U tišinama koje nastaju nakon njenih naoko šturih rečenica ustvari piše sve. One zahtijevaju stanku za razumijevanje, odmak od svakodnevice, prihvaćanje tog ritma i u sebi. Unutra čitamo nenapisano jer ona vješto ostavlja taman dovoljno prostora da nas potakne i gurne nenametljivo sipajući misli, lagane i prozračne, neopipljive poput jučerašnjeg sna.
Čini se da svakim odjeljkom tek započne ples na centru pozornice, a onda se neprimjetno odmakne i jedva vidljiva kreće po kutovima da ostavi dovoljno mjesta drugima, da se mogu pridružiti. Razmišljanja joj ostanu lebdjeti, silno poznata, kao da su nam ukradena i prevedena na neki savršeniji jezik u kojem sve dobiva pravu vrijednost i jasnoću. I upravo tada to nenapisano postaje bitnije od napisanog jer sudjelujemo, skupa s njom smo u toj majstorski stvorenoj emociji i nekim čudom bar privremeno shvaćamo smislenost običnog postojanja, na tren oslobođeni stiska naučene osobnosti čiji rubovi nas iz godine u godinu dodatno ograničavaju suzujući naše kretanje na sve manji prostor.
Marina Vujčić u „Stolarevoj kćeri“ piše poeziju u prozi. U deceniju dugačkim dnevničkim zapisima otkriva intimne komadiće svojeg toliko normalnog i izvana uobičajenog života, na površini sličnog onima koje i sami živimo. Suptilno dijeli opažanja o sebi i oko sebe pokušavajući shvatiti što je pokreće i tko želi biti. Piše o životu, piše o smrti, piše o bjegovima od sebe, piše o bjegovima u sebe. Piše o onome što je stvarno bitno.
Forma dnevnika, koji nije bio planiran postati tuđe štivo, dala joj je dozvolu da se pusti ne razmišljajući o padu, da sam let bude jedini smisao, slavljenje sadašnjeg trenutka. I upravo je taj intimni koncept postao idealno stanište za njene svjetove oslobođene pritiska drugih i drugačijih, u poetičnim opisima bez poze, kristalno jasnima u potpunoj nejasnoći.
Čitao sam i druge knjige M.V., ali ova mi je uvjerljivo najdraža. Imam dojam da u prijevodu na fiktivne likove njeno pisanje gubi dio čarolije. U trudu da stvori radnju čiji bi zaplet trebao biti osnova romana, poštujući pravila i očekivanja žanra, razvodnjava se okomitost njenih misli i nestaje ta čistoća poteza, proizvod čistog talenta koji nema veze s naučenim. U „Stolarevoj kćeri“ dobivamo čistu esenciju.
Napisana je u tri dijela različite dužine; najveći se odnosi na redovnu svakodnevnicu iz Trogira i iz Zagreba koji joj s vremenom postaje sve straniji i dalji, iako je tu najviše povezana s idejom i benefitima profesionalnog pisanja. Drugi opisuje desetodnevni boravak na otoku Palagruži, a treći se bavi boravkom na selu koje prvi put stvarno doživljava nakon smrti majke i spoznajom da je sad ona ta odrasla i odgovorna za sve.
Po potrebi ne poštujući vremenski tok radnje, M.V. ustanovljuje red početka, sredine i kraja romana, odnosno bilježenje svog života na auto pilotu, početka razumijevanja onoga što živi i praktično primjenjivanje tih novih shvaćanja dok se u njoj pomalo rasplinjuju uvriježene vrijednosti kojima ju je od malena okolina poučavala te na taj način književno zatvara životni ciklus.
U tim podjelama i stilski djeluje drugačije. U prvom dijelu rijetko boravi u sadašnjosti prema kojoj je uglavnom ravnodušna i često se dotiče nostalgične prošlosti, ali bez klasične euforije nego više kroz upitni ton kojim naznačuje blago nezadovoljstvo i zbunjenost svijetom u kojem svi skupa egzistiramo. Usamljena je bez B. koji gotovo u potpunosti živi između redaka u onim rečenicama s najviše naknadne bjeline. Melankolija je opipljiva i djeluje kao jedinstveni dio njene materije dok u kratkim nepretencioznim odjeljcima pokušava uhvatiti samu sebe, definirati se, razoružati mislima koje bi ju trebale negdje odvesti. U tom procesu djeluje pomalo izgubljeno, nesigurna treba li prihvatiti nametnuta pravila življenja, odnosno jednostavno zatvoriti oči i uši kao i svi drugi oko nje.
U drugom dijelu, na Palagruži, zbog svjesnosti o desetodnevnom ograničenju najintenzivnije prati protok vremena odbrojavajući dan po dan, iako tamo to najmanje ima veze s pomicanjem kazaljki na satu. Postepeno se prepušta otoku i uči poniznosti, postaje sasušeni list koji vjetar, sunce i more svojataju te nose kamo god žele. Stapa se s okolišem i dobrovoljno predaje oslobađajućem prirodnom ciklusu ispočetka hvatajući davno izgubljenu ravnotežu djeteta nesvjesnog sebe.
Iz rečenice u rečenicu je sve manje ima, čisti se od same sebe i poput crne zmije koju redovno sreće na stazi, skida tijesnu i oštećenu kožu presvlačeći se da bi mogla odbaciti ožiljke traumi i narasti. Dok živi tako odvojena od svoje uloge u svijetu, dani joj postaju stotine uočenih sitnica bez praktične važnosti, komadići s kojima se ponovno spaja s evolucijskim savršenstvom okoline koju tako olako ignoriramo. Uživa bez značenja, samim postojanjem i bivanjem u trenutku čiji puls osjeća po cijelom tijelu. Napokon nagonski razumije da je sve u njoj, svi osjećaji i potrebe, sav teret. Sve je pitanje samo njenog shvaćanja i izbora.
Na selu, u završnom dijelu knjige, nema datuma. Svejedno imamo vremenski okvir jer je odlazak tamo reakcija na potrese i koronu koji je izbacuju iz ravnoteže, samo potvrđujući koliko svakodnevnicu uzimamo zdravo za gotovo. Na tom mjestu, ponovno u okruženju prirode, iznenađujuće se lako odriče gradske civilizacije i pomalo gasi potrebu za sudjelovanjem u praćenju frenetičnog medijskog bubnjanja stvorenog da privuče pozornost te nas guši svojom bukom čiji decibeli samo rastu dok na kraju ne ostane samo uznemirujući zvuk zbog kojega ne postoji više ništa drugo.
Selo je povratak temeljima, prihvaćanje vlastite malenkosti, zalijevanje žednog korijena divlje ruže davno posađene ispod stepenica. Selo je njen naklon nerazumljivoj perfekciji prirode.
Ono što Marinu Vujčić kroz cijeli zabilježeni period uzdiže iznad površine nemirnog mora je upravo čitanje. Knjige su uvijek oko nje, pouzdani prijatelji čije stranice tako često pomažu shvatiti i učiniti velikim ono maleno. Odlični naslovi utkani su u njen dnevnik, puni rečenica s posebnom rezolucijom, onom koja se polako rastapa u čitatelju i neprimjetno postaje dio njega.
Ona cijeni tuđu misao koja rađa vlastitu i intimno se druži s mnogima ne poznajući im boju glasa, tek boju svijesti.
Polako guštati u njenom književnom djelu značilo je nekoliko dana ne hodati nego lebdjeti povrh vlastite sjene, biti istovremeno prisutan i odsutan, neranjiv u vlastitoj dimenziji iznad obične svakodnevice. Nakratko mi je uslišila glad za smislenošću, vratila ravnotežu unutarnje tišine. Jedna od onih koju ću sigurno imati u svojoj biblioteci, za nasumično otvoriti i označiti dan.
Pročitajte. Unutra je toliko raštrkanih misli, a iza savršeni muk pun smisla.
U poetičnim opisima bez poze
Marina Vujčić, Stolareva kći
U tišinama koje nastaju nakon njenih naoko šturih rečenica ustvari piše sve. One zahtijevaju stanku za razumijevanje, odmak od svakodnevice, prihvaćanje tog ritma i u sebi. Unutra čitamo nenapisano jer ona vješto ostavlja taman dovoljno prostora da nas potakne i gurne nenametljivo sipajući misli, lagane i prozračne, neopipljive poput jučerašnjeg sna.
Čini se da svakim odjeljkom tek započne ples na centru pozornice, a onda se neprimjetno odmakne i jedva vidljiva kreće po kutovima da ostavi dovoljno mjesta drugima, da se mogu pridružiti. Razmišljanja joj ostanu lebdjeti, silno poznata, kao da su nam ukradena i prevedena na neki savršeniji jezik u kojem sve dobiva pravu vrijednost i jasnoću. I upravo tada to nenapisano postaje bitnije od napisanog jer sudjelujemo, skupa s njom smo u toj majstorski stvorenoj emociji i nekim čudom bar privremeno shvaćamo smislenost običnog postojanja, na tren oslobođeni stiska naučene osobnosti čiji rubovi nas iz godine u godinu dodatno ograničavaju suzujući naše kretanje na sve manji prostor.
Marina Vujčić u „Stolarevoj kćeri“ piše poeziju u prozi. U deceniju dugačkim dnevničkim zapisima otkriva intimne komadiće svojeg toliko normalnog i izvana uobičajenog života, na površini sličnog onima koje i sami živimo. Suptilno dijeli opažanja o sebi i oko sebe pokušavajući shvatiti što je pokreće i tko želi biti. Piše o životu, piše o smrti, piše o bjegovima od sebe, piše o bjegovima u sebe. Piše o onome što je stvarno bitno.
Forma dnevnika, koji nije bio planiran postati tuđe štivo, dala joj je dozvolu da se pusti ne razmišljajući o padu, da sam let bude jedini smisao, slavljenje sadašnjeg trenutka. I upravo je taj intimni koncept postao idealno stanište za njene svjetove oslobođene pritiska drugih i drugačijih, u poetičnim opisima bez poze, kristalno jasnima u potpunoj nejasnoći.
Čitao sam i druge knjige M.V., ali ova mi je uvjerljivo najdraža. Imam dojam da u prijevodu na fiktivne likove njeno pisanje gubi dio čarolije. U trudu da stvori radnju čiji bi zaplet trebao biti osnova romana, poštujući pravila i očekivanja žanra, razvodnjava se okomitost njenih misli i nestaje ta čistoća poteza, proizvod čistog talenta koji nema veze s naučenim. U „Stolarevoj kćeri“ dobivamo čistu esenciju.
Napisana je u tri dijela različite dužine; najveći se odnosi na redovnu svakodnevnicu iz Trogira i iz Zagreba koji joj s vremenom postaje sve straniji i dalji, iako je tu najviše povezana s idejom i benefitima profesionalnog pisanja. Drugi opisuje desetodnevni boravak na otoku Palagruži, a treći se bavi boravkom na selu koje prvi put stvarno doživljava nakon smrti majke i spoznajom da je sad ona ta odrasla i odgovorna za sve.
Po potrebi ne poštujući vremenski tok radnje, M.V. ustanovljuje red početka, sredine i kraja romana, odnosno bilježenje svog života na auto pilotu, početka razumijevanja onoga što živi i praktično primjenjivanje tih novih shvaćanja dok se u njoj pomalo rasplinjuju uvriježene vrijednosti kojima ju je od malena okolina poučavala te na taj način književno zatvara životni ciklus.
U tim podjelama i stilski djeluje drugačije. U prvom dijelu rijetko boravi u sadašnjosti prema kojoj je uglavnom ravnodušna i često se dotiče nostalgične prošlosti, ali bez klasične euforije nego više kroz upitni ton kojim naznačuje blago nezadovoljstvo i zbunjenost svijetom u kojem svi skupa egzistiramo. Usamljena je bez B. koji gotovo u potpunosti živi između redaka u onim rečenicama s najviše naknadne bjeline. Melankolija je opipljiva i djeluje kao jedinstveni dio njene materije dok u kratkim nepretencioznim odjeljcima pokušava uhvatiti samu sebe, definirati se, razoružati mislima koje bi ju trebale negdje odvesti. U tom procesu djeluje pomalo izgubljeno, nesigurna treba li prihvatiti nametnuta pravila življenja, odnosno jednostavno zatvoriti oči i uši kao i svi drugi oko nje.
U drugom dijelu, na Palagruži, zbog svjesnosti o desetodnevnom ograničenju najintenzivnije prati protok vremena odbrojavajući dan po dan, iako tamo to najmanje ima veze s pomicanjem kazaljki na satu. Postepeno se prepušta otoku i uči poniznosti, postaje sasušeni list koji vjetar, sunce i more svojataju te nose kamo god žele. Stapa se s okolišem i dobrovoljno predaje oslobađajućem prirodnom ciklusu ispočetka hvatajući davno izgubljenu ravnotežu djeteta nesvjesnog sebe.
Iz rečenice u rečenicu je sve manje ima, čisti se od same sebe i poput crne zmije koju redovno sreće na stazi, skida tijesnu i oštećenu kožu presvlačeći se da bi mogla odbaciti ožiljke traumi i narasti. Dok živi tako odvojena od svoje uloge u svijetu, dani joj postaju stotine uočenih sitnica bez praktične važnosti, komadići s kojima se ponovno spaja s evolucijskim savršenstvom okoline koju tako olako ignoriramo. Uživa bez značenja, samim postojanjem i bivanjem u trenutku čiji puls osjeća po cijelom tijelu. Napokon nagonski razumije da je sve u njoj, svi osjećaji i potrebe, sav teret. Sve je pitanje samo njenog shvaćanja i izbora.
Na selu, u završnom dijelu knjige, nema datuma. Svejedno imamo vremenski okvir jer je odlazak tamo reakcija na potrese i koronu koji je izbacuju iz ravnoteže, samo potvrđujući koliko svakodnevnicu uzimamo zdravo za gotovo. Na tom mjestu, ponovno u okruženju prirode, iznenađujuće se lako odriče gradske civilizacije i pomalo gasi potrebu za sudjelovanjem u praćenju frenetičnog medijskog bubnjanja stvorenog da privuče pozornost te nas guši svojom bukom čiji decibeli samo rastu dok na kraju ne ostane samo uznemirujući zvuk zbog kojega ne postoji više ništa drugo.
Selo je povratak temeljima, prihvaćanje vlastite malenkosti, zalijevanje žednog korijena divlje ruže davno posađene ispod stepenica. Selo je njen naklon nerazumljivoj perfekciji prirode.
Ono što Marinu Vujčić kroz cijeli zabilježeni period uzdiže iznad površine nemirnog mora je upravo čitanje. Knjige su uvijek oko nje, pouzdani prijatelji čije stranice tako često pomažu shvatiti i učiniti velikim ono maleno. Odlični naslovi utkani su u njen dnevnik, puni rečenica s posebnom rezolucijom, onom koja se polako rastapa u čitatelju i neprimjetno postaje dio njega.
Ona cijeni tuđu misao koja rađa vlastitu i intimno se druži s mnogima ne poznajući im boju glasa, tek boju svijesti.
Polako guštati u njenom književnom djelu značilo je nekoliko dana ne hodati nego lebdjeti povrh vlastite sjene, biti istovremeno prisutan i odsutan, neranjiv u vlastitoj dimenziji iznad obične svakodnevice. Nakratko mi je uslišila glad za smislenošću, vratila ravnotežu unutarnje tišine. Jedna od onih koju ću sigurno imati u svojoj biblioteci, za nasumično otvoriti i označiti dan.
Pročitajte. Unutra je toliko raštrkanih misli, a iza savršeni muk pun smisla.