Dani žalosti, gluhi dani, na radiju Brahms, na televiziji Schumann, u stanu, nemoj se smijat, šta će svit reć, muči, kako tebi, tako i drugima…
***
Lako je zajebavati Čehe i fratre. A zapravo, trebali bismo im zahvaliti, jer svoju koru, žuljeve, divlje meso, kurje oči, kvrgave zglobove, krive koščice, urasle nokte i gljivice ne izlažu našim pogledima.
Česi i fratri znaju da čarape čuvaju dostojanstvo čovjeka, čak i kada se preko njih obuvaju sandale. Česi i fratri znaju da smo se mi Dalmatinci nagledali svakakvih strahota, pa skrivaju svoja stopala.
***
“To će ti za koju godinu bit novi centar grada”, svečano je objavio moj barba, dijete s Bačvica, stojeći na balkonu i zamahujući rukom slijeva na desno, od goleme betonske kutije opasane skelama do brda šute i otpada, u kraju za koji do tada nisam ni znao da postoji.
U ruci sam stiskao svezak Zlatne serije ili Lunova magnusa, više se ne mogu sjetiti, znam samo da je između korica bio strip o Zorrou. Velika je bila vjera potlačenih meksičkih seljaka u Don Diega de la Vegu. A opet, ništa to nije bilo u usporedbi s vjerom moga barbe.
Znate i sami, Meksikanci su bolje prošli.
***
Svatko je od nas htio park samo za sebe, i mi i penzioneri. Njima je bilo do mira, kao da u njemu neće uživati cijelu vječnost, mi smo bili nemir sâm. I tako smo se dnevno prezirali. Sve dok mi nismo malo porasli, pa pošli tražiti neke druge generacijske pošte, a oni poumirali. Onda su u park došla nova djeca i novi penzioneri.
Ulaz za djecu i vojnike/16
Dani žalosti, gluhi dani, na radiju Brahms, na televiziji Schumann, u stanu, nemoj se smijat, šta će svit reć, muči, kako tebi, tako i drugima…
***
Lako je zajebavati Čehe i fratre. A zapravo, trebali bismo im zahvaliti, jer svoju koru, žuljeve, divlje meso, kurje oči, kvrgave zglobove, krive koščice, urasle nokte i gljivice ne izlažu našim pogledima.
Česi i fratri znaju da čarape čuvaju dostojanstvo čovjeka, čak i kada se preko njih obuvaju sandale. Česi i fratri znaju da smo se mi Dalmatinci nagledali svakakvih strahota, pa skrivaju svoja stopala.
***
“To će ti za koju godinu bit novi centar grada”, svečano je objavio moj barba, dijete s Bačvica, stojeći na balkonu i zamahujući rukom slijeva na desno, od goleme betonske kutije opasane skelama do brda šute i otpada, u kraju za koji do tada nisam ni znao da postoji.
U ruci sam stiskao svezak Zlatne serije ili Lunova magnusa, više se ne mogu sjetiti, znam samo da je između korica bio strip o Zorrou. Velika je bila vjera potlačenih meksičkih seljaka u Don Diega de la Vegu. A opet, ništa to nije bilo u usporedbi s vjerom moga barbe.
Znate i sami, Meksikanci su bolje prošli.
***
Svatko je od nas htio park samo za sebe, i mi i penzioneri. Njima je bilo do mira, kao da u njemu neće uživati cijelu vječnost, mi smo bili nemir sâm. I tako smo se dnevno prezirali. Sve dok mi nismo malo porasli, pa pošli tražiti neke druge generacijske pošte, a oni poumirali. Onda su u park došla nova djeca i novi penzioneri.
Sve se promijenilo, samo je mržnja ostala ista.