“Uvijek sam, sada mi se to čini očitim, birao stan o odnosu na ono što je pogled s njegovog prozora. U radikalnoj iskrenosti, mogao bih reći da je za mene svijet ono što sa svog prozora vidim.” S.M. “Autoportret s torbom”
Želio bih odmah na početku priznati kako o knjigama Semezdina Mehmedinovića ne mogu da pišem bestrasno, hladno i kritički – sine ira et studio, kako nisam sposoban da sročim ozbiljnu književnoteorijsku analizu njegovog djela i kako mi je drago što je tako. Ovo što slijedi, ovih nekoliko rečenica kojima “mrčim hartiju”, samo je odraz želje da zabilježim koliko mi njegove knjige znače. Otkako je “Sarajevo bluesom” ušao u moj život – jer ja literaturu i život ne mogu da razgraničim – Semezdin je Mehmedinović pisac čije knjige iščekujem, iščitavam i u njima prepoznajem – kao u zrcalu – vlastitu samoću. I umjesto da naš susret, susret pjesnika i čitatelja, samoću umnaža, on je – poništava. Čitajući Mehmedinovića osjećam da nisam sam. Znam da nebo počinje milimetar iznad zemlje pa se ne čudim kada me oblaci pritišću i guše, ali kada me trijumf gluposti, bezobrazluka i laži ljudskih ostavlja bez daha, kada me atmosfera strepnje i jeze pretvara u sjenu što se pripija uz zid tada odvraćam pogled i u njegovim knjigama tražim spas. Udišem duboko, upijam i lakše podnosim poraz u kojem živim.
Ne posjećujem književne promocije i ne krećem se u literarnim krugovima, no kada je Semezdin Mehmedinović prešao Atlantik kako bi predstavio svoju novu knjigu, “Knjigu prozora”, svladao sam strah, sram i nelagodu i otišao da čujem pjesnika kojeg volim. Sve je išlo kako bi, pretpostavljam, trebalo da ide. U sredini labirinta, okruženi knjigama, čekali smo da promocija počne. Nakon nekoliko trenutaka voditeljica je krenula sa pitanjima, Mehmedinović i njegov izdavač Seid Serdarević odmjereno su odgovarali, pričalo se o piščevom ljudskom i književnom putu, o nastanku nove knjige i ostalim stvarima koje jednu književnu promociju čine. Zatim je pjesnik pročitao nekoliko pjesama i mikro-eseja iz nove knjige, “Knjige prozora”. Slušajući kako govori – nenametljivo, skromno, gotovo oklijevajući – sjetio sam se što je rekao Mirza Delibašić a zapisao upravo Semezdin Mehmedinović: “Ovu će zemlju spasiti ljudi čistog srca, a ima nas dovoljno.” Nikoga više ova rečenica ne opisuje bolje nego Semezdina Mehmedinovića bez obzira što ga ovdje (“Ovu zemlju…” shvaćam kao čitav južnoslavenski prostor) više nema. Na sreću, oni koji znaju svjesni su njegovog prisutstva sa svakom novom knjigom koju među željne čitatelje pušta. Dok je čitao svoje stihove učinilo mi se da osjećam njegovu nelagodu i skromnost, učinilo mi se kako iz svakog drhtaja nervoznih ruku pušača koji je od cigareta morao da odustane, iz svakog titraja glasa koji se boji da ne povrijedi tišinu i pogleda protkanog nježnošću izvire sve u što sam se čitajući zaljubio.
A tada je došlo vrijeme za pitanja publike. Prvi se javio meni nepoznat, srednjovječni gospodin napomenuvši kako mu se čini da je Mehmedinović ne samo bosanski već i hrvatski pisac. Završio je upitavši: “Čiji je pisac Semezdin Mehmedinović?”. Osjetio sam kako me postavljeno pitanje udara u pleksus i izbija dah iz pluća. Osjetio sam kako kroz to “čiji?” u ovaj mali, izolirani, na trenutak posvećeni prostor odjednom provaljuje krvavi, nacionalistički, balkanski svagdan iz kojeg upravo u Mehmedinovićeve knjige bježim. U tom trenutku i na tom mjestu, osjetio sam poriv da se između pitanja i pjesnika postavim, da ga branim, da tom nepoznatom gospodinu odgovorom odrubim glavu.
Vrlo vjerojatno sam krivo procijenio situaciju. Pretpostavljam da je za neke ovo pitanje logično i razumljivo. No meni je od tog svojatanja pisaca naprosto – muka. Možda se radilo o pjesnikovom poznaniku, možda o redovitom posjetitelju književnih promocija ili je u pitanju bio čitatelj, no njegovo je pitanje bilo tako krivo, tako promašeno, tako – strašno.
Nastupio je trenutak tišine, trenutak koji mi se sada čini dužim nego čitava promocija. U kratkom vremenu između pitanja i odgovora u meni su se probudile stihije – osjećao sam kako sve ali baš sve ovisi o pjesnikovom odgovoru. Obuzela me tuga, obuzeo me bijes. Postaviti takvo pitanje piscu čiji su život i djelo utjelovljeno stranstvovanje i ukoričena “drugost”, piscu ahasverske sudbine i taktilnog odnosa sa beskrajem vasione, postaviti takvo pitanje tijekom promocije knjige u kojoj je pjesma* koja razotkriva svu tragiku i kretenizam ljudskih granica, učinilo mi se dokazom dubokog nerazumijevanja ili izrazom mentalnog sklopa zbog kojeg je Mehmedinović odavde i pobjegao. Zurio sam u pjesnika iščekujući odgovor. Izgledao je umorno i rezignirano, kao čovjek navikao da ga ovakve stvari pitaju, kao čovjek koji na njih sa blagošću i suosjećanjem odgovara. Smireno je od tišine otkinuo jednostavan i precizan odgovor: “Ničiji.”
Tada sam se rasuo. Osjećao sam kako me gaze pogledi publike. Možda mi se samo tako činilo, vjerojatno nisu ni primijetili pa ipak sam bezuspješno pokušavao sakriti suze. Bio je to trenutak kada sve što se u tebi taloži kroz život – trpki okus nagomilanih dana, intiman doživljaj svijeta i kronična neprilagođenost na postojanje – više ne možeš spriječiti da se iznenadno, protiv tvoje volje, probije na površinu i pretvori ti lice u zgrčenu masku čijom površinom teku suze – nezaustavljive i oslobađajuće.
“Ničiji.” Svaki drugi odgovor bio bi pogrešan. Svaki drugi odgovor bio bi nemoguć. Nemoguć iz prostog razloga što je Semezdin Mehmedinović sam svoj pisac, sam svoj književni i jezični svemir. Sjetio sam se Roberta Bolana koji je na slično pitanje odgovorio: “Moja su jedina domovina dvoje djece i supruga, i možda, iako sekundarno, nekoliko trenutaka, ulica, lica i knjiga rasutih u meni.” Ili kao što piše Refik Ličina: “Ne dolazim niotkud. Nigdje ne odlazim.”
Razmišljajući sada o tom trenutku, pitanju, pauzi, tišini i konačnom odgovoru, znam kako je “ničiji” bio jedini, jedini mogući odgovor. Odgovor koji sam tijekom tišine i ne sluteći očekivao. I taj me “ničiji” rasturio u paramparčad jer upravo “ničiji” odjekuje svime što je napisao otkad svojim veličanstvenim djelom opkoračuje Atlantik, sa jednim stopalom u Arlingtonu a drugim u balkanskom blatu i krvi. “Ničiji” šapuće sa stranica “Ruskog kompjutera”, “Devet Aleksandrija”, “Autoportreta s torbom” i “Knjige prozora”. Šapuće jer radi se o piscu čija su djela intimna poput zagrljaja. Mehmedinovićev je “ničiji” za mitomanska, krvožedna i mržnjom napajana balkanska plemena ekvivalent veličanstvenoj metafori Marine Cvetajeve zapisanoj u vrijeme kada je antisemitizam sve snažnije prizivao dim i pepeo krematorija- buduće “grobove u vazduhu”: “U ovom/ najhrišćanskijem od svih svetova/ svaki je pjesnik – Jevrej.”
“Knjiga prozora” prirodno raste iz istog korijena, korijena samoće i nepripadanja, pomjeranja u prostoru i nesigurnih, nestalnih identiteta iz kojeg su izrasle i prethodne Mehmedinovićeve knjige. No, dok u “Ruskom kompjuteru” i “Devet Aleksandrija” pjesnik razotkriva vlastitu prostornu iščašenost i nastavlja da zapisuje “povijest svoga stranstvovanja” i putešestvija pokušavajući pomiriti razliku između unutrašnjeg i vanjskog svijeta, “Autoportret s torbom” i “Knjiga prozora” obogaćene su novim iskustvom-iskustvom smrti. Mehmedinović i ništavilo stari su znanci. “Sarajevo blues” knjiga je pisana u kazanu smrti, smrti što se njenim stranicama šulja nečujno poput mačke i ostavlja iza sebe trag u obliku stihova:”Slušao sam kako pršti snijeg pod gumama/kao kad zubi drobe jabuku/i osjetio divlju želju da se smijem/tebi/zato što ovo mjesto zoveš paklom/i bježiš odavde uvjeren/da smrt izvan Sarajeva ne postoji.”** Obje knjige, prve koje je crtežima obogatio, nastale su iz “iskustva smrti”, iskustva koje je pjesniku tijekom opsade zašlo pod kožu i dovelo ga do spoznaje kako je tijelo potencijal smrti. Ili kako je zapisao-“prostor smrtnosti”. Infarkt koji je preživio, posredno je i neposredno utisnut u “Autoportret s torbom” i “Knjigu prozora”. Smrt izvan Sarajeva dakle, kako je u fantastičnim stihovima i navijestio, ipak postoji a srčani su ga udar i bliskost nestajanja bezobzirno podsjetili na krhkost tijela i vrijeme kada je njegovim svijetom divljački, bezobzirno i nasumice vladala.
Nakon ozbiljnog nesporazuma sa vlastitim tijelom ( možda je u pitanju bio kozmički pokušaj još jedne selidbe?) Mehmedinović je nastavio da još intenzivnije promatra, osjećajući dah vremena za vratom i pažljivije utiskujući sebe u ono što vidi. I čitatelj osjeća promjenu, osjeća kako za pjesnika “nakon što izmakneš smrti, odjednom svijet postane zanimljivo mjesto.”*** Čini mi se kako su crteži način na koji Mehmedinović ponovo uči da diše, da postoji, da posvaja svijet. “Nakon infarkta odlučio sam da istjerujem svoje male snove.To je sve. Sada sam dijete koje crta.”**** Ovo je njegovo lakonsko objašnjenje za predivne crteže koji su počeli da sa riječima dijele stranice novih knjiga. Ono što je naučio vrlo je slično Bolanovom odgovoru na “domovinsko” pitanje. U životu mu je, kaže, najvažniji “mali broj ljudi koje voli”, oni su “njegova religija” a “sve je izvan toga kozmička pustoš.”
Njegovi stihovi i crteži izraz su onog skrivenog, prigušenog, pa čak i ugušenog, što i sam u sebi ne poznaje i ne bi ni spoznao, da nema smrti, da nema snova, da nema dara. Ono što je u njemu skriveno i zakopano, uz pomoć se stihova i crteža nama pruža. Njegovo je otkrivanje samoga sebe samospoznaja kroz svijet koji ga okružuje, samospoznaja ostvarena kroz vidljivi svijet. Neumornost Mehmedinovićeve stvaralačke volje otkriva mišić kojom olovku drži. Koncentrirajući se na detalje, mrvice svagdana, na ono što je stvarno važno i što nam uistinu život čini a mnogi mjesečari životni nikada primijetiti neće, on rekonstruira svoj odnos prema svijetu koji je umalo napustio. A to su trenuci zbog kojih je život, na kraju, ipak vrijedan da se trpi: izmjena pogleda, tužna i beskonačna pjesma nepoznate djevojke, trešnja vrijedna Nobela, ukazanje violinistice na krovu ili uspavani par staraca što se sa antiratnih protesta vraća- sve je utkano u pjesnikovu tapiseriju efemernog. Da se ne zaboravi, da se ne izgubi u magli dana što u razjapljeni uzdah prošlosti nestaju. Način na koji Semezdin osjeća svijet, način na koji interpretira i domišlja strance, poznanike i vlastitu intimu, način na koji upisuje sebe u ono što promatra jednostavno je – veličanstven. Nema druge riječi. A tek ljubav! Dovoljno je pročitati priču “Na drugoj strani ulice” da čovjek shvati o kakvom se čarobnjaku radi. Više je ljubavi u onoj “maloj grudvi” snijega sakupljenoj sa Njegove i Njene kose nego u čitavoj Ani Karenjini.
“Autoportret s torbom” i “Knjiga prozora” koncentrat su pjesnikove nanovo uspostavljene veze s kozmosom. Ili obrnuto – one su univerzum koji nam se kroz pjesnika obraća. Mehmedinović je promatrač čija je stvaralačka volja-strpljenje. Njegov pogled, osjetljiv poput slijepčevih prstiju, upija i cijedi svijet kroz mrežnicu oka a ono što upije nikada više neće biti kao što je bilo jer ne samo što u sve utiskuje svoj pogled, on taj pogled u nas unosi. I dok su riječi osjećaj, sjećanje ili san presvučeni u pjesmu ili zapis, slike odaju titraje pjesnikovog tijela i vibracije kozmosa, nemir ruke što kroz pregovor tijela i svijesti, odaje više nego što bi fotografija ikada bila sposobna. Svaki crtež pruža nam jedinstvenu priliku da gledamo kroz Mehmedinovićeve oči, svijest i beskrajno suosjećanje.
Otkako je svoje knjige slikama oplemenio sve me više podsjećaju na naše dječje spomenare gdje bilježili smo se u svijet što nas okružuje. Mehmedinović je uspio da na jedinstven način stopi riječ i sliku. I dok drugi pisci surađuju sa crtačima, pa je krajnji rezultat dijalog između pisca i slikara, u “Autoportretu s torbom” i “Knjizi prozora” Mehmedinović sam sa sobom surađuje: “Ilustrirane knjige, (…) po svome modelu slične ovima koje ja objavljujem, uvijek su kolaboracije između pisca i slikara, one su dijalog između dvije osobnosti. (…)Ovo što ja radim je autokolaboracija, dijalog sa samim sobom. Dvostruka samoća.” Tijekom promocije Mehmedinović je sa srećom u očima govorio o izgledu, opremi i načinu na koji Fraktura opredmećuje njegov poetski imaginarij.
Mehmedinović je tajna skrivena u labirintu literature. I ako vas slučaj ili razgranate literarne staze do njegovog djela ne dovedu, teško ćete ga naći. Semezdin Mehmedinović, po mom mišljenju jedan od najboljih pisaca koji danas pišu, ovdašnjoj je javnosti gotovo nevidljiv. Njegova je slava drugačija, tajnovita i divna. Slava- podzemna. Tiha i tako prikladna. Dok se drugi pisci guraju u prve redove, on ostaje po strani. Dok se oni pokazuju, on se skriva. Za Mehmedinovića znaju (samo) oni koji vide kako struji krv i čuju kako raste trava. Po njemu nikada neće nazvati trg ili ulicu. No, njegov je spomenik, njegov je trg u masi usamljenih ili usamljenoj masi sačinjenoj od pojedinaca koji su mu nalik (D.Kiš: “Mojih je čitatelja malo i nalik su na mene.”) i koju on, usamljeni izvor, napaja.
Druge se pisce prati. Mehmedinovića – traži. U njegovim se knjigama, kao u oazi, ljudi susreću samo da bi se ubrzo razišli. Zbog drugih se pisaca, kao na trgu, ljudi tuku i prepiru. Ili zajedno pjevaju.
Mehmedinović je bez – mi. Njegovo su “mi” svi usamljenici svih vremena koji odvojeno, ne znajući ništa jedan o drugome, osjećaju “isto”. Njegovo stvaralaštvo povezuje usamljenike, komplikovane, strance, apatride i ljudske krhotine jednog iščezlog svijeta. Povezuje nas samoćom kojom smo za život privezani i ostaje u nama kao krhka i nježna biljka kojoj svojim osjećajima i razmišljanjem omogućujemo da raste, da se grana i da se širi. Pa tako iz jednog mikro-eseja, savšeno dovršenog nagovještaja, u nama – iznenada – izraste čitav kozmos. Semezdinov kozmos.
Stvaralaštvo postaje suradnja, stapanje, zagrljaj samoća – naše i pjesnikove. Iz njihovog nježnog dodira nastaje trenutak prepoznavanja dok oboje padaju u mraku znajući da se – za razliku od sna – prije pada neće probuditi. Čitajući Mehmedinovića njegova se i čitateljeva samoća razumiju, pričaju i poništavaju. Ono što Semezdin piše traži čitatelja koji je spreman da sudjeluje u stvaranju, čitatelja bez čije mašte i senzibiliteta potencijal teksta ostaje “neispunjen”. Njegovi zapisi i crteži poziv su na putovanje, njegova ruka zaziva beskraj – i nas s njom – za njom. Mehmedinovića čitatelj sam piše.
Svaka crtica i svaki crtež gutljaj je Semezdinovog svijeta, gutljaj njegove samoće, gutljaj njegove vasione. Svaka je stranica ubod u srce vječnosti. Dodir u mraku. Trenutak olakšanja tijekom kojeg osjećamo kako nismo sami, kako postoji netko tko nas razumije – skriven u tami. Logika njegovih knjiga sve je više nalik logici sna u kojem je veza između zapisa neustanovljiva ali neoboriva. Svaka rečenica i svaki stih sadrži beskrajno više no što je izrečeno. Potrebni smo mi – čitatelji – da, u skladu sa mogućnostima i senzibilitetom, čujemo pjesnikov poziv i zatim njime slobodno lutamo, nadopunjujemo ga i otkrivamo.
Mehmedinovićeve su posljednje dvije knjige nalik starim, nijemim filmovima gdje susret slike i teksta – kao dodir neba i zemlje- u čitaočevoj svijesti otvara nove svjetove. Otkako su isprepletene tekstom i slikama, sve me više podsjećaju na primjenu Ejzenštajnove “montaže atrakcija”. Jedan od prvih i najpoznatijih primjera njegov je film “Štrajk” u kojem je, revolucionarnim potezom, montažno sukobio snimke iz klaonice sa snimkama policije koja puca na radnike. Svaka za sebe nosi posebno značenje. Ali tek kada se u gledateljevoj svijesti sudare zaklana krava i ubijeni radnik, iz tog kontrapunkta zaiskri nova slika, rađa se nova misao i gledatelj je natjeran da sudjeluje u stvaranju. Po istom principu, kada zapis i crtež jedan nasuprot drugome stoje, njihovo “pravo” značenje nastaje tek kada se stope u čitateljevoj svijesti. Mehmedinović od čitatelja traži suradnju, u nadi kako će prožimanje riječi i slike stvoriti ono što odvojeni ne mogu. Dopušta nam da gledamo svijet kako ga on vidi i zatim kao da pita: kako ga vidimo – mi? Poziva nas da sanjamo, da promatramo i da stvaramo-zajedno. Da zavirimo u – njega jer u njemu je- sve. Svaka je slika, svaki zapis i njihovo stapanje u svijesti čitatelja – pjesnikov odraz.
Mehmedinović sa posljednje dvije knjige zatvara krug započet zapisima sa puta Zenica – Sarajevo, vraćajući se u davno analogno doba, vraća se olovci i papiru da bi zabilježio horizonte koji se otkrivaju, prostore ranije zastrte. Mehmedinović nije mogao da ne napiše ono što je napisao i da napiše ono što nije napisao. Pjesnik u njemu nema ni kostur teme, ni svakodnevno radno vrijeme, ni materijal iz kojeg crpi. On je sav strpljenje i pažnja, on promatra i čeka a kada ga nešto pokrene od stvorenog se teško rastaje. Odvojen od stvarnosti svojih čitatelja, pjesnik piše sebi, piše jer ne može da-ne piše. Naša je sreća što on svoje djelo ipak odlučuje da dijeli.
Njegove knjige polazišna su točka, lansirna rampa koja šalje čitatelja visoko iznad stvorenog. Nad njegovim je riječima najgušći, trostruki sjaj-mogućnosti pjesnikovih, čitateljevih i djela samog. Ono što piše lebdi nad stranicama, ono što stvara nalik je vibracijama zraka. A na čitatelju je da se uz pomoć djela – kojim nam Mehmedinović drži “lopovske” – pridruži pjesniku i prepusti vlastitom doživljaju, interpretaciji i potencijalu. Mehmedinović kaže kako ga je ” infarkt opet povezao sa kozmosom” a nas, njegove čitatelje, on sa vasionom povezuje onime što stvara. No ne radi se o svemiru što nas okružuje. U pitanju je onaj svemir koji se u pjesnikovom biću rađa, raste, razvija i mijenja, univerzum čiji se djelići, nježno kao lišće, stranicama prostiru.
Za razliku od pisaca sklonih da nam objasne – sve, Mehmedinović nagovještava i ostavlja prostor čitatelju da to “sve” ispuni. Postoje pisci epskog registra, sposobni da u sebi nose stoljeća, galerije likova i pričom društvu ogledalo pružaju. Poslije njih ne ostaje više ništa da se kaže. Poslije Mehmedinovića – sve.
To što nam svojim knjigama daje unikatnu priliku da njime lutamo i prepoznajemo, kao u ogledalu, vlastitu samoću, možemo zahvaliti činjenici što Mehmedinović ne može da – ne piše. Svaka je riječ poput isisane kapi krvi.
Kad je u pitanju recepcija njegovog djela najčešći su komentari kako se radi o “sjajnom piscu, samo je šteta što tako malo objavljuje.” Ovako nešto može reći jedino netko tko ga nije čitao, netko kome je broj stranica kriterij kvalitete(!?) ili netko tko ljepotu, dubinu i preciznost Mehmedinovićevog djela nije sposoban da pojmi. Takvima nema smisla objašnjavati. Oni ne razumiju.
Možemo biti zahvalni na svakoj riječi, svakoj slici i svakom uvidu u ono što uistinu, daleko od povijesti i politike, naše živote čini. Svakodnevna iznenađenja. Nepredvidivost stvarnosti. Slučaj, asocijacije, sjećanja. Semezdinove su knjige – dovršene. I on to zna. Nema u njima slabe točke. Nema stranica kojima se puni imaginarna kvota. On se “čuva suvišnih riječi i tamani ih kao gamad.” Sve je zaokruženo, ispunjeno lakoćom i gracioznošću, kompaktno i precizno, položeno u knjige nježnošću s kojom leptir krilima maše. Kako ljudi, koji nehajno dobacuju ovakve gluposti, ne shvaćaju da bi bilo koja knjiga Semezdina Mehmedinovića bila oštećena i izbačena iz ravnoteže ( kojom ih onako krhke svojom stvaralačkom vještinom tako spretno iznad ništavila održava) samo jednim zarezom ili suvišnom riječi? Ono što Mehmedinović piše nikako drugačije ne može da postoji. “U čemu je razlika između umjetničkog djela i djela prirode? Ni u čemu.Ko bi znao kojim putevima truda i čuda – tek, ono postoji.” Forma i sadržaj. Isprepleteni. I neodvojivi. Kao drvo, kao trešnja, kao trag vakcine na Njenom ramenu, kao snijeg pod prstima Dalai Lame “i njegov osmijeh kao potvrda da svijet, izgleda, ipak postoji.”
Mehmedinović svakodnevno odlazi na posao. Ono što čitamo često nastaje upravo tijekom putovanja i pokušaj je da se na tren zauzda prolaznost i iz bezbrojnih događaja odabere onaj važan, zanimljiv, tajnovit i podatan. Čitati Semezdina Mehmedinovića nalik je gledanju Lynchovih filmova. Svjesni smo kako se nalazimo u svijetu u kojem je sve malo pomaknuto, svijetu kojim vladaju posebni, stvaralački zakoni, svijetu koji je nemoguć bez pjesnikovog jedinstvenog dara. Kod te vrste zapisa često osjećamo urgentnost, osjećamo pjesnikov pokušaj da fiksira trenutak dok sama prolaznost bdije nad onim što črčka u metrou, kafiću, na poslu ili jednostavno- gledajući kroz prozor.
I dok sve oko njega juri, nadire i prolazi, Mehmedinović kao nepokretno more usred bure spašava od zaborava djeliće intimne ljudske povijesti prije nego potonu i nestanu. “Koliko je dana iz kojih se ničega ne sjećamo?”. Njegovo veliko, začuđeno, pažljivo- možda dječje? – neposredno oko radi jedino što zna i može – promatra. Ono što je njemu očito i važno – većini ne znači ništa. Detalje koje Semezdin od svagdana otima i od zaborava čuva, nitko drugi ne primjećuje. Mehmedinović ne govori nikome. Njegove su pjesme (i crteži) – misli naglas. Ponekad nam dopusti da ga čujemo. Ponekad nas zaboravi. A ako zaboravi- onda to čini bez nas. Mrmljajući riječi u snu ili polusnu. Zato nije slučajno što pisac i sam kaže kako je s vremenom shvatio kako zapravo za sebe piše. Zašto? Jer mu “prija”.
Mehmedinović dolazi iz drugog vremena, vremena sjećanja, promatranja i sna iz kojeg zapravo nikad ne izlazi; on sav počiva na čitalačkom sustvaralaštvu. Čitati Mehmedinovića lakše je nego što je Mehmedinoviću-da piše sebe. Njega ne čitamo, on se u nama događa.
Mehmedinović ne pojašnjava. Ne prodikuje. Sve što dođe do nas, šapat između riječi i slike, mali crni kvadrati sazdani od slova, okruženi bjelinom i komplimentirani crtežom, zapisi koje pjesnik katkad potcjenjivački, u skladu sa svojom tipičnom skromnošću, bagatelama zove, sjeme je iz kojeg raste čitatelj, osjećanje svijeta i poziv da se nastavi da sanja, nadopunjuje i mašta, sve ono što bi ljudi koji ga ne razumiju htjeli da objašnjava, ne shvaćajući da je svaka pjesma, svaki mikro-esej i suprotstavljena mu slika, sušta dovršenost kojoj nema šta da se oduzme i nema šta da se doda. Svaka riječ i svaka slika od čitatelja traži da domišlja, da osjeti jedinstvenu logiku pjesnikovog svijeta gdje sjećanja prodiru u sadašnjost, gdje se snovi nadvijaju nad ništavilom i budućnost se sa prošlošću stapa. Mehmedinović je otišao daleko ispred naše suvremenosti, i negdje, iza nekog ugla, još će nas dugo čekati.
*
* “Nikozija, 1993.- U bašti restorana, u toku žučne rasprave, bacio je cipelu preko ograde. A ograda je granica. On je ostao sjediti u jednoj, dok je njegova cipela već bila u drugoj državi.” S. Mehmedinović “Knjiga prozora”
Ničiji
“Uvijek sam, sada mi se to čini očitim, birao stan o odnosu na ono što je pogled s njegovog prozora. U radikalnoj iskrenosti, mogao bih reći da je za mene svijet ono što sa svog prozora vidim.” S.M. “Autoportret s torbom”
Želio bih odmah na početku priznati kako o knjigama Semezdina Mehmedinovića ne mogu da pišem bestrasno, hladno i kritički – sine ira et studio, kako nisam sposoban da sročim ozbiljnu književnoteorijsku analizu njegovog djela i kako mi je drago što je tako. Ovo što slijedi, ovih nekoliko rečenica kojima “mrčim hartiju”, samo je odraz želje da zabilježim koliko mi njegove knjige znače. Otkako je “Sarajevo bluesom” ušao u moj život – jer ja literaturu i život ne mogu da razgraničim – Semezdin je Mehmedinović pisac čije knjige iščekujem, iščitavam i u njima prepoznajem – kao u zrcalu – vlastitu samoću. I umjesto da naš susret, susret pjesnika i čitatelja, samoću umnaža, on je – poništava. Čitajući Mehmedinovića osjećam da nisam sam. Znam da nebo počinje milimetar iznad zemlje pa se ne čudim kada me oblaci pritišću i guše, ali kada me trijumf gluposti, bezobrazluka i laži ljudskih ostavlja bez daha, kada me atmosfera strepnje i jeze pretvara u sjenu što se pripija uz zid tada odvraćam pogled i u njegovim knjigama tražim spas. Udišem duboko, upijam i lakše podnosim poraz u kojem živim.
Ne posjećujem književne promocije i ne krećem se u literarnim krugovima, no kada je Semezdin Mehmedinović prešao Atlantik kako bi predstavio svoju novu knjigu, “Knjigu prozora”, svladao sam strah, sram i nelagodu i otišao da čujem pjesnika kojeg volim. Sve je išlo kako bi, pretpostavljam, trebalo da ide. U sredini labirinta, okruženi knjigama, čekali smo da promocija počne. Nakon nekoliko trenutaka voditeljica je krenula sa pitanjima, Mehmedinović i njegov izdavač Seid Serdarević odmjereno su odgovarali, pričalo se o piščevom ljudskom i književnom putu, o nastanku nove knjige i ostalim stvarima koje jednu književnu promociju čine. Zatim je pjesnik pročitao nekoliko pjesama i mikro-eseja iz nove knjige, “Knjige prozora”. Slušajući kako govori – nenametljivo, skromno, gotovo oklijevajući – sjetio sam se što je rekao Mirza Delibašić a zapisao upravo Semezdin Mehmedinović: “Ovu će zemlju spasiti ljudi čistog srca, a ima nas dovoljno.” Nikoga više ova rečenica ne opisuje bolje nego Semezdina Mehmedinovića bez obzira što ga ovdje (“Ovu zemlju…” shvaćam kao čitav južnoslavenski prostor) više nema. Na sreću, oni koji znaju svjesni su njegovog prisutstva sa svakom novom knjigom koju među željne čitatelje pušta. Dok je čitao svoje stihove učinilo mi se da osjećam njegovu nelagodu i skromnost, učinilo mi se kako iz svakog drhtaja nervoznih ruku pušača koji je od cigareta morao da odustane, iz svakog titraja glasa koji se boji da ne povrijedi tišinu i pogleda protkanog nježnošću izvire sve u što sam se čitajući zaljubio.
A tada je došlo vrijeme za pitanja publike. Prvi se javio meni nepoznat, srednjovječni gospodin napomenuvši kako mu se čini da je Mehmedinović ne samo bosanski već i hrvatski pisac. Završio je upitavši: “Čiji je pisac Semezdin Mehmedinović?”. Osjetio sam kako me postavljeno pitanje udara u pleksus i izbija dah iz pluća. Osjetio sam kako kroz to “čiji?” u ovaj mali, izolirani, na trenutak posvećeni prostor odjednom provaljuje krvavi, nacionalistički, balkanski svagdan iz kojeg upravo u Mehmedinovićeve knjige bježim. U tom trenutku i na tom mjestu, osjetio sam poriv da se između pitanja i pjesnika postavim, da ga branim, da tom nepoznatom gospodinu odgovorom odrubim glavu.
Vrlo vjerojatno sam krivo procijenio situaciju. Pretpostavljam da je za neke ovo pitanje logično i razumljivo. No meni je od tog svojatanja pisaca naprosto – muka. Možda se radilo o pjesnikovom poznaniku, možda o redovitom posjetitelju književnih promocija ili je u pitanju bio čitatelj, no njegovo je pitanje bilo tako krivo, tako promašeno, tako – strašno.
Nastupio je trenutak tišine, trenutak koji mi se sada čini dužim nego čitava promocija. U kratkom vremenu između pitanja i odgovora u meni su se probudile stihije – osjećao sam kako sve ali baš sve ovisi o pjesnikovom odgovoru. Obuzela me tuga, obuzeo me bijes. Postaviti takvo pitanje piscu čiji su život i djelo utjelovljeno stranstvovanje i ukoričena “drugost”, piscu ahasverske sudbine i taktilnog odnosa sa beskrajem vasione, postaviti takvo pitanje tijekom promocije knjige u kojoj je pjesma* koja razotkriva svu tragiku i kretenizam ljudskih granica, učinilo mi se dokazom dubokog nerazumijevanja ili izrazom mentalnog sklopa zbog kojeg je Mehmedinović odavde i pobjegao. Zurio sam u pjesnika iščekujući odgovor. Izgledao je umorno i rezignirano, kao čovjek navikao da ga ovakve stvari pitaju, kao čovjek koji na njih sa blagošću i suosjećanjem odgovara. Smireno je od tišine otkinuo jednostavan i precizan odgovor: “Ničiji.”
Tada sam se rasuo. Osjećao sam kako me gaze pogledi publike. Možda mi se samo tako činilo, vjerojatno nisu ni primijetili pa ipak sam bezuspješno pokušavao sakriti suze. Bio je to trenutak kada sve što se u tebi taloži kroz život – trpki okus nagomilanih dana, intiman doživljaj svijeta i kronična neprilagođenost na postojanje – više ne možeš spriječiti da se iznenadno, protiv tvoje volje, probije na površinu i pretvori ti lice u zgrčenu masku čijom površinom teku suze – nezaustavljive i oslobađajuće.
“Ničiji.” Svaki drugi odgovor bio bi pogrešan. Svaki drugi odgovor bio bi nemoguć. Nemoguć iz prostog razloga što je Semezdin Mehmedinović sam svoj pisac, sam svoj književni i jezični svemir. Sjetio sam se Roberta Bolana koji je na slično pitanje odgovorio: “Moja su jedina domovina dvoje djece i supruga, i možda, iako sekundarno, nekoliko trenutaka, ulica, lica i knjiga rasutih u meni.” Ili kao što piše Refik Ličina: “Ne dolazim niotkud. Nigdje ne odlazim.”
Razmišljajući sada o tom trenutku, pitanju, pauzi, tišini i konačnom odgovoru, znam kako je “ničiji” bio jedini, jedini mogući odgovor. Odgovor koji sam tijekom tišine i ne sluteći očekivao. I taj me “ničiji” rasturio u paramparčad jer upravo “ničiji” odjekuje svime što je napisao otkad svojim veličanstvenim djelom opkoračuje Atlantik, sa jednim stopalom u Arlingtonu a drugim u balkanskom blatu i krvi. “Ničiji” šapuće sa stranica “Ruskog kompjutera”, “Devet Aleksandrija”, “Autoportreta s torbom” i “Knjige prozora”. Šapuće jer radi se o piscu čija su djela intimna poput zagrljaja. Mehmedinovićev je “ničiji” za mitomanska, krvožedna i mržnjom napajana balkanska plemena ekvivalent veličanstvenoj metafori Marine Cvetajeve zapisanoj u vrijeme kada je antisemitizam sve snažnije prizivao dim i pepeo krematorija- buduće “grobove u vazduhu”: “U ovom/ najhrišćanskijem od svih svetova/ svaki je pjesnik – Jevrej.”
“Knjiga prozora” prirodno raste iz istog korijena, korijena samoće i nepripadanja, pomjeranja u prostoru i nesigurnih, nestalnih identiteta iz kojeg su izrasle i prethodne Mehmedinovićeve knjige. No, dok u “Ruskom kompjuteru” i “Devet Aleksandrija” pjesnik razotkriva vlastitu prostornu iščašenost i nastavlja da zapisuje “povijest svoga stranstvovanja” i putešestvija pokušavajući pomiriti razliku između unutrašnjeg i vanjskog svijeta, “Autoportret s torbom” i “Knjiga prozora” obogaćene su novim iskustvom-iskustvom smrti. Mehmedinović i ništavilo stari su znanci. “Sarajevo blues” knjiga je pisana u kazanu smrti, smrti što se njenim stranicama šulja nečujno poput mačke i ostavlja iza sebe trag u obliku stihova:”Slušao sam kako pršti snijeg pod gumama/kao kad zubi drobe jabuku/i osjetio divlju želju da se smijem/tebi/zato što ovo mjesto zoveš paklom/i bježiš odavde uvjeren/da smrt izvan Sarajeva ne postoji.”** Obje knjige, prve koje je crtežima obogatio, nastale su iz “iskustva smrti”, iskustva koje je pjesniku tijekom opsade zašlo pod kožu i dovelo ga do spoznaje kako je tijelo potencijal smrti. Ili kako je zapisao-“prostor smrtnosti”. Infarkt koji je preživio, posredno je i neposredno utisnut u “Autoportret s torbom” i “Knjigu prozora”. Smrt izvan Sarajeva dakle, kako je u fantastičnim stihovima i navijestio, ipak postoji a srčani su ga udar i bliskost nestajanja bezobzirno podsjetili na krhkost tijela i vrijeme kada je njegovim svijetom divljački, bezobzirno i nasumice vladala.
Nakon ozbiljnog nesporazuma sa vlastitim tijelom ( možda je u pitanju bio kozmički pokušaj još jedne selidbe?) Mehmedinović je nastavio da još intenzivnije promatra, osjećajući dah vremena za vratom i pažljivije utiskujući sebe u ono što vidi. I čitatelj osjeća promjenu, osjeća kako za pjesnika “nakon što izmakneš smrti, odjednom svijet postane zanimljivo mjesto.”*** Čini mi se kako su crteži način na koji Mehmedinović ponovo uči da diše, da postoji, da posvaja svijet. “Nakon infarkta odlučio sam da istjerujem svoje male snove.To je sve. Sada sam dijete koje crta.”**** Ovo je njegovo lakonsko objašnjenje za predivne crteže koji su počeli da sa riječima dijele stranice novih knjiga. Ono što je naučio vrlo je slično Bolanovom odgovoru na “domovinsko” pitanje. U životu mu je, kaže, najvažniji “mali broj ljudi koje voli”, oni su “njegova religija” a “sve je izvan toga kozmička pustoš.”
Njegovi stihovi i crteži izraz su onog skrivenog, prigušenog, pa čak i ugušenog, što i sam u sebi ne poznaje i ne bi ni spoznao, da nema smrti, da nema snova, da nema dara. Ono što je u njemu skriveno i zakopano, uz pomoć se stihova i crteža nama pruža. Njegovo je otkrivanje samoga sebe samospoznaja kroz svijet koji ga okružuje, samospoznaja ostvarena kroz vidljivi svijet. Neumornost Mehmedinovićeve stvaralačke volje otkriva mišić kojom olovku drži. Koncentrirajući se na detalje, mrvice svagdana, na ono što je stvarno važno i što nam uistinu život čini a mnogi mjesečari životni nikada primijetiti neće, on rekonstruira svoj odnos prema svijetu koji je umalo napustio. A to su trenuci zbog kojih je život, na kraju, ipak vrijedan da se trpi: izmjena pogleda, tužna i beskonačna pjesma nepoznate djevojke, trešnja vrijedna Nobela, ukazanje violinistice na krovu ili uspavani par staraca što se sa antiratnih protesta vraća- sve je utkano u pjesnikovu tapiseriju efemernog. Da se ne zaboravi, da se ne izgubi u magli dana što u razjapljeni uzdah prošlosti nestaju. Način na koji Semezdin osjeća svijet, način na koji interpretira i domišlja strance, poznanike i vlastitu intimu, način na koji upisuje sebe u ono što promatra jednostavno je – veličanstven. Nema druge riječi. A tek ljubav! Dovoljno je pročitati priču “Na drugoj strani ulice” da čovjek shvati o kakvom se čarobnjaku radi. Više je ljubavi u onoj “maloj grudvi” snijega sakupljenoj sa Njegove i Njene kose nego u čitavoj Ani Karenjini.
“Autoportret s torbom” i “Knjiga prozora” koncentrat su pjesnikove nanovo uspostavljene veze s kozmosom. Ili obrnuto – one su univerzum koji nam se kroz pjesnika obraća. Mehmedinović je promatrač čija je stvaralačka volja-strpljenje. Njegov pogled, osjetljiv poput slijepčevih prstiju, upija i cijedi svijet kroz mrežnicu oka a ono što upije nikada više neće biti kao što je bilo jer ne samo što u sve utiskuje svoj pogled, on taj pogled u nas unosi. I dok su riječi osjećaj, sjećanje ili san presvučeni u pjesmu ili zapis, slike odaju titraje pjesnikovog tijela i vibracije kozmosa, nemir ruke što kroz pregovor tijela i svijesti, odaje više nego što bi fotografija ikada bila sposobna. Svaki crtež pruža nam jedinstvenu priliku da gledamo kroz Mehmedinovićeve oči, svijest i beskrajno suosjećanje.
Otkako je svoje knjige slikama oplemenio sve me više podsjećaju na naše dječje spomenare gdje bilježili smo se u svijet što nas okružuje. Mehmedinović je uspio da na jedinstven način stopi riječ i sliku. I dok drugi pisci surađuju sa crtačima, pa je krajnji rezultat dijalog između pisca i slikara, u “Autoportretu s torbom” i “Knjizi prozora” Mehmedinović sam sa sobom surađuje: “Ilustrirane knjige, (…) po svome modelu slične ovima koje ja objavljujem, uvijek su kolaboracije između pisca i slikara, one su dijalog između dvije osobnosti. (…)Ovo što ja radim je autokolaboracija, dijalog sa samim sobom. Dvostruka samoća.” Tijekom promocije Mehmedinović je sa srećom u očima govorio o izgledu, opremi i načinu na koji Fraktura opredmećuje njegov poetski imaginarij.
Mehmedinović je tajna skrivena u labirintu literature. I ako vas slučaj ili razgranate literarne staze do njegovog djela ne dovedu, teško ćete ga naći. Semezdin Mehmedinović, po mom mišljenju jedan od najboljih pisaca koji danas pišu, ovdašnjoj je javnosti gotovo nevidljiv. Njegova je slava drugačija, tajnovita i divna. Slava- podzemna. Tiha i tako prikladna. Dok se drugi pisci guraju u prve redove, on ostaje po strani. Dok se oni pokazuju, on se skriva. Za Mehmedinovića znaju (samo) oni koji vide kako struji krv i čuju kako raste trava. Po njemu nikada neće nazvati trg ili ulicu. No, njegov je spomenik, njegov je trg u masi usamljenih ili usamljenoj masi sačinjenoj od pojedinaca koji su mu nalik (D.Kiš: “Mojih je čitatelja malo i nalik su na mene.”) i koju on, usamljeni izvor, napaja.
Druge se pisce prati. Mehmedinovića – traži. U njegovim se knjigama, kao u oazi, ljudi susreću samo da bi se ubrzo razišli. Zbog drugih se pisaca, kao na trgu, ljudi tuku i prepiru. Ili zajedno pjevaju.
Mehmedinović je bez – mi. Njegovo su “mi” svi usamljenici svih vremena koji odvojeno, ne znajući ništa jedan o drugome, osjećaju “isto”. Njegovo stvaralaštvo povezuje usamljenike, komplikovane, strance, apatride i ljudske krhotine jednog iščezlog svijeta. Povezuje nas samoćom kojom smo za život privezani i ostaje u nama kao krhka i nježna biljka kojoj svojim osjećajima i razmišljanjem omogućujemo da raste, da se grana i da se širi. Pa tako iz jednog mikro-eseja, savšeno dovršenog nagovještaja, u nama – iznenada – izraste čitav kozmos. Semezdinov kozmos.
Stvaralaštvo postaje suradnja, stapanje, zagrljaj samoća – naše i pjesnikove. Iz njihovog nježnog dodira nastaje trenutak prepoznavanja dok oboje padaju u mraku znajući da se – za razliku od sna – prije pada neće probuditi. Čitajući Mehmedinovića njegova se i čitateljeva samoća razumiju, pričaju i poništavaju. Ono što Semezdin piše traži čitatelja koji je spreman da sudjeluje u stvaranju, čitatelja bez čije mašte i senzibiliteta potencijal teksta ostaje “neispunjen”. Njegovi zapisi i crteži poziv su na putovanje, njegova ruka zaziva beskraj – i nas s njom – za njom. Mehmedinovića čitatelj sam piše.
Svaka crtica i svaki crtež gutljaj je Semezdinovog svijeta, gutljaj njegove samoće, gutljaj njegove vasione. Svaka je stranica ubod u srce vječnosti. Dodir u mraku. Trenutak olakšanja tijekom kojeg osjećamo kako nismo sami, kako postoji netko tko nas razumije – skriven u tami. Logika njegovih knjiga sve je više nalik logici sna u kojem je veza između zapisa neustanovljiva ali neoboriva. Svaka rečenica i svaki stih sadrži beskrajno više no što je izrečeno. Potrebni smo mi – čitatelji – da, u skladu sa mogućnostima i senzibilitetom, čujemo pjesnikov poziv i zatim njime slobodno lutamo, nadopunjujemo ga i otkrivamo.
Mehmedinovićeve su posljednje dvije knjige nalik starim, nijemim filmovima gdje susret slike i teksta – kao dodir neba i zemlje- u čitaočevoj svijesti otvara nove svjetove. Otkako su isprepletene tekstom i slikama, sve me više podsjećaju na primjenu Ejzenštajnove “montaže atrakcija”. Jedan od prvih i najpoznatijih primjera njegov je film “Štrajk” u kojem je, revolucionarnim potezom, montažno sukobio snimke iz klaonice sa snimkama policije koja puca na radnike. Svaka za sebe nosi posebno značenje. Ali tek kada se u gledateljevoj svijesti sudare zaklana krava i ubijeni radnik, iz tog kontrapunkta zaiskri nova slika, rađa se nova misao i gledatelj je natjeran da sudjeluje u stvaranju. Po istom principu, kada zapis i crtež jedan nasuprot drugome stoje, njihovo “pravo” značenje nastaje tek kada se stope u čitateljevoj svijesti. Mehmedinović od čitatelja traži suradnju, u nadi kako će prožimanje riječi i slike stvoriti ono što odvojeni ne mogu. Dopušta nam da gledamo svijet kako ga on vidi i zatim kao da pita: kako ga vidimo – mi? Poziva nas da sanjamo, da promatramo i da stvaramo-zajedno. Da zavirimo u – njega jer u njemu je- sve. Svaka je slika, svaki zapis i njihovo stapanje u svijesti čitatelja – pjesnikov odraz.
Mehmedinović sa posljednje dvije knjige zatvara krug započet zapisima sa puta Zenica – Sarajevo, vraćajući se u davno analogno doba, vraća se olovci i papiru da bi zabilježio horizonte koji se otkrivaju, prostore ranije zastrte. Mehmedinović nije mogao da ne napiše ono što je napisao i da napiše ono što nije napisao. Pjesnik u njemu nema ni kostur teme, ni svakodnevno radno vrijeme, ni materijal iz kojeg crpi. On je sav strpljenje i pažnja, on promatra i čeka a kada ga nešto pokrene od stvorenog se teško rastaje. Odvojen od stvarnosti svojih čitatelja, pjesnik piše sebi, piše jer ne može da-ne piše. Naša je sreća što on svoje djelo ipak odlučuje da dijeli.
Njegove knjige polazišna su točka, lansirna rampa koja šalje čitatelja visoko iznad stvorenog. Nad njegovim je riječima najgušći, trostruki sjaj-mogućnosti pjesnikovih, čitateljevih i djela samog. Ono što piše lebdi nad stranicama, ono što stvara nalik je vibracijama zraka. A na čitatelju je da se uz pomoć djela – kojim nam Mehmedinović drži “lopovske” – pridruži pjesniku i prepusti vlastitom doživljaju, interpretaciji i potencijalu. Mehmedinović kaže kako ga je ” infarkt opet povezao sa kozmosom” a nas, njegove čitatelje, on sa vasionom povezuje onime što stvara. No ne radi se o svemiru što nas okružuje. U pitanju je onaj svemir koji se u pjesnikovom biću rađa, raste, razvija i mijenja, univerzum čiji se djelići, nježno kao lišće, stranicama prostiru.
Za razliku od pisaca sklonih da nam objasne – sve, Mehmedinović nagovještava i ostavlja prostor čitatelju da to “sve” ispuni. Postoje pisci epskog registra, sposobni da u sebi nose stoljeća, galerije likova i pričom društvu ogledalo pružaju. Poslije njih ne ostaje više ništa da se kaže. Poslije Mehmedinovića – sve.
To što nam svojim knjigama daje unikatnu priliku da njime lutamo i prepoznajemo, kao u ogledalu, vlastitu samoću, možemo zahvaliti činjenici što Mehmedinović ne može da – ne piše. Svaka je riječ poput isisane kapi krvi.
Kad je u pitanju recepcija njegovog djela najčešći su komentari kako se radi o “sjajnom piscu, samo je šteta što tako malo objavljuje.” Ovako nešto može reći jedino netko tko ga nije čitao, netko kome je broj stranica kriterij kvalitete(!?) ili netko tko ljepotu, dubinu i preciznost Mehmedinovićevog djela nije sposoban da pojmi. Takvima nema smisla objašnjavati. Oni ne razumiju.
Možemo biti zahvalni na svakoj riječi, svakoj slici i svakom uvidu u ono što uistinu, daleko od povijesti i politike, naše živote čini. Svakodnevna iznenađenja. Nepredvidivost stvarnosti. Slučaj, asocijacije, sjećanja. Semezdinove su knjige – dovršene. I on to zna. Nema u njima slabe točke. Nema stranica kojima se puni imaginarna kvota. On se “čuva suvišnih riječi i tamani ih kao gamad.” Sve je zaokruženo, ispunjeno lakoćom i gracioznošću, kompaktno i precizno, položeno u knjige nježnošću s kojom leptir krilima maše. Kako ljudi, koji nehajno dobacuju ovakve gluposti, ne shvaćaju da bi bilo koja knjiga Semezdina Mehmedinovića bila oštećena i izbačena iz ravnoteže ( kojom ih onako krhke svojom stvaralačkom vještinom tako spretno iznad ništavila održava) samo jednim zarezom ili suvišnom riječi? Ono što Mehmedinović piše nikako drugačije ne može da postoji. “U čemu je razlika između umjetničkog djela i djela prirode? Ni u čemu.Ko bi znao kojim putevima truda i čuda – tek, ono postoji.” Forma i sadržaj. Isprepleteni. I neodvojivi. Kao drvo, kao trešnja, kao trag vakcine na Njenom ramenu, kao snijeg pod prstima Dalai Lame “i njegov osmijeh kao potvrda da svijet, izgleda, ipak postoji.”
Mehmedinović svakodnevno odlazi na posao. Ono što čitamo često nastaje upravo tijekom putovanja i pokušaj je da se na tren zauzda prolaznost i iz bezbrojnih događaja odabere onaj važan, zanimljiv, tajnovit i podatan. Čitati Semezdina Mehmedinovića nalik je gledanju Lynchovih filmova. Svjesni smo kako se nalazimo u svijetu u kojem je sve malo pomaknuto, svijetu kojim vladaju posebni, stvaralački zakoni, svijetu koji je nemoguć bez pjesnikovog jedinstvenog dara. Kod te vrste zapisa često osjećamo urgentnost, osjećamo pjesnikov pokušaj da fiksira trenutak dok sama prolaznost bdije nad onim što črčka u metrou, kafiću, na poslu ili jednostavno- gledajući kroz prozor.
I dok sve oko njega juri, nadire i prolazi, Mehmedinović kao nepokretno more usred bure spašava od zaborava djeliće intimne ljudske povijesti prije nego potonu i nestanu. “Koliko je dana iz kojih se ničega ne sjećamo?”. Njegovo veliko, začuđeno, pažljivo- možda dječje? – neposredno oko radi jedino što zna i može – promatra. Ono što je njemu očito i važno – većini ne znači ništa. Detalje koje Semezdin od svagdana otima i od zaborava čuva, nitko drugi ne primjećuje. Mehmedinović ne govori nikome. Njegove su pjesme (i crteži) – misli naglas. Ponekad nam dopusti da ga čujemo. Ponekad nas zaboravi. A ako zaboravi- onda to čini bez nas. Mrmljajući riječi u snu ili polusnu. Zato nije slučajno što pisac i sam kaže kako je s vremenom shvatio kako zapravo za sebe piše. Zašto? Jer mu “prija”.
Mehmedinović dolazi iz drugog vremena, vremena sjećanja, promatranja i sna iz kojeg zapravo nikad ne izlazi; on sav počiva na čitalačkom sustvaralaštvu. Čitati Mehmedinovića lakše je nego što je Mehmedinoviću-da piše sebe. Njega ne čitamo, on se u nama događa.
Mehmedinović ne pojašnjava. Ne prodikuje. Sve što dođe do nas, šapat između riječi i slike, mali crni kvadrati sazdani od slova, okruženi bjelinom i komplimentirani crtežom, zapisi koje pjesnik katkad potcjenjivački, u skladu sa svojom tipičnom skromnošću, bagatelama zove, sjeme je iz kojeg raste čitatelj, osjećanje svijeta i poziv da se nastavi da sanja, nadopunjuje i mašta, sve ono što bi ljudi koji ga ne razumiju htjeli da objašnjava, ne shvaćajući da je svaka pjesma, svaki mikro-esej i suprotstavljena mu slika, sušta dovršenost kojoj nema šta da se oduzme i nema šta da se doda. Svaka riječ i svaka slika od čitatelja traži da domišlja, da osjeti jedinstvenu logiku pjesnikovog svijeta gdje sjećanja prodiru u sadašnjost, gdje se snovi nadvijaju nad ništavilom i budućnost se sa prošlošću stapa. Mehmedinović je otišao daleko ispred naše suvremenosti, i negdje, iza nekog ugla, još će nas dugo čekati.
*
* “Nikozija, 1993.- U bašti restorana, u toku žučne rasprave, bacio je cipelu preko ograde. A ograda je granica. On je ostao sjediti u jednoj, dok je njegova cipela već bila u drugoj državi.” S. Mehmedinović “Knjiga prozora”
** “Leš” –”Sarajevo blues”
*** “Nova poezija” – “Autoportret s torbom”
***”Mali san” – “Autoportret s torbom”