Samo što sam ga, prolazeći lakonog i blijed kraj sirotog drvoreda između vinskog podruma i biblioteke, na ulici vidovitog sreo; samo što sam mu tog prijepodneva, između škole i kuće, ne obzirući se preveć na ljude što govorkaju vazda o nečem kao da žvaću, ne birajući mjesta na kojima ću se ljubakati sa proljećem, čuo pjesmu, svirepu svirku slika od koje se ne posustaju ni kada se u nju, ni kada se iz nje bježi; samo što mi se na uho povjerio, naslutio sam sumpor u glasu najdražeg, anđela vršnjaka, odveć darovitog, odveć jasnog da bi bio shvatljiv, odveć muzikalnog da bi bio lud, odveć pronicljivog da bi se volio, odveć, odveć da ne bi bio sam. Naslutio sam konstrukciju, retorsku laž u povjeravanju istine, lukavstvo tvorca skrivenog u tvorevini, u nedužnosti bakra koji se probudi kao truba, u nevinosti trube koja se budi kao ton, najbliži kad mi je šapnuo: „Jer Ja, to je neko drugi“. Ćutao sam od podneva, čekao da padne noć, u ponoć, kada svi spavaju, mrtav ozbiljan da ga pitam: „A može li on umrijeti za tebe?“
Jer, ko bi, inače, zamjenjivo biće jezikom kao more nekom pomorskom kartom, usred nekog urođenog brodoloma, kada je sve jasno, samo sobom objašnjeno, šarao kažiprstom po izgužvanoj, izblijedjeloj slici, nagađao kad je i kud je zaplovio, razgonio maglu koju je sam posijao plašeći se da bi šutnjom nestao bez traga, a ne samo potonuo na dno?
Ko bi još zapjêvao, govoreći o njemu, odgađao puni život kao da će tako odložiti smrt, mislio od početka na kraj, pjevao s kraja na početak jednu „pjesmu-djelo, opjevanu i shvaćenu misao pjevača“, opjevavao poeziju, glad za još neizgovorenim hranio glađu za neizgovorljivim, brao plodove samoosjemenjivanja govora i ćutnje, govorio i ćutao bez predaha, prao govor riječima, prao riječi govorom, kupao im izvor? Ko bi još, pri zdravoj pameti, prestao da misli, potčinio se slobodi da bude mišljen, prepustio se milosti da ne govori, da bude izgovoren, uronjen u sopstvenu tišinu kao na dno pjesme na kojem su riječi i vazduh i voda? Ko bi na kraju, osluškivao krvotok, ko prvi i poslednji jezik kao da sluša, sam sa sobom kao da govori, talog straha i požude, utvaran i stvaran, odbojan kao smrt, privlačan kao božiji stvor i bog, i prozor i zid, i lik i ogledalo? Ko bi, na kraju krajeva, u konačnoj oskudici, sa dušom u nosu, disao sa nadom i sa nadahnućem, prekinutu pjevaniju-pisaniju nastavljao dahom, tajnom većom od tajne bića i jezika, jedinom istinom koju ne moraš tražiti i otkrivati da bi je znao, odgonetnutom tajnom koju može izreći samo neko ko mora, ko je u pjesmi živ, ko može umrijeti, a ne samo govoriti, pretvarati se da već nije i niko i ništa.
PetnaeStogodišnji pjesnici
Samo što sam ga, prolazeći lakonog i blijed
kraj sirotog drvoreda između vinskog podruma
i biblioteke, na ulici vidovitog sreo; samo
što sam mu tog prijepodneva, između škole i kuće,
ne obzirući se preveć na ljude što govorkaju
vazda o nečem kao da žvaću, ne birajući
mjesta na kojima ću se ljubakati sa proljećem,
čuo pjesmu, svirepu svirku slika od koje se
ne posustaju ni kada se u nju, ni kada se iz nje bježi;
samo što mi se na uho povjerio, naslutio sam
sumpor u glasu najdražeg, anđela vršnjaka,
odveć darovitog, odveć jasnog da bi bio shvatljiv,
odveć muzikalnog da bi bio lud, odveć pronicljivog
da bi se volio, odveć, odveć da ne bi bio sam.
Naslutio sam konstrukciju, retorsku laž
u povjeravanju istine, lukavstvo tvorca skrivenog
u tvorevini, u nedužnosti bakra koji se probudi
kao truba, u nevinosti trube koja se budi kao ton,
najbliži kad mi je šapnuo: „Jer Ja, to je neko drugi“.
Ćutao sam od podneva, čekao da padne noć,
u ponoć, kada svi spavaju, mrtav ozbiljan
da ga pitam: „A može li on umrijeti za tebe?“
Jer, ko bi, inače, zamjenjivo biće jezikom
kao more nekom pomorskom kartom, usred
nekog urođenog brodoloma, kada je sve jasno,
samo sobom objašnjeno, šarao kažiprstom
po izgužvanoj, izblijedjeloj slici, nagađao
kad je i kud je zaplovio, razgonio maglu
koju je sam posijao plašeći se da bi šutnjom
nestao bez traga, a ne samo potonuo na dno?
Ko bi još zapjêvao, govoreći o njemu, odgađao
puni život kao da će tako odložiti smrt,
mislio od početka na kraj, pjevao s kraja
na početak jednu „pjesmu-djelo, opjevanu
i shvaćenu misao pjevača“, opjevavao poeziju,
glad za još neizgovorenim hranio glađu za
neizgovorljivim, brao plodove samoosjemenjivanja
govora i ćutnje, govorio i ćutao bez predaha,
prao govor riječima, prao riječi govorom,
kupao im izvor? Ko bi još, pri zdravoj pameti,
prestao da misli, potčinio se slobodi da bude
mišljen, prepustio se milosti da ne govori,
da bude izgovoren, uronjen u sopstvenu tišinu
kao na dno pjesme na kojem su riječi i vazduh
i voda? Ko bi na kraju, osluškivao krvotok,
ko prvi i poslednji jezik kao da sluša, sam
sa sobom kao da govori, talog straha i požude,
utvaran i stvaran, odbojan kao smrt, privlačan
kao božiji stvor i bog, i prozor i zid, i lik i
ogledalo? Ko bi, na kraju krajeva, u konačnoj
oskudici, sa dušom u nosu, disao sa nadom
i sa nadahnućem, prekinutu pjevaniju-pisaniju
nastavljao dahom, tajnom većom od tajne bića
i jezika, jedinom istinom koju ne moraš tražiti
i otkrivati da bi je znao, odgonetnutom tajnom
koju može izreći samo neko ko mora, ko je u pjesmi
živ, ko može umrijeti, a ne samo govoriti,
pretvarati se da već nije i niko i ništa.