Ljeto miriši na pečeni kukuruz i gorke trave. Vi se noćima iskradate kroz prozor, skačete na vlažnu zemlju koja sluti zimu i barut i onda lutate pod krošnjama i zvijezdama ne sluteći da će to trajati samo toliko – jedno ljeto. Jer svako od nas naposljetku dobije samo jedno ljeto. Nevolja je što ne znamo koje, što ga ne prepoznajemo onda kada nam se događa.
Potok svijetli iznad kamenja, a nad njim svijetli dječak. Dječak ne može znati da svijetli – ni to čovjek, zapravo, nikad ne zna – kad i koliko svijetli. Duge mršave noge na dva vlažna kamena, preko kojih juri voda, brišući obrise stopala. Iznad se uzdiže mršavi torzo, odnekud fragilan, prelijep u svojoj slutnji da nikada neće dorasti do punoće. Sve je tako krhko – dječak nad vodom, potok, ljeto. Sve tako krhko. Kao staklo ljetnjeg podneva pred pljusak.
U dječaka je zaljubljena starija sestra pa ti ne smiješ biti u njega zaljubljena. Pa zašto onda o njemu znaš toliko – na primjer, kako jednim stopalom nepravilno gazi, na unutra, i otuda cijelo njegovo držanje kao da naslućuje nekog unutrašnjeg šepavca. Dječaku je mati njihova, a otac mu je naš – da li zbog toga on stavlja jednu nogu poprečno ispred druge kao da sam sebe neprekidno sapliće? Jer ne može se hodati sa jednom nogom očevom a drugom majčinom bez saplitanja, to učite tog posljednjeg ljeta dok se iskradate kroz prozor u noć, a trave mirišu gorko, i cvrčci pjevaju o zimi.
Dječakovi su svirci – otac umije sa harmonikom, znao je i djed. Zato ih u tvojoj mišjoj familiji ne vole. Uvijek su miševi vjerovali mravima a ne cvrčcima – i uče i tebe tako, odgajaju u tebi to nepovjerenje prema beskorisnosti onih koji sviraju, slikaju ili pišu, jer takvi podrivaju svete zakone opstanka vrste.
Ti moraš biti korisna, zna se što je korisno. Ne možeš tu izigravati neku pjevačicu Jozefinu koja zamajava narod miševa, zatravljuje ga rječima ili pjesmom. Nikada ti tvoji miševi neće dati odobrenje da pišeš i baviš se tricama.
Pa ti onda pripovijedaš sama sebi – gle, dječak nosi naoštren štap i misli da će njime pogoditi ribu. Dječak je predivno smiješan, i zato tako svijetli iznad potoka i iznad svijeta, stojeći na svojim posvađanim nogama, uronjenim u tečno staklo.
Već sljedećeg ljeta ti ćeš biti daleko. Dječakov otac – iako naš – ostaće sa njihovima, na njihovoj strani. Dječak će dorasti do puške – jer to izgleda nije naročito zahtjevno, a i u nas ljudima sve ide od ruke – štapovi, potoci, hramonike i puške.
Poslije će ti kazati da je dječak obolio na živce. Znaš kako, rat. Obolio na živce. Tako kažu miševi. Ti onda zamišljaš dječakove živce, tanane, krhke končiće ispod nagosti njegovog tijela koje je za tebe zauvijek zastalo nad potokom. Kao da si i tad vidjela te končiće pod neprozirnošću njegove kože, kako se rastežu od one lijeve noge koja sapliće desnu sve do njegovih sljepoočnica u kojima dostižu krajnju tačku prenapregnutosti, čekajući da ih naši i njihovi povuku na dvije strane pa da se dječak rasturi skroz, kao da je i sam od stakla.
I onda ga odnekud vidiš: sasipa se natrag u potok, a u kobnom ubrzanju jedinoga, posljednjega ljeta – njegova svjetlost bljesne iznad svijeta.
Naši su potoci prepuni oštrih staklenih krhotina, ostataka bivših dječaka.
Po njima se korača samo u sigurnosti đonova na vojničkim čizmama.
Miševi na mostu/23
Ljeto miriši na pečeni kukuruz i gorke trave. Vi se noćima iskradate kroz prozor, skačete na vlažnu zemlju koja sluti zimu i barut i onda lutate pod krošnjama i zvijezdama ne sluteći da će to trajati samo toliko – jedno ljeto. Jer svako od nas naposljetku dobije samo jedno ljeto. Nevolja je što ne znamo koje, što ga ne prepoznajemo onda kada nam se događa.
Potok svijetli iznad kamenja, a nad njim svijetli dječak. Dječak ne može znati da svijetli – ni to čovjek, zapravo, nikad ne zna – kad i koliko svijetli. Duge mršave noge na dva vlažna kamena, preko kojih juri voda, brišući obrise stopala. Iznad se uzdiže mršavi torzo, odnekud fragilan, prelijep u svojoj slutnji da nikada neće dorasti do punoće. Sve je tako krhko – dječak nad vodom, potok, ljeto. Sve tako krhko. Kao staklo ljetnjeg podneva pred pljusak.
U dječaka je zaljubljena starija sestra pa ti ne smiješ biti u njega zaljubljena. Pa zašto onda o njemu znaš toliko – na primjer, kako jednim stopalom nepravilno gazi, na unutra, i otuda cijelo njegovo držanje kao da naslućuje nekog unutrašnjeg šepavca. Dječaku je mati njihova, a otac mu je naš – da li zbog toga on stavlja jednu nogu poprečno ispred druge kao da sam sebe neprekidno sapliće? Jer ne može se hodati sa jednom nogom očevom a drugom majčinom bez saplitanja, to učite tog posljednjeg ljeta dok se iskradate kroz prozor u noć, a trave mirišu gorko, i cvrčci pjevaju o zimi.
Dječakovi su svirci – otac umije sa harmonikom, znao je i djed. Zato ih u tvojoj mišjoj familiji ne vole. Uvijek su miševi vjerovali mravima a ne cvrčcima – i uče i tebe tako, odgajaju u tebi to nepovjerenje prema beskorisnosti onih koji sviraju, slikaju ili pišu, jer takvi podrivaju svete zakone opstanka vrste.
Ti moraš biti korisna, zna se što je korisno. Ne možeš tu izigravati neku pjevačicu Jozefinu koja zamajava narod miševa, zatravljuje ga rječima ili pjesmom. Nikada ti tvoji miševi neće dati odobrenje da pišeš i baviš se tricama.
Pa ti onda pripovijedaš sama sebi – gle, dječak nosi naoštren štap i misli da će njime pogoditi ribu. Dječak je predivno smiješan, i zato tako svijetli iznad potoka i iznad svijeta, stojeći na svojim posvađanim nogama, uronjenim u tečno staklo.
Već sljedećeg ljeta ti ćeš biti daleko. Dječakov otac – iako naš – ostaće sa njihovima, na njihovoj strani. Dječak će dorasti do puške – jer to izgleda nije naročito zahtjevno, a i u nas ljudima sve ide od ruke – štapovi, potoci, hramonike i puške.
Poslije će ti kazati da je dječak obolio na živce. Znaš kako, rat. Obolio na živce. Tako kažu miševi. Ti onda zamišljaš dječakove živce, tanane, krhke končiće ispod nagosti njegovog tijela koje je za tebe zauvijek zastalo nad potokom. Kao da si i tad vidjela te končiće pod neprozirnošću njegove kože, kako se rastežu od one lijeve noge koja sapliće desnu sve do njegovih sljepoočnica u kojima dostižu krajnju tačku prenapregnutosti, čekajući da ih naši i njihovi povuku na dvije strane pa da se dječak rasturi skroz, kao da je i sam od stakla.
I onda ga odnekud vidiš: sasipa se natrag u potok, a u kobnom ubrzanju jedinoga, posljednjega ljeta – njegova svjetlost bljesne iznad svijeta.
Naši su potoci prepuni oštrih staklenih krhotina, ostataka bivših dječaka.
Po njima se korača samo u sigurnosti đonova na vojničkim čizmama.