Moja baba večeri je čuvala za mrtve. Raširila bi lancun „Slobodne Dalmacije“ pa onda dugo i natenane proučavala šonete: koga je digao Bog, a tko se na onaj svijet vinuo inokosno, kome je putovanje u zemlju sjena bilo dugo i bolno, a tko je otpravljen u hipu, kao da ga je Scotty bimirao, kome je presudila bolest, a koga je izbrisao udes, koliko je vlaja, bodula, fetivih i četvrtih platilo buletu…
Kad bi podvukla crtu pod knjigovodstvo smrti, prešla bi na ožalošćene. Tuguju li u prozi ili u poeziji, plaču li u popularnim frazama ili s autorskom slobodom, stane li njihova žalost u novinski stupac ili se prelijeva po polovici stranice…
Iz večeri u večer, čak i nakon što je izgubila svaku nadu da će tamo pronaći kojega vršnjaka, moja je baba pribirala po mrtvima ka po zrnima mezobiži prije nego bi ih stavila potopit.
***
Moje djetinjstvo mirisalo je po barbinom Leutu magneticu i Pinu silvestru (otac se brijao daleko). Kada bi tko u samoposluzi kupio Brion ili Pitralon, sažaljivo sam ga gledao. Ni nama nije priticalo, dapače, ali zamisli koja je to mižerja kad se, bidni, moraju prolivat tin špiriton…
***
Pitajte bilo kojega Dalmatinca, reći će vam isto: tunja je anksiolitik. Dobro, možda ne baš tim riječima, ali svaki će vam pravovjerni južnjak zagovarati tezu kako ništa bolje ne liječi živce od ribolova s kraja.
Sjedi tako moj zemljak, sit života općenito, na muletu ili hridi, drži najlon u ruci i čeka da se cipal uvati na ešku. U trenutku kada se Dalmatinac sjedinjuje s apsolutom, pohlepna koliko i naivna riba nadijeva se na udicu. Gore blaženstvo, dolje užas koji se ni ne čuje ni ne vidi, pa se svi pravimo da ga ni nema.
Milina božja.
***
Čim uđeš u raster tijesnih kaleta, progutaju te sjene, dodirne te život. Riva, uvijek okupana suncem, podmuklo vara. Get i Varoš ne lažu.
Ulaz za djecu i vojnike/19
Moja baba večeri je čuvala za mrtve. Raširila bi lancun „Slobodne Dalmacije“ pa onda dugo i natenane proučavala šonete: koga je digao Bog, a tko se na onaj svijet vinuo inokosno, kome je putovanje u zemlju sjena bilo dugo i bolno, a tko je otpravljen u hipu, kao da ga je Scotty bimirao, kome je presudila bolest, a koga je izbrisao udes, koliko je vlaja, bodula, fetivih i četvrtih platilo buletu…
Kad bi podvukla crtu pod knjigovodstvo smrti, prešla bi na ožalošćene. Tuguju li u prozi ili u poeziji, plaču li u popularnim frazama ili s autorskom slobodom, stane li njihova žalost u novinski stupac ili se prelijeva po polovici stranice…
Iz večeri u večer, čak i nakon što je izgubila svaku nadu da će tamo pronaći kojega vršnjaka, moja je baba pribirala po mrtvima ka po zrnima mezobiži prije nego bi ih stavila potopit.
***
Moje djetinjstvo mirisalo je po barbinom Leutu magneticu i Pinu silvestru (otac se brijao daleko). Kada bi tko u samoposluzi kupio Brion ili Pitralon, sažaljivo sam ga gledao. Ni nama nije priticalo, dapače, ali zamisli koja je to mižerja kad se, bidni, moraju prolivat tin špiriton…
***
Pitajte bilo kojega Dalmatinca, reći će vam isto: tunja je anksiolitik. Dobro, možda ne baš tim riječima, ali svaki će vam pravovjerni južnjak zagovarati tezu kako ništa bolje ne liječi živce od ribolova s kraja.
Sjedi tako moj zemljak, sit života općenito, na muletu ili hridi, drži najlon u ruci i čeka da se cipal uvati na ešku. U trenutku kada se Dalmatinac sjedinjuje s apsolutom, pohlepna koliko i naivna riba nadijeva se na udicu. Gore blaženstvo, dolje užas koji se ni ne čuje ni ne vidi, pa se svi pravimo da ga ni nema.
Milina božja.
***
Čim uđeš u raster tijesnih kaleta, progutaju te sjene, dodirne te život. Riva, uvijek okupana suncem, podmuklo vara. Get i Varoš ne lažu.