Taras Prohasko, Iz toga se da sačiniti nekoliko pripovijedaka (2005)
Taras Prohasko pripadnik je generacije spisateljica i spisatelja koja je na scenu stupila nakon stjecanja ukrajinske nezavisnosti. No njegova su sjećanja još uvijek jasno osobno vezana uz doba Sovjetskog Saveza. To razdoblje ukrajinske povijesti vezano je uz niz traumatskih iskustava, a Prohasko si postavlja kompleksan zadatak fragmentarnoga proučavanja obiteljske povijesti prelomljeno upravo kroz prizmu te traume. Mjesto zbivanja romana (makar nevoljko stavljam oznaku „roman“ uz ovu hibridnu knjigu priznajem kritičarsku i znanstvenu nemoć da je preciznije odredim) je Zakarpatje i njegovo središte Stanislau, kasnije Ivano-Frankovsk (sjetit ćemo se, tamo svoje tekstove smješta i Jurij Andruhovič koji se na jednome mjestu pojavljuje i u ovoj knjizi).
Knjiga se sastoji iz dva dijela (dvije pripovijetke?). Prva, naslovna i druga Kako sam prestao biti spisateljem povezane su labavo, autobiografskim vezama. Pripovjedač u prvoj sklapa i rasklapa povijest vlastite obitelji slijedeći je kroz tri generacije, ali s jasnom koncentracijom na svoj vlastiti život. Samu je priču teško složiti i pridati joj makar i najmanju komponentu kronologije. Razlog je tomu konzekventno korištenje fragmentarnosti. Ona nije samo prisutna kao središnji element tekstualnosti, već je razvidna i u grafičkome oblikovanju. Naime, prazna mjesta između dva fragmenta nisu ograničena vidljivim ortografskim prekidom. Naprotiv, prethodni se fragment, bez obzira na bjelinu, nastavlja u sljedećemu. Iz takve se narativne konstelacije veoma postupno gradi cjelovitija slika u koju se unose detalji iz raznih područja svijeta života. U postupku tipičnom za postmodernu prozu kontingentno se stapaju dijelovi koji u uzajamnu vezu dovode zbivanja iz makro- i mikropovijesti, dok se istovremeno pokazuje njihova razdvojenost. U kolikoj mjeri se turbulencije iz teškoga dvadesetog stoljeća odražavaju na ljude koji obitavaju na njegovome rubu, shvaćenom i u geografskom i u individualnome smislu? Pitanje koje se postavlja pred pripovjedača sažima najtežu dilemu: Kako se odnositi prema krupnim zbivanjima kada se zna da svako, pa i najmanje, djelovanje, da svako dopuštanje da se individuu u njih uvuče vodi neposredno u tragediju? Dobro, možda je tragedija preteška riječ, kada se upotrijebi za „bezimene historijske junake“, ali u svakom slučaju nesreću, neku malu katastrofu.
Pripovjedačevi djed i baka upoznaju se u vrijeme Prvog svjetskog rata u Austriji, u Gmündu, sabirnom logoru za Ukrajince iz Galicije u kojemu baka radi kao medicinska sestra, a djed „iz meni nepoznatih razloga“ dolazi tamo. „Tada su došle Alpe, traume, novembarski ustanak, ukrajinsko-galicijska armija, zarobljeništvo, barake, smrt rođaka i prijatelja, raspad Imperije, studij u Beču, djeca, sljedeći rat i ostatak dvadesetog stoljeća.“ Djed umire prije nego što će se roditi pripovjedačev otac (Holodomor? Staljinske čistke?), koji završava u zatvoru, dok sin, kao i njegov brat, dolazi u stalne sukobe s vlastima, s policijom, s KGB-om. Novija ukrajinska povijest upliće se u obiteljsku pripovijest kroz učešće strica Mihasa u Ukrajinskoj ustaničkoj vojsci (to su oni „nacisti“, Banderovci, od kojih povjesničar-amater želi osloboditi suvremenu Ukrajinu) i s tim povezanim progonom u Sibir. Na taj se način povijest obitelji formira kao povijest otpora rusifikaciji i uništenju ukrajinskog nacionalnog identiteta.
Na drugoj se strani ovoga romana nalazi onaj autobiografski dio teksta u kojemu se Prohasko bavi svojim spisateljstvom, sadašnjošću obitelji (tako srećemo i njegovoga brata, psihoanalitičara i autora Jurka, jednog od zanimljivijih tumača trenutačnoga „stanja“ u Ukrajini), ali i odnosima s drugim spisateljicama i spisateljima (osobito je dirljiv mali hommage posvećen Bohumilu Hrabalu). Književna povijest same Ukrajine u tekstu ne igra osobitu ulogu – Prohasko je uronjen u sadašnjost. Tako se iz fragmenata polako sastavlja lijepa, povremeno i nelijepa, priča iz koje možemo učiti, ali istovremeno i uživati u elegantnome stilu i vještom raspoređivanju pripovjednih ulomaka. Taras je Prohasko ispisao redove iz kojih se u naznakama prepoznaju ljepota zemlje, snaga njezine povijesti i isprepletenost s bliskim kulturama Srednje Europe. Za rusku u ovoj knjizi, s pravom, nema mjesta. Ona pripada, govoreći s Kunderom, negdje drugdje.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/10
Taras Prohasko, Iz toga se da sačiniti nekoliko pripovijedaka (2005)
Taras Prohasko pripadnik je generacije spisateljica i spisatelja koja je na scenu stupila nakon stjecanja ukrajinske nezavisnosti. No njegova su sjećanja još uvijek jasno osobno vezana uz doba Sovjetskog Saveza. To razdoblje ukrajinske povijesti vezano je uz niz traumatskih iskustava, a Prohasko si postavlja kompleksan zadatak fragmentarnoga proučavanja obiteljske povijesti prelomljeno upravo kroz prizmu te traume. Mjesto zbivanja romana (makar nevoljko stavljam oznaku „roman“ uz ovu hibridnu knjigu priznajem kritičarsku i znanstvenu nemoć da je preciznije odredim) je Zakarpatje i njegovo središte Stanislau, kasnije Ivano-Frankovsk (sjetit ćemo se, tamo svoje tekstove smješta i Jurij Andruhovič koji se na jednome mjestu pojavljuje i u ovoj knjizi).
Knjiga se sastoji iz dva dijela (dvije pripovijetke?). Prva, naslovna i druga Kako sam prestao biti spisateljem povezane su labavo, autobiografskim vezama. Pripovjedač u prvoj sklapa i rasklapa povijest vlastite obitelji slijedeći je kroz tri generacije, ali s jasnom koncentracijom na svoj vlastiti život. Samu je priču teško složiti i pridati joj makar i najmanju komponentu kronologije. Razlog je tomu konzekventno korištenje fragmentarnosti. Ona nije samo prisutna kao središnji element tekstualnosti, već je razvidna i u grafičkome oblikovanju. Naime, prazna mjesta između dva fragmenta nisu ograničena vidljivim ortografskim prekidom. Naprotiv, prethodni se fragment, bez obzira na bjelinu, nastavlja u sljedećemu. Iz takve se narativne konstelacije veoma postupno gradi cjelovitija slika u koju se unose detalji iz raznih područja svijeta života. U postupku tipičnom za postmodernu prozu kontingentno se stapaju dijelovi koji u uzajamnu vezu dovode zbivanja iz makro- i mikropovijesti, dok se istovremeno pokazuje njihova razdvojenost. U kolikoj mjeri se turbulencije iz teškoga dvadesetog stoljeća odražavaju na ljude koji obitavaju na njegovome rubu, shvaćenom i u geografskom i u individualnome smislu? Pitanje koje se postavlja pred pripovjedača sažima najtežu dilemu: Kako se odnositi prema krupnim zbivanjima kada se zna da svako, pa i najmanje, djelovanje, da svako dopuštanje da se individuu u njih uvuče vodi neposredno u tragediju? Dobro, možda je tragedija preteška riječ, kada se upotrijebi za „bezimene historijske junake“, ali u svakom slučaju nesreću, neku malu katastrofu.
Pripovjedačevi djed i baka upoznaju se u vrijeme Prvog svjetskog rata u Austriji, u Gmündu, sabirnom logoru za Ukrajince iz Galicije u kojemu baka radi kao medicinska sestra, a djed „iz meni nepoznatih razloga“ dolazi tamo. „Tada su došle Alpe, traume, novembarski ustanak, ukrajinsko-galicijska armija, zarobljeništvo, barake, smrt rođaka i prijatelja, raspad Imperije, studij u Beču, djeca, sljedeći rat i ostatak dvadesetog stoljeća.“ Djed umire prije nego što će se roditi pripovjedačev otac (Holodomor? Staljinske čistke?), koji završava u zatvoru, dok sin, kao i njegov brat, dolazi u stalne sukobe s vlastima, s policijom, s KGB-om. Novija ukrajinska povijest upliće se u obiteljsku pripovijest kroz učešće strica Mihasa u Ukrajinskoj ustaničkoj vojsci (to su oni „nacisti“, Banderovci, od kojih povjesničar-amater želi osloboditi suvremenu Ukrajinu) i s tim povezanim progonom u Sibir. Na taj se način povijest obitelji formira kao povijest otpora rusifikaciji i uništenju ukrajinskog nacionalnog identiteta.
Na drugoj se strani ovoga romana nalazi onaj autobiografski dio teksta u kojemu se Prohasko bavi svojim spisateljstvom, sadašnjošću obitelji (tako srećemo i njegovoga brata, psihoanalitičara i autora Jurka, jednog od zanimljivijih tumača trenutačnoga „stanja“ u Ukrajini), ali i odnosima s drugim spisateljicama i spisateljima (osobito je dirljiv mali hommage posvećen Bohumilu Hrabalu). Književna povijest same Ukrajine u tekstu ne igra osobitu ulogu – Prohasko je uronjen u sadašnjost. Tako se iz fragmenata polako sastavlja lijepa, povremeno i nelijepa, priča iz koje možemo učiti, ali istovremeno i uživati u elegantnome stilu i vještom raspoređivanju pripovjednih ulomaka. Taras je Prohasko ispisao redove iz kojih se u naznakama prepoznaju ljepota zemlje, snaga njezine povijesti i isprepletenost s bliskim kulturama Srednje Europe. Za rusku u ovoj knjizi, s pravom, nema mjesta. Ona pripada, govoreći s Kunderom, negdje drugdje.