Što su uspomene? Mjesta ili ljudi? Ili nešto drugo, nalik eteru, što pliva u prostoru i vremenu, a nije ni zvuk ni slika? Je li to crkva od bijeloga kamena? Ili to što je u našoj kući stubište prema podrumu od istih kamenih blokova kao i crkva. Takvih blokova sada više nema. Bili su dva metra dugi, a i pedalj i pol visoki. Dvadeset stepenica. Mogli su poslužiti i za stubište kakvog dvorca. Koliko smo samo puta Mima i ja po njima skakali gore-dolje.
Puteljak prema kući isti je kao nekada, prije četrdeset godina, kada je kolovoz trajao cijelu godinu. Sa ceste skreneš lijevo, zatim se spustiš po livadi s bunarom u gornjem dijelu, na kojoj smo se kao djeca igrali klisa, i prijeđeš preko mostića. Dok prelaziš preko mostića, i to kakvog mostića – napravljenog od samo jednog debla, vidjet ćeš naš vrt: kukuruz, krumpire, bundeve velike poput kočije, a iza njih djedov vinograd, deset ara loze, oraha i gospodarskih zgrada; a zatim po istom tijesnom puteljku, koji vodi dalje od livade i skreće lijevo između telegrafskog stupa s jedne strane i ograde s crnim dudom s druge strane, stižeš točno pred našu kuću.
Uličica je bila kratka, svega dvije kuće: jedna mog djeda, učitelja, a druga Hristova. Njegova mama, baba Trufka, i moj djed, bili su dalji rođaci. A brat i ja bili smo vršnjaci Hristove kćeri. Mima je bila Hristova kći.
Moj brat blizanac i ja do prvog smo razreda živjeli na selu. Zelenooka Mima bila nam je poput sestrice, prijatelj u svakoj igri, najbliže biće. Cvrčak, punoglavac, buba mara. Mima izgrebanih koljena i izgriženih noktiju. Prijateljica koprive, mačića i svih tajnih mjesta.
Bilo nam je žao Mime jer joj tata i mama Stefka nisu dobro živjeli. Hristo je bio vozač i vozio je plavi Zil. Nije bio visok, ali bio je jak, plećat poput karoserije kipera, kosa mu je bila poput piljevine, a crte lica naglašene kao na portretima sa starih novčanica.
Nakon puno godina čuo sam od ujaka da se Hristo volio hvaliti svojim uspjesima sa ženama. Njime, govorio je, kad mi se digne, mogu i orahe razbijati. Udarim po orahu svojom toljagom i odmah se razbije. Eto, zato žene navaljuju. I zaista su navaljivale. Osim toga, ’65 godine bila je velika stvar voziti Zila. Hristo bi ponekad i tjednima nestajao. Stefka bi plakala. Mimino bi se lice izdužilo.
Sjećam se jedne od njegovih žena, zvala se Božana. Nosila je dugu suknju koja joj se, jednom po kiši, omotala oko nogu, pa ju je Hristo pozvao kući i istjerao Stefku. Stefka je tada nekoliko dana živjela kod nas. Došla je i Mima. Nas su, svo troje djece, potjerali da spavamo u spavaćoj sobi. Ugasili su svjetla. Ispod vrata nazirala se svjetlost. Tamo, u drugoj sobi, odrasli su razgovarali. Čulo se kako Stefka s vremena na vrijeme plače.
U mraku je Mima bila drugačija nego na svjetlu, po danu. Em je ovdje, em nije.
– Mima, spavaš? – upitao sam je. Nije odgovorila, ali sam po njezinom plitkom disanju zaključio da ne spava.
– Pusti je na miru. – rekao mi je brat s druge strane. – Zar ne vidiš da spava.
– Pitaj je pa ćeš vidjeti da ne spava.
– Mima, spavaš?
Mima je šutjela.
– Vidiš da spava.
– Ne spava.
– A zašto ne odgovara ako ne spava.
– Zato jer plače.
– Kako misliš da plače. Kad netko plače onda se čuje.
– Ona plače u sebi – rekao sam. Mima, je l’ da ne spavaš?
Mima nije odgovorila.
Iza, u velikoj sobi, nešto stakleno je palo i razbilo se. Mima se privila uz mene i zagrlila me. I nazvala me bratovim imenom. Brat je ustao i upalio svjetlo. Mima je skrivala lice u mom ramenu. Zatim se odjednom uspravila i sjela. Oči su joj izgledale kao da je plakala, ali u njima nije bilo slanih koralja niti kakvih slanih morskih zvijezda.
– Da Bog da ga kuga odnijela! – promrsila je sporo, zvonkim glasom poput babe Kereleske. Baba Kereleska je živjela pored mlina. Ona je uvijek tako proklinjala. Proklinjala je rovce, krumpirovu zlaticu, pse. Nisam siguran jesu li rovci umirali jer su ionako živjeli pod zemljom, ali znam da bi svaki pas, kojeg je proklela, obavezno umro. Baba Kereleska imala je bradu i uvijek, kada smo morali proći pored mlina, trčali smo kao da nas gone volovi.
– Nemoj tako… proklinjati. – rekao je brat. – On je tvoj otac. Mogao bi stvarno umrijeti.
– Nije mi otac.
– Kako nije? – upitao sam. – Pa uskoro ćeš i brata dobiti.
– Neću ja nikog.
– Otac ti je – rekao sam i ja.
– Dobro, ne mora umrijeti. Neka se samo malo sudari s kamionom. Samo malo.
Nakon nekoliko dana ona Božana je nestala, a Hristo i Stefka su se pomirili. Brat i ja potajno smo priželjkivali da se opet posvađaju i razdvoje pa da Mima dođe k nama na spavanje. Budući da smo bili blizanci mogli smo si čitati misli i ponekad razmjenjivali duge prodorne poglede. Ali, nikada nismo svoje misli izgovarali na glas. Poslije se rodio Tihomir, Mimin brat. A poslije, iako smo jako željeli na selu krenuti u školu, mama i tata su nas odveli u školu u Sofiju.
Mima – Hristova kći. Viđali smo se za vrijeme praznika, ali je sve bilo nekako usiljeno. Tihomir je već postao debelo i nespretno dijete. I Hristo se udebljao. Čuli smo da su baka i djed pričali kako je Stefku uhvatio s direktorom sirotišta, jednim tipom sa zlatnim naočalama i kožnom torbom, pa ju je skoro na smrt pretukao. Nakon godinu ili dvije Stefka i Mima su otišle u Ruse. A Tihomir je ostao s tatom i bakom.
Ne znam jesam li bio zaljubljen u Mimu. Nisam pokušavao pročitati bratove misli o njoj. Bilo je riskantno jer je i on mogao pročitati moje. Znam da sam se tada, kada smo živjeli na selu i cijele je godine bio kolovoz, svaki dan budio s mišlju da ću vidjeti Mimu. I zbog toga je dan bio zanimljiv poput zmaja, prepeličjeg jaja, kame sa sedefnom drškom. Bili smo banda od desetak klinaca. Ja, brat, Benko, Mima, Pero – sin prodavača jaja koji je skupljao sličice sa šibica, Kajčo koji je volio pokazivati pišu i imao je staračko lice, Ilijko koji je bio veći od nas i uvijek predlagao zanimljive i opasne igre – izazivati volove, lijepiti krijesnice na čelo, graditi kolibu od sjena, pušiti opuške, skakati u rupu s gašenim vapnom, paliti vatru u najopasnijem dijelu kanjona, tamo gdje je smrdjelo na leševe. Nakon puno godina, prilikom jednog povratka u selo, saznao sam da je Ilijko bio malouman i zato tada nije išao u školu već se igrao s nama. Najviše smo se voljeli igrali klisa. To je nešto slično badmintonu, ali se udara štapovima. Ako ne paziš, kraći štap koji leti kao strijela neočekivano može pasti s neba i izbiti ti oko.
Poslije sedmog razreda za ljetne sam praznike otišao sâm na selo. Brat je ostao u Sofiji. Baka i djed već su bili ostarjeli. Djed se više nije bavio pčelama, nije imao ovce, nismo imali ni koze, samo kokoši. Obilazio sam malo dvorište, sva nekad zanimljiva mjesta, ali bilo mi je dosadno. Prerovao sam ostavu i djedove ladice. Unutra sam pronašao neke velike ukrašene papire na kojima je pisalo obveznice i jedan mali pištolj sa sjajnim patronama u kartonskoj kutiji. I jednu četvrtastu bocu sa staklenim čepom, punu žute tekućine. Pored boce stajale su četiri čaše za rakiju, umetnute jedna u drugu. Pomirisao sam tekućinu, bila je to rakija, ulio si u jednu čašu i naglo ispio, zabacivši glavu. Vidio sam da tako piju kauboji u filmovima. Odjednom sam se ohrabrio. Stavio sam pištolj s patronama u džep. Izašao u dvorište i uputio se prema gornjem dijelu vrta. Tamo je naše dvorište graničilo s Ilijkovim. Mjesto je bilo pusto, obraslo grmljem i trnjem i mogao sam na miru isprobati pištolj. Kada sam se približio Ilijkovom sjeniku, čuo sam neobične zvukove iznutra, kao da se netko penje uzbrdo i ostaje bez daha. Kleknuo sam i osluškivao. Zvukovi su potrajali neko vrijeme. U jednom trenu Ilijko je izašao iz sjenika, okićen zlatnim slamkama sijena. Donja mu se usna objesila i sjajila od sline. Zapalio je cigaretu kao pravi muškarac, ogledao se i rekao:
– Izađi. Nitko ne gleda.
Iz sjenika je iskočila jedna djevojka i u pokretu zakopčavala gumbe na suknji. Bila je to Mima. Narasla je. Na tren sam ugledao njezina gola bedra. Nisu me vidjeli i uputili su se svojim kućama. I ja sam otišao.
– Mima je ovdje – za večerom je rekla baka. – Javi joj se sutra da se vidite. Koliko se niste vidjeli? Bit će četiri, pet godina sigurno.
– Javit ću joj se. – rekao sam.
Natjerao sam se tek treći dan, ali Mima je već otišla za Ruse. Ilijku se nisam javio. Patrone sam ispucao daleko, u krov jednog sjenika. Kolovoz je završio i vratio sam se u Sofiju.
Poslije se baka razboljela od raka. Operirali su je. Potom je pala i slomila kuk. Uzeli smo je da živi s nama, u Sofiji. Dok sam bio u vojsci, doživjela je moždani udar. Živjela je još par godina, ali jedva se kretala vukući nogu. Ja sam se oženio, upisao fakultet i počeo raditi. Ponekad, kada sam se uvečer vraćao kući, viđao sam je na prozoru kako sjedi i pjeva neku pjesmu, čije sam i riječi i melodiju zaboravio, samo mi je nekakav osjećaj iz pjesme ostao. I zato uvijek osluškujem pjesme uličnih pjevača po sofijskim pothodnicima kako bih otkrio koju je pjesmu baka pjevala. U ljeto je umrla.
Nakon dvije godine i djed je doživio moždani. Živio je još dvije godine, ali nije mogao govoriti. Kao da mu je jezik netko zakovao čavlom. Mama i ujak su bili prisiljeni prodati kuću na selu. Kupila ju je obitelj Pomaka1.
Prije nekoliko godina bio sam na službenom putu u tom kraju. Ranije sam završio s poslom i zamolio vozača da prođemo kroz moje selo. Odvezli smo se do trgovine, po cigarete i pivo. Tek mi se poslije treće grlo otpustilo. Unutra je bilo poluprazno, samo su dvojica-trojica muškaraca u radnoj odjeći i bijelim čarapa drijemala iznad čaša s likerom od mente. S tavana je visjela traka s otrovom puna zalijepljenih muha. Traka je zujala i vijorila se kao da je živa. Žena iza pulta bila je debela i s velikim okruglim naušnicama. Šminka joj se razmazala oko očiju.
Puteljak prema kući bio je isti kao nekad, prije 40 godina. Sa ceste smo skrenuli lijevo, spustili se po livadi s bunarom na gornjem dijelu, na kojoj smo se igrali klisa. Prešli smo preko mostića. Zatim smo po istom uskom puteljku iza livade skrenuli lijevo između telegrafskog stupa s jedne i ograde s druge strane. I stali smo ispred naše kuće. S duda su stršile samo ogoljene grane.
Obitelj Pomaka srdačno nas je primila kada sam im rekao da sam učiteljev sin. Rekao sam im da su i on i baka umrli. Odrezali su krušku, jabuku i stoljetni orah. Više nije bilo ni stubišta od bijelog kamena, napravili su novo od betona. Pitao sam ih za Hrista. Muškarac je povikao iz dvorišta: „Ristuuuuu, ej, Ristuuuu“. Kada sam izašao na ulicu i krenuo prema Hristovoj kući, on me već čekao pred vratima. Držao je bocu rakije i dvije čaše. Ponudio sam ga cigaretama. Sjeli smo na visoki prag njegove kapije, velike kapije kroz koju i kamion može proći. Rekao sam mu da mi je ujak u Kanadi. Radi, snalazi se, ali ima Parkinsonovu bolest, pa se sav iskrivio. Pitao sam ga za Tihomira. Postao je vozač. Kratko je radio. Doživio nesreću. Zatim mi je Hristo pokazao izblijedjeli nekrolog na vratima iza leđa i opet si ulio.
Pogledao sam na sat. Bilo je vrijeme za polazak. Ustao sam.
– Čekaj malo. Moraš ponijeti nešto u Sofiju. Ne valja tako, praznih ruku.
Hristo je ušao u kuću i vratio se s najlonskom vrećicom punom oraha.
– Sve su posjekli. Samo moj stoji. Uzmi i odnesi u Sofiju.
A Mima, odjednom sam se sjetio. Što s njom?
Što su uspomene? Igra klisa? Pjesma kojoj si zaboravio i riječi i melodiju? Ili nešto, što uz pomoć nekoliko šalica kave i kutija cigareta možeš pretvoriti u bijelo kameno stubište prema svijetu kojeg više nema. I po kojemu pisac mora sići kako bi se čitatelj uspeo.
Prije nego što smo nastavili cestom ponovno smo stali u trgovinu po pivo za put. Dok sam uzimao ostatak novca, rukama sam dodirnuo ženu za pultom.
– Kako si, Mima? – upitao sam.
– Ah, kako sam? Vrućina. Neizdrživo je. Već jednom da prođe taj kolovoz.
U svaku ruku sam uzeo po tri piva, izašao i sjeo u auto. Vozač je krenuo. Tabla s nazivom sela ostala je iza nas. Sofija je bila daleko. Samo da je dovoljno piva.
*
1 Bugari koju su prešli na islam za vrijeme Osmanske vladavine (op. prev.).
Probudi me kad završi kolovoz
____________________________________________________Ivanu.
*
Što su uspomene? Mjesta ili ljudi? Ili nešto drugo, nalik eteru, što pliva u prostoru i vremenu, a nije ni zvuk ni slika? Je li to crkva od bijeloga kamena? Ili to što je u našoj kući stubište prema podrumu od istih kamenih blokova kao i crkva. Takvih blokova sada više nema. Bili su dva metra dugi, a i pedalj i pol visoki. Dvadeset stepenica. Mogli su poslužiti i za stubište kakvog dvorca. Koliko smo samo puta Mima i ja po njima skakali gore-dolje.
Puteljak prema kući isti je kao nekada, prije četrdeset godina, kada je kolovoz trajao cijelu godinu. Sa ceste skreneš lijevo, zatim se spustiš po livadi s bunarom u gornjem dijelu, na kojoj smo se kao djeca igrali klisa, i prijeđeš preko mostića. Dok prelaziš preko mostića, i to kakvog mostića – napravljenog od samo jednog debla, vidjet ćeš naš vrt: kukuruz, krumpire, bundeve velike poput kočije, a iza njih djedov vinograd, deset ara loze, oraha i gospodarskih zgrada; a zatim po istom tijesnom puteljku, koji vodi dalje od livade i skreće lijevo između telegrafskog stupa s jedne strane i ograde s crnim dudom s druge strane, stižeš točno pred našu kuću.
Uličica je bila kratka, svega dvije kuće: jedna mog djeda, učitelja, a druga Hristova. Njegova mama, baba Trufka, i moj djed, bili su dalji rođaci. A brat i ja bili smo vršnjaci Hristove kćeri. Mima je bila Hristova kći.
Moj brat blizanac i ja do prvog smo razreda živjeli na selu. Zelenooka Mima bila nam je poput sestrice, prijatelj u svakoj igri, najbliže biće. Cvrčak, punoglavac, buba mara. Mima izgrebanih koljena i izgriženih noktiju. Prijateljica koprive, mačića i svih tajnih mjesta.
Bilo nam je žao Mime jer joj tata i mama Stefka nisu dobro živjeli. Hristo je bio vozač i vozio je plavi Zil. Nije bio visok, ali bio je jak, plećat poput karoserije kipera, kosa mu je bila poput piljevine, a crte lica naglašene kao na portretima sa starih novčanica.
Nakon puno godina čuo sam od ujaka da se Hristo volio hvaliti svojim uspjesima sa ženama. Njime, govorio je, kad mi se digne, mogu i orahe razbijati. Udarim po orahu svojom toljagom i odmah se razbije. Eto, zato žene navaljuju. I zaista su navaljivale. Osim toga, ’65 godine bila je velika stvar voziti Zila. Hristo bi ponekad i tjednima nestajao. Stefka bi plakala. Mimino bi se lice izdužilo.
Sjećam se jedne od njegovih žena, zvala se Božana. Nosila je dugu suknju koja joj se, jednom po kiši, omotala oko nogu, pa ju je Hristo pozvao kući i istjerao Stefku. Stefka je tada nekoliko dana živjela kod nas. Došla je i Mima. Nas su, svo troje djece, potjerali da spavamo u spavaćoj sobi. Ugasili su svjetla. Ispod vrata nazirala se svjetlost. Tamo, u drugoj sobi, odrasli su razgovarali. Čulo se kako Stefka s vremena na vrijeme plače.
U mraku je Mima bila drugačija nego na svjetlu, po danu. Em je ovdje, em nije.
– Mima, spavaš? – upitao sam je. Nije odgovorila, ali sam po njezinom plitkom disanju zaključio da ne spava.
– Pusti je na miru. – rekao mi je brat s druge strane. – Zar ne vidiš da spava.
– Pitaj je pa ćeš vidjeti da ne spava.
– Mima, spavaš?
Mima je šutjela.
– Vidiš da spava.
– Ne spava.
– A zašto ne odgovara ako ne spava.
– Zato jer plače.
– Kako misliš da plače. Kad netko plače onda se čuje.
– Ona plače u sebi – rekao sam. Mima, je l’ da ne spavaš?
Mima nije odgovorila.
Iza, u velikoj sobi, nešto stakleno je palo i razbilo se. Mima se privila uz mene i zagrlila me. I nazvala me bratovim imenom. Brat je ustao i upalio svjetlo. Mima je skrivala lice u mom ramenu. Zatim se odjednom uspravila i sjela. Oči su joj izgledale kao da je plakala, ali u njima nije bilo slanih koralja niti kakvih slanih morskih zvijezda.
– Da Bog da ga kuga odnijela! – promrsila je sporo, zvonkim glasom poput babe Kereleske. Baba Kereleska je živjela pored mlina. Ona je uvijek tako proklinjala. Proklinjala je rovce, krumpirovu zlaticu, pse. Nisam siguran jesu li rovci umirali jer su ionako živjeli pod zemljom, ali znam da bi svaki pas, kojeg je proklela, obavezno umro. Baba Kereleska imala je bradu i uvijek, kada smo morali proći pored mlina, trčali smo kao da nas gone volovi.
– Nemoj tako… proklinjati. – rekao je brat. – On je tvoj otac. Mogao bi stvarno umrijeti.
– Nije mi otac.
– Kako nije? – upitao sam. – Pa uskoro ćeš i brata dobiti.
– Neću ja nikog.
– Otac ti je – rekao sam i ja.
– Dobro, ne mora umrijeti. Neka se samo malo sudari s kamionom. Samo malo.
Nakon nekoliko dana ona Božana je nestala, a Hristo i Stefka su se pomirili. Brat i ja potajno smo priželjkivali da se opet posvađaju i razdvoje pa da Mima dođe k nama na spavanje. Budući da smo bili blizanci mogli smo si čitati misli i ponekad razmjenjivali duge prodorne poglede. Ali, nikada nismo svoje misli izgovarali na glas. Poslije se rodio Tihomir, Mimin brat. A poslije, iako smo jako željeli na selu krenuti u školu, mama i tata su nas odveli u školu u Sofiju.
Mima – Hristova kći. Viđali smo se za vrijeme praznika, ali je sve bilo nekako usiljeno. Tihomir je već postao debelo i nespretno dijete. I Hristo se udebljao. Čuli smo da su baka i djed pričali kako je Stefku uhvatio s direktorom sirotišta, jednim tipom sa zlatnim naočalama i kožnom torbom, pa ju je skoro na smrt pretukao. Nakon godinu ili dvije Stefka i Mima su otišle u Ruse. A Tihomir je ostao s tatom i bakom.
Ne znam jesam li bio zaljubljen u Mimu. Nisam pokušavao pročitati bratove misli o njoj. Bilo je riskantno jer je i on mogao pročitati moje. Znam da sam se tada, kada smo živjeli na selu i cijele je godine bio kolovoz, svaki dan budio s mišlju da ću vidjeti Mimu. I zbog toga je dan bio zanimljiv poput zmaja, prepeličjeg jaja, kame sa sedefnom drškom. Bili smo banda od desetak klinaca. Ja, brat, Benko, Mima, Pero – sin prodavača jaja koji je skupljao sličice sa šibica, Kajčo koji je volio pokazivati pišu i imao je staračko lice, Ilijko koji je bio veći od nas i uvijek predlagao zanimljive i opasne igre – izazivati volove, lijepiti krijesnice na čelo, graditi kolibu od sjena, pušiti opuške, skakati u rupu s gašenim vapnom, paliti vatru u najopasnijem dijelu kanjona, tamo gdje je smrdjelo na leševe. Nakon puno godina, prilikom jednog povratka u selo, saznao sam da je Ilijko bio malouman i zato tada nije išao u školu već se igrao s nama. Najviše smo se voljeli igrali klisa. To je nešto slično badmintonu, ali se udara štapovima. Ako ne paziš, kraći štap koji leti kao strijela neočekivano može pasti s neba i izbiti ti oko.
Poslije sedmog razreda za ljetne sam praznike otišao sâm na selo. Brat je ostao u Sofiji. Baka i djed već su bili ostarjeli. Djed se više nije bavio pčelama, nije imao ovce, nismo imali ni koze, samo kokoši. Obilazio sam malo dvorište, sva nekad zanimljiva mjesta, ali bilo mi je dosadno. Prerovao sam ostavu i djedove ladice. Unutra sam pronašao neke velike ukrašene papire na kojima je pisalo obveznice i jedan mali pištolj sa sjajnim patronama u kartonskoj kutiji. I jednu četvrtastu bocu sa staklenim čepom, punu žute tekućine. Pored boce stajale su četiri čaše za rakiju, umetnute jedna u drugu. Pomirisao sam tekućinu, bila je to rakija, ulio si u jednu čašu i naglo ispio, zabacivši glavu. Vidio sam da tako piju kauboji u filmovima. Odjednom sam se ohrabrio. Stavio sam pištolj s patronama u džep. Izašao u dvorište i uputio se prema gornjem dijelu vrta. Tamo je naše dvorište graničilo s Ilijkovim. Mjesto je bilo pusto, obraslo grmljem i trnjem i mogao sam na miru isprobati pištolj. Kada sam se približio Ilijkovom sjeniku, čuo sam neobične zvukove iznutra, kao da se netko penje uzbrdo i ostaje bez daha. Kleknuo sam i osluškivao. Zvukovi su potrajali neko vrijeme. U jednom trenu Ilijko je izašao iz sjenika, okićen zlatnim slamkama sijena. Donja mu se usna objesila i sjajila od sline. Zapalio je cigaretu kao pravi muškarac, ogledao se i rekao:
– Izađi. Nitko ne gleda.
Iz sjenika je iskočila jedna djevojka i u pokretu zakopčavala gumbe na suknji. Bila je to Mima. Narasla je. Na tren sam ugledao njezina gola bedra. Nisu me vidjeli i uputili su se svojim kućama. I ja sam otišao.
– Mima je ovdje – za večerom je rekla baka. – Javi joj se sutra da se vidite. Koliko se niste vidjeli? Bit će četiri, pet godina sigurno.
– Javit ću joj se. – rekao sam.
Natjerao sam se tek treći dan, ali Mima je već otišla za Ruse. Ilijku se nisam javio. Patrone sam ispucao daleko, u krov jednog sjenika. Kolovoz je završio i vratio sam se u Sofiju.
Poslije se baka razboljela od raka. Operirali su je. Potom je pala i slomila kuk. Uzeli smo je da živi s nama, u Sofiji. Dok sam bio u vojsci, doživjela je moždani udar. Živjela je još par godina, ali jedva se kretala vukući nogu. Ja sam se oženio, upisao fakultet i počeo raditi. Ponekad, kada sam se uvečer vraćao kući, viđao sam je na prozoru kako sjedi i pjeva neku pjesmu, čije sam i riječi i melodiju zaboravio, samo mi je nekakav osjećaj iz pjesme ostao. I zato uvijek osluškujem pjesme uličnih pjevača po sofijskim pothodnicima kako bih otkrio koju je pjesmu baka pjevala. U ljeto je umrla.
Nakon dvije godine i djed je doživio moždani. Živio je još dvije godine, ali nije mogao govoriti. Kao da mu je jezik netko zakovao čavlom. Mama i ujak su bili prisiljeni prodati kuću na selu. Kupila ju je obitelj Pomaka1.
Prije nekoliko godina bio sam na službenom putu u tom kraju. Ranije sam završio s poslom i zamolio vozača da prođemo kroz moje selo. Odvezli smo se do trgovine, po cigarete i pivo. Tek mi se poslije treće grlo otpustilo. Unutra je bilo poluprazno, samo su dvojica-trojica muškaraca u radnoj odjeći i bijelim čarapa drijemala iznad čaša s likerom od mente. S tavana je visjela traka s otrovom puna zalijepljenih muha. Traka je zujala i vijorila se kao da je živa. Žena iza pulta bila je debela i s velikim okruglim naušnicama. Šminka joj se razmazala oko očiju.
Puteljak prema kući bio je isti kao nekad, prije 40 godina. Sa ceste smo skrenuli lijevo, spustili se po livadi s bunarom na gornjem dijelu, na kojoj smo se igrali klisa. Prešli smo preko mostića. Zatim smo po istom uskom puteljku iza livade skrenuli lijevo između telegrafskog stupa s jedne i ograde s druge strane. I stali smo ispred naše kuće. S duda su stršile samo ogoljene grane.
Obitelj Pomaka srdačno nas je primila kada sam im rekao da sam učiteljev sin. Rekao sam im da su i on i baka umrli. Odrezali su krušku, jabuku i stoljetni orah. Više nije bilo ni stubišta od bijelog kamena, napravili su novo od betona. Pitao sam ih za Hrista. Muškarac je povikao iz dvorišta: „Ristuuuuu, ej, Ristuuuu“. Kada sam izašao na ulicu i krenuo prema Hristovoj kući, on me već čekao pred vratima. Držao je bocu rakije i dvije čaše. Ponudio sam ga cigaretama. Sjeli smo na visoki prag njegove kapije, velike kapije kroz koju i kamion može proći. Rekao sam mu da mi je ujak u Kanadi. Radi, snalazi se, ali ima Parkinsonovu bolest, pa se sav iskrivio. Pitao sam ga za Tihomira. Postao je vozač. Kratko je radio. Doživio nesreću. Zatim mi je Hristo pokazao izblijedjeli nekrolog na vratima iza leđa i opet si ulio.
Pogledao sam na sat. Bilo je vrijeme za polazak. Ustao sam.
– Čekaj malo. Moraš ponijeti nešto u Sofiju. Ne valja tako, praznih ruku.
Hristo je ušao u kuću i vratio se s najlonskom vrećicom punom oraha.
– Sve su posjekli. Samo moj stoji. Uzmi i odnesi u Sofiju.
A Mima, odjednom sam se sjetio. Što s njom?
Što su uspomene? Igra klisa? Pjesma kojoj si zaboravio i riječi i melodiju? Ili nešto, što uz pomoć nekoliko šalica kave i kutija cigareta možeš pretvoriti u bijelo kameno stubište prema svijetu kojeg više nema. I po kojemu pisac mora sići kako bi se čitatelj uspeo.
Prije nego što smo nastavili cestom ponovno smo stali u trgovinu po pivo za put. Dok sam uzimao ostatak novca, rukama sam dodirnuo ženu za pultom.
– Kako si, Mima? – upitao sam.
– Ah, kako sam? Vrućina. Neizdrživo je. Već jednom da prođe taj kolovoz.
U svaku ruku sam uzeo po tri piva, izašao i sjeo u auto. Vozač je krenuo. Tabla s nazivom sela ostala je iza nas. Sofija je bila daleko. Samo da je dovoljno piva.
*
1 Bugari koju su prešli na islam za vrijeme Osmanske vladavine (op. prev.).
*
Prijevod: Ana Vasung