Zovem se Tomislav Karabeg i pukovnik sam Hrvatske vojske. U ratu sam dogurao do čina bojnika, a nakon rata napredovao za jednu stepenicu prema gore. Mogao sam vrlo lako dogurati do brigadira ili čak i generala da se to nije dogodilo. Moja vojnička karijera, naime, doslovno je zapela u govnima. Završio sam povijest. Usput, kada imam vremena, napišem pokoji članak za oficijelni vojni list “Naš vojnik”. Trebao sam u jednom trenutku preći u redakciju lista, ali je iskrsnuo jedan problem: imao sam previsok čin. S činom pukovnika mogao sam jedino biti glavni urednik ili tako nešto. Uglavnom pišem o hrvatskim povijesnim konjičkim postrojbama. To je moja opsesija. Prezime Karabeg nije uobičajeno. Turskog je porijekla. Nisam ga volio. U prijevodu Karabeg je Crni plemić ili, u donekle slobodnijem prijevodu, Crni vitez. Pokušavao sam istražiti genezu obiteljskog prezimena, međutim nisam uspio pronaći nikakve podatke o tome. Ostale su mi pretpostavke, i to dvije. Prva, da je moj daleki predak nakon ustanka protiv Turaka u Lici prešao na katoličanstvo, a zadržao prezime. To je bio uobičajeni postupak. U tom slučaju bio je plemić, beg. Druga pretpostavka, meni mnogo draža, ona je o hrabrom vitezu odjevenom u crno koji je utjerivao strah i paniku kod Turaka u vrijeme neke od mnogobrojnih čarki u 17. i 18. stoljeću. Oni su ga, iz poštovanja, nazvali Crnim vitezom, Karabegom. Jednom, tijekom rata upoznao sam vojnika koji se prezivao Husar. Probao sam njegovo prezime na sebi, kao žuđenu tuđu majicu, da vidim kako mi stoji: Tomislav Husar. Kakvo sjajno prezime! Nomen est omen. Oduvijek sam volio konje. Odrastao sam u mjestu koje se zove Lipik i poznato je po posebnoj vrsti konja, lipicancima. Odrasle jedinke su bijele, paradne boje. Za vrijeme Oluje zarobili smo veliki broj srpskih vojnika. Trebalo ih je sve ispitati, otkriti eventualno one koji su počinili kakav ratni zločin. Tjedan dana sam radio to. Imali smo posebne obrasce s pitanjima. Ipak, ponekad bih upitao kojega od njih ima li konja. Na taj način sam pokušavao saznati više o njima. Jedan od njih mi je odgovorio kako ima traktor. To je značilo kako nema konja. Konj je većini tih ljudi služio za rad, za cjelodnevno tegljenje i tlaku. Nekada nije bilo tako. Zato sam volio konje. Znao sam sve o tome: o crvenoj, boljševičkoj konjici, o kozacima, o slavnoj i ponosnoj poljskoj konjici koja je samoubilački jurišala na Hitlerove tenkove, o Hunima koji su na konjima oplovili pola svijeta i usput ga pokorili… Ne postoji životinja koja je u tolikoj mjeri utjecala na ljudsku povijest kao konj.
U Hrvatskoj danas postoje paradne povijesne postrojbe koje su dio naše vojne tradicije: sinjski alkari, omiški gusari, senjski uskoci, Trenkovi panduri… Nekada sam razmišljao kako je to sjajna stvar. Stoga sam odlučio osnovati jednu sličnu: hrvatsku konjicu, otrgnuti je iz povijesti i oživjeti. Bez poteškoća sam dobio odobrenje za osnivanje konjice. Nadređenima se svidjela moja ideja. Zapravo su bili oduševljeni.
Desetak dana nakon završetka Oluje, otišao sam na područja koja smo u toj akciji oslobodili. Imao sam sva potrebna odobrenja. Drugi su odnosili televizore, hladnjake, odvozili traktore, automobile, skidali crijep s kuća ili rezali plamenicima ukrasne kovane ograde s balkona, a ja sam s mesarskim kamionom obilazio sprženu i spaljenu zemlju u potrazi za konjima. Uspio sam ih sakupiti jedanaest. To je bilo dovoljno za početak. Trebalo mi ih je minimalno devet. Odlučio sam započeti s formacijom od osam konjanika u dva reda, plus zapovjednik. Konje smo dovezli u vojarnu i smjestili ih u prazni tenkovski hangar koji je na brzinu preuređen u staju. U jednom zagrebačkom kazalištu napravili su mi povijesne odore, prema nacrtima i konfekcijskim brojevima konjanika koje sam im dostavio. Osam konjaničkih i jedna za zapovjednika formacije. Kod zapovjedničke odore sam improvizirao. Dodao sam određene detalje i izmijenio boje, odnosno napravio sam jednostavnu inverziju: boja hlača konjaničke odore, na primjer, bila je identična boji dolame zapovjednikove. Pojam odora, uniforma, novijeg je datuma. Mi u hrvatskoj koristimo izraz odora za uniformu, iako to dvoje nisu sinonimi. Riječ odora ne pokriva cijeli dijapazon riječi uniforma. Nekada stvari nisu bile jednostavne kao danas, kao u nogometu na primjer, gdje se suparnici jasno razlikuju po bojama dresova. Vojske su kroz povijest bile šarene. U rat se najčešće išlo kao danas u svatove. Bogata uniforma bila je demonstracija moći i dubine džepa. Često su bile ukrašene zlatnim ili srebrenim vezom. To je bila nekakva ondašnja verzija markirane odjeće. Mačeve, štitove i koplja dao sam izraditi od legure aluminija, zbog težine. Nikada na ilustracijama ili spomenicima ne vidimo malaksalost ruku ili grč na licu, zapravo ne vidimo težinu mača. Svugdje imamo osjećaj kako je to teško oružje lagano kao pero. Zbog toga aluminij. Jedino sam na taj način mogao dobiti taj “spomenički” efekt. U istom kazalištu u kojem su nam skrojili uniforme, patinirali su “naoružanje”, “lagane” boje aluminija pretvorili su u “teške” boje željeza.
U Hrvatskoj vojsci jednom godišnje održava se manifestacija Dan otvorenih kapija. Taj dan sam odabrao za premijerni defile Hrvatske konjice. Tada građani i klinci iz okolnih osnovnih i srednjih škola nahrupe u vojarne, a mi im pokažemo naoružanje, puštamo ih da se pentraju po tenkovima, transporterima ili da zure u mrak topovskih cijevi. Hrvatska konjica trebala je predstavljati vrhunac manifestacije. Međutim, dan ranije konji su kroz provaljeni dio ograde pobjegli u obližnja polja na kojima je bio zasađen kukuruz i prežderali se. Posljedice su bile kobne.
Djeca i građani masovno su počeli pristizati oko deset sati, a defile je bio predviđen za dvanaest. Ja sam bio s konjanicima i davao im posljednje upute, o držanju tijela, oružja, iako smo se to uvježbavali danima prije toga. Ništa nisam htio prepustiti slučaju.
S ozvučenja se oglasila truba i malo potom konji su krenuli prema pisti. Gledao sam reakcije. Međutim, konjica je malo kome bila interesantna. A onda se dogodilo. Konji su cijelo jutro imali probavnih smetnji. Nisam očekivao da će to kulminirati na pisti. Na žalost, jeste.
Za konjicom se vukao crni trak konjskog izmeta. Odjednom je svima postala interesantna. Djeca su vrištala od zadovoljstva i dobacivala. Sada su svi promatrali neslavni defile. Dobili smo pozornost kakvu ni u snu nisam očekivao. Ja sam razmišljao o dvije stvari: da defile što prije završi i kako bi smiješno izgledali mrki, odlučni konjanici s ilustracija, a da se u pozadini vidi crni trag konjskog izmeta.
Taj događaj promijenio je moj stav o povijesti, zauvijek. Moja idealna konjica bila je dio stilizirane slike povijesti. Zapravo samo takva i postoji. Nema u toj slici straha, sumnji, govana, krvi… Sve to je nemilosrdno izbačeno iz blještave slike herojstava, izdaja i demonstracije ljudske moći. Gradili smo je na način na koji gradimo iluzije. Navlas isto. Povijest je iluzija po mjeri kraljeva i budala.
Sljedeći dan došao je stočni kamion i odvezao konje u klaonicu. To je bio kraj Hrvatske konjice. Još je jednom otišla u povijest.
Hrvatska konjica
Zovem se Tomislav Karabeg i pukovnik sam Hrvatske vojske. U ratu sam dogurao do čina bojnika, a nakon rata napredovao za jednu stepenicu prema gore. Mogao sam vrlo lako dogurati do brigadira ili čak i generala da se to nije dogodilo. Moja vojnička karijera, naime, doslovno je zapela u govnima. Završio sam povijest. Usput, kada imam vremena, napišem pokoji članak za oficijelni vojni list “Naš vojnik”. Trebao sam u jednom trenutku preći u redakciju lista, ali je iskrsnuo jedan problem: imao sam previsok čin. S činom pukovnika mogao sam jedino biti glavni urednik ili tako nešto. Uglavnom pišem o hrvatskim povijesnim konjičkim postrojbama. To je moja opsesija. Prezime Karabeg nije uobičajeno. Turskog je porijekla. Nisam ga volio. U prijevodu Karabeg je Crni plemić ili, u donekle slobodnijem prijevodu, Crni vitez. Pokušavao sam istražiti genezu obiteljskog prezimena, međutim nisam uspio pronaći nikakve podatke o tome. Ostale su mi pretpostavke, i to dvije. Prva, da je moj daleki predak nakon ustanka protiv Turaka u Lici prešao na katoličanstvo, a zadržao prezime. To je bio uobičajeni postupak. U tom slučaju bio je plemić, beg. Druga pretpostavka, meni mnogo draža, ona je o hrabrom vitezu odjevenom u crno koji je utjerivao strah i paniku kod Turaka u vrijeme neke od mnogobrojnih čarki u 17. i 18. stoljeću. Oni su ga, iz poštovanja, nazvali Crnim vitezom, Karabegom. Jednom, tijekom rata upoznao sam vojnika koji se prezivao Husar. Probao sam njegovo prezime na sebi, kao žuđenu tuđu majicu, da vidim kako mi stoji: Tomislav Husar. Kakvo sjajno prezime! Nomen est omen. Oduvijek sam volio konje. Odrastao sam u mjestu koje se zove Lipik i poznato je po posebnoj vrsti konja, lipicancima. Odrasle jedinke su bijele, paradne boje. Za vrijeme Oluje zarobili smo veliki broj srpskih vojnika. Trebalo ih je sve ispitati, otkriti eventualno one koji su počinili kakav ratni zločin. Tjedan dana sam radio to. Imali smo posebne obrasce s pitanjima. Ipak, ponekad bih upitao kojega od njih ima li konja. Na taj način sam pokušavao saznati više o njima. Jedan od njih mi je odgovorio kako ima traktor. To je značilo kako nema konja. Konj je većini tih ljudi služio za rad, za cjelodnevno tegljenje i tlaku. Nekada nije bilo tako. Zato sam volio konje. Znao sam sve o tome: o crvenoj, boljševičkoj konjici, o kozacima, o slavnoj i ponosnoj poljskoj konjici koja je samoubilački jurišala na Hitlerove tenkove, o Hunima koji su na konjima oplovili pola svijeta i usput ga pokorili… Ne postoji životinja koja je u tolikoj mjeri utjecala na ljudsku povijest kao konj.
U Hrvatskoj danas postoje paradne povijesne postrojbe koje su dio naše vojne tradicije: sinjski alkari, omiški gusari, senjski uskoci, Trenkovi panduri… Nekada sam razmišljao kako je to sjajna stvar. Stoga sam odlučio osnovati jednu sličnu: hrvatsku konjicu, otrgnuti je iz povijesti i oživjeti. Bez poteškoća sam dobio odobrenje za osnivanje konjice. Nadređenima se svidjela moja ideja. Zapravo su bili oduševljeni.
Desetak dana nakon završetka Oluje, otišao sam na područja koja smo u toj akciji oslobodili. Imao sam sva potrebna odobrenja. Drugi su odnosili televizore, hladnjake, odvozili traktore, automobile, skidali crijep s kuća ili rezali plamenicima ukrasne kovane ograde s balkona, a ja sam s mesarskim kamionom obilazio sprženu i spaljenu zemlju u potrazi za konjima. Uspio sam ih sakupiti jedanaest. To je bilo dovoljno za početak. Trebalo mi ih je minimalno devet. Odlučio sam započeti s formacijom od osam konjanika u dva reda, plus zapovjednik. Konje smo dovezli u vojarnu i smjestili ih u prazni tenkovski hangar koji je na brzinu preuređen u staju. U jednom zagrebačkom kazalištu napravili su mi povijesne odore, prema nacrtima i konfekcijskim brojevima konjanika koje sam im dostavio. Osam konjaničkih i jedna za zapovjednika formacije. Kod zapovjedničke odore sam improvizirao. Dodao sam određene detalje i izmijenio boje, odnosno napravio sam jednostavnu inverziju: boja hlača konjaničke odore, na primjer, bila je identična boji dolame zapovjednikove. Pojam odora, uniforma, novijeg je datuma. Mi u hrvatskoj koristimo izraz odora za uniformu, iako to dvoje nisu sinonimi. Riječ odora ne pokriva cijeli dijapazon riječi uniforma. Nekada stvari nisu bile jednostavne kao danas, kao u nogometu na primjer, gdje se suparnici jasno razlikuju po bojama dresova. Vojske su kroz povijest bile šarene. U rat se najčešće išlo kao danas u svatove. Bogata uniforma bila je demonstracija moći i dubine džepa. Često su bile ukrašene zlatnim ili srebrenim vezom. To je bila nekakva ondašnja verzija markirane odjeće. Mačeve, štitove i koplja dao sam izraditi od legure aluminija, zbog težine. Nikada na ilustracijama ili spomenicima ne vidimo malaksalost ruku ili grč na licu, zapravo ne vidimo težinu mača. Svugdje imamo osjećaj kako je to teško oružje lagano kao pero. Zbog toga aluminij. Jedino sam na taj način mogao dobiti taj “spomenički” efekt. U istom kazalištu u kojem su nam skrojili uniforme, patinirali su “naoružanje”, “lagane” boje aluminija pretvorili su u “teške” boje željeza.
U Hrvatskoj vojsci jednom godišnje održava se manifestacija Dan otvorenih kapija. Taj dan sam odabrao za premijerni defile Hrvatske konjice. Tada građani i klinci iz okolnih osnovnih i srednjih škola nahrupe u vojarne, a mi im pokažemo naoružanje, puštamo ih da se pentraju po tenkovima, transporterima ili da zure u mrak topovskih cijevi. Hrvatska konjica trebala je predstavljati vrhunac manifestacije. Međutim, dan ranije konji su kroz provaljeni dio ograde pobjegli u obližnja polja na kojima je bio zasađen kukuruz i prežderali se. Posljedice su bile kobne.
Djeca i građani masovno su počeli pristizati oko deset sati, a defile je bio predviđen za dvanaest. Ja sam bio s konjanicima i davao im posljednje upute, o držanju tijela, oružja, iako smo se to uvježbavali danima prije toga. Ništa nisam htio prepustiti slučaju.
S ozvučenja se oglasila truba i malo potom konji su krenuli prema pisti. Gledao sam reakcije. Međutim, konjica je malo kome bila interesantna. A onda se dogodilo. Konji su cijelo jutro imali probavnih smetnji. Nisam očekivao da će to kulminirati na pisti. Na žalost, jeste.
Za konjicom se vukao crni trak konjskog izmeta. Odjednom je svima postala interesantna. Djeca su vrištala od zadovoljstva i dobacivala. Sada su svi promatrali neslavni defile. Dobili smo pozornost kakvu ni u snu nisam očekivao. Ja sam razmišljao o dvije stvari: da defile što prije završi i kako bi smiješno izgledali mrki, odlučni konjanici s ilustracija, a da se u pozadini vidi crni trag konjskog izmeta.
Taj događaj promijenio je moj stav o povijesti, zauvijek. Moja idealna konjica bila je dio stilizirane slike povijesti. Zapravo samo takva i postoji. Nema u toj slici straha, sumnji, govana, krvi… Sve to je nemilosrdno izbačeno iz blještave slike herojstava, izdaja i demonstracije ljudske moći. Gradili smo je na način na koji gradimo iluzije. Navlas isto. Povijest je iluzija po mjeri kraljeva i budala.
Sljedeći dan došao je stočni kamion i odvezao konje u klaonicu. To je bio kraj Hrvatske konjice. Još je jednom otišla u povijest.