More spaja, lažu mi od rođenja. Jer, ono je zapravo provalija ispunjena slanom vodom. More je fotogeničan zatvor.
***
U ljetna predvečerja mojom bi ulicom prolazili posljednji varoški težaci na karima. S dalekih polja na obodima grada nosili su verduru, frute i alat. Kao da ih sada vidim: nagrešpane starce koji kunjaju s uzdama u ruci i njihove konje, automatske pilote, kako se, kopito pred kopito, jedva vuku.
Ne pamtim da je ijedan vozač ikada nervozno zatrubio pokušavajući natjerati beštiju da produži korak. Ne pamtim da se ijedan susjed ikada razljutio zato što nam konji seru po ulici.
Prije nego što smo postali katolici, bili smo zen-budisti.
***
Moje su uspomene neuhvatljive kao živa kad razbiješ termometar. Tekuće srebro ne može se prstima obujmiti. Tako ni ja davne kadrove, krhotine osobnih priča, privatne, božemiprosti, narative ne mogu uzglobiti u datume. Moja je memorija kao bačva mezobiži iz Bonačićeve butige.
Ipak, ponešto se uspjelo prosijati kroz gusto sito kalendara. A najstarija uspomena je iz mračnoga tinela, u gluhe sate. Jedno svjetlo dopiralo je s ekrana televizora, ako se svjetlom smije zvati crnilo prošarano s malo nejasnih sivih obrisa. Čekali smo da čovjek ugazi na Mjesec i slušali komentare doktora Josipa Kotnika, Mladena Delića svemirskih prijenosa. Glasovitu šetnju Neila Armstronga i Buzza Aldrina nisam dospio vidjeti, uspavala me dosada.
To je nevolja s poviješću u realnom vremenu: integralna verzija, bez rezova u montaži, uvijek je zamorna.
***
Jednoga ljetnog dana natjecali smo se tko će s automobila skinuti više naljepnica sa stranim državnim oznakama. Svoj plijen potom smo lijepili po prsima, trbuhu, bubrezima… i zaklanjali ga majicom.
Tko je ranije ušao u pubertet, te se večeri, skidajući dlakave nalje, napatio kao sveti Lovre.
Ulaz za djecu i vojnike/14
More spaja, lažu mi od rođenja. Jer, ono je zapravo provalija ispunjena slanom vodom. More je fotogeničan zatvor.
***
U ljetna predvečerja mojom bi ulicom prolazili posljednji varoški težaci na karima. S dalekih polja na obodima grada nosili su verduru, frute i alat. Kao da ih sada vidim: nagrešpane starce koji kunjaju s uzdama u ruci i njihove konje, automatske pilote, kako se, kopito pred kopito, jedva vuku.
Ne pamtim da je ijedan vozač ikada nervozno zatrubio pokušavajući natjerati beštiju da produži korak. Ne pamtim da se ijedan susjed ikada razljutio zato što nam konji seru po ulici.
Prije nego što smo postali katolici, bili smo zen-budisti.
***
Moje su uspomene neuhvatljive kao živa kad razbiješ termometar. Tekuće srebro ne može se prstima obujmiti. Tako ni ja davne kadrove, krhotine osobnih priča, privatne, božemiprosti, narative ne mogu uzglobiti u datume. Moja je memorija kao bačva mezobiži iz Bonačićeve butige.
Ipak, ponešto se uspjelo prosijati kroz gusto sito kalendara. A najstarija uspomena je iz mračnoga tinela, u gluhe sate. Jedno svjetlo dopiralo je s ekrana televizora, ako se svjetlom smije zvati crnilo prošarano s malo nejasnih sivih obrisa. Čekali smo da čovjek ugazi na Mjesec i slušali komentare doktora Josipa Kotnika, Mladena Delića svemirskih prijenosa. Glasovitu šetnju Neila Armstronga i Buzza Aldrina nisam dospio vidjeti, uspavala me dosada.
To je nevolja s poviješću u realnom vremenu: integralna verzija, bez rezova u montaži, uvijek je zamorna.
***
Jednoga ljetnog dana natjecali smo se tko će s automobila skinuti više naljepnica sa stranim državnim oznakama. Svoj plijen potom smo lijepili po prsima, trbuhu, bubrezima… i zaklanjali ga majicom.
Tko je ranije ušao u pubertet, te se večeri, skidajući dlakave nalje, napatio kao sveti Lovre.