Između mene i moje druge bake, tatine majke, stajala je jedna velika kost. Ta kost u nekoj drugoj prilici ne bi bila važna, obična oglodana govedska kost, ali je nitko od onih koji su za nju čuli nije zaboravio, pamtili su je do smrti, a pamtim je, evo, i ja, iako mi nije ta kost bila toliko važna. Možda zato što sam je dobio kad sam navršio tek treću godinu i bio sam u životnome dobu u kojemu je čovjeku svejedno kakvim ga kostima darivaju.
Ta moja baka, neću joj spomenuti ime, nije bila sretna kad je tata oženio mamu. Ne bi bila sretna ni da je oženio neku drugu ženu; ona je željela da tata ostane sam i da mu ona, njegova majka, ostane jedina žena u životu. Prezirala je sretne i vesele, grozila se ženske lakomislenosti, dane je provodila naslonjena na prozor svoje sobe i gledala ih kako lepršaju na vjetru, sve te žene, lake žene koje će živjeti i umrijeti sretne jer samo one mogu biti sretne, sreća za nju nije bila ženska riječ. A one druge, male, neugledne i ružne, one koje skrivaju svaku oblinu i za koje neće zapeti niti jedno muško oko, te su svetice i zbog toga su osuđene da se pate do smrti. One će iskupiti i sebe i svoje grube pijane muževe i na sudnji dan za njih isposlovati milost Božju. Sebe je smatrala sveticom jer ju je muž ostavio s tek rođenim djetetom, mojim ocem, i jer se cijeloga života morala brinuti za njega, ali i za svoju braću i sestre. Živjeli su u jednom minijaturnom stanu u Nemanjinoj ulici, zapravo u sobi u kojoj je pola prostora zauzimao klavir, a drugu polovicu kreveti. Klavir nije ničemu služio jer nitko nije znao svirati, ali bio je znak da su nekoć bili bogati, iako se tog vremena nitko nije sjećao. Valjda je to bilo toliko davno da nijedna dirka više nije pamtila svoj ton i nikakva se ljepota i bogatstvo duše nisu mogli naći u tom stanu. Ispod klavira bilo je skladište za zimnicu, za tegle s kiselim paprikama, vreće s krumpirom, kupus i sve ono što su drugi ljudi držali u ostavama i špajzama.
Moja mama za nju nikako nije mogla biti svetica. Moja mama se smijala, imala je plavu kosu i pogled kao iz socijalističkih filmskih žurnala, pun nedopustivoga i neodgovornog optimizma. Konačno, ona je bila lijepa i mlada, bila je bogata na način na koji smo bogati prije nego što shvatimo da nam je siromaštvo vječno, tako da je i sama njezina pojava mojoj baki bila uvredom, a vjerojatno ništa nije toliko povrijedilo nevinost njezine sobe i svetost pozlaćenog drvenog Krista obješenog iznad ulaznih vrata kao trenutak kad je jednoga januarskog dana 1965. ušla moja mama, s tisuću snježnih kristala u svojoj kosi i s nadom kojoj danas više nitko ne zna ni ime. Tata je vjerojatno morao satima ili danima moliti baku, morale su se s visokih stropova rušiti sve obiteljske tajne, morao je platiti kao nikada u životu da ona konačno pristane i dopusti da joj sam ženski vrag prijeđe preko praga. Baka je bila duboko religiozna, ali i naprosto gluha za lepet krila anđela; vidjela je samo vraga u tisuću obličja, a najprije u ljepoti, u ženskoj ljepoti koja je došla oteti joj ono jedino i najviše što je u životu imala, njezina sina.
Sjedila je u svojoj fotelji, nudila mamu slatkim od ruža i smješkala se dok joj se srce ledilo i rasla joj vjera u Božju dobrotu i veličinu, u to da će Svevišnji zaštititi i nju i njezina sina i da će moja majka iščeznuti kao što na kraju iščezava svako iskušenje na koje ju je Bog u životu stavio da provjeri njezino srce i sve što u tom srcu jest. Sat vremena sjedile su jedna nasuprot drugoj, tata je pokušavao započeti neki razgovor, a zapravo je od svoje majke tražio milost koju mu ona nije bila spremna dati. Ona je vjerovala u Boga i u toj vjeri činila sve, a on je vjerovao u nju, nastojao je slomiti, ne znajući da ona lomi njega i da ga njegova ljubav neće čekati onoliko dugo koliko je potrebno da shvati kako život ima dva početka: onaj s rođenjem i s prvim sjećanjima i onaj s ljubavlju. Za razliku od drugih ljudi, tata je morao ubiti prvi da bi stekao pravo na drugi početak, ali on to nije mogao učiniti.
Ali ne bi se moglo reći da se nije trudio. Otišao je s mojom majkom i ostavio svoju da ga spominje u svojim molitvama i od Boga traži da ga oslobodi napasti i izbavi ga od zla. Potom je jedne lijepe sunčane nedjelje, u hotelu Panorama na Palama, začeo mene i povjerovao da ću ga spasiti od svega, a ponajviše od slaba karaktera, nedostatka okrutnosti i čvrstine, da ću ga spasiti od svake potrebe za njegovim odlukama jer će njegova majka s rođenjem djeteta shvatiti da u tatin život nije ušao vrag, jer se s vragovima ne prave djeca.
Jesi li siguran da je to tvoj sin? pitala ga je čim je ušao u sobu. Da, odgovorio je, okrenuo se i otišao. Tog je trenutka vjerovao sebi, a ne njoj, ali je njegova vjera bila mlaka, ni vrela ni hladna, i rastopila se prije nego što je mogao shvatiti da se na takva pitanja nikome ne odgovara, pa ni vlastitoj majci, jer se u njima ne pita o nečemu tvome, o tvome djetetu, nego se pita o tebi samome. Uglavnom, došao je mojoj mami, ljubio je i smješkao joj se, grlio je onim zagrljajima u kojima ima previše čvrstine jer kriju sumnju, ali ne sumnju koja bi se mogla sakriti. Mama ga je zaprepašteno gledala i ništa mu nije mogla reći, počela je stariti i svoju ljubav pretvarati u mržnju.
Ja sam bio velika debela beba, na bijelim heklanim jastucima, sa znakom maline na lijevoj sljepoočnici. Žene iz komšiluka rekle su joj poželjela si malina ili jagoda dok si ga nosila, ona se začudila da, jesam, jagode želim otkad znam za sebe, a žene su kimale glavama i željele da se osjeti krivom. Ta malina s vremenom će rasti, doktori su rekli da će prekriti cijelo moje lice ako se ne odstrani, pa sam šest mjeseci kao dvogodišnji dječak dobivao injekcije slanoga rastvora u sljepoočnicu. Taj bol ostat će najjasnije sjećanje u mome životu.
Ti misliš da ovo nije tvoj sin? vikala je na tatu, dok su se moji pravi djed i baka mrznuli u susjednoj sobi. Ne mislim, tako mi Boga, ne mislim, odgovarao je on i opet odlazio svojoj majci. Vraćao se sa saksijama jednogodišnjeg cvijeća, govorio ovo je za naš stan, ali je i on znao da ni od toga stana, ni od cvijeća neće ništa biti. Moja zla baka uspjela je u svojim namjerama, ali se Bog malo našalio uslišivši njezine molitve: nije iz njegova života istjerao ženu vraga, nego je iz ženina života istjerao čovjeka koji se na trenutak pokazao nedostojnim svoga očinstva.
I tako: bogobojazna majka zadržala je svoga sina, ali je bila zauvijek kažnjena jednom neobičnom okolnošću. Već s godinom dana, kad su mi bile jasno označene crte lica, izgledao sam kao moj tata. Isti oblik glave i čela, ista brada, nos i oči, pa čak i isti oblik noktiju na rukama; i druga djeca bila su slična svojim roditeljima, ali ne toliko i ne samo jednom od njih. Umjesto da mi tata ne bude tata, ja sam izgledao kao da mi mama nije mama jer se na mome licu nije prepoznavalo ništa od njezine ljepote, nijedan njezin osmijeh ili dar. U to vrijeme sve na meni bilo je njegovo, a on je svojoj majci odnosio moje fotografije, ona ih je gledala, stiskala usne i bivala još očajnija zbog strašne sudbine koja joj je namijenjena. Samo je ona mogla vidjeti na koga to dijete sa slike zapravo sliči, kao što je cijeloga života s užasom primjećivala na koga sliči njezin sin: obojica smo bili dvojnici onoga čovjeka, mog djeda Đorđe, koji ju je u životu unesrećio. Do njezine smrti i još mnogo kasnije živjet će njegov lik koji će samo potvrđivati da je patnja besmrtna i da traje čak i onda kad više nema onih koji bi patili.
I, šta sad hoćeš od mene? pitala je vraćajući mu fotografije. Hoću da ti pokažem svoga sina, odgovarao je tata. Dobro, pokazao si mi ga, i što sad?… Hoću da ti ga živog, u ovoj sobi pokažem. Ništa mu nije odgovorila, samo ga je gledala nadajući se da će njezina šutnja biti dovoljan odgovor, da će on tu šutnju razumjeti i da će znati kako se neke stvari pred Bogom ne smiju izgovoriti, ali se o njima mora voditi računa, kao što se na osnovi njih treba u životu i postupati kad je riječ o onima koje voliš. Samo ljubav majke prema sinu za nju je bila veća od Boga, a od sina nije očekivala ništa drugo nego da i njegova ljubav prema njoj bude od Boga veća.
Moraš mi to učiniti, tata je uvjeravao mamu, a ona je palila treću cigaretu iako su joj već dvije gorjele u pepeljari, moraš, nakon toga će sve biti drugačije. Nije mu vjerovala, ali je istodobno znala da na kraju mora pristati i da trajanje njezina otpora nema utjecaja na odluku koja je davno donesena. Da, naravno, ona će svoga sina okupati, počešljati, učiniti ga najljepšim na svijetu i odvesti ga toj ženi koja je zapravo njegova baka, koliko se god to mami činilo nevjerojatno i koliko god već bilo jasno da u ovoj priči nema mjesta za bake i unuke jer je zaključena davno prije, u vrijeme koje se mame nije ticalo i u kojemu je i onaj klavir, možda, davao glasa od sebe.
I vi idete s nama, je li tako, obratio se tata mojoj baki i djedu. Baka je obukla svoj crni paradni kostim, uzdahnula kao prije nekog velikog posla, a djed je odmahnuo glavom: Ja ne idem, a ako me pitaš zašto ne idem, reći ću ti da ne znam, ali mislim da sam dovoljno star da ne moram raditi ništa što ne želim. Mladi ste, pa se sami brinite. Iako vjerojatno nije razumio što mu govori stari Franjo, tata nije inzistirao, niti mu je više išta rekao. U biti mu je, možda, bilo i pomalo drago. Nije dobro imati takve svjedoke u životu ako nisi spreman biti jak jer ti oni mogu jednim zamahom ruke srušiti cijeli svijet. Naime, djed je znao biti prijek, ali iako su svi to pripisivali astmi, tata je slutio da je ta prijekost druge vrste i da dolazi od čovjeka koji drugima ne oprašta ono što već nije oprostio samome sebi. Što god se dogodilo u sobi s klavirom, bolje je da se dogodi bez staroga Franje.
Sjedio sam u tatinu krilu. Moja baka i mama na koljenima su držale cvjetne tanjuriće s fildžanima, a ona druga baka smiješila se iz svoje fotelje. Šutnja je bila mnogo veća od sobe, veća od klavira i veća od svake šutnje koju bi živi jedni drugima bili kadri uputiti. Riječi su se odronjavale bez reda i smisla, baš mi je drago što smo se konačno upoznali, rekla je moja baka, jeste li za slatko od ruža? upitala je na to ona baka, a onda se opet dugo nije odronjavalo ništa, imate lijepog unuka, dugo je smišljala moja baka, a zašto nije došao vaš gospodin muž, munjevito je uzvratila ona iz fotelje. Nitko ne zna koliko je to trajalo, ali je trajalo jako dugo, toliko dugo da sam na kraju zaspao gledajući onaj križ nad vratima i tog čovjeka prokovanog čavlima koji me je plašio jer o njemu nisam ništa znao, osim što je u mome sjećanju postao znak za tu sobu u kojoj su živjeli samo klavir, križ i ta starica, moja pogrešna baka, koja nikada u mome životu nije ustala iz fotelje, pa ne znam ni je li znala hodati.
Probudio sam se u autu. Mama me je držala u naručju, tata je vozio, a moja baka držala se za rukohvat i kljucala u ritmu vožnje svojim velikim nosom po zraku. Nisu govorili jer su mislili da ja spavam. Mama je pokušavala zaviriti u najlonsku vrećicu u kojoj je bilo nešto, umotano u bijeli papir za poklone. Narednih petnaestak minuta to će biti posljednja nada za spas njezina braka. Naime, kad smo odlazili, ona je baka poskočila iz svoje fotelje, rekla imam nešto za maloga, on je sada u razvoju, iz frižidera izvadila tu vrećicu i pružila je mami. Izgledala je kao netko tko umalo što nije zaboravio nešto što mu je jako važno, što je za mamu bio sitan, ali beskrajno važan, znak da sve možda i nije izgubljeno i da je ljubav njezine svekrve ipak pronašla načina da izroni iz mraka i oslobodi se lanaca u koje je bila sputana od vremena kad je klavir još bio mlad. U tih petnaestak minuta mama joj je oprostila sve i već se korila jer nije imala dovoljno razumijevanja za njezinu nesreću, mislila je samo na sebe i ovo dijete što joj drijema u krilu, nikad ne pomislivši kako je i ta žena jednom davno u svome krilu držala jedno isto takvo dijete i bila bez ikakve nade u čovjeka kojeg je voljela.
Djed nas je čekao za trpezarijskim stolom. Ispred sebe rastvorio je stare redove vožnje, pčelarske priručnike i rječnik mađarskoga jezika, samo da mu vrijeme što brže prođe, da što manje misli na nas i što manje sumnja u misiju u koju su se zaputili njegovi žena i kćer. Kako je bilo?, skinuo je naočale čim smo ušli, čekaj da dahnemo dušom, rekla je mama, sad ćemo vidjeti kako je bilo, rekla je baka i uzela onu vrećicu, čekaj!, mama ju je uhvatila za ruku, dobro, čekam, rekla je baka i spustila vrećicu. Djed je podigao obrve i pustio vremenu da prolazi. To mu inače nije bio običaj, ali ovo nije bila obična situacija; tu se, znali su svi osim mene, prelamao jedan život, život moje mame, a možda i još jedan, onaj moj, koji je, istina, tek započeo, pa se nije imao gdje ni prelomiti.
Mama je izvadila paket iz vrećice, razmotala papir, a nasred našeg trpezarijskog stola našla se velika, savršeno gola govedska kost. Bila je bijela i čista, bez traga mesa i krvi, kao da ju je netko, recimo Svevišnji, načinio upravo takvom i beskraju poslao poruku: Ti ćeš biti kost i ništa drugo, nećeš imati svrhe, ni smisla, nećeš se ploditi, niti ćeš biti živa ili mrtva. Mama je dlanovima držala svoje lice da se ne raspadne, baka je sjela, djed je rekao znači tako i svi su netremice zurili u tu kost.
Da vidim, da vidim, trčao sam oko stola i vikao. Nisam osjećao da se događa nešto loše jer se zapravo ništa nije ni događalo, niti sam osjećao njihovu ljutnju ili tugu jer nisu bili ni ljuti, ni tužni. Možda su bili bijeli i hladni i možda su, barem u naknadnom sjećanju, bili nalik toj bijeloj kosti na finom crnom furniru. Beskorisna kao neka priča i jednako lijepa, ta je kost bila ono konačno zlo nakon kojega se više ništa dobro ne može dogoditi. Mojoj mami ta je kost bila provalija na kraju jednoga puta; znak da bi se trebala okrenuti na drugu stranu i poći nekim drugim putem, ako ga je u stanju zamisliti i odmah povjerovati kako na kraju svakoga ipak ne stoji kost za njezina sina.
Daj mi to, hoću to, vikao sam, ali mi nisu htjeli dati kost. Djed ju je uzeo, stao pred kantom za smeće — ili je kost bila prevelika da u nju stane ili je pomislio da se takve stvari ne bacaju u kantu za smeće, a onda je izišao s tom kosti van, mogu ga zamisliti kako hoda niz Mejtaš s ogromnom govedskom kosti i kako mu se ljudi sklanjaju s puta jer mu po očima i po tome što ima u ruci vide da je lud; odnio ju je nekamo, nikad neću saznati kamo i vratio se pola sata kasnije, a ja sam plakao jer mi nisu dali to nešto što me je tako jako zanimalo.
Tata je sutradan pitao mamu što mi je njegova majka poklonila jer mu to ona nije htjela reći, ali mu mama nije ništa rekla. Nije znala što bi mu rekla jer je to bilo ono nešto što se riječima ne može reći i što bi nas moglo više zbuniti nego svi mrtvi klaviri ovoga svijeta.
U tu sobu više nikada nisam otišao, niti sam tu svoju baku više ikada vidio. Ne znam čak ni kako je umrla, ni gdje je pokopana, ni je li joj ikad više tata pokazivao moje slike. Ako jest, tada joj je moralo biti malo lakše. S godinama više nisam bio toliko sličan njemu i mogla je povjerovati da je Bog više ne iskušava i da je uslišio sve njezine molitve.
Jeste li za slatko od ruža
Priča iz “Mame Leone”
Između mene i moje druge bake, tatine majke, stajala je jedna velika kost. Ta kost u nekoj drugoj prilici ne bi bila važna, obična oglodana govedska kost, ali je nitko od onih koji su za nju čuli nije zaboravio, pamtili su je do smrti, a pamtim je, evo, i ja, iako mi nije ta kost bila toliko važna. Možda zato što sam je dobio kad sam navršio tek treću godinu i bio sam u životnome dobu u kojemu je čovjeku svejedno kakvim ga kostima darivaju.
Ta moja baka, neću joj spomenuti ime, nije bila sretna kad je tata oženio mamu. Ne bi bila sretna ni da je oženio neku drugu ženu; ona je željela da tata ostane sam i da mu ona, njegova majka, ostane jedina žena u životu. Prezirala je sretne i vesele, grozila se ženske lakomislenosti, dane je provodila naslonjena na prozor svoje sobe i gledala ih kako lepršaju na vjetru, sve te žene, lake žene koje će živjeti i umrijeti sretne jer samo one mogu biti sretne, sreća za nju nije bila ženska riječ. A one druge, male, neugledne i ružne, one koje skrivaju svaku oblinu i za koje neće zapeti niti jedno muško oko, te su svetice i zbog toga su osuđene da se pate do smrti. One će iskupiti i sebe i svoje grube pijane muževe i na sudnji dan za njih isposlovati milost Božju. Sebe je smatrala sveticom jer ju je muž ostavio s tek rođenim djetetom, mojim ocem, i jer se cijeloga života morala brinuti za njega, ali i za svoju braću i sestre. Živjeli su u jednom minijaturnom stanu u Nemanjinoj ulici, zapravo u sobi u kojoj je pola prostora zauzimao klavir, a drugu polovicu kreveti. Klavir nije ničemu služio jer nitko nije znao svirati, ali bio je znak da su nekoć bili bogati, iako se tog vremena nitko nije sjećao. Valjda je to bilo toliko davno da nijedna dirka više nije pamtila svoj ton i nikakva se ljepota i bogatstvo duše nisu mogli naći u tom stanu. Ispod klavira bilo je skladište za zimnicu, za tegle s kiselim paprikama, vreće s krumpirom, kupus i sve ono što su drugi ljudi držali u ostavama i špajzama.
Moja mama za nju nikako nije mogla biti svetica. Moja mama se smijala, imala je plavu kosu i pogled kao iz socijalističkih filmskih žurnala, pun nedopustivoga i neodgovornog optimizma. Konačno, ona je bila lijepa i mlada, bila je bogata na način na koji smo bogati prije nego što shvatimo da nam je siromaštvo vječno, tako da je i sama njezina pojava mojoj baki bila uvredom, a vjerojatno ništa nije toliko povrijedilo nevinost njezine sobe i svetost pozlaćenog drvenog Krista obješenog iznad ulaznih vrata kao trenutak kad je jednoga januarskog dana 1965. ušla moja mama, s tisuću snježnih kristala u svojoj kosi i s nadom kojoj danas više nitko ne zna ni ime. Tata je vjerojatno morao satima ili danima moliti baku, morale su se s visokih stropova rušiti sve obiteljske tajne, morao je platiti kao nikada u životu da ona konačno pristane i dopusti da joj sam ženski vrag prijeđe preko praga. Baka je bila duboko religiozna, ali i naprosto gluha za lepet krila anđela; vidjela je samo vraga u tisuću obličja, a najprije u ljepoti, u ženskoj ljepoti koja je došla oteti joj ono jedino i najviše što je u životu imala, njezina sina.
Sjedila je u svojoj fotelji, nudila mamu slatkim od ruža i smješkala se dok joj se srce ledilo i rasla joj vjera u Božju dobrotu i veličinu, u to da će Svevišnji zaštititi i nju i njezina sina i da će moja majka iščeznuti kao što na kraju iščezava svako iskušenje na koje ju je Bog u životu stavio da provjeri njezino srce i sve što u tom srcu jest. Sat vremena sjedile su jedna nasuprot drugoj, tata je pokušavao započeti neki razgovor, a zapravo je od svoje majke tražio milost koju mu ona nije bila spremna dati. Ona je vjerovala u Boga i u toj vjeri činila sve, a on je vjerovao u nju, nastojao je slomiti, ne znajući da ona lomi njega i da ga njegova ljubav neće čekati onoliko dugo koliko je potrebno da shvati kako život ima dva početka: onaj s rođenjem i s prvim sjećanjima i onaj s ljubavlju. Za razliku od drugih ljudi, tata je morao ubiti prvi da bi stekao pravo na drugi početak, ali on to nije mogao učiniti.
Ali ne bi se moglo reći da se nije trudio. Otišao je s mojom majkom i ostavio svoju da ga spominje u svojim molitvama i od Boga traži da ga oslobodi napasti i izbavi ga od zla. Potom je jedne lijepe sunčane nedjelje, u hotelu Panorama na Palama, začeo mene i povjerovao da ću ga spasiti od svega, a ponajviše od slaba karaktera, nedostatka okrutnosti i čvrstine, da ću ga spasiti od svake potrebe za njegovim odlukama jer će njegova majka s rođenjem djeteta shvatiti da u tatin život nije ušao vrag, jer se s vragovima ne prave djeca.
Jesi li siguran da je to tvoj sin? pitala ga je čim je ušao u sobu. Da, odgovorio je, okrenuo se i otišao. Tog je trenutka vjerovao sebi, a ne njoj, ali je njegova vjera bila mlaka, ni vrela ni hladna, i rastopila se prije nego što je mogao shvatiti da se na takva pitanja nikome ne odgovara, pa ni vlastitoj majci, jer se u njima ne pita o nečemu tvome, o tvome djetetu, nego se pita o tebi samome. Uglavnom, došao je mojoj mami, ljubio je i smješkao joj se, grlio je onim zagrljajima u kojima ima previše čvrstine jer kriju sumnju, ali ne sumnju koja bi se mogla sakriti. Mama ga je zaprepašteno gledala i ništa mu nije mogla reći, počela je stariti i svoju ljubav pretvarati u mržnju.
Ja sam bio velika debela beba, na bijelim heklanim jastucima, sa znakom maline na lijevoj sljepoočnici. Žene iz komšiluka rekle su joj poželjela si malina ili jagoda dok si ga nosila, ona se začudila da, jesam, jagode želim otkad znam za sebe, a žene su kimale glavama i željele da se osjeti krivom. Ta malina s vremenom će rasti, doktori su rekli da će prekriti cijelo moje lice ako se ne odstrani, pa sam šest mjeseci kao dvogodišnji dječak dobivao injekcije slanoga rastvora u sljepoočnicu. Taj bol ostat će najjasnije sjećanje u mome životu.
Ti misliš da ovo nije tvoj sin? vikala je na tatu, dok su se moji pravi djed i baka mrznuli u susjednoj sobi. Ne mislim, tako mi Boga, ne mislim, odgovarao je on i opet odlazio svojoj majci. Vraćao se sa saksijama jednogodišnjeg cvijeća, govorio ovo je za naš stan, ali je i on znao da ni od toga stana, ni od cvijeća neće ništa biti. Moja zla baka uspjela je u svojim namjerama, ali se Bog malo našalio uslišivši njezine molitve: nije iz njegova života istjerao ženu vraga, nego je iz ženina života istjerao čovjeka koji se na trenutak pokazao nedostojnim svoga očinstva.
I tako: bogobojazna majka zadržala je svoga sina, ali je bila zauvijek kažnjena jednom neobičnom okolnošću. Već s godinom dana, kad su mi bile jasno označene crte lica, izgledao sam kao moj tata. Isti oblik glave i čela, ista brada, nos i oči, pa čak i isti oblik noktiju na rukama; i druga djeca bila su slična svojim roditeljima, ali ne toliko i ne samo jednom od njih. Umjesto da mi tata ne bude tata, ja sam izgledao kao da mi mama nije mama jer se na mome licu nije prepoznavalo ništa od njezine ljepote, nijedan njezin osmijeh ili dar. U to vrijeme sve na meni bilo je njegovo, a on je svojoj majci odnosio moje fotografije, ona ih je gledala, stiskala usne i bivala još očajnija zbog strašne sudbine koja joj je namijenjena. Samo je ona mogla vidjeti na koga to dijete sa slike zapravo sliči, kao što je cijeloga života s užasom primjećivala na koga sliči njezin sin: obojica smo bili dvojnici onoga čovjeka, mog djeda Đorđe, koji ju je u životu unesrećio. Do njezine smrti i još mnogo kasnije živjet će njegov lik koji će samo potvrđivati da je patnja besmrtna i da traje čak i onda kad više nema onih koji bi patili.
I, šta sad hoćeš od mene? pitala je vraćajući mu fotografije. Hoću da ti pokažem svoga sina, odgovarao je tata. Dobro, pokazao si mi ga, i što sad?… Hoću da ti ga živog, u ovoj sobi pokažem. Ništa mu nije odgovorila, samo ga je gledala nadajući se da će njezina šutnja biti dovoljan odgovor, da će on tu šutnju razumjeti i da će znati kako se neke stvari pred Bogom ne smiju izgovoriti, ali se o njima mora voditi računa, kao što se na osnovi njih treba u životu i postupati kad je riječ o onima koje voliš. Samo ljubav majke prema sinu za nju je bila veća od Boga, a od sina nije očekivala ništa drugo nego da i njegova ljubav prema njoj bude od Boga veća.
Moraš mi to učiniti, tata je uvjeravao mamu, a ona je palila treću cigaretu iako su joj već dvije gorjele u pepeljari, moraš, nakon toga će sve biti drugačije. Nije mu vjerovala, ali je istodobno znala da na kraju mora pristati i da trajanje njezina otpora nema utjecaja na odluku koja je davno donesena. Da, naravno, ona će svoga sina okupati, počešljati, učiniti ga najljepšim na svijetu i odvesti ga toj ženi koja je zapravo njegova baka, koliko se god to mami činilo nevjerojatno i koliko god već bilo jasno da u ovoj priči nema mjesta za bake i unuke jer je zaključena davno prije, u vrijeme koje se mame nije ticalo i u kojemu je i onaj klavir, možda, davao glasa od sebe.
I vi idete s nama, je li tako, obratio se tata mojoj baki i djedu. Baka je obukla svoj crni paradni kostim, uzdahnula kao prije nekog velikog posla, a djed je odmahnuo glavom: Ja ne idem, a ako me pitaš zašto ne idem, reći ću ti da ne znam, ali mislim da sam dovoljno star da ne moram raditi ništa što ne želim. Mladi ste, pa se sami brinite. Iako vjerojatno nije razumio što mu govori stari Franjo, tata nije inzistirao, niti mu je više išta rekao. U biti mu je, možda, bilo i pomalo drago. Nije dobro imati takve svjedoke u životu ako nisi spreman biti jak jer ti oni mogu jednim zamahom ruke srušiti cijeli svijet. Naime, djed je znao biti prijek, ali iako su svi to pripisivali astmi, tata je slutio da je ta prijekost druge vrste i da dolazi od čovjeka koji drugima ne oprašta ono što već nije oprostio samome sebi. Što god se dogodilo u sobi s klavirom, bolje je da se dogodi bez staroga Franje.
Sjedio sam u tatinu krilu. Moja baka i mama na koljenima su držale cvjetne tanjuriće s fildžanima, a ona druga baka smiješila se iz svoje fotelje. Šutnja je bila mnogo veća od sobe, veća od klavira i veća od svake šutnje koju bi živi jedni drugima bili kadri uputiti. Riječi su se odronjavale bez reda i smisla, baš mi je drago što smo se konačno upoznali, rekla je moja baka, jeste li za slatko od ruža? upitala je na to ona baka, a onda se opet dugo nije odronjavalo ništa, imate lijepog unuka, dugo je smišljala moja baka, a zašto nije došao vaš gospodin muž, munjevito je uzvratila ona iz fotelje. Nitko ne zna koliko je to trajalo, ali je trajalo jako dugo, toliko dugo da sam na kraju zaspao gledajući onaj križ nad vratima i tog čovjeka prokovanog čavlima koji me je plašio jer o njemu nisam ništa znao, osim što je u mome sjećanju postao znak za tu sobu u kojoj su živjeli samo klavir, križ i ta starica, moja pogrešna baka, koja nikada u mome životu nije ustala iz fotelje, pa ne znam ni je li znala hodati.
Probudio sam se u autu. Mama me je držala u naručju, tata je vozio, a moja baka držala se za rukohvat i kljucala u ritmu vožnje svojim velikim nosom po zraku. Nisu govorili jer su mislili da ja spavam. Mama je pokušavala zaviriti u najlonsku vrećicu u kojoj je bilo nešto, umotano u bijeli papir za poklone. Narednih petnaestak minuta to će biti posljednja nada za spas njezina braka. Naime, kad smo odlazili, ona je baka poskočila iz svoje fotelje, rekla imam nešto za maloga, on je sada u razvoju, iz frižidera izvadila tu vrećicu i pružila je mami. Izgledala je kao netko tko umalo što nije zaboravio nešto što mu je jako važno, što je za mamu bio sitan, ali beskrajno važan, znak da sve možda i nije izgubljeno i da je ljubav njezine svekrve ipak pronašla načina da izroni iz mraka i oslobodi se lanaca u koje je bila sputana od vremena kad je klavir još bio mlad. U tih petnaestak minuta mama joj je oprostila sve i već se korila jer nije imala dovoljno razumijevanja za njezinu nesreću, mislila je samo na sebe i ovo dijete što joj drijema u krilu, nikad ne pomislivši kako je i ta žena jednom davno u svome krilu držala jedno isto takvo dijete i bila bez ikakve nade u čovjeka kojeg je voljela.
Djed nas je čekao za trpezarijskim stolom. Ispred sebe rastvorio je stare redove vožnje, pčelarske priručnike i rječnik mađarskoga jezika, samo da mu vrijeme što brže prođe, da što manje misli na nas i što manje sumnja u misiju u koju su se zaputili njegovi žena i kćer. Kako je bilo?, skinuo je naočale čim smo ušli, čekaj da dahnemo dušom, rekla je mama, sad ćemo vidjeti kako je bilo, rekla je baka i uzela onu vrećicu, čekaj!, mama ju je uhvatila za ruku, dobro, čekam, rekla je baka i spustila vrećicu. Djed je podigao obrve i pustio vremenu da prolazi. To mu inače nije bio običaj, ali ovo nije bila obična situacija; tu se, znali su svi osim mene, prelamao jedan život, život moje mame, a možda i još jedan, onaj moj, koji je, istina, tek započeo, pa se nije imao gdje ni prelomiti.
Mama je izvadila paket iz vrećice, razmotala papir, a nasred našeg trpezarijskog stola našla se velika, savršeno gola govedska kost. Bila je bijela i čista, bez traga mesa i krvi, kao da ju je netko, recimo Svevišnji, načinio upravo takvom i beskraju poslao poruku: Ti ćeš biti kost i ništa drugo, nećeš imati svrhe, ni smisla, nećeš se ploditi, niti ćeš biti živa ili mrtva. Mama je dlanovima držala svoje lice da se ne raspadne, baka je sjela, djed je rekao znači tako i svi su netremice zurili u tu kost.
Da vidim, da vidim, trčao sam oko stola i vikao. Nisam osjećao da se događa nešto loše jer se zapravo ništa nije ni događalo, niti sam osjećao njihovu ljutnju ili tugu jer nisu bili ni ljuti, ni tužni. Možda su bili bijeli i hladni i možda su, barem u naknadnom sjećanju, bili nalik toj bijeloj kosti na finom crnom furniru. Beskorisna kao neka priča i jednako lijepa, ta je kost bila ono konačno zlo nakon kojega se više ništa dobro ne može dogoditi. Mojoj mami ta je kost bila provalija na kraju jednoga puta; znak da bi se trebala okrenuti na drugu stranu i poći nekim drugim putem, ako ga je u stanju zamisliti i odmah povjerovati kako na kraju svakoga ipak ne stoji kost za njezina sina.
Daj mi to, hoću to, vikao sam, ali mi nisu htjeli dati kost. Djed ju je uzeo, stao pred kantom za smeće — ili je kost bila prevelika da u nju stane ili je pomislio da se takve stvari ne bacaju u kantu za smeće, a onda je izišao s tom kosti van, mogu ga zamisliti kako hoda niz Mejtaš s ogromnom govedskom kosti i kako mu se ljudi sklanjaju s puta jer mu po očima i po tome što ima u ruci vide da je lud; odnio ju je nekamo, nikad neću saznati kamo i vratio se pola sata kasnije, a ja sam plakao jer mi nisu dali to nešto što me je tako jako zanimalo.
Tata je sutradan pitao mamu što mi je njegova majka poklonila jer mu to ona nije htjela reći, ali mu mama nije ništa rekla. Nije znala što bi mu rekla jer je to bilo ono nešto što se riječima ne može reći i što bi nas moglo više zbuniti nego svi mrtvi klaviri ovoga svijeta.
U tu sobu više nikada nisam otišao, niti sam tu svoju baku više ikada vidio. Ne znam čak ni kako je umrla, ni gdje je pokopana, ni je li joj ikad više tata pokazivao moje slike. Ako jest, tada joj je moralo biti malo lakše. S godinama više nisam bio toliko sličan njemu i mogla je povjerovati da je Bog više ne iskušava i da je uslišio sve njezine molitve.