Moglo je biti 1999. ili 2000. godine kad sam u Tesliću upoznao Muhameda Pekmeza. U hotelu „Kardial“ održavala se trodnevna sesija tada prilično normalnog „Kruga 99“; pare su tada takvim organizacijama svakodnevno padale s nebesa pa što se iz Sarajeva ne bi trknulo na jedan fin vikend, tijekom kojeg će se malo pričati o demokraciji, a malo više brčkati u kupolastom bazenu i bančiti u obližnjim restoranima po čijim su stolovima, da, stolovima, uz pratnju gromoglasnih harmonikaša, po svu večer srneće gipko skakutale pjevačice i plesačice pristigle čak iz Bugarske. Sjećam se da je „Dnevni avaz“ baš jednog od tih dana na naslovnici donio najavu članka o tome kako se u Republici Srpskoj bilježi sve više slučajeva gladi, da ljudi tamo već odavno jedu travu i korijenje i da „manji entitet“, kako mu sarajevski mediji i danas „tepaju“, neće dugo.
Muhamed Pekmez je po svemu bio fin mladi čovjek, snimatelj tona na Radiju BiH, a ja sam tada radio za bosanskohercegovački servis „Glasa Amerike“. O bugarskim plesačicama smo slušali ushićene komentare vrlih intelektualaca iz „Kruga 99“, vidjeli ih nismo, a nije nas bilo ni u skupini intelektualnih veličina koje su se jedne večeri zaputile u obližnju javnu kuću, kakvih je tad po našoj zemlji bilo na sve strane. Neko je dao ideju, nabrzinu su otišli, a još brže se, k’o pokisli, vratili: „sforovci“ su uglednu instituciju s djelatnicama iz, kako su prije odlaska doznali, Moldavije i Ukrajine, zakupili za cijeli vikend pa ih je, umjesto neke Marinele ili Oxane, ispred ulaza dočekao vojnik SFOR-a; nasmijan, tȁ proći će i njegova dežura pa će i on, i ovako i onako, unutra.
Ne znam kako smo, ali to je tada i tako zauzimalo barem pola tema među ljudima u BiH, Muhamed i ja došli do rata i naših uloga u njemu. Ispričao ja njemu o sebi, pa priča i on meni o sebi. Ispostavit će se da je dobar dio rata proveo u mom zavičaju.
– To ti je selo između Fojnice i Kreševa, daleko od svega, ispod brda gdje je poginuo Džemal Bijedić.
Tako mi, otprilike, mirno zbori Muhamed, dodajući da sigurno ne znam ta sela u planini, a ja ga uvjeravam da ih itekako znam i bodrim ga da nastavi. Bio je u nekakvoj jedinici što je k’o fole stalno bila u pripravnosti; momci su, međutim, uglavnom bili iz medijskog, umjetničkog i srodnih miljea i dobro su znali da – liniju prema Kreševu držali su neki drugi pripadnici Armije RBiH – za njih nikad neće biti nikakve uzbune ni okršaja. Nisu bili lijeni, čak su se, pričao mi je, dobro potrudili dok su počistili dvorište i crkvu Gospe Snježne u kojoj je, iako su snage službeno multi-ovo i multi-ono Armije BiH pri osvajanju sela zatekle samo dvojicu nemoćnih staraca, mecima bilo izrešetano sve u što je metak mogao. Nekoliko rafala primila je i lice brončane Gospe ispred crkve, a jedan joj je gustim rafalom presjekao na molitvu sklopljene ruke. Nekom nije bilo mrsko – teško je odgonetnuti i kako je to uopće izvedeno! – nasred pročelja, visoko iznad ulaza, ispisati grafite toliko ružne da ih ovdje nema smisla citirati. Mogao bih jer, eno, opet stidljivo proviruju ispod kreča. Muhamed i njegovi kamaradi su, naime, iz neke od sedamdesetak odreda katoličkih kuća donijeli kreča i prefarbali ih, a malo nakon što je akcija čišćenja bila gotova, u selo je stigla ekipa državne televizije i snimila prilog o tome kako se pripadnici multi-kulti Armije brižljivo odnose spram katoličkih bogomolja. O tome čiji nered su rješavali Muhamed i ostali nije, naravno, rečena nijedna riječ.
Muhamed gleda nekud ustranu, valjda u bazen, pa i ne primjećuje moje uzbuđenje; teška je priča o ratu, šta fali razblažiti je pogledom na doduše rijetke mlađe kupačice. Jedva mu uspijevam izustiti da je to on rat proveo u mom selu, na što se trgne, čak i pomalo unezgodi, ali, nakon što ga smirim osmijehom – rat je, kao da nas je neko pitao gdje ćemo ga provesti! – nastavlja. Bili su grupirani u nekoliko boljih kuća, a on je bio u jednoj, tridesetak metara od asfalta, uz potočić koji ljeti presuši.
E sad… To je baš ova kuća u kojoj živim već drugu godinu, i, evo, ponukan Triptihom o Kristu, ocu, domovini Glorije Lujanović, pišem ovaj gorki tekstić. Selo se zove Deževice i nadaleko je poznato po Vrelu (Vodi) svetog Jakova Markijskog koji je, po predaji, u vrijeme dok je bio vikar Bosanske franjevačke vikarije, u prvoj polovici 15. stoljeća, primjerom svjedočeći danas davno nestalo fratarsko siromaštvo, obitavao u pećini malo iznad posljednjih kuća u selu. U dnu pećine je stajaća voda čija razina je uvijek ista osim nakon ljetnih mladih nedjelja, kad u selo nahrupi po nekoliko tisuća vjernika i gotovo svaki kući ponese barem bocu vode iz pećine. Narod ju je – taj se naziv, nažalost, gotovo sasvim zametnuo – oduvijek zvao Grozničavca i mnogi nimalo ne dvoje oko njene ljekovitosti, što ima i racionalno objašnjenje: svud okolo su bogata rudna područja (zato su Deževice za srednjovjekovlja bile jedno od sjedišta bosanskih kraljeva i imale svoj franjevački samostan, jer je uvijek bilo, što bi reci ‘vamo jedan, „…gdje ima ruda, ima posla, gdje ima posla, ima i para, a gdje ima para, eto i fratara…“), a glavni izvor, s koga se danas flašira popularna voda „Nevra“, oduvijek je bio znan pod imenom „Zdrâvo vrelo“. Na bukvi iznad ulaza u pećinu, u koju su oduvijek zalazili svi, a ne samo katolici, neko je u ono nedoba urezao „Alijina voda“; iako je prošlo 30 godina, slova se još naziru.
(Da, križ sa 33 rupe od metaka koji je stajao na oltaru dok je papa Franjo služio misu u Sarajevu doista je iz Deževica i do srpnja 1993. i oslobađanja sela od njegovih stanovnika, kao što su drugdje Hrvati oslobađali sela od njihovih bošnjačkih žitelja, kočoperio se navrh zvonika. Drveni je i pomalo je čudno da nije istrunuo; možda ga je – ne bi me čudilo, u njemu vidjeh puno dobrine – baš moj vrli drug Muhamed iz krša na travnjaku ispred crkve pokupio i odložio u neki mračni crkveni zakutak.
I da, moram, cijeneći pjesničku slobodu i sve što uz nju ide, naglasiti da križ rafalom sa zvonika nisu skinuli mudžahedini / Kad su silazili s Pogorelice, frka s pogoreličkom iranskom bratijom desit će se tek tri godine kasnije, nego pripadnici multi-kulti Armije. Bude mi ponekad žao tih sirotih mudžahedina, oni su sad, k’o biva, krivi za sve.)
Pjeva Glorija grko o tome kako na trgu kod bana (Jelačića, tj. u Zagrebu) niko ne zna za Deževice i Srednju Bosnu. Oko toga nema nimalo dvojbe, ali zašto je to tako? Zanimljive stvari nerijetko se doznaju na mjestima koja s njima nemaju baš nikakve veze. Ova druga će mi biti objašnjena u Karaševu (Caraşova), u Rumunjskoj. Tamo ću se zateći u svibnju 2008., kao izlagač na Međunarodnom simpoziju za balkansku dijalektologiju „Interkulturalnost, interferencije i današnje lingvističke stvarnosti“. Karaševo je inače središnje mjesto područja od sedam sela koja nastanjuju karaševski Hrvati pa će iz Bukurešta na skup prispjeti, osim čistačice i kuharice, valjda kompletno hrvatsko veleposlanstvo, predvođeno Ivicom Maštrukom, „jedinim veleposlanikom među ambasadorima i jedinim ambasadorom među veleposlanicima“; tako nam se predstavio jer je, prije nego što će postati hrvatski, bio i jugoslavenski diplomat.
U ekipi iz Bukurešta našao se i otpravnik poslova u Veleposlanstvu, Dragan Đurić, prije (i poslije) toga dugogodišnji novinar „Nacionala“, ali i dugogodišnji (po svemu uspješni) hrvatski diplomat. Ne znam kako je na kraju riješeno, ali se sjećam da se prije nekoliko mjeseci po hrvatskim medijima razvlačio jedno 67. ili bijaše 106. nastavak populističkog serijala za maloumne Hrvate „Plenković vs. Milanović“, a epizoda se zvala „(Ne)imenovanje Dragana Đurića za konzula RH u Tuzli“. Našao mu, naime, Plenković strašnu i nepremostivu manu da je Srbin.
U Karaševu je atmosfera bila kao prepisana iz Balaševićevog pjesmuljka „Al’ se nekad dobro jelo“. Domaće vino je odlično, a ţuică, kako rumunjski jezik imenuje rakiju šljivovicu, još bolja. Razvezali se jezici pa i tu u neko doba na red dolazi neizbježna priča o ratu. Ne mogu, naravno, pogotovo što sam i sam (pre)dugo u novinarstvu, da Dragana ne priupitam zašto njegov „Nacional“ svako malo piše o zločinima Hrvata nad Bošnjacima u Srednjoj Bosni, a nigdje nijednog teksta o zločinima Bošnjaka nad Hrvatima u istoj toj Srednjoj Bosni, kojih nije bilo nimalo manje.
– Eh, prijatelju… – odmahuje – teške su to teme…
Društvo za stolom koju sekundu šuti, a onda nekoliko glasova navaljuje na Đurića da nastavi, što on, mada pomalo nevoljko, i čini. Elem, bio je obični radni dan neke od prvih poratnih godina kad je svima koji su se zatekli u redakciji „Nacionala“ stigla obavijest o izvanrednom redakcijskom sastanku, zakazanom za točno u podne. O čemu je riječ nisu uspjeli doznati, znao je samo tadašnji glavni urednik (ime mu ne zapamtih). Sastanak je trajao ni pet minuta: kad su se novinari u podne sakupili, urednik im smrsio nešto što nije imalo ni glave i repa, ali je posljednja rečenica bila vrlo jasna: „Od danas za nas tema zločina Bošnjaka nad Hrvatima u BiH ne postoji“. Rekavši to, zaključio je sastanak i izašao, a pitanja što su se hrpimice sudarala zrakom ostala su bez odgovora. Đurić je još dodao da su, doznao je od kolega, dan kasnije slični sastanci s istim „zaključkom“ održani i u redakcijama „Globusa“ i „Feral Tribunea“.
Za stolom opet muk, sve dok neko nije „bacio“ opasku o tome kako nije lako ne kapitulirati kad ti neko pred nosom širom otvori aktovku punu uredno složenih zelenih novčanica, a onda smo – bilo je besmisleno širiti i „šiljiti“ temu – prešli na nešto deseto.
Tako i zato, eto, „kod bana“ znaju (i trebaju znati) sve o zločinima Hrvata nad Bošnjacima u Ahmićima, Vrbanji, Stupnom Dolu…, ali pojma nemaju o desetogodišnjem Stjepanu Zeliću, presječenom rafalom na Uzdolu, o njegovoj 13-godišnjoj sestri Mariji i majci im Ruži ili o njihovoj 87-godišnjoj sumještanki Luci Zelenika i još 37 Uzdoljana, kao ni o stotinama drugih hrvatskih žrtava u Križančevom Selu, Dusini, Maljinama, Slapnici, Doljanima, Bugojnu, Grabovici, Kopijarima… Stjepan, Luca i ostali za one „na trgu kod bana“ nikad nisu ni postojali, kamoli da su ubijeni, a ako nekim slučajem i jesu, onda je riječ – jer zločestih Srba na tim područjima nije bilo – o masovnim samoubojstvima.
O svojim Deževicama neću, mada bih, nažalost, imao šta, i to, još više nažalost, iz prve ruke. Radije bih o tome kako sam Nihadov, Šemsin i druge potpise, urezane po lamperiji u dnevnoj sobi, u kojoj je u ratu spavao Muhamed Pekmez, prekrio velikim, fino uramljenim portretom kraljice Katarine; polako se gube u talogu dima iz moje „škije“ pa izrone kad dođe čistačica i dadne se na posao. Ili o nedavno preminulom plemenitom i dobrom Fojničaninu Fehimu Zečeviću: imao je malu turističku agenciju i godinama je goste iz fojničkog „Reumala“ dovodio na Vrelo svetog Jakova, a svaki put bi prije povratka natočio bocu kako bi tom vodom narednog jutra obavio abdest.
Triptih o Muhamedu Pekmezu, Draganu Đuriću i vodi svetog Jakova za abdest
Moglo je biti 1999. ili 2000. godine kad sam u Tesliću upoznao Muhameda Pekmeza. U hotelu „Kardial“ održavala se trodnevna sesija tada prilično normalnog „Kruga 99“; pare su tada takvim organizacijama svakodnevno padale s nebesa pa što se iz Sarajeva ne bi trknulo na jedan fin vikend, tijekom kojeg će se malo pričati o demokraciji, a malo više brčkati u kupolastom bazenu i bančiti u obližnjim restoranima po čijim su stolovima, da, stolovima, uz pratnju gromoglasnih harmonikaša, po svu večer srneće gipko skakutale pjevačice i plesačice pristigle čak iz Bugarske. Sjećam se da je „Dnevni avaz“ baš jednog od tih dana na naslovnici donio najavu članka o tome kako se u Republici Srpskoj bilježi sve više slučajeva gladi, da ljudi tamo već odavno jedu travu i korijenje i da „manji entitet“, kako mu sarajevski mediji i danas „tepaju“, neće dugo.
Muhamed Pekmez je po svemu bio fin mladi čovjek, snimatelj tona na Radiju BiH, a ja sam tada radio za bosanskohercegovački servis „Glasa Amerike“. O bugarskim plesačicama smo slušali ushićene komentare vrlih intelektualaca iz „Kruga 99“, vidjeli ih nismo, a nije nas bilo ni u skupini intelektualnih veličina koje su se jedne večeri zaputile u obližnju javnu kuću, kakvih je tad po našoj zemlji bilo na sve strane. Neko je dao ideju, nabrzinu su otišli, a još brže se, k’o pokisli, vratili: „sforovci“ su uglednu instituciju s djelatnicama iz, kako su prije odlaska doznali, Moldavije i Ukrajine, zakupili za cijeli vikend pa ih je, umjesto neke Marinele ili Oxane, ispred ulaza dočekao vojnik SFOR-a; nasmijan, tȁ proći će i njegova dežura pa će i on, i ovako i onako, unutra.
Ne znam kako smo, ali to je tada i tako zauzimalo barem pola tema među ljudima u BiH, Muhamed i ja došli do rata i naših uloga u njemu. Ispričao ja njemu o sebi, pa priča i on meni o sebi. Ispostavit će se da je dobar dio rata proveo u mom zavičaju.
– To ti je selo između Fojnice i Kreševa, daleko od svega, ispod brda gdje je poginuo Džemal Bijedić.
Tako mi, otprilike, mirno zbori Muhamed, dodajući da sigurno ne znam ta sela u planini, a ja ga uvjeravam da ih itekako znam i bodrim ga da nastavi. Bio je u nekakvoj jedinici što je k’o fole stalno bila u pripravnosti; momci su, međutim, uglavnom bili iz medijskog, umjetničkog i srodnih miljea i dobro su znali da – liniju prema Kreševu držali su neki drugi pripadnici Armije RBiH – za njih nikad neće biti nikakve uzbune ni okršaja. Nisu bili lijeni, čak su se, pričao mi je, dobro potrudili dok su počistili dvorište i crkvu Gospe Snježne u kojoj je, iako su snage službeno multi-ovo i multi-ono Armije BiH pri osvajanju sela zatekle samo dvojicu nemoćnih staraca, mecima bilo izrešetano sve u što je metak mogao. Nekoliko rafala primila je i lice brončane Gospe ispred crkve, a jedan joj je gustim rafalom presjekao na molitvu sklopljene ruke. Nekom nije bilo mrsko – teško je odgonetnuti i kako je to uopće izvedeno! – nasred pročelja, visoko iznad ulaza, ispisati grafite toliko ružne da ih ovdje nema smisla citirati. Mogao bih jer, eno, opet stidljivo proviruju ispod kreča. Muhamed i njegovi kamaradi su, naime, iz neke od sedamdesetak odreda katoličkih kuća donijeli kreča i prefarbali ih, a malo nakon što je akcija čišćenja bila gotova, u selo je stigla ekipa državne televizije i snimila prilog o tome kako se pripadnici multi-kulti Armije brižljivo odnose spram katoličkih bogomolja. O tome čiji nered su rješavali Muhamed i ostali nije, naravno, rečena nijedna riječ.
Muhamed gleda nekud ustranu, valjda u bazen, pa i ne primjećuje moje uzbuđenje; teška je priča o ratu, šta fali razblažiti je pogledom na doduše rijetke mlađe kupačice. Jedva mu uspijevam izustiti da je to on rat proveo u mom selu, na što se trgne, čak i pomalo unezgodi, ali, nakon što ga smirim osmijehom – rat je, kao da nas je neko pitao gdje ćemo ga provesti! – nastavlja. Bili su grupirani u nekoliko boljih kuća, a on je bio u jednoj, tridesetak metara od asfalta, uz potočić koji ljeti presuši.
E sad… To je baš ova kuća u kojoj živim već drugu godinu, i, evo, ponukan Triptihom o Kristu, ocu, domovini Glorije Lujanović, pišem ovaj gorki tekstić. Selo se zove Deževice i nadaleko je poznato po Vrelu (Vodi) svetog Jakova Markijskog koji je, po predaji, u vrijeme dok je bio vikar Bosanske franjevačke vikarije, u prvoj polovici 15. stoljeća, primjerom svjedočeći danas davno nestalo fratarsko siromaštvo, obitavao u pećini malo iznad posljednjih kuća u selu. U dnu pećine je stajaća voda čija razina je uvijek ista osim nakon ljetnih mladih nedjelja, kad u selo nahrupi po nekoliko tisuća vjernika i gotovo svaki kući ponese barem bocu vode iz pećine. Narod ju je – taj se naziv, nažalost, gotovo sasvim zametnuo – oduvijek zvao Grozničavca i mnogi nimalo ne dvoje oko njene ljekovitosti, što ima i racionalno objašnjenje: svud okolo su bogata rudna područja (zato su Deževice za srednjovjekovlja bile jedno od sjedišta bosanskih kraljeva i imale svoj franjevački samostan, jer je uvijek bilo, što bi reci ‘vamo jedan, „…gdje ima ruda, ima posla, gdje ima posla, ima i para, a gdje ima para, eto i fratara…“), a glavni izvor, s koga se danas flašira popularna voda „Nevra“, oduvijek je bio znan pod imenom „Zdrâvo vrelo“. Na bukvi iznad ulaza u pećinu, u koju su oduvijek zalazili svi, a ne samo katolici, neko je u ono nedoba urezao „Alijina voda“; iako je prošlo 30 godina, slova se još naziru.
(Da, križ sa 33 rupe od metaka koji je stajao na oltaru dok je papa Franjo služio misu u Sarajevu doista je iz Deževica i do srpnja 1993. i oslobađanja sela od njegovih stanovnika, kao što su drugdje Hrvati oslobađali sela od njihovih bošnjačkih žitelja, kočoperio se navrh zvonika. Drveni je i pomalo je čudno da nije istrunuo; možda ga je – ne bi me čudilo, u njemu vidjeh puno dobrine – baš moj vrli drug Muhamed iz krša na travnjaku ispred crkve pokupio i odložio u neki mračni crkveni zakutak.
I da, moram, cijeneći pjesničku slobodu i sve što uz nju ide, naglasiti da križ rafalom sa zvonika nisu skinuli mudžahedini
/ Kad su silazili s Pogorelice, frka s pogoreličkom iranskom bratijom desit će se tek tri godine kasnije, nego pripadnici multi-kulti Armije. Bude mi ponekad žao tih sirotih mudžahedina, oni su sad, k’o biva, krivi za sve.)
Pjeva Glorija grko o tome kako na trgu kod bana (Jelačića, tj. u Zagrebu) niko ne zna za Deževice i Srednju Bosnu. Oko toga nema nimalo dvojbe, ali zašto je to tako? Zanimljive stvari nerijetko se doznaju na mjestima koja s njima nemaju baš nikakve veze. Ova druga će mi biti objašnjena u Karaševu (Caraşova), u Rumunjskoj. Tamo ću se zateći u svibnju 2008., kao izlagač na Međunarodnom simpoziju za balkansku dijalektologiju „Interkulturalnost, interferencije i današnje lingvističke stvarnosti“. Karaševo je inače središnje mjesto područja od sedam sela koja nastanjuju karaševski Hrvati pa će iz Bukurešta na skup prispjeti, osim čistačice i kuharice, valjda kompletno hrvatsko veleposlanstvo, predvođeno Ivicom Maštrukom, „jedinim veleposlanikom među ambasadorima i jedinim ambasadorom među veleposlanicima“; tako nam se predstavio jer je, prije nego što će postati hrvatski, bio i jugoslavenski diplomat.
U ekipi iz Bukurešta našao se i otpravnik poslova u Veleposlanstvu, Dragan Đurić, prije (i poslije) toga dugogodišnji novinar „Nacionala“, ali i dugogodišnji (po svemu uspješni) hrvatski diplomat. Ne znam kako je na kraju riješeno, ali se sjećam da se prije nekoliko mjeseci po hrvatskim medijima razvlačio jedno 67. ili bijaše 106. nastavak populističkog serijala za maloumne Hrvate „Plenković vs. Milanović“, a epizoda se zvala „(Ne)imenovanje Dragana Đurića za konzula RH u Tuzli“. Našao mu, naime, Plenković strašnu i nepremostivu manu da je Srbin.
U Karaševu je atmosfera bila kao prepisana iz Balaševićevog pjesmuljka „Al’ se nekad dobro jelo“. Domaće vino je odlično, a ţuică, kako rumunjski jezik imenuje rakiju šljivovicu, još bolja. Razvezali se jezici pa i tu u neko doba na red dolazi neizbježna priča o ratu. Ne mogu, naravno, pogotovo što sam i sam (pre)dugo u novinarstvu, da Dragana ne priupitam zašto njegov „Nacional“ svako malo piše o zločinima Hrvata nad Bošnjacima u Srednjoj Bosni, a nigdje nijednog teksta o zločinima Bošnjaka nad Hrvatima u istoj toj Srednjoj Bosni, kojih nije bilo nimalo manje.
– Eh, prijatelju… – odmahuje – teške su to teme…
Društvo za stolom koju sekundu šuti, a onda nekoliko glasova navaljuje na Đurića da nastavi, što on, mada pomalo nevoljko, i čini. Elem, bio je obični radni dan neke od prvih poratnih godina kad je svima koji su se zatekli u redakciji „Nacionala“ stigla obavijest o izvanrednom redakcijskom sastanku, zakazanom za točno u podne. O čemu je riječ nisu uspjeli doznati, znao je samo tadašnji glavni urednik (ime mu ne zapamtih). Sastanak je trajao ni pet minuta: kad su se novinari u podne sakupili, urednik im smrsio nešto što nije imalo ni glave i repa, ali je posljednja rečenica bila vrlo jasna: „Od danas za nas tema zločina Bošnjaka nad Hrvatima u BiH ne postoji“. Rekavši to, zaključio je sastanak i izašao, a pitanja što su se hrpimice sudarala zrakom ostala su bez odgovora. Đurić je još dodao da su, doznao je od kolega, dan kasnije slični sastanci s istim „zaključkom“ održani i u redakcijama „Globusa“ i „Feral Tribunea“.
Za stolom opet muk, sve dok neko nije „bacio“ opasku o tome kako nije lako ne kapitulirati kad ti neko pred nosom širom otvori aktovku punu uredno složenih zelenih novčanica, a onda smo – bilo je besmisleno širiti i „šiljiti“ temu – prešli na nešto deseto.
Tako i zato, eto, „kod bana“ znaju (i trebaju znati) sve o zločinima Hrvata nad Bošnjacima u Ahmićima, Vrbanji, Stupnom Dolu…, ali pojma nemaju o desetogodišnjem Stjepanu Zeliću, presječenom rafalom na Uzdolu, o njegovoj 13-godišnjoj sestri Mariji i majci im Ruži ili o njihovoj 87-godišnjoj sumještanki Luci Zelenika i još 37 Uzdoljana, kao ni o stotinama drugih hrvatskih žrtava u Križančevom Selu, Dusini, Maljinama, Slapnici, Doljanima, Bugojnu, Grabovici, Kopijarima… Stjepan, Luca i ostali za one „na trgu kod bana“ nikad nisu ni postojali, kamoli da su ubijeni, a ako nekim slučajem i jesu, onda je riječ – jer zločestih Srba na tim područjima nije bilo – o masovnim samoubojstvima.
O svojim Deževicama neću, mada bih, nažalost, imao šta, i to, još više nažalost, iz prve ruke. Radije bih o tome kako sam Nihadov, Šemsin i druge potpise, urezane po lamperiji u dnevnoj sobi, u kojoj je u ratu spavao Muhamed Pekmez, prekrio velikim, fino uramljenim portretom kraljice Katarine; polako se gube u talogu dima iz moje „škije“ pa izrone kad dođe čistačica i dadne se na posao. Ili o nedavno preminulom plemenitom i dobrom Fojničaninu Fehimu Zečeviću: imao je malu turističku agenciju i godinama je goste iz fojničkog „Reumala“ dovodio na Vrelo svetog Jakova, a svaki put bi prije povratka natočio bocu kako bi tom vodom narednog jutra obavio abdest.