Djetinjstvo i veliki dio života odrasle osobe sam proveo u siromašnoj zemlji Bosni u kojoj je imati kućnog ljubimca, u to vrijeme, bilo nezamislivo. I sam pojam “kućni ljubimac” bio je nepoznat jer u kućama i stanovima ljudi nisu držali životinje. Rijetki izuzeci bila su domaćinstva koja su držala mačke. To ne znači da ja nisam bio u kontaktu s različitim vrstama životinja jer je naše domaćinstvo, kao i većina ostalih, zavisilo od postojanja i rada domaćih životinja – konja, krava, bikova, ovaca, koza, kokošaka, ćurki i tako dalje. Obzirom da su moj otac i amidža bili lovci, imali smo i dva psa po imenu Musa i Brnjo. To su bili pravi lovački psi, balkanski goniči ili, kako su ih jednostavno zvali, balkanci, trenirani za lov na niske (zečevi, lisice, vukovi) i visoke (srne, jeleni, medvjedi, divlje svinje) divljači. Musa i Brnjo su, po izgledu, bili vrlo slični, srednje veličine, svjetlobraon boje s bijelim površinama na njuškama, prsima i donjim dijelovima nogu. Musa je bio već duže vrijeme s nama jer smo ga dobili od prijatelja mog amidže kad je imao samo samo dvije sedmice. Brnjo je došao kasnije, bio je šest mjeseci star kad ga je amidža doveo u našu avliju iz udaljenog sela Živalji iz kojeg je bio njegov prijatelj koji mu ga je poklonio. Oba psa su živjela napolju zavezani uz svoje drvene kućice. Hranili smo ih ostacima hrane od naših obroka. Volio sam oba psa i često sam se igrao s njima, lutao po okolnim livadama i šumama. S njima sam odrastao.
Pošto je Musa proveo duže vrijeme sa mnom, bio sam mu privrženiji, kao što je i on bio privržen meni. Brnjo je bio lijep, elegantan, pametan i dobar pas, ali je bio nekako nepovjerljiv, rezervisan. Bio je onakav kakve će, trideset godina kasnije, biti hiljade bosanskih duša kad napuste svoj kućni prag i kad se nađu u nepoznatom svijetu, kad ne znaju šta onaj koji im prilazi misli, kakve namjere ima. Brnjo se osjećao stranac u našoj avliji, iako smo svi nastojali da budemo fini prema njemu jer smo ga svi iskreno voljeli. Brnjo nije nikada sam došao do mene dok sjedim da spusti glavu u moje krilo da ga mazim, dok je Musa to redovno radio. Brnjo je u prvih mjesec dana otkad ga je amidža donio nekoliko puta bježao od nas. Znali smo gdje ćemo ga naći – u selu Živalji, kod ranijeg vlasnika. Ja sam u dva navrata sa svojim najboljim drugom pješačio više od dva sata u jednom smjeru do tog sela da vratim Brnju kući. Tokom tog dugotrajnog pješačenja moj drug i ja smo razgovarali i postavljali sebi pitanja kao što su: kojim putem se Brnjo kretao, da li se kretao asfalnim putem kojim idu vozila ili prijekim šumskim putevima, ili možda uopšte nije išao nikakvim putevima nego preko brda, livada i šuma, kako je znao put, je li bio gladan, kako to da ga auto ne udari, ili kako to da ga niko ne vidi, ne uhvati, ne ubije. Imali smo bezbroj pitanja, odgovore nismo. Kad bismo konačno našli Brnju kod kuće gdje se rodio i kad bi me on ugledao, dotrčao bi, skakao oko mene, mahao repom. Sva ona pitanja tepajućim glasom postavljao sam Brnji gledajući ga u oči i radosno, sa obje ruke, trljajao mu uši i čelo, što je on volio. Brnjo se primirio i čudno me gledao, kao da je htio da mi kaže da on zna šta su ljubav, odanost, upornost, hrabrost i mudrost, da zna da ljudi to cijene i da je on samo htio da nam svima udovolji.
Ovdje u ovom ambijentu njegovo ponašanje je bilo sasvim drukčije nego kad je bio kod nas. Ovdje je bio raspoložen, veseo. Ali, kad bi došlo vrijeme da krenemo kući i kad bih mu stavio kaiš oko vrata i poveo ga, opirao bi se, bio je tužan. Pitao sam se tada da li psi imaju osjećaj čežnje i nostalgije kao što imaju ljudi, dokle njihova sjećanja dopiru u prošlost i koliko vremena ta sjećanja traju.
Ujutro prvog dana 1965. godine poveo sam Brnju u šetnju. Kad smo izašli iz naselja odvezao sam ga i pustio da se slobodno kreće. Trčkarao je, išao ispred, ostajao iza mene, njuškao i zapišavao svaki grm dok smo se kretali prema pošumljenom uzvišenju koje je bilo prekriveno snijegom. Negdje oko podne krenuli smo nazad, kući. U neko doba tokom tog povratka izgubio sam ga iz svog vidokruga. Mislio sam da je otrčao kući, ali ga tamo nije bilo. Našao sam ga na željezničkim šinama smrskanog, pregaženog vozom koji je otutnjao prema Sarajevu neosjetivši da je ubio moga Brnju, moju radost, svjetlo mojih maglovitih kakanjsih jutara. Plakao sam na putu od pruge do kuće. Prije toga, kao dijete, bio sam na mnogim dženazama nepoznatih ljudi i nisam pojmio i osjetio šta znači nečija smrt, nečiji nestanak. Imao sam nepunih petnaest godina kada je Brnjo poginuo i to je bilo prvi put u mom životu da osjetim gubitak nekoga bliskog, nekoga svog.
Godinu dana kasnije umro je i Musa, prirodnom smrću. U jesen te godine ja sam krenuo u srednju školu u Sarajevo i nikad više za vrijeme života u Bosni nisam imao psa.
Musa i Brnjo
Djetinjstvo i veliki dio života odrasle osobe sam proveo u siromašnoj zemlji Bosni u kojoj je imati kućnog ljubimca, u to vrijeme, bilo nezamislivo. I sam pojam “kućni ljubimac” bio je nepoznat jer u kućama i stanovima ljudi nisu držali životinje. Rijetki izuzeci bila su domaćinstva koja su držala mačke. To ne znači da ja nisam bio u kontaktu s različitim vrstama životinja jer je naše domaćinstvo, kao i većina ostalih, zavisilo od postojanja i rada domaćih životinja – konja, krava, bikova, ovaca, koza, kokošaka, ćurki i tako dalje. Obzirom da su moj otac i amidža bili lovci, imali smo i dva psa po imenu Musa i Brnjo. To su bili pravi lovački psi, balkanski goniči ili, kako su ih jednostavno zvali, balkanci, trenirani za lov na niske (zečevi, lisice, vukovi) i visoke (srne, jeleni, medvjedi, divlje svinje) divljači. Musa i Brnjo su, po izgledu, bili vrlo slični, srednje veličine, svjetlobraon boje s bijelim površinama na njuškama, prsima i donjim dijelovima nogu. Musa je bio već duže vrijeme s nama jer smo ga dobili od prijatelja mog amidže kad je imao samo samo dvije sedmice. Brnjo je došao kasnije, bio je šest mjeseci star kad ga je amidža doveo u našu avliju iz udaljenog sela Živalji iz kojeg je bio njegov prijatelj koji mu ga je poklonio. Oba psa su živjela napolju zavezani uz svoje drvene kućice. Hranili smo ih ostacima hrane od naših obroka. Volio sam oba psa i često sam se igrao s njima, lutao po okolnim livadama i šumama. S njima sam odrastao.
Pošto je Musa proveo duže vrijeme sa mnom, bio sam mu privrženiji, kao što je i on bio privržen meni. Brnjo je bio lijep, elegantan, pametan i dobar pas, ali je bio nekako nepovjerljiv, rezervisan. Bio je onakav kakve će, trideset godina kasnije, biti hiljade bosanskih duša kad napuste svoj kućni prag i kad se nađu u nepoznatom svijetu, kad ne znaju šta onaj koji im prilazi misli, kakve namjere ima. Brnjo se osjećao stranac u našoj avliji, iako smo svi nastojali da budemo fini prema njemu jer smo ga svi iskreno voljeli. Brnjo nije nikada sam došao do mene dok sjedim da spusti glavu u moje krilo da ga mazim, dok je Musa to redovno radio. Brnjo je u prvih mjesec dana otkad ga je amidža donio nekoliko puta bježao od nas. Znali smo gdje ćemo ga naći – u selu Živalji, kod ranijeg vlasnika. Ja sam u dva navrata sa svojim najboljim drugom pješačio više od dva sata u jednom smjeru do tog sela da vratim Brnju kući. Tokom tog dugotrajnog pješačenja moj drug i ja smo razgovarali i postavljali sebi pitanja kao što su: kojim putem se Brnjo kretao, da li se kretao asfalnim putem kojim idu vozila ili prijekim šumskim putevima, ili možda uopšte nije išao nikakvim putevima nego preko brda, livada i šuma, kako je znao put, je li bio gladan, kako to da ga auto ne udari, ili kako to da ga niko ne vidi, ne uhvati, ne ubije. Imali smo bezbroj pitanja, odgovore nismo. Kad bismo konačno našli Brnju kod kuće gdje se rodio i kad bi me on ugledao, dotrčao bi, skakao oko mene, mahao repom. Sva ona pitanja tepajućim glasom postavljao sam Brnji gledajući ga u oči i radosno, sa obje ruke, trljajao mu uši i čelo, što je on volio. Brnjo se primirio i čudno me gledao, kao da je htio da mi kaže da on zna šta su ljubav, odanost, upornost, hrabrost i mudrost, da zna da ljudi to cijene i da je on samo htio da nam svima udovolji.
Ovdje u ovom ambijentu njegovo ponašanje je bilo sasvim drukčije nego kad je bio kod nas. Ovdje je bio raspoložen, veseo. Ali, kad bi došlo vrijeme da krenemo kući i kad bih mu stavio kaiš oko vrata i poveo ga, opirao bi se, bio je tužan. Pitao sam se tada da li psi imaju osjećaj čežnje i nostalgije kao što imaju ljudi, dokle njihova sjećanja dopiru u prošlost i koliko vremena ta sjećanja traju.
Ujutro prvog dana 1965. godine poveo sam Brnju u šetnju. Kad smo izašli iz naselja odvezao sam ga i pustio da se slobodno kreće. Trčkarao je, išao ispred, ostajao iza mene, njuškao i zapišavao svaki grm dok smo se kretali prema pošumljenom uzvišenju koje je bilo prekriveno snijegom. Negdje oko podne krenuli smo nazad, kući. U neko doba tokom tog povratka izgubio sam ga iz svog vidokruga. Mislio sam da je otrčao kući, ali ga tamo nije bilo. Našao sam ga na željezničkim šinama smrskanog, pregaženog vozom koji je otutnjao prema Sarajevu neosjetivši da je ubio moga Brnju, moju radost, svjetlo mojih maglovitih kakanjsih jutara. Plakao sam na putu od pruge do kuće. Prije toga, kao dijete, bio sam na mnogim dženazama nepoznatih ljudi i nisam pojmio i osjetio šta znači nečija smrt, nečiji nestanak. Imao sam nepunih petnaest godina kada je Brnjo poginuo i to je bilo prvi put u mom životu da osjetim gubitak nekoga bliskog, nekoga svog.
Godinu dana kasnije umro je i Musa, prirodnom smrću. U jesen te godine ja sam krenuo u srednju školu u Sarajevo i nikad više za vrijeme života u Bosni nisam imao psa.