Ilija Ladin, Ljubav u kolibi; Odabrao i uredio Željko Ivanković; Art Rabic, Sarajevo, 2020.
Ljubav u kolibi
Od čega žive djeca u kolibi? Djeca moja Žive od ljubavi Ljubav moja Živi od pjesme A pjesma Od početka svijeta
Od čega žive vrapci pred kolibom? Vrapci moji Žive od moje ljubavi Ljubav moja Živi od pjesme A pjesma Od početka Svijeta
Ja nisam kukac ženo U ime ljudske vrste velim: Prvo ljubav A onda objed!
Ilija Ladin, „Ljubav u kolibi“
Ovu najnoviju knjigu izabrane poezije Ilije Ladina priredio je pjesnik, njegov bliski sagovornik i urednik, Željko Ivanković. Sve što je u nju stalo, Ivanković je lijepo rasporedio, tako da se cijela knjiga čita kao jedinstvo života i pjevanja Ilije Kozića Ladina. Skraćujući i svoj izvrstan predgovor, Ivanković je dao okvir pristupa, ali osjeća se da je on izabrao za ovo izdanje samo ono što je suština posmatranja života i odnosa prema poeziji našeg značajnog pjesnika i druga s kojim smo se povremeno viđali, razgovarali, slušali ga kako govori svoje stihove, kako uopšte govori bilo šta. Bili smo savremenici. Zato je dobro što je u ovoj knjizi i izbor sjećanja i anegdota iz života Ilije Ladina. Neke sam znao, neke prvi put sada pročitao i uživao u njima. Naročito je lijepa priča pod naslovom „Prijatelj drag“, u kojoj se vidi cijelo biće Ilije Ladina, koji se jednog dana pojavio u Zagrebu, u Kulturno umjetničkom društvu „Ivan Goran Kovačić“, zato što je pročitao moto njegovih dana „Niko da ne dođe do prijatelj drag“. Ladin je to smatrao pozivom da dođe i on. Anegdote oživljavaju mrtvog čovjeka, pogotovo ako si ga poznavao i ta priča dopunjava poeziju, koja je jednako živa kao u vremenu Ladinovog svjetovnog života. A taj život je čudo sam po sebi, i ostaje zagonetan i nama upućenijim od drugih. Na primjer, školovanje, teško je naći podatke gdje se školovao. Ja sam pokušao da nađem u banjalučkoj Gimnaziji ali nisam uspio. Bar ne u monografijama koje navode bivše učenike. Naravno, za njegovu poeziju to nije pretjerano važno, ali pisac je radoznao da otkrije što više o čovjeku koji je otišao a njegovo djelo i dalje je tu. Šta se desilo sa njegovom porodicom, sa ocem Ladom od koga je preuzeo ime. Više ga je volio od svog prezimena Kozić. Pa su i u tome bili česti nesporazumi.
Ovo džepno izdanje, po samoj koncepciji je posebno, ali dovoljno i informativno i ispunjeno pjesmama koje dobro reprezentuju Ladinov pjesnički opus. To svakako nije bilo lako, pjesnik se kod svakog izbora ukazuje pomalo drugačiji. Ivanković je to uradio znalački i odabrao poeziju koju on smatra bitnom da bi se Ilija Ladin predstavio onim najboljim što je stvorio. To se prvenstveno odnosi na ratni period, kada se Ladinove pjesme iz dvije izuzetne zbirke otkidaju od njega kao bolni kuršumi, ali pjesnički, jezički tako čiste, tako izdignute iz ratne buke i bijesa, sa stalnim osjećanjem da je između zemlje i neba, između ovog života u ratu i onog negdje u nebesima koja su otvorena i čekaju. Tamo će nastaviti svoje razgovore sa Bogom.
O Iliji Koziću Ladinu može se pisati i pisati, baš onako kako je on pisao svoje pjesme, dotjerujući ih i kvareći, ponavaljajući osnovne teme napisane u svetim knjigama, znane i zaboravljane, u stvari, sve same suštine onoga što se zove ljudsko življenje kroz milenijume. Obradujem se svakom novom izboru poezije Ilije Ladina, obradujem se svakom napisu o njemu, životu mu, tako jednostavnom, siromaškom, a opet tako skrivenom od drugih, čak i onih njemu fizički najbližih. Kao da je i sam sebe tražio sve te godine svoga života. Kada se čita njegova rana poezija, utisak je kao da su to vježbe iz fuga, samo mnogo slobodnije, jer učenik i neće da podliježe strogoj matematičkoj logici muzike, tako ne bi mogao da stigne do sebe, a upravo se njegovi stihovi oko toga neprekidno lome, gomilaju, nestaju i vraćaju. To je toliko jedinstveno, da postaje za čitaoca takođe opsesivno. Ladin prenosi svoju potragu upravo na čitaoca. Istovremeno, kad ga vidiš među drugim pjesnicima, gdje se on osjeća sasvim prijatno i prirodno, pričinjava ti se kao da je ipak zalutao i da je cijeli njegov život neprekidno lutanje. Lutanje fizičko i lutanje pjesničko koje je prikriveno traganje. Za čim? Za uzvišenim, od prvog dana. Kao što je Šop tražio i našao svog Isusa, tako je i Ladin našao svoj smisao u jeziku, gotovo kao kakav klasični muzičar. Ali i isposnik poput svetog Franje Asiškog.
Pisao sam o Ladinu više puta, različitim povodima, ali sada želim da dodam početak početaka, koji seže u vrijeme mog boravka u Sarajevu i studiranja. Jer život svakog od nas je cjelovit, mi možemo iz njega ponešto izbaciti, ili će to uraditi drugi, ko zna zbog čega, ali kad se sve slegne, to što je izbačeno ponovo se pojavi. Pišem o Iliji Koziću Ladinu, pomalo i mome zemljaku, Krajišniku. Prošao je prije mene ovim prostorom, taj njegov put je zagonetka, neka takav i ostane. Ali ono što znamo vrijedi i da kažemo.
Sa Ladinom sam se upoznao još u vrijeme studiranja. Desilo se to slučajno, zato što sam stanovao u njegovoj blizini, na Grbavici, gdje je stanovao i pjesnik Nikola Martić. Evo kako sam ja to zapisao naknadno, tačno 25. 1. 1975. godine.
Moj prvi susret sa Ilijom Kozićem – Ladinom. Otišao sam do Nikole Martića, u podrum zgrade u ulici Đure Salaja 25, u Sarajevu. Tamo gdje treba da bude smješten ogrjev i nekorisne stvari, živio je jedan mladi čovjek, pjesnik, naizgled snažne fizičke konstrukcije, ali sklon pobolijevanju – Nikola Martić. Bar se meni tako činilo kada sam ga viđao, izgledao mi je premršav. Pitao sam se da li on jede, i šta jede? Koliko puta na dan jede? Od honorara koji sam dobijao od tekstića u „Našim danima“, gdje sam redovno nešto objavljivao, svaki put kupio bih voća i keksa kao da idem u bolnicu na obilazak bolesnika. Kaput na njemu, izgledao je kao na čiviluku, krupne kosti odavale su njegovo hercegovačko porijeklo, ili se to meni samo činilo pošto sam znao da je iz tih prostora koji ga i pjesnički opsjedaju, kao „zemlja Humska“. Bio mi je veoma drag. Kad god bih ga vidio, osjećao sam se nekako posebno, kao da vidim nekog od velikih francuskih ili ruskih pjesnika. Bio im je toliko blizak, naročito Sen-Džon Persu, čije je „Morekaze“ preveo Bora Radović, nekako tih godina. Odlaskom iz Sarajeva, udaljio sam se i od Martića, naročito poslije njegovih nekih javljanja u štampi. A možda mu je to bilo prišiveno više politički.
I tako, jednog dana, da li sam došao tamo sam, ili još s nekim, ne znam, ali uđoh u drugu prostoriju, gdje vidjeh čovjeka koji je ležao u nekakvim prnjama, ćebadima, jorganima, na žičanom krevetu, dok je u drugom uglu bio nečiji ugalj. Izgledao je bolesno, tip iz romana Dostojevskog, poput Rodiona Romanoviča Raskoljnikova. Gledao me je radoznalo, i odmah se predstavio kao pjesnik Ladin. Baš tako: Pjesnik Ladin! Nisam bio ništa pročitao od njega, zato ga nisam naročito ozbiljno ni primio kao pjesnika, ali bilo je nečega u njegovoj ličnosti što je plijenilo pažnju, to siromaštvo i neka predanost poeziji koju sam brzo otkrio. Dobro, ovaj podrum privlačio je pjesnike, uglavnom moje vršnjake. Nešto dalje, na Grbavici, stanovao je i Josip Osti – Pepi, kod koga sam ponekad navraćao.
Nekoliko pitanja rojilo se u mojoj glavi, bez ikakvog odgovora. Znao sam za jednu dopisnicu koju je Ladin bio uputio Maku Dizdaru, tadašnjem glavnom uredniku časopisa „Život“, i čestitao mu Novu godinu. Čudio sam se tom djetinjem rukopisu, tim nesigurnim slovima koje, izgledalo je, mora da piše polupismen čovjek, ili neka preosjetljiva duša. Ko je pisao, dakle? Rekoše mi, to je neobičan čovjek, neki nepriznati pjesnik Ladin. Kasnije, za njega se zauzeo Anđelko Vuletić, ali nije bio primljen u Udruženje književnika BiH. Tu se bila razvila silna polemika, kojoj je po strani bio sam Ladin, njega sve to uopšte nije doticalo. Kasnije, kad sam već otišao iz Sarajeva, prvo u vojsku potom u Banjaluku, eto njegove prve knjige „Prije tebe ničeg nema“, potom za mene veoma značajna zbirka „Od neba naovamo“. Gotov pjesnik! Neobičan, kao što je i njegov mlado-penzionerski život bio neobičan. Ali toliko autentičan da mu se pjesnički dar ne može osporiti. Vraćam se tom prvom danu našeg poznanstva.
Govorili smo prijateljski toga dana, u podrumu, u kome je nastavio da stanuje godinama, sve dok nije Nikola Martić dobio pravi stan. Potom se odselio u Split, uglavnom zbog zdravstvenih razloga njegove cijele porodice. Govorili smo toga dana, Ladin i ja, najviše o Fransoa Vijonu, i uvjerio me je taj čovjek u ritama, koji nije ustajao iz svoga kreveta, da poznaje francusku poeziju. Oko njega sve je bilo i jadno i golo, izobilje se vidjelo samo u broju opušaka. Demonska prostorija. Izašao sam iz nje kao iz nekog drugog svijeta, te su mi se dvije Nikoline sobice učinile kao Misir, i mislio sam u svojoj naivnosti i svome ožalošćenom srcu, kako je lijepo tu živjeti i da bih se i ja tu dobro osjećao. O kakvoj sam to dobroti mislio?! Nikola je završavao svoju poemu „Znamen“, okupiran njome, svakom riječi, kao neki nov, sada naš, Sen-Džon Pers. Zapravo, bio sam zadivljen njihovom predanošću poeziji i samo poeziji. To se nije moglo naučiti. S tim se moraš roditi.
Na kraju ovog osvrta kojim želim još jednom da pohvalim i preporučim ovu knjigu, jedna od Ladinovih „ratnih“ pjesama, kratka i bolna. I sve ostale iz tog vremena su zaista bolne i sjajne. Plijene svojim minimalizmom, svojom usredsređenošću na odnos čovjeka i njegove sudbine.
Ljubav u kolibi
Ilija Ladin, Ljubav u kolibi; Odabrao i uredio Željko Ivanković; Art Rabic, Sarajevo, 2020.
Ljubav u kolibi
Od čega žive djeca u kolibi?
Djeca moja
Žive od ljubavi
Ljubav moja
Živi od pjesme
A pjesma
Od početka svijeta
Od čega žive vrapci pred kolibom?
Vrapci moji
Žive od moje ljubavi
Ljubav moja
Živi od pjesme
A pjesma
Od početka
Svijeta
Ja nisam kukac ženo
U ime ljudske vrste velim:
Prvo ljubav
A onda objed!
Ilija Ladin, „Ljubav u kolibi“
Ovu najnoviju knjigu izabrane poezije Ilije Ladina priredio je pjesnik, njegov bliski sagovornik i urednik, Željko Ivanković. Sve što je u nju stalo, Ivanković je lijepo rasporedio, tako da se cijela knjiga čita kao jedinstvo života i pjevanja Ilije Kozića Ladina. Skraćujući i svoj izvrstan predgovor, Ivanković je dao okvir pristupa, ali osjeća se da je on izabrao za ovo izdanje samo ono što je suština posmatranja života i odnosa prema poeziji našeg značajnog pjesnika i druga s kojim smo se povremeno viđali, razgovarali, slušali ga kako govori svoje stihove, kako uopšte govori bilo šta. Bili smo savremenici. Zato je dobro što je u ovoj knjizi i izbor sjećanja i anegdota iz života Ilije Ladina. Neke sam znao, neke prvi put sada pročitao i uživao u njima. Naročito je lijepa priča pod naslovom „Prijatelj drag“, u kojoj se vidi cijelo biće Ilije Ladina, koji se jednog dana pojavio u Zagrebu, u Kulturno umjetničkom društvu „Ivan Goran Kovačić“, zato što je pročitao moto njegovih dana „Niko da ne dođe do prijatelj drag“. Ladin je to smatrao pozivom da dođe i on. Anegdote oživljavaju mrtvog čovjeka, pogotovo ako si ga poznavao i ta priča dopunjava poeziju, koja je jednako živa kao u vremenu Ladinovog svjetovnog života. A taj život je čudo sam po sebi, i ostaje zagonetan i nama upućenijim od drugih. Na primjer, školovanje, teško je naći podatke gdje se školovao. Ja sam pokušao da nađem u banjalučkoj Gimnaziji ali nisam uspio. Bar ne u monografijama koje navode bivše učenike. Naravno, za njegovu poeziju to nije pretjerano važno, ali pisac je radoznao da otkrije što više o čovjeku koji je otišao a njegovo djelo i dalje je tu. Šta se desilo sa njegovom porodicom, sa ocem Ladom od koga je preuzeo ime. Više ga je volio od svog prezimena Kozić. Pa su i u tome bili česti nesporazumi.
Ovo džepno izdanje, po samoj koncepciji je posebno, ali dovoljno i informativno i ispunjeno pjesmama koje dobro reprezentuju Ladinov pjesnički opus. To svakako nije bilo lako, pjesnik se kod svakog izbora ukazuje pomalo drugačiji. Ivanković je to uradio znalački i odabrao poeziju koju on smatra bitnom da bi se Ilija Ladin predstavio onim najboljim što je stvorio. To se prvenstveno odnosi na ratni period, kada se Ladinove pjesme iz dvije izuzetne zbirke otkidaju od njega kao bolni kuršumi, ali pjesnički, jezički tako čiste, tako izdignute iz ratne buke i bijesa, sa stalnim osjećanjem da je između zemlje i neba, između ovog života u ratu i onog negdje u nebesima koja su otvorena i čekaju. Tamo će nastaviti svoje razgovore sa Bogom.
O Iliji Koziću Ladinu može se pisati i pisati, baš onako kako je on pisao svoje pjesme, dotjerujući ih i kvareći, ponavaljajući osnovne teme napisane u svetim knjigama, znane i zaboravljane, u stvari, sve same suštine onoga što se zove ljudsko življenje kroz milenijume. Obradujem se svakom novom izboru poezije Ilije Ladina, obradujem se svakom napisu o njemu, životu mu, tako jednostavnom, siromaškom, a opet tako skrivenom od drugih, čak i onih njemu fizički najbližih. Kao da je i sam sebe tražio sve te godine svoga života. Kada se čita njegova rana poezija, utisak je kao da su to vježbe iz fuga, samo mnogo slobodnije, jer učenik i neće da podliježe strogoj matematičkoj logici muzike, tako ne bi mogao da stigne do sebe, a upravo se njegovi stihovi oko toga neprekidno lome, gomilaju, nestaju i vraćaju. To je toliko jedinstveno, da postaje za čitaoca takođe opsesivno. Ladin prenosi svoju potragu upravo na čitaoca. Istovremeno, kad ga vidiš među drugim pjesnicima, gdje se on osjeća sasvim prijatno i prirodno, pričinjava ti se kao da je ipak zalutao i da je cijeli njegov život neprekidno lutanje. Lutanje fizičko i lutanje pjesničko koje je prikriveno traganje. Za čim? Za uzvišenim, od prvog dana. Kao što je Šop tražio i našao svog Isusa, tako je i Ladin našao svoj smisao u jeziku, gotovo kao kakav klasični muzičar. Ali i isposnik poput svetog Franje Asiškog.
Pisao sam o Ladinu više puta, različitim povodima, ali sada želim da dodam početak početaka, koji seže u vrijeme mog boravka u Sarajevu i studiranja. Jer život svakog od nas je cjelovit, mi možemo iz njega ponešto izbaciti, ili će to uraditi drugi, ko zna zbog čega, ali kad se sve slegne, to što je izbačeno ponovo se pojavi. Pišem o Iliji Koziću Ladinu, pomalo i mome zemljaku, Krajišniku. Prošao je prije mene ovim prostorom, taj njegov put je zagonetka, neka takav i ostane. Ali ono što znamo vrijedi i da kažemo.
Sa Ladinom sam se upoznao još u vrijeme studiranja. Desilo se to slučajno, zato što sam stanovao u njegovoj blizini, na Grbavici, gdje je stanovao i pjesnik Nikola Martić. Evo kako sam ja to zapisao naknadno, tačno 25. 1. 1975. godine.
Moj prvi susret sa Ilijom Kozićem – Ladinom. Otišao sam do Nikole Martića, u podrum zgrade u ulici Đure Salaja 25, u Sarajevu. Tamo gdje treba da bude smješten ogrjev i nekorisne stvari, živio je jedan mladi čovjek, pjesnik, naizgled snažne fizičke konstrukcije, ali sklon pobolijevanju – Nikola Martić. Bar se meni tako činilo kada sam ga viđao, izgledao mi je premršav. Pitao sam se da li on jede, i šta jede? Koliko puta na dan jede? Od honorara koji sam dobijao od tekstića u „Našim danima“, gdje sam redovno nešto objavljivao, svaki put kupio bih voća i keksa kao da idem u bolnicu na obilazak bolesnika. Kaput na njemu, izgledao je kao na čiviluku, krupne kosti odavale su njegovo hercegovačko porijeklo, ili se to meni samo činilo pošto sam znao da je iz tih prostora koji ga i pjesnički opsjedaju, kao „zemlja Humska“. Bio mi je veoma drag. Kad god bih ga vidio, osjećao sam se nekako posebno, kao da vidim nekog od velikih francuskih ili ruskih pjesnika. Bio im je toliko blizak, naročito Sen-Džon Persu, čije je „Morekaze“ preveo Bora Radović, nekako tih godina. Odlaskom iz Sarajeva, udaljio sam se i od Martića, naročito poslije njegovih nekih javljanja u štampi. A možda mu je to bilo prišiveno više politički.
I tako, jednog dana, da li sam došao tamo sam, ili još s nekim, ne znam, ali uđoh u drugu prostoriju, gdje vidjeh čovjeka koji je ležao u nekakvim prnjama, ćebadima, jorganima, na žičanom krevetu, dok je u drugom uglu bio nečiji ugalj. Izgledao je bolesno, tip iz romana Dostojevskog, poput Rodiona Romanoviča Raskoljnikova. Gledao me je radoznalo, i odmah se predstavio kao pjesnik Ladin. Baš tako: Pjesnik Ladin! Nisam bio ništa pročitao od njega, zato ga nisam naročito ozbiljno ni primio kao pjesnika, ali bilo je nečega u njegovoj ličnosti što je plijenilo pažnju, to siromaštvo i neka predanost poeziji koju sam brzo otkrio. Dobro, ovaj podrum privlačio je pjesnike, uglavnom moje vršnjake. Nešto dalje, na Grbavici, stanovao je i Josip Osti – Pepi, kod koga sam ponekad navraćao.
Nekoliko pitanja rojilo se u mojoj glavi, bez ikakvog odgovora. Znao sam za jednu dopisnicu koju je Ladin bio uputio Maku Dizdaru, tadašnjem glavnom uredniku časopisa „Život“, i čestitao mu Novu godinu. Čudio sam se tom djetinjem rukopisu, tim nesigurnim slovima koje, izgledalo je, mora da piše polupismen čovjek, ili neka preosjetljiva duša. Ko je pisao, dakle? Rekoše mi, to je neobičan čovjek, neki nepriznati pjesnik Ladin. Kasnije, za njega se zauzeo Anđelko Vuletić, ali nije bio primljen u Udruženje književnika BiH. Tu se bila razvila silna polemika, kojoj je po strani bio sam Ladin, njega sve to uopšte nije doticalo. Kasnije, kad sam već otišao iz Sarajeva, prvo u vojsku potom u Banjaluku, eto njegove prve knjige „Prije tebe ničeg nema“, potom za mene veoma značajna zbirka „Od neba naovamo“. Gotov pjesnik! Neobičan, kao što je i njegov mlado-penzionerski život bio neobičan. Ali toliko autentičan da mu se pjesnički dar ne može osporiti. Vraćam se tom prvom danu našeg poznanstva.
Govorili smo prijateljski toga dana, u podrumu, u kome je nastavio da stanuje godinama, sve dok nije Nikola Martić dobio pravi stan. Potom se odselio u Split, uglavnom zbog zdravstvenih razloga njegove cijele porodice. Govorili smo toga dana, Ladin i ja, najviše o Fransoa Vijonu, i uvjerio me je taj čovjek u ritama, koji nije ustajao iz svoga kreveta, da poznaje francusku poeziju. Oko njega sve je bilo i jadno i golo, izobilje se vidjelo samo u broju opušaka. Demonska prostorija. Izašao sam iz nje kao iz nekog drugog svijeta, te su mi se dvije Nikoline sobice učinile kao Misir, i mislio sam u svojoj naivnosti i svome ožalošćenom srcu, kako je lijepo tu živjeti i da bih se i ja tu dobro osjećao. O kakvoj sam to dobroti mislio?! Nikola je završavao svoju poemu „Znamen“, okupiran njome, svakom riječi, kao neki nov, sada naš, Sen-Džon Pers. Zapravo, bio sam zadivljen njihovom predanošću poeziji i samo poeziji. To se nije moglo naučiti. S tim se moraš roditi.
Na kraju ovog osvrta kojim želim još jednom da pohvalim i preporučim ovu knjigu, jedna od Ladinovih „ratnih“ pjesama, kratka i bolna. I sve ostale iz tog vremena su zaista bolne i sjajne. Plijene svojim minimalizmom, svojom usredsređenošću na odnos čovjeka i njegove sudbine.
ŽIVOT JE U TIJELU
Jeste
i u duši je
Ali si je ostavio sa katekizmom
Jeste
I u duhu je
Ali si ga ostavio u biblioteci
Sad je u tijelu
I ti tijelo spašavaš