Da, upravo tako se osjećao!
Pokušaj koncentracije pred razgovor koji mu je, dakle, trebao odrediti sudbinu, Detoniju je uporno remetio antipatični debeljko koji je sjeo pored njega. Bili su sličnih godina, s tim da je bucko imao značajno više sijedih vlasi. Bilo je očito da pripada soju ljudi koji ne mogu prestati govoriti ni u jednoj situaciji.
— Poštovanje! – pružio je ruku Detoniju – Ja sam Hucika. Zlatko Hucika.
Detoni je preko volje promrljao vlastito prezime i pokušao okrenuti glavu od dosadnjakovića.
— Znate, imam izvrsnu ideju! – Hucika se konspirativno primaknuo Detoniju – Pazite ovo. Moj show će se zvati Od kolijevke pa do snoba. Kandidate bismo odabrali još u majčinoj utrobi, te bismo pratili cijelu trudnoću, rođenje i djetinjstvo kandidata. Odabirali bismo familije koje inače slove za siromašne i povučene, a njihova zadaća bila bi da u što kraćem mogućem vremenskom roku od djeteta naprave snoba. Na raspolaganje bi dobili određeni financijski iznos, koji bi trošili po vlastitom nahođenju. Razni mehanizmi su im na raspolaganju, slažete se? Odabir razvikanog ginekologa u trudnoći, markirana obuća i odjeća, kolica i bočice, škole stranih jezika za bebe, razni gadgeti… Pobjednik će se birati po kriteriju kvalitete, da tako kažem, ali i po kriteriju brzine.
— Ne čini li vam se da bi takav show trajao predugo? – Detoni je protivno svojoj volji ipak bio uvučen u razgovor – Priznajem da je moguće vidjeti snobovštinu i kod relativno male djece, ali opet, treba proći barem nekoliko godina da bi se ona…
— Pa to sam vam upravo i htio reći! – Hucika je bio razdragan Detonijevom primjedbom – Mi bismo pratili više kandidata kroz nekoliko sezona. Kada jednom uhvatimo ritam, imali bismo svake godine nekoliko ulaznih kandidata i nekoliko malih snobića, među kojima bismo birali pobjednika. To je ideja koja mi garantira pilot-sezonu, vidjet ćete! Ali ako i ne upali, imam asa u rukavu. Njega ću im ponuditi mimo ove audicije.
Zaštitar koji je stajao u kutu, gotovo stopljen s bordo, baršunastim paravanom, diskretno je pogledao Huciku, dajući mu valjda do znanja da bi trebao biti ipak malo tiši.
— Ideja je u stvari vrlo slična – nastavio je Hucika, nešto nižim tonom – Show bi se zvao Uberi cvijetak. Pratio bi isključivo žensku djecu, i to od upisivanja srednje škole pa do trenutka…
— U redu je, mislim da sam shvatio o čemu se radi. Molim vas sad da me ostavite na miru!
Po prirodi nešto povučenijem Detoniju ekstroverti su i inače bili nesimpatični. U ovoj situaciji, kada su on i Hucika bili direktna konkurencija, ovakav razgovor mu je neviđeno išao na živce. Okrenuo se stoga na drugu stranu i počeo čitati tabloid koji je pronašao na stoliću pored fotelje.
***
Članovi Povjerenstva činili su mu se razumnim ljudima. Cijelu priču je vodio sijedi muškarac srednjih pedesetih godina (očito predsjednik Povjerenstva!) koji mu je ponudio da sjedne. Suprotno običajima koji su vladali u staklenim, poslovnim zgradama, muškarac je zapalio i ponudio Detonija. Nakon nekoliko kurtoaznih rečenica, zamolio ga je da krene u razlaganje svoje ideje.
Svi dani i noći rada na projektu Detoniju su prošli kroz glavu. Uzeo je uzde u svoje ruke i suvereno krenuo u galop prema pilot-sezoni. Sustavno i dovoljno sažeto prezentirao je koncept reality-ja, pokazivao skice interijera studija, naznačio tehničke poteškoće ali i nudio rješenja za njih te u konačnici vrlo detaljno izložio financijske aspekte cijele emisije. Učinilo mu se da ga Povjerenstvo vrlo pozorno sluša, što je potvrđeno gomilom konkretnih pitanja na koja je suvereno odgovorio. Na kraju, sjedokosom nije preostalo ništa drugo nego da mu čestita i priopći kako je njegova ideja definitivno zaslužila ući u uži izbor. Rekao je da će Povjerenstvo, nakon što detaljno razmotri sve prezentirane ideje, kroz nekoliko dana pozvati one najbolje kako bi im rekli svoje impresije, kritike, sugestije i savjete, ali i kako bi obznanili koja emisija će od jeseni dobiti prigodu ući u svoju pilot-sezonu.
***
Kada su članovi Povjerenstva konačno izašli pred petoro odabranih u uži izbor (među kojima nije bilo Hucike!) predsjednik je prvo nadugo i naširoko počeo prepričavati neke od ideja, koje „nisu ušle u finalni izbor ali su svakako kvalitetne“. U tom trenutku u cijelu priču se uključio i TV dnevnik, koji je želio gledateljima uživo priopćiti koji show će moći gledati od jeseni. Reklamiranje je počinjalo već sada!
Kada je predsjednik Povjerenstva pročitao da je kao najbolja ideja prepoznat koncept reality show-a pod nazivom Unplugged, čiji autor je bio upravo on, Detoni je potpuno zanijemio. Imao je osjećaj da su mu se odsjekle noge. Na sreću, prije nego je dobio priliku i sam nešto reći, predsjednik je ukratko nazočnima prepričao o kakvoj ideji se radi.
— Ovaj show pratit će zbivanja u obitelji pacijenta koji je smješten u bolnici i kojeg na životu održavaju samo tehničko-medicinska pomagala. Pravo natjecanja imat će, dakle, one obitelji čiji član je, kolokvijalno govoreći, na aparatima. Ovo može stvoriti određene organizacijske pa i tehničke probleme, jer bi odabir kandidata a posljedično i snimanje morali biti obavljani ad hoc, međutim, te probleme je producent Detoni predvidio i uspješno riješio svojim konceptom. Vrhunac show-a trebalo bi biti obiteljsko glasovanje o isključivanju aparata, koje bi se odvijalo petkom. Zanimljivost je da bi se aparati mogli isključiti tek nakon tri uzastopna pozitivna ishoda glasovanja, čime bi se otvorio prostor za pregovore i uvjeravanja u svakom tjednu. Još se razmatra ideja bismo li u tu odluku uključivali i glasove publike. Pobjednik sezone bio bi odlučen kvantitativnom metodom, odnosno bodovanjem. Bodovala bi se dob pacijenta, broj dana koji protekne do isključivanja aparata, obiteljski status pacijenta – ima li ženu, djevojku odnosno djecu. Posebne pogodnosti u smislu bodovanja nosili bi pacijenti koji imaju trudnu zaručnicu, zatim oni koji spadaju u kategoriju mlađih osoba i sinovi jedinci. No, da bi neizvjesnost trajala do zadnje minute, bodovat će se i broj reakcija po pacijentskim profilima na društvenim mrežama, i to unutar 24 sata nakon isključivanja aparata.
Kada je predsjednik završio s kratkim predstavljanjem Detonijeva show-a, nazočni su zapljeskali. Njemu se učinilo da je to bilo iskreno, iako su u pitanju bili konkurenti kojima je ispred nosa uzeo pilot-sezonu. Predsjednik ga je pozvao na improviziranu pozornicu te mu dao mikrofon.
Nakon nekoliko patetičnih rečenica u kojima je zahvalio TV kući, obitelji i dostavljaču letaka koji mu je u poštanskom sandučiću ostavio sudbonosan papirić, novopečeni producent je naznačio kako je potpuno spreman i kako nestrpljivo očekuje početak snimanja pilot-sezone.
Riječ je ponovno preuzeo predsjednik. Bio je nasmijan.
— Gospodine Detoni, snimanja neće biti!
U tom trenutku, u dvorani je zavladao muk. Ljudi su se međusobno pogledavali, nekoliko kamera je pokušavalo uhvatiti Detonija u krupnom planu, dok je ovaj brisao graške znoja koji su mu se cijedili sa čela. Nije znao kako reagirati, nadao se nekom spasonosnom dodatku koji je predsjednik trebao izreći. I zaista, predsjednik je ponovno prišao bliže mikrofonu.
— Snimanja neće biti jer je ono u stvari već obavljeno! Gospodine Detoni, čestitam vam! Vi ste pobjednik prve sezone našeg novog reality show-a pod nazivom Produciraj me.
Snimanje priloga o pobjedniku i fotografiranje trajali su beskrajno dugo. Detoni je potpisao desetke autograma, sudjelovao u još toliko selfija, primio gomilu nagrada sponzora i potrošio nekoliko maramica na brisanje znoja. Kada su se konačno reflektori ugasili i prostorija ispraznila, požurio je kući. Nije se mogao oteti dojmu da će se iza bordo, baršunastog paravana iznenada pojaviti svjetlo reflektora i skrivena kamera.