Roman “Grobar pasa”, Goran Samardžić, V.B. Z., Zagreb, 2024.
Pročitao sam veliki broj knjiga autora koje poznajem, neki su mi čak i prijatelji, ali niti u jednoj od njih nijesam našao toliku sličnost autora i njegovog djela kao u Goranovom – “Grobar pasa”. To jeste roman koji autor nije uspio prikupiti, već ga ostavio pomalo rasutog, i to na sve strane.
Ali ta disperzija nije falinka, naprotiv; uvijek me obraduju epizode, izleti iz vlastite avlije (teme djela), u oaze koje se tankom niti vežu za glavnicu. Tu se zamislim, zapljusnu me inspiracije, pa bi se i sam istoga trena mašio olovke i krenuo pisati.
To je Goran, sliven u svoj roman i roman koji se slio u svog autora, gradeći čudesan amalgam koji možemo zvati dječak-knjiga, ili knjiga-dječak, dječak kojeg već napuštaju sijede vlasi.
Pisac ima jedinstvenu prednost u odnosu na druge ljude i druga zanimanja, jer mu je Stvoritelj podario sposobnost da svoje unutrašnje boli i patnje prenese na papir. Na taj način, kroz proces pisanja, može ih sagledati iz nove perspektive i učiniti ih podnošljivijim.
U ovom romanu posebno se ističe izvanredan osjećaj za detalje, a deskripcija je projicirana iz ugla lucidnog posmatrača. Poređenja koja autor koristi dodatno izoštravaju cio sistem slika u romanu, te se stiče utisak da je neke rečenice oblikovala sama ruka Velikog Boga, Stvoritelja svega, što bi rekli vjernici, vidljivog i nevidljivog, pa i jada naših ovozemaljskih. Takva poređenja rijetko se susreću u savremenoj književnoj produkciji.
Imamo, recimo, porodični izlet na livadi i sve je besprijekorno organizovano, čeljad zapljusnuta valom radosti, sve je čisto: trava, cvijeće, nebo; porodica na okupu – veseli. Tu je hrana, piće, poljski sto i, naravno, pas Bleki, koji je dio porodice i kome je dobrim dijelom posvećen ovaj roman. Dugi dijelovi romana su o drugim psima i drugim ljudima, posebno Igoru, a i drugima koji su preživljavali skoro istu sudbinu pasa. I onih kućnih, i onih puštenih ulici da se snađu u nesnađu.
Ali ovdje sve prerasta u suštu suprotnost zamišljenog izleta; pojavljuje se keruša koja kreće prema djetetu.
“Strašno je kad trčite i grabite svom djetetu u pomoć. Noge se ne kreću hitro kako im nalaže um, već kao kroz najgušći med i melasu. Tako se često trči u snu. Al’ pas je brži.“
Ovaj pasus može se posmatrati i kao odraz unutrašnjih borbi pojedinca. U trenucima krize, često se osjećamo kao da su nam ruke vezane, iako naš um želi da djeluje. Trčati da se preduhitri pas koji sa iskeženim zubima kreće prema djetetu je isto što i trčati da se dijete iznese iz zapaljene sobe.
U cjelini, ovaj tekst može se interpretirati kao duboka refleksija o ljudskoj prirodi, borbi između želje i mogućnosti, kao i o emocionalnim izazovima s kojima se suočavamo u životu.
Roman “Grobar pasa” Gorana Samardžića je knjiga koja se upija, koja se dugo pamti i u kojoj se, bar dobar dio nas, pronalazi. Ovo je autobiografski roman, iskren do same kosti. Ovo je roman o ratu i poraću u Sarajevu, roman o ljubavima i truljenju i gašenju ljubavi u braku. Ovo je roman koji nam kazuje kako vrela bračna postelja postaje led. Led ledeni! Roman o razočaranjima, a sve manje o uspjesima i radosti, mada je i njih bilo, ali je svaka kapljica radosti skupo plaćena.
Igor, glavni lik u romanu, često, kritikuje sebe; olako upada u ljubavne veze, a onda se nađe „ni kriv ni dužan“ u vrtlogu koji ga vuče u bezdan. Ima tu i erotskih epizoda, ali su izvedene na krajnje suptilan način, tako da se roman ne mora pakovati u najlonske oklope i na njima ispisivati „Nije preporučeno mlađima od 12 godina.“
Pošto je prošao rat, Igor ulazi u borbu između erosa i tanatosa; borbu sa ženama i ljubavnicama – ona tiha vatra koja ne bukti, a izgorijeva sve do zadnjeg ivera.
Pas u njegovoj priči i u njegovoj kući nije pas, to je član porodice koji sa njima jede, pije, spava… Kada se razboli, sve ukućane zahvati golema tuga, a kada ispusti dušu, za njom vape kao za balonom odbjeglim kroz prozor.
Razumljiva je ljubav prema životinjama, koja često dolazi iz dubokog osjećaja empatije i brige za njihove sudbine, ali ova ljubav koju Igor osjeća prema njima je nevjerojatno intenzivna, prožeta snažnim emocijama i dubokim povezivanjem koje nadilazi običnu privrženost. Ona se manifestuje kroz želju da im pruži najbolji mogući život, da ih zaštiti od patnje i da ih voli bezuslovno. Tako postaju deo porodice, prema kojima ne gasne ljubav ni kada ih ostavi u male grobove na proplanku.
Scene sahranjivanja svojih pasa nisu samo rituali sahrane, već duboko emotivno iskustvo koje odražava povezanost Igora s tim bićima. U tim trenucima, on postaje više od običnog grobara – on je moralni grobar, koji jadikuje nad životima koji su prošli, koji su voljeni i koji su ostavili neizbrisiv trag.
U romanu se katkad pojavljuju i crnohumorni trenuci, koji, iako su obavijeni tugom, uspijevaju da bace svjetlost na mračnost koja prožima ovu priču. Ovi trenuci služe kao svojevrsni kontrast, koji čitaocu omogućava da na trenutak odahne, dok se istovremeno suočava s dubokom tugom i gubitkom. Ovaj roman se čita s ljubavlju, jer je u njemu pisac i djelo postalo jedno, spojeno u neodvojivu cjelinu. Čas je to jedno tijelo, čas drugo ogrtač, ali u svakom slučaju, njihova povezanost je neosporna i duboka, ostavljajući snažan utisak na svakog ko se upusti u njegovo iščitavanje.
Ulivanje u vlastitu knjigu
ili nad humkama onih koje volim
Roman “Grobar pasa”, Goran Samardžić, V.B. Z., Zagreb, 2024.
Pročitao sam veliki broj knjiga autora koje poznajem, neki su mi čak i prijatelji, ali niti u jednoj od njih nijesam našao toliku sličnost autora i njegovog djela kao u Goranovom – “Grobar pasa”. To jeste roman koji autor nije uspio prikupiti, već ga ostavio pomalo rasutog, i to na sve strane.
Ali ta disperzija nije falinka, naprotiv; uvijek me obraduju epizode, izleti iz vlastite avlije (teme djela), u oaze koje se tankom niti vežu za glavnicu. Tu se zamislim, zapljusnu me inspiracije, pa bi se i sam istoga trena mašio olovke i krenuo pisati.
To je Goran, sliven u svoj roman i roman koji se slio u svog autora, gradeći čudesan amalgam koji možemo zvati dječak-knjiga, ili knjiga-dječak, dječak kojeg već napuštaju sijede vlasi.
Pisac ima jedinstvenu prednost u odnosu na druge ljude i druga zanimanja, jer mu je Stvoritelj podario sposobnost da svoje unutrašnje boli i patnje prenese na papir. Na taj način, kroz proces pisanja, može ih sagledati iz nove perspektive i učiniti ih podnošljivijim.
U ovom romanu posebno se ističe izvanredan osjećaj za detalje, a deskripcija je projicirana iz ugla lucidnog posmatrača. Poređenja koja autor koristi dodatno izoštravaju cio sistem slika u romanu, te se stiče utisak da je neke rečenice oblikovala sama ruka Velikog Boga, Stvoritelja svega, što bi rekli vjernici, vidljivog i nevidljivog, pa i jada naših ovozemaljskih. Takva poređenja rijetko se susreću u savremenoj književnoj produkciji.
Imamo, recimo, porodični izlet na livadi i sve je besprijekorno organizovano, čeljad zapljusnuta valom radosti, sve je čisto: trava, cvijeće, nebo; porodica na okupu – veseli. Tu je hrana, piće, poljski sto i, naravno, pas Bleki, koji je dio porodice i kome je dobrim dijelom posvećen ovaj roman. Dugi dijelovi romana su o drugim psima i drugim ljudima, posebno Igoru, a i drugima koji su preživljavali skoro istu sudbinu pasa. I onih kućnih, i onih puštenih ulici da se snađu u nesnađu.
Ali ovdje sve prerasta u suštu suprotnost zamišljenog izleta; pojavljuje se keruša koja kreće prema djetetu.
“Strašno je kad trčite i grabite svom djetetu u pomoć. Noge se ne kreću hitro kako im nalaže um, već kao kroz najgušći med i melasu. Tako se često trči u snu. Al’ pas je brži.“
Ovaj pasus može se posmatrati i kao odraz unutrašnjih borbi pojedinca. U trenucima krize, često se osjećamo kao da su nam ruke vezane, iako naš um želi da djeluje. Trčati da se preduhitri pas koji sa iskeženim zubima kreće prema djetetu je isto što i trčati da se dijete iznese iz zapaljene sobe.
U cjelini, ovaj tekst može se interpretirati kao duboka refleksija o ljudskoj prirodi, borbi između želje i mogućnosti, kao i o emocionalnim izazovima s kojima se suočavamo u životu.
Roman “Grobar pasa” Gorana Samardžića je knjiga koja se upija, koja se dugo pamti i u kojoj se, bar dobar dio nas, pronalazi. Ovo je autobiografski roman, iskren do same kosti. Ovo je roman o ratu i poraću u Sarajevu, roman o ljubavima i truljenju i gašenju ljubavi u braku. Ovo je roman koji nam kazuje kako vrela bračna postelja postaje led. Led ledeni! Roman o razočaranjima, a sve manje o uspjesima i radosti, mada je i njih bilo, ali je svaka kapljica radosti skupo plaćena.
Igor, glavni lik u romanu, često, kritikuje sebe; olako upada u ljubavne veze, a onda se nađe „ni kriv ni dužan“ u vrtlogu koji ga vuče u bezdan. Ima tu i erotskih epizoda, ali su izvedene na krajnje suptilan način, tako da se roman ne mora pakovati u najlonske oklope i na njima ispisivati „Nije preporučeno mlađima od 12 godina.“
Pošto je prošao rat, Igor ulazi u borbu između erosa i tanatosa; borbu sa ženama i ljubavnicama – ona tiha vatra koja ne bukti, a izgorijeva sve do zadnjeg ivera.
Pas u njegovoj priči i u njegovoj kući nije pas, to je član porodice koji sa njima jede, pije, spava… Kada se razboli, sve ukućane zahvati golema tuga, a kada ispusti dušu, za njom vape kao za balonom odbjeglim kroz prozor.
Razumljiva je ljubav prema životinjama, koja često dolazi iz dubokog osjećaja empatije i brige za njihove sudbine, ali ova ljubav koju Igor osjeća prema njima je nevjerojatno intenzivna, prožeta snažnim emocijama i dubokim povezivanjem koje nadilazi običnu privrženost. Ona se manifestuje kroz želju da im pruži najbolji mogući život, da ih zaštiti od patnje i da ih voli bezuslovno. Tako postaju deo porodice, prema kojima ne gasne ljubav ni kada ih ostavi u male grobove na proplanku.
Scene sahranjivanja svojih pasa nisu samo rituali sahrane, već duboko emotivno iskustvo koje odražava povezanost Igora s tim bićima. U tim trenucima, on postaje više od običnog grobara – on je moralni grobar, koji jadikuje nad životima koji su prošli, koji su voljeni i koji su ostavili neizbrisiv trag.
U romanu se katkad pojavljuju i crnohumorni trenuci, koji, iako su obavijeni tugom, uspijevaju da bace svjetlost na mračnost koja prožima ovu priču. Ovi trenuci služe kao svojevrsni kontrast, koji čitaocu omogućava da na trenutak odahne, dok se istovremeno suočava s dubokom tugom i gubitkom. Ovaj roman se čita s ljubavlju, jer je u njemu pisac i djelo postalo jedno, spojeno u neodvojivu cjelinu. Čas je to jedno tijelo, čas drugo ogrtač, ali u svakom slučaju, njihova povezanost je neosporna i duboka, ostavljajući snažan utisak na svakog ko se upusti u njegovo iščitavanje.