Alem Ćurin neostvareni je gigant našega stripa. I jednako tako neostvareni strip-junak. Kada bi se našao neki od onih genijalnih crtača ili još bolje crtačica, rođenih biografa – Davodeau, Alison Bechdel, David B, Nina Bunjevac – pa da u dokumentarno-realističnoj maniri nacrta životopis Alema Ćurina, od Splita gdje je u utorak 8. rujna 1953. rođen, ili još mnogo prije toga, od Hektorovićeva Hvara, Stari Grada, gdje je stoljećima zamišljan njegov dolazak na svijet, pa dalje, preko studija grafike na zagrebačkoj akademiji, koji napušta i razvaljuje da bi se, kako je zamislio, na vrlo konzervativan i ozbiljan način bavio stripom, odlaska u Francusku, gdje u Parizu od Danila Kiša traži i dobiva prevoditeljske usluge, povratka u Split osamdesetih te crtačkih i dizajnerskih usluga po onodobnim novinama i časopisima, dizajniranja po splitskom HNK, rata u kojemu je ostao usamljenik, tipični antijunak u dobu kolektivnog herojstva i nacionalnog samopročišćenja, uzaludnih pokušaja da docrta sve svoje velike stripovske ideje, propalih režija grandioznih crtanih epopeja, po kojima je najsličniji Orsonu Wellesu, koji je isto tako svoje najveće priče ostavio nedovršenim, sve do velike ilustratorske karijere u jednoj maloj, posve nelikovnoj zemlji, usamljeničkih boravaka u nuklearnim komorama za liječenje nekog od onih pobjedivih karcinoma, čime je njegova grandiozna splitska i hrvatska samoća dobila neki dublji, dramaturški smisao, kada bi se, kažem, netko od tih velikih crtača, darovitih biografa i autobiografa, poduhvatio Ćurinova života i rada, pred očima bismo imali jednoga od najzačudnijih strip-junaka u povijesti likovnih naracija, od Altamire do dana današnjega.
Pritom Ćurin koliko god bio veliki crtač – a ovom je čitatelju, uz Milana Steinera, Josipa Vaništu i Miću Popovića od svih Južnih Slavena najvažniji – on nikada ne bi mogao nacrtati svoju autobiografiju. Razlog je neobičan: u Ćurinu žive dvije međusobno zavađene umjetničke osobe. Kao crtač on je sklon velikim, krajnje tradicionalnim naracijama, stripovskom mainstreamu od Hala Fostera, Alexa Raymonda i Andrije Maurovića do Huga Pratta. Visoko je on iznad svakoga stripovskog undergrounda, za Crumba je on zakleti konzervativac, avanturist i dekadent, čiji se stripovi tiskaju u masovnim roto edicijama i izlažu u zamašćenim izlozima provincijskih trafika, a ne u knjižarama i galerijama moderne umjetnosti. Kao pripovjedač Ćurin je sve suprotno od toga. Krajnje nesklon linearnoj naraciji, dijalektalni pjesnik, borhesovac, ludi nadrealist, sklon kojekakvim neproničnim jezičnim igrarijama, digresijama i kalamburima, koji će mnogo lakše u slikama ili u riječima prepričati svoj sinoćnji mamurni san, nego što će prepričati svoj jučerašnji dan. Iz Ćurinove verbalne perspektive, one pjesničko-pripovjedačke, kao i one usmeno-kafanske i socijalne, život nema linearnu strukturu, nemoguće ga je ispričati onako kako to čini Alex Raymond u avanturama detektiva Ripa Kirbyja. Samo čuda u Ćurinovoj umjetnosti zasluže da budu ispričana.
Izlazak crtane poeme “List vode, Atlantida”, u izdanju kućne radionice 2×2 Vlade Šagadina, veliki je događaj za našu kulturu. (Iako bi, priznajem to, bilo teško reći tko smo to mi i što sve obuhvaća ta naša kultura…) Strip je, tvrdi Ćurin, nastao kao daleka posljedica jednog telefonskog poziva, kojim mu je zatraženo da napiše štogod o dvadesetogodišnjici smrti Huga Pratta. Ispravnije bi svakako bilo nešto nacrtati. Tako je i nacrtao sedamdesetak tabli izrazito labave, ali ipak povezane naracije, snovite plovidbe putničkim brodom prema Americi. Kao i svaka velika moderna poema – Ginsbergovi “Urlik” i “Kadiš”, Goranova “Jama”, Antologija Spoon Rivera… – Ćurinov “List vode, Atlantida” svojevrsna je ispovijed epohe. Svaki njegov kadar prepun je fusnota i referenci. Pojavljuju se likovi iz povijesti stripa i masovne kulture, drevni Vikinzi, J. D. Salinger i Don Quijote, prizori s fotografija i sa slika Giorgija de Chirica, ali i tipične ćurinovske autoreference. Recimo, niz tuba nekoga čudovišnog limenog orkestra, koji iz đenoveške luke, mjeseca studenog 1949. ispraća brod za Ameriku. Oni koji su tada odlazili, u pravilu se više nisu vraćali nikad u životu. Eno ih, leže na grobljima od San Pedra i Los Angelesa do New Yorka i Chicaga.
Život je san. U tom snu postoji ono što se odživjelo i što se zbilja dogodilo. I postoji ono što se propustilo i što u životopisima, porodičnim albumima i sjećanjima biva kao veličanstvena praznina. Na tri stranice uvodnog teksta, ili možda predgovora, Ćurin pripovijeda kako mu se, dok je razmišljao o Hugu Prattu i njegovoj obljetnici, izdaleka, iz Argentine, pismom javio čovjek kojeg nikada nije vidio i na čije je postojanje odavno zaboravio, ako mu je ikad i padao na pamet: sedamdesetdvogodišnji rođak, prvo koljeno, brat od strica – kako to kažu Srbi, rođen u Amerikama, nakon što je stric davne 1926. partio u pečalbu. “Piše mi tako sin očevog starijeg brata, zaboravljeni tamnoputi dječak sa jedne davne fotografije iz ranih pedesetih, izgubljenog spomena da je on uopće postojao, a kamoli da ga ima još, Domingo Antonio Ch., rođak s adrese La Paz S/N Campo Largo, provincija Chaco, rečena Argentina, piše i plače, eto, dva skoro starca (da, i to ne skoro, ako je vjerovati domaćim medijima gdje piše – starac B.Ž. /60/ pao s masline i preminuo.) po prvi put su se dotakla, piše na papir nepoznatom nekom, reklo mu da smo nas dvojica to i to, i da se još i nekakvim slovima bavim, pa stariji čovjek iz Argentine sjeo za stol i upisao se u tastaturu mašinsku jezikom sjene vlastita oca (majka mu je bila mestiza, više Indijanka), jezikom kojeg su izgrizli valovi i sažvakali pampasi, jezikom još jedino u grlu njegovom zagrebanom ključem što se prenosi s oca na sina, u grlu koje će i tako uskoro odstraniti, moj rođak polu-Indijanac, Criollo pravi, piše svom rođaku, prvom a najmlađem, to jest meni, dugo i na široko, ispovijed od desetak ugusto ispisanih kartica mašinskim slogom, skoro novelu, teško razumljivu, što je ipak razgrnula izgubljeno i otkrila nepoznato – jučer, danas, do malo, uglavnom svima beskorisno.”
I to je, do vraga, pravi Alem Ćurin, to je onaj nama razumljiv Borges i Hugo Pratt, koji životnom sagom velikoga mornara pripovijeda priču o našemu dvadesetom vijeku, o našim progonstvima i našim sibirima. Corto Maltese prekinutu je liniju života na svome dlanu premošćivao britvom, urezujući do krvi ono čega fali, što je, ne znajući za Corta, činio i bosanski pisac Nedžad Ibrišimović, u svome autobiografskom romanu “Bog si ove hefte”. Corto je važan jer cilj njegovih avantura nije bio tipično stripovski, da uspostavi mir u svijetu, pobijedi zlo, oputuje i obiđe zemlju. Njegova je avantura melankolično putovanje, pokušaj da se spoji ono što je fatalno razdvojeno, da se tuđi život odživi kao svoj vlastiti. Corto je taj kojemu će se, bude li ikad navršio šezdesetu, tačnije šezdeset i drugu, javiti daleko rođak, polu-Indijanac iz provincije Chaco, da mu na kraju ispriča cijeli svoj život.
I naravno, sve je u jeziku, ono što je izrečeno, ali i mnogo više način na koji je izrečeno. Evo kako piše Ćurinov rođak: “Bije to o sveten Roque, ogusta un mil novecientos cincuenta y siete, Mene bije petnaste godisch, smo kako huéspedes u visitu kod Barba Vice en Buenos Aires hodili, u njega casa. Bije era la fiesta de San Roque, dan bije lip y tepal, vas dan ruchak y vechera y spat. Kod¿ Barba, Teta y Rodica…” I dok ovo čita, jedan jezik čitatelju ulazi u pamet i dušu, kao što je ulazio rođaku što je primio pismo izdaleka, i jedna fantastična gramatika, sa svojim fantastičnim pravopisom, najednom pronalazi svoju logiku i smisao. Tako se pod Borgesom i Gȍspodom Slučajem uspostavljaju prve i posljednje rodbinske veze.
I tako se stiže do onoga konačnog životnog poraza, finalne kapitulacije: “¿Por eso te escribo esta carta Tebe? No te lo dije, tengo cancer de garganta. ¿Jeme comprendido? Grancigul meneje u branche.”
Potom slijedi spomenuti put u Ameriku, u Amerike i u Bonazair – kako se Buenos Aires nekad u nas zvao – sve to u sedamdesetak tabli, započet studenog 1949, isplovljavanjem iz Genove. Slijedi nevjerojatna, nečuvena grafička poema, koja će većini ljudi ostati jednako nerazumljiva i nepronična kao i jezik i smisao pisma izgubljenoga sedamdesetdvogodišnjeg rođaka. Ali tako i treba biti. Nije na pričama da ih svatko razumije. Svaka je prava priča samo jednome čovjeku upućena. On će je sigurno razumjeti. Na drugima je da prisluškuju sa strane, da dešifriraju nejasne i nerazumljive znakove, da dešifriraju emocionalne šifre i hijeroglife, i na osnovu forenzičnih fragmenata slike i teksta rekonstruiraju cijele svjetove. Takav je posao čitatelja. Za njega je ovaj Ćurinov strip.
Ali što je njegova Atlantida? Na jednom mjestu postoji i taj odgovor: “Atlantik – čudesni kondenzat nad Atlantidom. Već hiljadama godina pogrešno upisan u registarski pojmovnik kao more. Pače ocean. A zapravo je golemi kondenzirani oblak s nezbroj mrtvih brodova i mornara po glavi stanovnika tajanstvene Atlantide.” I onda se, na dnu Atlantika, u Atlantidi punoj sve samih američkih čari, osvježen i redizajdiran, s rožnatim ripkirbijevskim naočalama na nosu, i svojstvenim brčićima pod nosom, u crnom odijelu i crnoj košulji sa svećeničkim kolarom, pojavljuje Adolf Hitler. Na Atlantidi se na njegovo čudo govori engleski, i nitko u njemu ne vidi zlo. Nakon svega, Hitler je samo škartirana pop zvijezda.
“List vode, Atlantida” ima onu osnovnu karakteristiku svih Ćurinovih radova – od naslovnica za zagrebački tjednik Novosti do plakata za predstave Splitskoga ljeta – nije čitljiv na prvu ruku, ni razumljiv na prvi pogled. Suprotno onom što po općem – naravno krivom – vjerovanju leži u biti stripovskog žanra, dakle jednostavnosti, nezahtjevnosti i preglednosti – Ćurinovi radovi od čitatelja i gledatelja traže predznanje, obrazovanje i strpljivost. Traže hrabrost da se snagom vlastite mašte uroni u svijet njegove mašte. On je Lewis Carroll u svijetu stripa, njegova je Alisa odrasla, ali za razliku od tipičnih odraslih svjetova, njezin je svijet u svojoj raskoši, razuđenosti i raznorodnosti ostao potpuno infantilan i nenarušen procesima odrastanja, discipliniranja, mentalnog i emocionalnog okoštavanja putem škole, porodice i inih institucija socijalizacije pojedinca putem duhovne i duševne represije. Ćurinova fantazija je intaktna. Luđi je, okrutniji i nježniji od ijednog djeteta. To njegov strip čini tako začudnim, otvorenim i nedočitanim. U tome je i osnovni razlog za raspuklost njegove naracije. Njegova mašta ne da se zarobiti pričom. U snovima i u djetinjstvu naracija nema jasnih i čvrstih zakonitosti. Do njih se dolazi odrastanjem i siromašenjem mašte. Čovjek nauči pričati priču nakon što se prestane plašiti mraka. Svijet Alema Ćurina iz onog je vremena, nama najdavnijeg, kada smo se još plašili mraka. Pred njegovim je čitateljem nemoguć zadatak: da bude obrazovan i slobodan od svake škole, da bude zreo i infantilan.
Ovako je njemu pisao njegov propušteni, nedoživljeni rod Domingo Antonio Ch: “Nakon toko godisch, iman oti libro, sitingase y vazmen uruke digoda, un dos puti o godishche, pak pensan, pamise para dasasn veche un Tovar ane un Caballo, mul kako reka onda mene Otac Dare. Boje bit un Tovar ven un Caballo. Otac bije un Caballo, yto Njegaje ubilo. Vas se spominjen, y oni tres pesta: ¿da disan, da kudsan, da kojisan?, ma su dodishce chesa je pasalo Mene comprendido todo malo manje kapin. (…) Razvodnise Vino, razvodni una mene cabeza Glava, como el Arija de Buenos Aires. Kako dasan como una lamina de aqua…”
I to je ono što, zapravo, veže dva rođaka, što veže Alema Ćurina za Huga Pratta, i za njegova mornara koji kao Ahasver luta svijetom: ¿da disan, da kudsan, da kojisan? Oni kojima se ova tri pitanja ne postavljaju ne trebaju čitati Ćurinov strip, ni pokušavati da proniknu u one čudne naslovne stranice na mrskom tjedniku hrvatskih Srba i inih bezdomnika. Takvima ne trebaju ni knjige (osim one jedne: Biblije, Kurana, Main Kampfa, Kapitala…), jer su načisto sa sobom i sa svijetom, pa su vazda u većini. Ćurin je, međutim, u djetinjstvu i u manjini. Un Tovar, a ne un Caballo… Sluga svoje mašte.
Un Tovar, a ne un Caballo
Alem Ćurin neostvareni je gigant našega stripa. I jednako tako neostvareni strip-junak. Kada bi se našao neki od onih genijalnih crtača ili još bolje crtačica, rođenih biografa – Davodeau, Alison Bechdel, David B, Nina Bunjevac – pa da u dokumentarno-realističnoj maniri nacrta životopis Alema Ćurina, od Splita gdje je u utorak 8. rujna 1953. rođen, ili još mnogo prije toga, od Hektorovićeva Hvara, Stari Grada, gdje je stoljećima zamišljan njegov dolazak na svijet, pa dalje, preko studija grafike na zagrebačkoj akademiji, koji napušta i razvaljuje da bi se, kako je zamislio, na vrlo konzervativan i ozbiljan način bavio stripom, odlaska u Francusku, gdje u Parizu od Danila Kiša traži i dobiva prevoditeljske usluge, povratka u Split osamdesetih te crtačkih i dizajnerskih usluga po onodobnim novinama i časopisima, dizajniranja po splitskom HNK, rata u kojemu je ostao usamljenik, tipični antijunak u dobu kolektivnog herojstva i nacionalnog samopročišćenja, uzaludnih pokušaja da docrta sve svoje velike stripovske ideje, propalih režija grandioznih crtanih epopeja, po kojima je najsličniji Orsonu Wellesu, koji je isto tako svoje najveće priče ostavio nedovršenim, sve do velike ilustratorske karijere u jednoj maloj, posve nelikovnoj zemlji, usamljeničkih boravaka u nuklearnim komorama za liječenje nekog od onih pobjedivih karcinoma, čime je njegova grandiozna splitska i hrvatska samoća dobila neki dublji, dramaturški smisao, kada bi se, kažem, netko od tih velikih crtača, darovitih biografa i autobiografa, poduhvatio Ćurinova života i rada, pred očima bismo imali jednoga od najzačudnijih strip-junaka u povijesti likovnih naracija, od Altamire do dana današnjega.
Pritom Ćurin koliko god bio veliki crtač – a ovom je čitatelju, uz Milana Steinera, Josipa Vaništu i Miću Popovića od svih Južnih Slavena najvažniji – on nikada ne bi mogao nacrtati svoju autobiografiju. Razlog je neobičan: u Ćurinu žive dvije međusobno zavađene umjetničke osobe. Kao crtač on je sklon velikim, krajnje tradicionalnim naracijama, stripovskom mainstreamu od Hala Fostera, Alexa Raymonda i Andrije Maurovića do Huga Pratta. Visoko je on iznad svakoga stripovskog undergrounda, za Crumba je on zakleti konzervativac, avanturist i dekadent, čiji se stripovi tiskaju u masovnim roto edicijama i izlažu u zamašćenim izlozima provincijskih trafika, a ne u knjižarama i galerijama moderne umjetnosti. Kao pripovjedač Ćurin je sve suprotno od toga. Krajnje nesklon linearnoj naraciji, dijalektalni pjesnik, borhesovac, ludi nadrealist, sklon kojekakvim neproničnim jezičnim igrarijama, digresijama i kalamburima, koji će mnogo lakše u slikama ili u riječima prepričati svoj sinoćnji mamurni san, nego što će prepričati svoj jučerašnji dan. Iz Ćurinove verbalne perspektive, one pjesničko-pripovjedačke, kao i one usmeno-kafanske i socijalne, život nema linearnu strukturu, nemoguće ga je ispričati onako kako to čini Alex Raymond u avanturama detektiva Ripa Kirbyja. Samo čuda u Ćurinovoj umjetnosti zasluže da budu ispričana.
Izlazak crtane poeme “List vode, Atlantida”, u izdanju kućne radionice 2×2 Vlade Šagadina, veliki je događaj za našu kulturu. (Iako bi, priznajem to, bilo teško reći tko smo to mi i što sve obuhvaća ta naša kultura…) Strip je, tvrdi Ćurin, nastao kao daleka posljedica jednog telefonskog poziva, kojim mu je zatraženo da napiše štogod o dvadesetogodišnjici smrti Huga Pratta. Ispravnije bi svakako bilo nešto nacrtati. Tako je i nacrtao sedamdesetak tabli izrazito labave, ali ipak povezane naracije, snovite plovidbe putničkim brodom prema Americi. Kao i svaka velika moderna poema – Ginsbergovi “Urlik” i “Kadiš”, Goranova “Jama”, Antologija Spoon Rivera… – Ćurinov “List vode, Atlantida” svojevrsna je ispovijed epohe. Svaki njegov kadar prepun je fusnota i referenci. Pojavljuju se likovi iz povijesti stripa i masovne kulture, drevni Vikinzi, J. D. Salinger i Don Quijote, prizori s fotografija i sa slika Giorgija de Chirica, ali i tipične ćurinovske autoreference. Recimo, niz tuba nekoga čudovišnog limenog orkestra, koji iz đenoveške luke, mjeseca studenog 1949. ispraća brod za Ameriku. Oni koji su tada odlazili, u pravilu se više nisu vraćali nikad u životu. Eno ih, leže na grobljima od San Pedra i Los Angelesa do New Yorka i Chicaga.
Život je san. U tom snu postoji ono što se odživjelo i što se zbilja dogodilo. I postoji ono što se propustilo i što u životopisima, porodičnim albumima i sjećanjima biva kao veličanstvena praznina. Na tri stranice uvodnog teksta, ili možda predgovora, Ćurin pripovijeda kako mu se, dok je razmišljao o Hugu Prattu i njegovoj obljetnici, izdaleka, iz Argentine, pismom javio čovjek kojeg nikada nije vidio i na čije je postojanje odavno zaboravio, ako mu je ikad i padao na pamet: sedamdesetdvogodišnji rođak, prvo koljeno, brat od strica – kako to kažu Srbi, rođen u Amerikama, nakon što je stric davne 1926. partio u pečalbu. “Piše mi tako sin očevog starijeg brata, zaboravljeni tamnoputi dječak sa jedne davne fotografije iz ranih pedesetih, izgubljenog spomena da je on uopće postojao, a kamoli da ga ima još, Domingo Antonio Ch., rođak s adrese La Paz S/N Campo Largo, provincija Chaco, rečena Argentina, piše i plače, eto, dva skoro starca (da, i to ne skoro, ako je vjerovati domaćim medijima gdje piše – starac B.Ž. /60/ pao s masline i preminuo.) po prvi put su se dotakla, piše na papir nepoznatom nekom, reklo mu da smo nas dvojica to i to, i da se još i nekakvim slovima bavim, pa stariji čovjek iz Argentine sjeo za stol i upisao se u tastaturu mašinsku jezikom sjene vlastita oca (majka mu je bila mestiza, više Indijanka), jezikom kojeg su izgrizli valovi i sažvakali pampasi, jezikom još jedino u grlu njegovom zagrebanom ključem što se prenosi s oca na sina, u grlu koje će i tako uskoro odstraniti, moj rođak polu-Indijanac, Criollo pravi, piše svom rođaku, prvom a najmlađem, to jest meni, dugo i na široko, ispovijed od desetak ugusto ispisanih kartica mašinskim slogom, skoro novelu, teško razumljivu, što je ipak razgrnula izgubljeno i otkrila nepoznato – jučer, danas, do malo, uglavnom svima beskorisno.”
I to je, do vraga, pravi Alem Ćurin, to je onaj nama razumljiv Borges i Hugo Pratt, koji životnom sagom velikoga mornara pripovijeda priču o našemu dvadesetom vijeku, o našim progonstvima i našim sibirima. Corto Maltese prekinutu je liniju života na svome dlanu premošćivao britvom, urezujući do krvi ono čega fali, što je, ne znajući za Corta, činio i bosanski pisac Nedžad Ibrišimović, u svome autobiografskom romanu “Bog si ove hefte”. Corto je važan jer cilj njegovih avantura nije bio tipično stripovski, da uspostavi mir u svijetu, pobijedi zlo, oputuje i obiđe zemlju. Njegova je avantura melankolično putovanje, pokušaj da se spoji ono što je fatalno razdvojeno, da se tuđi život odživi kao svoj vlastiti. Corto je taj kojemu će se, bude li ikad navršio šezdesetu, tačnije šezdeset i drugu, javiti daleko rođak, polu-Indijanac iz provincije Chaco, da mu na kraju ispriča cijeli svoj život.
I naravno, sve je u jeziku, ono što je izrečeno, ali i mnogo više način na koji je izrečeno. Evo kako piše Ćurinov rođak: “Bije to o sveten Roque, ogusta un mil novecientos cincuenta y siete, Mene bije petnaste godisch, smo kako huéspedes u visitu kod Barba Vice en Buenos Aires hodili, u njega casa. Bije era la fiesta de San Roque, dan bije lip y tepal, vas dan ruchak y vechera y spat. Kod¿ Barba, Teta y Rodica…” I dok ovo čita, jedan jezik čitatelju ulazi u pamet i dušu, kao što je ulazio rođaku što je primio pismo izdaleka, i jedna fantastična gramatika, sa svojim fantastičnim pravopisom, najednom pronalazi svoju logiku i smisao. Tako se pod Borgesom i Gȍspodom Slučajem uspostavljaju prve i posljednje rodbinske veze.
I tako se stiže do onoga konačnog životnog poraza, finalne kapitulacije: “¿Por eso te escribo esta carta Tebe? No te lo dije, tengo cancer de garganta. ¿Jeme comprendido? Grancigul meneje u branche.”
Potom slijedi spomenuti put u Ameriku, u Amerike i u Bonazair – kako se Buenos Aires nekad u nas zvao – sve to u sedamdesetak tabli, započet studenog 1949, isplovljavanjem iz Genove. Slijedi nevjerojatna, nečuvena grafička poema, koja će većini ljudi ostati jednako nerazumljiva i nepronična kao i jezik i smisao pisma izgubljenoga sedamdesetdvogodišnjeg rođaka. Ali tako i treba biti. Nije na pričama da ih svatko razumije. Svaka je prava priča samo jednome čovjeku upućena. On će je sigurno razumjeti. Na drugima je da prisluškuju sa strane, da dešifriraju nejasne i nerazumljive znakove, da dešifriraju emocionalne šifre i hijeroglife, i na osnovu forenzičnih fragmenata slike i teksta rekonstruiraju cijele svjetove. Takav je posao čitatelja. Za njega je ovaj Ćurinov strip.
Ali što je njegova Atlantida? Na jednom mjestu postoji i taj odgovor: “Atlantik – čudesni kondenzat nad Atlantidom. Već hiljadama godina pogrešno upisan u registarski pojmovnik kao more. Pače ocean. A zapravo je golemi kondenzirani oblak s nezbroj mrtvih brodova i mornara po glavi stanovnika tajanstvene Atlantide.” I onda se, na dnu Atlantika, u Atlantidi punoj sve samih američkih čari, osvježen i redizajdiran, s rožnatim ripkirbijevskim naočalama na nosu, i svojstvenim brčićima pod nosom, u crnom odijelu i crnoj košulji sa svećeničkim kolarom, pojavljuje Adolf Hitler. Na Atlantidi se na njegovo čudo govori engleski, i nitko u njemu ne vidi zlo. Nakon svega, Hitler je samo škartirana pop zvijezda.
“List vode, Atlantida” ima onu osnovnu karakteristiku svih Ćurinovih radova – od naslovnica za zagrebački tjednik Novosti do plakata za predstave Splitskoga ljeta – nije čitljiv na prvu ruku, ni razumljiv na prvi pogled. Suprotno onom što po općem – naravno krivom – vjerovanju leži u biti stripovskog žanra, dakle jednostavnosti, nezahtjevnosti i preglednosti – Ćurinovi radovi od čitatelja i gledatelja traže predznanje, obrazovanje i strpljivost. Traže hrabrost da se snagom vlastite mašte uroni u svijet njegove mašte. On je Lewis Carroll u svijetu stripa, njegova je Alisa odrasla, ali za razliku od tipičnih odraslih svjetova, njezin je svijet u svojoj raskoši, razuđenosti i raznorodnosti ostao potpuno infantilan i nenarušen procesima odrastanja, discipliniranja, mentalnog i emocionalnog okoštavanja putem škole, porodice i inih institucija socijalizacije pojedinca putem duhovne i duševne represije. Ćurinova fantazija je intaktna. Luđi je, okrutniji i nježniji od ijednog djeteta. To njegov strip čini tako začudnim, otvorenim i nedočitanim. U tome je i osnovni razlog za raspuklost njegove naracije. Njegova mašta ne da se zarobiti pričom. U snovima i u djetinjstvu naracija nema jasnih i čvrstih zakonitosti. Do njih se dolazi odrastanjem i siromašenjem mašte. Čovjek nauči pričati priču nakon što se prestane plašiti mraka. Svijet Alema Ćurina iz onog je vremena, nama najdavnijeg, kada smo se još plašili mraka. Pred njegovim je čitateljem nemoguć zadatak: da bude obrazovan i slobodan od svake škole, da bude zreo i infantilan.
Ovako je njemu pisao njegov propušteni, nedoživljeni rod Domingo Antonio Ch: “Nakon toko godisch, iman oti libro, sitingase y vazmen uruke digoda, un dos puti o godishche, pak pensan, pamise para dasasn veche un Tovar ane un Caballo, mul kako reka onda mene Otac Dare. Boje bit un Tovar ven un Caballo. Otac bije un Caballo, yto Njegaje ubilo. Vas se spominjen, y oni tres pesta: ¿da disan, da kudsan, da kojisan?, ma su dodishce chesa je pasalo Mene comprendido todo malo manje kapin. (…) Razvodnise Vino, razvodni una mene cabeza Glava, como el Arija de Buenos Aires. Kako dasan como una lamina de aqua…”
I to je ono što, zapravo, veže dva rođaka, što veže Alema Ćurina za Huga Pratta, i za njegova mornara koji kao Ahasver luta svijetom: ¿da disan, da kudsan, da kojisan? Oni kojima se ova tri pitanja ne postavljaju ne trebaju čitati Ćurinov strip, ni pokušavati da proniknu u one čudne naslovne stranice na mrskom tjedniku hrvatskih Srba i inih bezdomnika. Takvima ne trebaju ni knjige (osim one jedne: Biblije, Kurana, Main Kampfa, Kapitala…), jer su načisto sa sobom i sa svijetom, pa su vazda u većini. Ćurin je, međutim, u djetinjstvu i u manjini. Un Tovar, a ne un Caballo… Sluga svoje mašte.