Na avliji traje svadba. Netko kuca u šargiju, teče pjesma, veoma duga i sva u priči, “Balada o braći Morićima”. U pjesmi će se odviti život i opisati smrt, a nad njome jedan grad, sa svim gradskim mahalama, koje će isto biti spomenute. Za to vrijeme u stvarnosti, koja nije stvarnost nego je film, za svadbe, u avliji, odvija se druga priča, u kojoj će se također odviti cijeli jedan život. Trajanjem pjesme određeno je trajanje filmske scene u kojoj sudjeluje najveća u povijesti filma viđena jugoslavenska glumačka ekipa. Sastavio ju je Emir Kusturica.
Otac naređuje majci da se miri s bratom. Ona neće ni mrtva. Nagovori je izvan scene, nečim što se ne da izgovoriti i što je bolje ne prikazati. Oca igra Miki Manojlović, majku Mirjana Karanović. Ona sjeda za prostrt svadbeni stol na avliji, odmah uz brata, onako sestrinski a mrsko, jer ih ništa više neće pomiriti, pa ga upita: “Možeš li spavat’ brate?”, a on joj odgovori: “Teško sestro.” I započinje razgovor bez razgovora, traje raspad jedne sudbine, dok ispod razmjene tih tuđih riječi, traje pjesma, i u pjesmi se nižu dijelovi grada u kojem se tragedija odvija, grada-amfiteatra kojem pripadaju ova i sve druge priče. Na vrhuncu pjesme sestra će već otići, ispunivši muževljev zahtjev za mirenjem, ali ne prešavši preko svoje, da se nikad više neće s bratom pomiriti, i u isto vrijeme odvit će se, jedna preko druge, nekoliko priča, načinom kojim vlada samo Kusturičin genij, lopta će u dječjoj igri pogoditi jednog od svadbara u glavu, pa će u sljedećoj pasti preko torte, i otac će se dići od stola i poći k djeci. A kada se sestra digne od stola, prešavši hladno preko ruke koja ju je pokušala zagrliti, u pjesmi ćemo doći do izvršenja smrtne presude, i brat će za stolom, kako to u svadbama biva, na čas ostati sam. Zapjevat će s nevidljivim pjevačem “evo, sada, vakat mrijeti”, i tu počinje jedna nemoguća, neponovljiva glumačka minijatura, kakvu odigrati može samo Mustafa Nadarević. Kusturica odluči upisati posvetu u svoj film, ali tako da prepravi, pretumači i dopiše jednu od najpoznatijih scena u povijesti jugoslavenskog filma, onu u kojoj Bekim Fehmiu, u ulozi Belog Bore, usred pjesme i usred životnog derta šakama lomi čaše. Kod Kusturice, Mustafa Nadarević će u ulozi brata oznaša glavom lomiti flašu. Nemoguće je to odigrati tako da uzor postane nevažan, da ga nestane, kao što nestaje i same iluzije, kao što nestaje fikcije, a film se pretvara u golu stvarnost, ljudski se život premeće u sudbinu, pjesma o braći Morićima zadobiva svoje paradoksalno ostvarenje u priči o jednoj sarajevskoj porodici… Mustafa Nadarević to je odigrao kao da je on to Sarajevo, taj brat i taj oznaš, kao da je on ta priča.
Isti Mustafa Nadarević je, međutim, najzagrebačkiji glumac kojeg je do tog časa – a godina je 1985, i taman sam se vratio iz vojske – ovaj gledatelj vidio. Mustafa je Zagreb i svo zagrebačko glumište, onako kako je Ivo Andrić taj Travnik i taj Višegrad, on je glumac u kojem se u isto vrijeme sabire jedna zagrebačkost, i koji je kreira, izmišlja, stvara. I onda kako taj Mustafa, ratno banjalučko dijete, podrijetlom, čini mi se, iz Bosanske Gradiške (ispravljaju me- iz Bosanskog Novog, gdje je i provodio djetinjstva…), kojeg još u povojima njegovi pred savezničkim bombama sklanjaju u Zagreb, da u tom Zagrebu ostane do kraja života, kako on može kod Kusturice u “Ocu na službenom putu” tako odigrati brata Ziju?
Pet-šest godina ranije, u televizijskoj seriji Joakima Marušića, epskoj naraciji Miljenka Smoje o gradu Splitu, odigrat će inženjera Duju, osnivača Hajduka i Hajdukova golmana, komunista i Splićanina po tadašnjoj pretežitoj boji tog grada koji je za naših života mijenjao pretežite boje, i teško da je bilo ikoga splitskijeg u našemu vijeku od tog inženjera Duje, što ga je odigrao Mustafa Nadarević, najzagrebačkiji od svih zagrebačkih glumaca koje je ovaj gledatelj u životu gledao. Je li to moguće? Bit će da nije! Film je iluzija, život je san, i u tom smo životu sanjali Mustafu Nadarevića, gledajući ga u mrakovima kina naših mladosti, kako prelazi iz jednog u drugo lice, iz jednog u drugi naš svijet.
A onda don Fernando u Vrdoljakovom “Kiklopu” i Leone, najbolji, najveći, najkrležinskiji Leone u Vrdoljakovim “Glembajevima” i onaj mitski domobran Benčina u Galićevom i Štivičićevom “Putovanju u Vučjak”. U samo te tri uloge Mustafa Nadarević jedna je cijela, kompleksna, tragična i izgubljena Hrvatska, velika u sudbinama malih ljudi i u pustim životima sitnih inteligenata i neostvarenih velikih sinova. A gdje je sve drugo, i gdje su svi drugi kroz čije je duše prošao, čije je nesretne živote nosio Mustafa Nadarević? Je li stvarno moguće da je svega toga bilo i da smo sve to vidjeli i doživjeli? Nije moguće. Život je san, film je iluzija, a tek teatar, u teatru se i ne skriva da je sve bio samo san, i da smo se probudili na studeni zagrebačkoj, usred epidemije, dok su naokolo glavinjale glave pod maskama, i nije više bilo Mustafe Nadarevića.
Da život nije san, i da je svega ovog u stvarnosti bilo, na četrdeset bi dana s kilometara filmske trake, i iz svih televizijskih filmova i serija, nestalo Mustafe Nadarevića, nestalo bi brata Zije, domobrana Benčine, inženjera Duje, Leonea i don Fernanda, nestalo bi Mustafe u “Mirisu dunja”, nestalo bi strašnog Mihajla i Španca u “Gluvom barutu”, i Idriza “Kod amidže Idriza”, u tom najbolnijem i najsarajevskijem poratnom filmu, također bi nestalo, pa bi čak i Izeta Fazlinovića nestalo, iz svake scene u seriji “Lud, zbunjen, normalan”, u kojoj je taj najzagrebačkiji od svih zagrebačkih glumaca nakon velike, neusporedive glumačke karijere, svoje tijelo, glavu i umijeće donirao nesretnim narodima Balkana, da se zabave, utješe i nasmiju. Svega bi toga, kažem, na četrdeset dana nestalo, samo da život nije san. Pa bismo vidjeli što je sve na Mustafi Nadareviću sagrađeno, koliki je samo svijet dragi Bog, ili glumački genij, ili i dragi Bog i glumački genij, ili, najtačnije rečeno, glumački genij u dragome Bogu, na Mustafi Nadareviću podigao i sazidao. I onda bi se sve nakon četrdeset dana vratilo.
Pitalo me je da izaberem glumca koji bi za audio knjigu pročitao “Sarajevski marlboro”. Mustafa Nadarević, ako može – poželio sam – on će sve moje riječi ispravno naglasiti. Prije čitanja me onako usput, u prolazu, u mimoilaženjima ispred muškog zahoda jednoga finog zagrebačkog restorana upitao kako bih želio da pročita “Sarajevski marlboro”. Tako, rekoh mu, samo da pročitate. Nasmiješio se, rekao: dobro, može i tako! I pročitao.
Mustafa Nadarević ili što bi bilo da život nije san
Na avliji traje svadba. Netko kuca u šargiju, teče pjesma, veoma duga i sva u priči, “Balada o braći Morićima”. U pjesmi će se odviti život i opisati smrt, a nad njome jedan grad, sa svim gradskim mahalama, koje će isto biti spomenute. Za to vrijeme u stvarnosti, koja nije stvarnost nego je film, za svadbe, u avliji, odvija se druga priča, u kojoj će se također odviti cijeli jedan život. Trajanjem pjesme određeno je trajanje filmske scene u kojoj sudjeluje najveća u povijesti filma viđena jugoslavenska glumačka ekipa. Sastavio ju je Emir Kusturica.
Otac naređuje majci da se miri s bratom. Ona neće ni mrtva. Nagovori je izvan scene, nečim što se ne da izgovoriti i što je bolje ne prikazati. Oca igra Miki Manojlović, majku Mirjana Karanović. Ona sjeda za prostrt svadbeni stol na avliji, odmah uz brata, onako sestrinski a mrsko, jer ih ništa više neće pomiriti, pa ga upita: “Možeš li spavat’ brate?”, a on joj odgovori: “Teško sestro.” I započinje razgovor bez razgovora, traje raspad jedne sudbine, dok ispod razmjene tih tuđih riječi, traje pjesma, i u pjesmi se nižu dijelovi grada u kojem se tragedija odvija, grada-amfiteatra kojem pripadaju ova i sve druge priče. Na vrhuncu pjesme sestra će već otići, ispunivši muževljev zahtjev za mirenjem, ali ne prešavši preko svoje, da se nikad više neće s bratom pomiriti, i u isto vrijeme odvit će se, jedna preko druge, nekoliko priča, načinom kojim vlada samo Kusturičin genij, lopta će u dječjoj igri pogoditi jednog od svadbara u glavu, pa će u sljedećoj pasti preko torte, i otac će se dići od stola i poći k djeci. A kada se sestra digne od stola, prešavši hladno preko ruke koja ju je pokušala zagrliti, u pjesmi ćemo doći do izvršenja smrtne presude, i brat će za stolom, kako to u svadbama biva, na čas ostati sam. Zapjevat će s nevidljivim pjevačem “evo, sada, vakat mrijeti”, i tu počinje jedna nemoguća, neponovljiva glumačka minijatura, kakvu odigrati može samo Mustafa Nadarević. Kusturica odluči upisati posvetu u svoj film, ali tako da prepravi, pretumači i dopiše jednu od najpoznatijih scena u povijesti jugoslavenskog filma, onu u kojoj Bekim Fehmiu, u ulozi Belog Bore, usred pjesme i usred životnog derta šakama lomi čaše. Kod Kusturice, Mustafa Nadarević će u ulozi brata oznaša glavom lomiti flašu. Nemoguće je to odigrati tako da uzor postane nevažan, da ga nestane, kao što nestaje i same iluzije, kao što nestaje fikcije, a film se pretvara u golu stvarnost, ljudski se život premeće u sudbinu, pjesma o braći Morićima zadobiva svoje paradoksalno ostvarenje u priči o jednoj sarajevskoj porodici… Mustafa Nadarević to je odigrao kao da je on to Sarajevo, taj brat i taj oznaš, kao da je on ta priča.
Isti Mustafa Nadarević je, međutim, najzagrebačkiji glumac kojeg je do tog časa – a godina je 1985, i taman sam se vratio iz vojske – ovaj gledatelj vidio. Mustafa je Zagreb i svo zagrebačko glumište, onako kako je Ivo Andrić taj Travnik i taj Višegrad, on je glumac u kojem se u isto vrijeme sabire jedna zagrebačkost, i koji je kreira, izmišlja, stvara. I onda kako taj Mustafa, ratno banjalučko dijete, podrijetlom, čini mi se, iz Bosanske Gradiške (ispravljaju me- iz Bosanskog Novog, gdje je i provodio djetinjstva…), kojeg još u povojima njegovi pred savezničkim bombama sklanjaju u Zagreb, da u tom Zagrebu ostane do kraja života, kako on može kod Kusturice u “Ocu na službenom putu” tako odigrati brata Ziju?
Pet-šest godina ranije, u televizijskoj seriji Joakima Marušića, epskoj naraciji Miljenka Smoje o gradu Splitu, odigrat će inženjera Duju, osnivača Hajduka i Hajdukova golmana, komunista i Splićanina po tadašnjoj pretežitoj boji tog grada koji je za naših života mijenjao pretežite boje, i teško da je bilo ikoga splitskijeg u našemu vijeku od tog inženjera Duje, što ga je odigrao Mustafa Nadarević, najzagrebačkiji od svih zagrebačkih glumaca koje je ovaj gledatelj u životu gledao. Je li to moguće? Bit će da nije! Film je iluzija, život je san, i u tom smo životu sanjali Mustafu Nadarevića, gledajući ga u mrakovima kina naših mladosti, kako prelazi iz jednog u drugo lice, iz jednog u drugi naš svijet.
A onda don Fernando u Vrdoljakovom “Kiklopu” i Leone, najbolji, najveći, najkrležinskiji Leone u Vrdoljakovim “Glembajevima” i onaj mitski domobran Benčina u Galićevom i Štivičićevom “Putovanju u Vučjak”. U samo te tri uloge Mustafa Nadarević jedna je cijela, kompleksna, tragična i izgubljena Hrvatska, velika u sudbinama malih ljudi i u pustim životima sitnih inteligenata i neostvarenih velikih sinova. A gdje je sve drugo, i gdje su svi drugi kroz čije je duše prošao, čije je nesretne živote nosio Mustafa Nadarević? Je li stvarno moguće da je svega toga bilo i da smo sve to vidjeli i doživjeli? Nije moguće. Život je san, film je iluzija, a tek teatar, u teatru se i ne skriva da je sve bio samo san, i da smo se probudili na studeni zagrebačkoj, usred epidemije, dok su naokolo glavinjale glave pod maskama, i nije više bilo Mustafe Nadarevića.
Da život nije san, i da je svega ovog u stvarnosti bilo, na četrdeset bi dana s kilometara filmske trake, i iz svih televizijskih filmova i serija, nestalo Mustafe Nadarevića, nestalo bi brata Zije, domobrana Benčine, inženjera Duje, Leonea i don Fernanda, nestalo bi Mustafe u “Mirisu dunja”, nestalo bi strašnog Mihajla i Španca u “Gluvom barutu”, i Idriza “Kod amidže Idriza”, u tom najbolnijem i najsarajevskijem poratnom filmu, također bi nestalo, pa bi čak i Izeta Fazlinovića nestalo, iz svake scene u seriji “Lud, zbunjen, normalan”, u kojoj je taj najzagrebačkiji od svih zagrebačkih glumaca nakon velike, neusporedive glumačke karijere, svoje tijelo, glavu i umijeće donirao nesretnim narodima Balkana, da se zabave, utješe i nasmiju. Svega bi toga, kažem, na četrdeset dana nestalo, samo da život nije san. Pa bismo vidjeli što je sve na Mustafi Nadareviću sagrađeno, koliki je samo svijet dragi Bog, ili glumački genij, ili i dragi Bog i glumački genij, ili, najtačnije rečeno, glumački genij u dragome Bogu, na Mustafi Nadareviću podigao i sazidao. I onda bi se sve nakon četrdeset dana vratilo.
Pitalo me je da izaberem glumca koji bi za audio knjigu pročitao “Sarajevski marlboro”. Mustafa Nadarević, ako može – poželio sam – on će sve moje riječi ispravno naglasiti. Prije čitanja me onako usput, u prolazu, u mimoilaženjima ispred muškog zahoda jednoga finog zagrebačkog restorana upitao kako bih želio da pročita “Sarajevski marlboro”. Tako, rekoh mu, samo da pročitate. Nasmiješio se, rekao: dobro, može i tako! I pročitao.