U povodu hrvatskog izdanja “Zemlje otaca” i predstavljanja strip-albuma na Sajmu knjiga u Puli
*
Bit će da je okolo nešto divljala, pa ju je baba Momirka, njezina mitska baka, ugrabila i posadila u kantu za smeće. Bila je to za nju strašna uvreda, i prvo njeno sjećanje. Rasplakala se, počela je tuliti, i otrčala starijoj sestri u zagrljaj:
– Idemo mi u Kanadu, sestro Saro, tamo nas niko neće bacati u đubre!
Ničega se ranijeg ne sjeća, ni života u Kanadi, ni oca, ni leta preko oceana. To zakašnjenje u memoriji možda je genetski upisano, možda se tiče ritma nečijeg odrastanja – jer, zaboga, jedni pamte kako su prohodali, drugi se ne sjećaju ničega što se događalo prije polaska u školu – ili je, možda, djevojčica sve zaboravila. Može li se namjerno zaboravljati? O da, svakako, pogotovo kad su ti dvije, tri ili pet godina.
– To mi je predstavljalo problem u radu na “Fatherlandu”, to što su moja sećanja jako siromašna. Puno onoga što sam nacrtala zapravo mi je ispričala sestra.
Nina Bunjevac rođena je u Kanadi 1973. Otac, politički emigrant, član terorističke skupine, koju je vodio Nikola Kavaja – u srpskim koliko i hrvatskim tabloidnim medijima poznat kao neostvareni atentator na Tita – odlučan da eksplozivom diže u zrak jugoslavenske konzulate po Kanadi, majku je upoznao preko pisama. Ona, iz partizanske porodice, zaljubila se na neviđeno, otputovala preko oceana, udala se i upala u strašnu i nevjerojatnu životnu priču. Rodila mu je troje djece, i na kraju, uz objašnjenje da odlazi posjetiti rodbinu, pobjegla od njega kući u Srbiju. Pustio je da sa sobom odvede kćeri, ali sina nije. Poginuo je konstruirajući pakleni stroj.
Nina je odrastala po srbijanskoj provinciji, daleko od Beograda. U Nišu je upisala Školu za primijenjenu umjetnost Đorđe Krstić, odrastajući nekim običnim ritmom posljednjega naraštaja jednoga malog višenacionalnog imperija.
– Zašto sam upisala umetničku školu? Ne znam, išlo je to nekako prirodno, oduvek sam sam nešto crtala. Mislim da sam povukla tu žicu od dede po majci. On je bio čovek seljak, težak mu je bio život, nije se školovao, rastao je bez igračaka, ali je imao svoje principe i znao je s rukama. Po njemu znam crtati.
Govorim joj da je u “Zemlji otaca” možda i najpotresnije to što ona likom veoma sliči na svog oca.
– Da, to je istina. Iako, kad mi vidiš čeljust i nos, rekao bi da sam ista jedna moja pratetka. Pogledaj mi vrh brade i nosa. To dvoje će se kada ostarim spojiti. Biću k’o veštica.
Kažem da je to sasvim u redu, da sam i ja isti otac. Konačno, kakvi god da su nam bili očevi, mi smo u prednosti pred njima: vidimo ih od njihova početka do kraja.
Nina Bunjevac o tim stvarima priča lako, općenito, ona o svim čvornatim i traumatičnim činjenicama svoga života i porijekla pripovijeda s iznimnom lakoćom. A sve u vezi nje je komplicirano, dvoznačno i udvojeno, onako kako su udvojeni i njeni domovinski, kulturni i jezični identiteti. Kanađanka, koja je Srpkinja, a zapravo Jugoslavenka, izrazito ljevičarski i partizanski nastrojena, ali uza sve moguće kritike na amerike (na USA i Kanadu), postoji nešto što joj se tamo, u odnosu na Balkan i na veći dio Europe, veoma sviđa:
– Politička korektnost, to je jedino po čemu se Amerika razlikuje od ovoga tu. I to je važna i velika razlika. Iako, i od političke korektnosti do fašizma jedan je mali korak. Kada je nedavno neki očito psihički bolestan čovek zapucao po počasnoj straži kraj nekog spomenika, ljudima nikako nije bilo dovoljno to što je na televiziji rečeno da je čovek bolestan, ne, oni su hteli da je on terorist, kako se zove, kojoj grupi pripada…
Pred rat išla je u Kanadu da posjetiti brata. Obično mirnodopsko putovanje. Ali kada je nazvala kući, majka joj je rekla neka se ne vraća. “Ovde će biti rata”, tako je rekla. Spomen rata bio je u to vrijeme šokantan, pogotovo za nekoga tko je imao sedamnaest, osamnaest godina.
Tako je drugi put emigrirala. I tako je ispunila djetinje proročanstvo: ostala je u Kanadi, gdje je “niko neće bacati u đubre”. Jer to nije politički korektno.
Godine 1997. diplomirala je crtanje i slikanje na Ontario Collage od Art and Design. Ali bila je još jako daleko od stripa. I nije se, još uvijek, pretjerano bavila okolnostima svoga porijekla. Radila je kao nastavnica likovnog i ilustratorka, slikala je, kiparila, izrađivala instalacije. Prema ratu i zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji nije imala do kraja izgrađen odnos. Život je bio nešto drugo.
Zatrudnjela je. Mladić je bio Kanađenin, psihoanalitičarev sin, šarenoga porijekla, djedovi su mu bili Židovi iz Bjelorusije, po majci je Nijemac i još nešto… Prethodno nije razmišljala o braku i djeci, ali uzbudila ju je silno nagoviještena potencija novoga života, i odlučila je da rodi. Dobro, rekao je on, onda se možemo vjenčati.
– Mislila sam da je to skroz okej, da je dobro za dete. Ostaćemo nekoliko godina skupa, ili već koliko cela stvar potraje… E, to je u svakom pogledu bila velika greška.
Finale svih jugoslavenskih ratova odvilo se za vrijeme Natovih bombardiranja Srbije. Njih dvoje sjedili su jedne večeri pred televizorom i gledali direktan prenos. S neba je snimano bombardiranje Pančeva. Zgodna zabava za domaćice i umirovljenike na Zapadu, koja će sljedećih godina postati nekom vrstom američke tradicije: tako će se gledati bombardiranja Bagdada, Kabula, Tripolija… U jednom trenutku, on je počeo da navija i da se raduje eksplozijama.
– Tada sam ja sebi rekla: pa čekaj malo, šta se ovo dešava i gde sam ja u svemu tome. Iz čega je sve ovo nastalo. Posle mi je on, vraćajući se s nekog putovanja, na aerodromu kupio knjigu Dubravke Ugrešić “Kultura laži”. Naravno, danas se on toga uopšte ne seća. Gledao je korice, video hrvatska književnica, pa pomislio da će me to zanimati. Meni je ta knjiga promenila život. Počela sam da mislim o stvarima o kojima ranije nisam mislila. I tako sam se s vremenom vratila i do svoga oca.
Ali proći će još godina prije nego što se počne baviti stripom. Ta vrsta inicijacije ili infekcije dogodit će se, opet, slučajno i opet preko darovane knjige. Bila je to 2004, i tadašnji dečko odnekud joj je donio američko izdanje strip-dnevnika Aleksandra Zografa o vremenu Natovih bombardiranja. Zograf živi u Pančevu, neka je vrsta prvaka i barda srpskoga i europskog underground stripa, koji već dvadesetak godina crta vrlo zanimljive, dnevničke stripove od jedne ili dvije table, i često ih objavljuje na stranicama beogradskoga njusmagazina Vreme. Organizira škole stripa, pokreće i podržava mlade autore, izvanredno zanimljiv, pametan i otvoren umjetnik, o kojemu bi ovaj njegov čitatelj mogao do sutra pričati, pa je zato bolje da odmah prekine…
– Ja, ustvari, nisam znala da takvo nešto postoji. Čitala sam taj strip, i bila sasvim izvan sebe od uzbuđenja. Ne znači to da ranije nisam čitala stripove, jesam, ali nisu mi bili toliko važno, niti mi je ikada palo na pamet da bih se mogla baviti stripom. I onda mi se te noći dogodilo nešto čudno: sanjala sam neki veliki, košmarni san, s kolonama mrtvih ljudi koji ustaju i odlaze na nebo. Zaista nešto neobično, pogotovo za mene koja baš i ne verujem previše u sve te priče iz Biblije. Ujutro sam odlučila da pronađem Zografov kontakt i da mu se javim. Telefonirala sam mu, i on je bio tako srdačan kao da se sto godina znamo. To je, zapravo, bio početak mog bavljenja stripom.
Način na koji Nina Bunjevac pristupa stvarima, osobnoj i kolektivnoj povijesti, svome porijeklu, identitetu na način onoga starinskog mehaničara, koji rastavi motor do najsitnijeg dijela, a zatim ga nanovo sastavlja. Osim što time popravi kvar – ako još uvijek, uopće, i postoje popravljivi kvarovi – svoj motor on tako upozna do u dušu. Rasklapajući i sklapajući životne i kolektivne priče, ona gradi svoj identitet, bez ikakvog uporišta na kolektivnim sentimentima i pripadnostima. Nina Bunjevac danas je jedini pripadnik naroda koji se zove Nina Bunjevac. Ona je svoja zastava i svoj grb. Tako je, jer nije moglo drukčije, i jer je sve drugo vodilo u neku propast i nesreću. Iako, svijet je pun propalih i nesretnih, pa je i ona mogla s njima, bilo bi joj lakše. Teško je i vrlo naporno biti sretan, to iziskuje strašan rad, japansku disciplinu i talent da se svaki i najkompliciraniji stroj rastavi i nanovo sastavi. Ugodnije je biti nesretan, nego pripadati narodu od jednoga čovjeka.
Razmišljam bi li joj to rekao – tek sad mi je i palo na pamet – ali joj na kraju ne kažem ništa. Ljepše mi je ovako opušteno ćaskati, omjeravati sjećanja, naslanjati živote jedan uz drugi, nego tratiti vrijeme na pohvale. Teško je, barem u ovome jeziku i u ovo vrijeme, izreći pohvalu koja u isto vrijeme neće zvučati kao laska, ili kao, ne daj Bože, kakva snishodljivost. Ovaj se jezik navikao da blebeće i da izriče uvrede. Dugo već, u njemu kržljaju prvo i drugo lice jednine…
Sjedimo u Gradskoj kavani u Zagrebu. Mjesto je odabrao fotograf, zbog fotogenične arhitekture i interijera. Na katu smo, gdje nema nikoga. Gosti su dolje, uživaju u podnevnom umirovljeničkom ceremonijalu. Uskoro će doma na ručak, preko trga na kojemu besposličari i narodni tribuni objašnjavaju narodu što nas je dovelo do propasti, i zvjeraju okolo bijesno, tražeći pogledom krivca. Zadovoljstvo mi kvari što ne mogu a da ne mislim kako ću morati da prođem tim putem. Njihovi pogledi vrebaju kao snajperi, niz Tršćansku ulicu, kolovoza 1992.
Dobro je, govorim joj, što živi u nesrdačnoj američkoj kulturi, gdje ti se nepoznati ljudi u pravilu ne obraćaju, a dodir se doživljava već kao agresija. Na tome joj zavidim. Ona priča kako se uvijek iznenadi kad joj u Beogradu na semaforu počnu dobacivati čičice iz automobila. Srdačnost je samo zlo, govorim joj, u trenutku kada me nasred trga zaustavlja nepoznati stariji čovjek, samoproglašeni predsjednički kandidat, mišicu mi stišće zdravom seljačkom, i moli za deset minuta vremena koliko bi mu trebalo da mi izloži svoj plan izlaska iz ekonomske krize.
Eto vidiš, kažem joj.
Nad svakom svojom sličicom Nina Bunjevac iskapa oči. (Pitam za dioptriju: minus jedan i pol. Nije strašno.) Stripovski crtež nužno teži pojednostavljenju; zbog prepoznatljivosti, potrebe za ponavljanjima, zbog pravila naracije. Ali ona se toga ne drži, nego crta onako kako bi crtala i da nema sljedeće sličice, kao da joj je svaki kadar prvi i posljednji. Crta onako kako su odvajkada crtali veliki crtači. Takav način njenoj priči pruža onu dramatiku koja se ne postiže ni književnim, ni filmskim, a možda ni uobičajenim stripovskim sredstvima. Strip je, kažu oni koji ga ne vole, svejedno jesu li pisci ili su slikari, pojednostavljena priča, koja ne bi mogla proći kao literarno vrijedna, s pojednostavljenim crtežom, koji ne bi mogao proći kao likovno djelo. Kao i u svakoj predrasudi, i u ovoj zasvjetluca ono zlatno zrnce, na koje se onda švrake i švrakci ulove. Zamaman je šovinizam, čak i kada objekt mržnje nisu ljudi nego stripovi.
Ali s Ninom Bunjevac ni ovo ne bi išlo: crtež nije pojednostavljen, priča je krajnje kompleksna, kako u “Zemlji otaca”, tako i u ranijim njenim radovima. Ovo je porodični strip-roman. Ono su bile crtane kratke priče. Uvijek moćne, likovno i narativno.
– Zapravo, ja radim bez scenarija. Prvo crtam, dugo, mesecima, po deset sati dnevno, i onda crteže poslažem po podu. Raspoređujem ih, premontiram, i tako počinjem pisati priču.
Ne pitam je što će dalje raditi – ne volim takva pitanja, jer sam ne znam na njih odgovarati – ali ona sama počinje da priča. Sljedeća knjiga bit će još jedna porodična priča. Naširoko izlaže okolnosti, priča kako su tekli i razvijali se obiteljski odnosi, ali ću to zadržati za sebe, neka priča ostane da visi u zraku. Ne zato što bih bio diskretan, jer ničega indiskretnog nema u našim stvarnim porodičnim pričama, nego zato što vjerujem da se nenapisane (i nenacrtane) knjige ne bi smjele prepričavati. Kao što se onaj urođenik plašio da mu fotoaparat mogao oduzeti dušu, tako je mene strah da bi mi prepričavanje moglo ubiti priču. Koja u ovom slučaju nije moja, ali to nije bitno.
Nina Bunjevac crta crno-bijele stripove. Čak ni kada bi dopali u ruke nekoga manijaka, ne bi ih mogao kolorirati. To su dovršene, osjenčene, iznutra obojene crno-bijele slike. Svaka je stranica “Zemlje otaca” kao jedna dovršena direrovska grafika, koja ima svoje mjesto u priči. Sadržaj i smisao te priče nacionalistima, na žalost, neće biti jasan. Onima koji ne žele biti nacionalisti, koliko god im bilo teško, i koji bi da budu sretni, koliko god je nesreća lijepa i ugodna, “Zemlja otaca” mogla bi biti neka vrsta životnog pouzdanja, čak i utjehe. I neka je teško, treba tako biti!
Kaže mi da ovaj put neće rasturati originale, neće ih prodavati ni poklanjati, nego će ih ostaviti sinu Jakovu. Kao vrijednost, materijalnu i onu drugu. Sviđa mi se to. U svijetu Nine Bunjevac tradicija nije nešto što se stječe kao klempavo uho ili sklonost debljanju. Tradicija je izbor.
Ne mogu se sad sjetiti kako se ono zvaše Ninin djed, je li Blagoja ili je Stanoja Savić, a mrsko mi je sad da je zovem i pitam a je li, što si ono rekla, kako ti se zvao djed, ali veliku je stvar učinio kad je unuci zaviještao takav talent. Ne znam osobu koja bi svoj talent zavrijedila više od nje.
Nina Bunjevac ili narod od jednog čuvjeka
U povodu hrvatskog izdanja “Zemlje otaca” i predstavljanja strip-albuma na Sajmu knjiga u Puli
*
Bit će da je okolo nešto divljala, pa ju je baba Momirka, njezina mitska baka, ugrabila i posadila u kantu za smeće. Bila je to za nju strašna uvreda, i prvo njeno sjećanje. Rasplakala se, počela je tuliti, i otrčala starijoj sestri u zagrljaj:
– Idemo mi u Kanadu, sestro Saro, tamo nas niko neće bacati u đubre!
Ničega se ranijeg ne sjeća, ni života u Kanadi, ni oca, ni leta preko oceana. To zakašnjenje u memoriji možda je genetski upisano, možda se tiče ritma nečijeg odrastanja – jer, zaboga, jedni pamte kako su prohodali, drugi se ne sjećaju ničega što se događalo prije polaska u školu – ili je, možda, djevojčica sve zaboravila. Može li se namjerno zaboravljati? O da, svakako, pogotovo kad su ti dvije, tri ili pet godina.
– To mi je predstavljalo problem u radu na “Fatherlandu”, to što su moja sećanja jako siromašna. Puno onoga što sam nacrtala zapravo mi je ispričala sestra.
Nina Bunjevac rođena je u Kanadi 1973. Otac, politički emigrant, član terorističke skupine, koju je vodio Nikola Kavaja – u srpskim koliko i hrvatskim tabloidnim medijima poznat kao neostvareni atentator na Tita – odlučan da eksplozivom diže u zrak jugoslavenske konzulate po Kanadi, majku je upoznao preko pisama. Ona, iz partizanske porodice, zaljubila se na neviđeno, otputovala preko oceana, udala se i upala u strašnu i nevjerojatnu životnu priču. Rodila mu je troje djece, i na kraju, uz objašnjenje da odlazi posjetiti rodbinu, pobjegla od njega kući u Srbiju. Pustio je da sa sobom odvede kćeri, ali sina nije. Poginuo je konstruirajući pakleni stroj.
Nina je odrastala po srbijanskoj provinciji, daleko od Beograda. U Nišu je upisala Školu za primijenjenu umjetnost Đorđe Krstić, odrastajući nekim običnim ritmom posljednjega naraštaja jednoga malog višenacionalnog imperija.
– Zašto sam upisala umetničku školu? Ne znam, išlo je to nekako prirodno, oduvek sam sam nešto crtala. Mislim da sam povukla tu žicu od dede po majci. On je bio čovek seljak, težak mu je bio život, nije se školovao, rastao je bez igračaka, ali je imao svoje principe i znao je s rukama. Po njemu znam crtati.
Govorim joj da je u “Zemlji otaca” možda i najpotresnije to što ona likom veoma sliči na svog oca.
– Da, to je istina. Iako, kad mi vidiš čeljust i nos, rekao bi da sam ista jedna moja pratetka. Pogledaj mi vrh brade i nosa. To dvoje će se kada ostarim spojiti. Biću k’o veštica.
Kažem da je to sasvim u redu, da sam i ja isti otac. Konačno, kakvi god da su nam bili očevi, mi smo u prednosti pred njima: vidimo ih od njihova početka do kraja.
Nina Bunjevac o tim stvarima priča lako, općenito, ona o svim čvornatim i traumatičnim činjenicama svoga života i porijekla pripovijeda s iznimnom lakoćom. A sve u vezi nje je komplicirano, dvoznačno i udvojeno, onako kako su udvojeni i njeni domovinski, kulturni i jezični identiteti. Kanađanka, koja je Srpkinja, a zapravo Jugoslavenka, izrazito ljevičarski i partizanski nastrojena, ali uza sve moguće kritike na amerike (na USA i Kanadu), postoji nešto što joj se tamo, u odnosu na Balkan i na veći dio Europe, veoma sviđa:
– Politička korektnost, to je jedino po čemu se Amerika razlikuje od ovoga tu. I to je važna i velika razlika. Iako, i od političke korektnosti do fašizma jedan je mali korak. Kada je nedavno neki očito psihički bolestan čovek zapucao po počasnoj straži kraj nekog spomenika, ljudima nikako nije bilo dovoljno to što je na televiziji rečeno da je čovek bolestan, ne, oni su hteli da je on terorist, kako se zove, kojoj grupi pripada…
Pred rat išla je u Kanadu da posjetiti brata. Obično mirnodopsko putovanje. Ali kada je nazvala kući, majka joj je rekla neka se ne vraća. “Ovde će biti rata”, tako je rekla. Spomen rata bio je u to vrijeme šokantan, pogotovo za nekoga tko je imao sedamnaest, osamnaest godina.
Tako je drugi put emigrirala. I tako je ispunila djetinje proročanstvo: ostala je u Kanadi, gdje je “niko neće bacati u đubre”. Jer to nije politički korektno.
Godine 1997. diplomirala je crtanje i slikanje na Ontario Collage od Art and Design. Ali bila je još jako daleko od stripa. I nije se, još uvijek, pretjerano bavila okolnostima svoga porijekla. Radila je kao nastavnica likovnog i ilustratorka, slikala je, kiparila, izrađivala instalacije. Prema ratu i zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji nije imala do kraja izgrađen odnos. Život je bio nešto drugo.
Zatrudnjela je. Mladić je bio Kanađenin, psihoanalitičarev sin, šarenoga porijekla, djedovi su mu bili Židovi iz Bjelorusije, po majci je Nijemac i još nešto… Prethodno nije razmišljala o braku i djeci, ali uzbudila ju je silno nagoviještena potencija novoga života, i odlučila je da rodi. Dobro, rekao je on, onda se možemo vjenčati.
– Mislila sam da je to skroz okej, da je dobro za dete. Ostaćemo nekoliko godina skupa, ili već koliko cela stvar potraje… E, to je u svakom pogledu bila velika greška.
Finale svih jugoslavenskih ratova odvilo se za vrijeme Natovih bombardiranja Srbije. Njih dvoje sjedili su jedne večeri pred televizorom i gledali direktan prenos. S neba je snimano bombardiranje Pančeva. Zgodna zabava za domaćice i umirovljenike na Zapadu, koja će sljedećih godina postati nekom vrstom američke tradicije: tako će se gledati bombardiranja Bagdada, Kabula, Tripolija… U jednom trenutku, on je počeo da navija i da se raduje eksplozijama.
– Tada sam ja sebi rekla: pa čekaj malo, šta se ovo dešava i gde sam ja u svemu tome. Iz čega je sve ovo nastalo. Posle mi je on, vraćajući se s nekog putovanja, na aerodromu kupio knjigu Dubravke Ugrešić “Kultura laži”. Naravno, danas se on toga uopšte ne seća. Gledao je korice, video hrvatska književnica, pa pomislio da će me to zanimati. Meni je ta knjiga promenila život. Počela sam da mislim o stvarima o kojima ranije nisam mislila. I tako sam se s vremenom vratila i do svoga oca.
Ali proći će još godina prije nego što se počne baviti stripom. Ta vrsta inicijacije ili infekcije dogodit će se, opet, slučajno i opet preko darovane knjige. Bila je to 2004, i tadašnji dečko odnekud joj je donio američko izdanje strip-dnevnika Aleksandra Zografa o vremenu Natovih bombardiranja. Zograf živi u Pančevu, neka je vrsta prvaka i barda srpskoga i europskog underground stripa, koji već dvadesetak godina crta vrlo zanimljive, dnevničke stripove od jedne ili dvije table, i često ih objavljuje na stranicama beogradskoga njusmagazina Vreme. Organizira škole stripa, pokreće i podržava mlade autore, izvanredno zanimljiv, pametan i otvoren umjetnik, o kojemu bi ovaj njegov čitatelj mogao do sutra pričati, pa je zato bolje da odmah prekine…
– Ja, ustvari, nisam znala da takvo nešto postoji. Čitala sam taj strip, i bila sasvim izvan sebe od uzbuđenja. Ne znači to da ranije nisam čitala stripove, jesam, ali nisu mi bili toliko važno, niti mi je ikada palo na pamet da bih se mogla baviti stripom. I onda mi se te noći dogodilo nešto čudno: sanjala sam neki veliki, košmarni san, s kolonama mrtvih ljudi koji ustaju i odlaze na nebo. Zaista nešto neobično, pogotovo za mene koja baš i ne verujem previše u sve te priče iz Biblije. Ujutro sam odlučila da pronađem Zografov kontakt i da mu se javim. Telefonirala sam mu, i on je bio tako srdačan kao da se sto godina znamo. To je, zapravo, bio početak mog bavljenja stripom.
Način na koji Nina Bunjevac pristupa stvarima, osobnoj i kolektivnoj povijesti, svome porijeklu, identitetu na način onoga starinskog mehaničara, koji rastavi motor do najsitnijeg dijela, a zatim ga nanovo sastavlja. Osim što time popravi kvar – ako još uvijek, uopće, i postoje popravljivi kvarovi – svoj motor on tako upozna do u dušu. Rasklapajući i sklapajući životne i kolektivne priče, ona gradi svoj identitet, bez ikakvog uporišta na kolektivnim sentimentima i pripadnostima. Nina Bunjevac danas je jedini pripadnik naroda koji se zove Nina Bunjevac. Ona je svoja zastava i svoj grb. Tako je, jer nije moglo drukčije, i jer je sve drugo vodilo u neku propast i nesreću. Iako, svijet je pun propalih i nesretnih, pa je i ona mogla s njima, bilo bi joj lakše. Teško je i vrlo naporno biti sretan, to iziskuje strašan rad, japansku disciplinu i talent da se svaki i najkompliciraniji stroj rastavi i nanovo sastavi. Ugodnije je biti nesretan, nego pripadati narodu od jednoga čovjeka.
Razmišljam bi li joj to rekao – tek sad mi je i palo na pamet – ali joj na kraju ne kažem ništa. Ljepše mi je ovako opušteno ćaskati, omjeravati sjećanja, naslanjati živote jedan uz drugi, nego tratiti vrijeme na pohvale. Teško je, barem u ovome jeziku i u ovo vrijeme, izreći pohvalu koja u isto vrijeme neće zvučati kao laska, ili kao, ne daj Bože, kakva snishodljivost. Ovaj se jezik navikao da blebeće i da izriče uvrede. Dugo već, u njemu kržljaju prvo i drugo lice jednine…
Sjedimo u Gradskoj kavani u Zagrebu. Mjesto je odabrao fotograf, zbog fotogenične arhitekture i interijera. Na katu smo, gdje nema nikoga. Gosti su dolje, uživaju u podnevnom umirovljeničkom ceremonijalu. Uskoro će doma na ručak, preko trga na kojemu besposličari i narodni tribuni objašnjavaju narodu što nas je dovelo do propasti, i zvjeraju okolo bijesno, tražeći pogledom krivca. Zadovoljstvo mi kvari što ne mogu a da ne mislim kako ću morati da prođem tim putem. Njihovi pogledi vrebaju kao snajperi, niz Tršćansku ulicu, kolovoza 1992.
Dobro je, govorim joj, što živi u nesrdačnoj američkoj kulturi, gdje ti se nepoznati ljudi u pravilu ne obraćaju, a dodir se doživljava već kao agresija. Na tome joj zavidim. Ona priča kako se uvijek iznenadi kad joj u Beogradu na semaforu počnu dobacivati čičice iz automobila. Srdačnost je samo zlo, govorim joj, u trenutku kada me nasred trga zaustavlja nepoznati stariji čovjek, samoproglašeni predsjednički kandidat, mišicu mi stišće zdravom seljačkom, i moli za deset minuta vremena koliko bi mu trebalo da mi izloži svoj plan izlaska iz ekonomske krize.
Eto vidiš, kažem joj.
Nad svakom svojom sličicom Nina Bunjevac iskapa oči. (Pitam za dioptriju: minus jedan i pol. Nije strašno.) Stripovski crtež nužno teži pojednostavljenju; zbog prepoznatljivosti, potrebe za ponavljanjima, zbog pravila naracije. Ali ona se toga ne drži, nego crta onako kako bi crtala i da nema sljedeće sličice, kao da joj je svaki kadar prvi i posljednji. Crta onako kako su odvajkada crtali veliki crtači. Takav način njenoj priči pruža onu dramatiku koja se ne postiže ni književnim, ni filmskim, a možda ni uobičajenim stripovskim sredstvima. Strip je, kažu oni koji ga ne vole, svejedno jesu li pisci ili su slikari, pojednostavljena priča, koja ne bi mogla proći kao literarno vrijedna, s pojednostavljenim crtežom, koji ne bi mogao proći kao likovno djelo. Kao i u svakoj predrasudi, i u ovoj zasvjetluca ono zlatno zrnce, na koje se onda švrake i švrakci ulove. Zamaman je šovinizam, čak i kada objekt mržnje nisu ljudi nego stripovi.
Ali s Ninom Bunjevac ni ovo ne bi išlo: crtež nije pojednostavljen, priča je krajnje kompleksna, kako u “Zemlji otaca”, tako i u ranijim njenim radovima. Ovo je porodični strip-roman. Ono su bile crtane kratke priče. Uvijek moćne, likovno i narativno.
– Zapravo, ja radim bez scenarija. Prvo crtam, dugo, mesecima, po deset sati dnevno, i onda crteže poslažem po podu. Raspoređujem ih, premontiram, i tako počinjem pisati priču.
Ne pitam je što će dalje raditi – ne volim takva pitanja, jer sam ne znam na njih odgovarati – ali ona sama počinje da priča. Sljedeća knjiga bit će još jedna porodična priča. Naširoko izlaže okolnosti, priča kako su tekli i razvijali se obiteljski odnosi, ali ću to zadržati za sebe, neka priča ostane da visi u zraku. Ne zato što bih bio diskretan, jer ničega indiskretnog nema u našim stvarnim porodičnim pričama, nego zato što vjerujem da se nenapisane (i nenacrtane) knjige ne bi smjele prepričavati. Kao što se onaj urođenik plašio da mu fotoaparat mogao oduzeti dušu, tako je mene strah da bi mi prepričavanje moglo ubiti priču. Koja u ovom slučaju nije moja, ali to nije bitno.
Nina Bunjevac crta crno-bijele stripove. Čak ni kada bi dopali u ruke nekoga manijaka, ne bi ih mogao kolorirati. To su dovršene, osjenčene, iznutra obojene crno-bijele slike. Svaka je stranica “Zemlje otaca” kao jedna dovršena direrovska grafika, koja ima svoje mjesto u priči. Sadržaj i smisao te priče nacionalistima, na žalost, neće biti jasan. Onima koji ne žele biti nacionalisti, koliko god im bilo teško, i koji bi da budu sretni, koliko god je nesreća lijepa i ugodna, “Zemlja otaca” mogla bi biti neka vrsta životnog pouzdanja, čak i utjehe. I neka je teško, treba tako biti!
Kaže mi da ovaj put neće rasturati originale, neće ih prodavati ni poklanjati, nego će ih ostaviti sinu Jakovu. Kao vrijednost, materijalnu i onu drugu. Sviđa mi se to. U svijetu Nine Bunjevac tradicija nije nešto što se stječe kao klempavo uho ili sklonost debljanju. Tradicija je izbor.
Ne mogu se sad sjetiti kako se ono zvaše Ninin djed, je li Blagoja ili je Stanoja Savić, a mrsko mi je sad da je zovem i pitam a je li, što si ono rekla, kako ti se zvao djed, ali veliku je stvar učinio kad je unuci zaviještao takav talent. Ne znam osobu koja bi svoj talent zavrijedila više od nje.