Portret Ukrajinaca u očima ruske državne propagande 2022.
Važno je znati da su se tokom historije formirale tri velike zajednice Ukrajinaca:
Centralni Ukrajinci – stanovništvo centralnih regija zemlje: Kijev, Žitomir itd
Praktički – ljudi s ukrajinskim identitetom, ali naravno stoljećima taj je identitet susjedovao s Rusima, ruskom vlašću i kulturom, ruskim obrazovanjem, naukom i slično. Tako da sad ljudi u tim regijama uglavnom govore ruski jezik, ali sebe ipak ne smatraju Rusima, već Ukrajincima. Dobar dio ovih ljudi imaju i rodbinu, ali i brojne poznanike u Rusiji, neki su studirali i radili u Moskvi ili drugim gradovima Rusije. Kriza 2014. donijela im je novi talas, da tako kažem, dodatne i potpune ukrajinizacije, neki su počeli svoja imena (ruska od rođenja) pisati na ukrajinski način. Tako je, naprimjer, “Алексей” postajao “Олексiй”, iako je to, premda svakom razumljivo, bilo malo vještački. Ovaj pokret prema “ukrajinstvu” nikada im neće oprostiti ruski konzervativci i imperijalisti.
Istočni Ukrajinci – žive u istočnim regijama zemlje t.j. Harkov, Donjeck, Mariupolj.
Veliki broj ovih ljudi historijski se nije smatrao Ukrajincima, nego Kozacima, Rusima-Malorusima itd. Njima su, po kulturi, načinu života i povijesti, sigurno najbliži Rusi iz komšijskih regija jugo-zapadne “kozačke” Rusije, kao što su Kursk i Rostov. Vjerojatno se na ovoj pretpostavci na teritoriji Donjecke oblasti 2014. i mogla formirati tzv. DNR, uz financijsku ali i vojnu podršku Moskve. Većina stanovništva ovih regija nema interesa da postane pravim Ukrajincima, a ne žele nikuda da se iseljavaju, žive svoje obične živote u provinciji. Naravno da su tokom konflikta 2014 postali meta za diskriminaciju ukrajinskim nacionalistima, što je moskovska vlada odmah iskoristila.
Zapadni Ukrajinci – ljudi čiji preci nikad nisu bili dio stanovništva ruske imperije, nego Austro-Ugarske i Poljske.
Lavov, Rivne, Užgorod su ustvari habsburški gradovi veoma slični po izgledu i kulturi onima u Hrvatskoj ili Vojvodini. Većina stanovništva u ovom dijelu zemlje su katolici, što naravno puno znači za samoidentifikaciju, i skoro nitko u ovom kraju ne priča ruskim kao maternjim, samo ukrajinskim. “Zapadnjaci” su oduvijek, po ruskom mišljenju, bili najveći rusofobi na ex-sssr prostorima, čak veći i od baltičkih naroda. Baš u ovoj regiji formirala se UPA – vojna organizacija ukrajinskih nacionalista, čiji su predstavnici zajedno sa Wehrmachtom ušli u Lavov u 1941. Ova, čak i ne tako duga, suradnja sa Hitlerom trajno je pokvarila imidž cijelog političkog pokreta, koji funkcionira i danas. Dakle, upravo predstavnike ovih političkih sila Putin smatra “nacistima” u Ukrajini. Taj se imidž non-stop koristi u ruskim medijima, te se svaku put nađe neki predstavnik Istočnih Ukrajinaca koji je nekada bio maltretiran i diskriminiran sa strane “zapadnjaka”, zbog jezika, religije itd itd.
Na početku rata u državnim se medijima Rusije često ponavljala ideja da “Ukrajinci su naša braća (osim onih tamo na zapadnim granicama), te da idemo tu braću da spasavamo od narkomansko-nacističke vlade koja je još uvijek u Kijevu”. Također, Putin lično je govorio nešto poput “Ukrajinska vojsko – idite kući svojim familijama, ostavite one ‘naciste’ da ih lijepo pokoljemo i bit će svima sreća.”
Ali naravno, već je sama okupacija i agresija proizvela upravo suprotne reakcije kod sve tri grupe Ukrajinaca. Sada za njih ne postoji ništa osim borbe za svoj dom i domovinu. I za Kijevljane i za ljude iz Odese, koji doma govore ruski, i nastavljaju da ga govore; i za stanovništvo Galicije, gdje se sad nacionalizam pretvorio iz marginalne u opću ideju (i to je sasvim razumljivo).
Dakle, u ruskim medijima sad se promijenila retorika u tom smislu što su (iznenada!) svi Ukrajinci pod teškim utjecajem onih nacista, I da oni možda i nisu naša braća, a ako i jesu – moraju se ta braća prevaspitavati. Ono, puškama… Važno je reći, da za Homo-soveticuse te Imperijaliste, Ukrajinci nikad nisu ni bili narod, već “oni jugo-zapadni Rusi što umjesto G izgovaraju H”. I prema cijeloj toj etničkoj skupini su naravno uvijek imali neke pretenzije i primjedbe. Da su lukavi, pohlepni, da su često neke bitange kad se radi u poslovanju i lovi itd itd. U mirna vremena to je bio samo razlog za viceve i brojne anegdote (slično onim o Muji i Hasi, Crnogorcu itd). Ali ovih dana, tokom agresije i rata, sve to služi kao posve dovoljnim razlog onom konzervativnijem dijelu stanovništva da duboko uzdahnu i s tugom na licu kažu – “Pa znao sam da su skroz krivi”.
Arijelova pisma/2
Portret Ukrajinaca u očima ruske državne propagande 2022.
Važno je znati da su se tokom historije formirale tri velike zajednice Ukrajinaca:
Centralni Ukrajinci – stanovništvo centralnih regija zemlje: Kijev, Žitomir itd
Praktički – ljudi s ukrajinskim identitetom, ali naravno stoljećima taj je identitet susjedovao s Rusima, ruskom vlašću i kulturom, ruskim obrazovanjem, naukom i slično. Tako da sad ljudi u tim regijama uglavnom govore ruski jezik, ali sebe ipak ne smatraju Rusima, već Ukrajincima. Dobar dio ovih ljudi imaju i rodbinu, ali i brojne poznanike u Rusiji, neki su studirali i radili u Moskvi ili drugim gradovima Rusije. Kriza 2014. donijela im je novi talas, da tako kažem, dodatne i potpune ukrajinizacije, neki su počeli svoja imena (ruska od rođenja) pisati na ukrajinski način. Tako je, naprimjer, “Алексей” postajao “Олексiй”, iako je to, premda svakom razumljivo, bilo malo vještački. Ovaj pokret prema “ukrajinstvu” nikada im neće oprostiti ruski konzervativci i imperijalisti.
Istočni Ukrajinci – žive u istočnim regijama zemlje t.j. Harkov, Donjeck, Mariupolj.
Veliki broj ovih ljudi historijski se nije smatrao Ukrajincima, nego Kozacima, Rusima-Malorusima itd. Njima su, po kulturi, načinu života i povijesti, sigurno najbliži Rusi iz komšijskih regija jugo-zapadne “kozačke” Rusije, kao što su Kursk i Rostov. Vjerojatno se na ovoj pretpostavci na teritoriji Donjecke oblasti 2014. i mogla formirati tzv. DNR, uz financijsku ali i vojnu podršku Moskve. Većina stanovništva ovih regija nema interesa da postane pravim Ukrajincima, a ne žele nikuda da se iseljavaju, žive svoje obične živote u provinciji. Naravno da su tokom konflikta 2014 postali meta za diskriminaciju ukrajinskim nacionalistima, što je moskovska vlada odmah iskoristila.
Zapadni Ukrajinci – ljudi čiji preci nikad nisu bili dio stanovništva ruske imperije, nego Austro-Ugarske i Poljske.
Lavov, Rivne, Užgorod su ustvari habsburški gradovi veoma slični po izgledu i kulturi onima u Hrvatskoj ili Vojvodini. Većina stanovništva u ovom dijelu zemlje su katolici, što naravno puno znači za samoidentifikaciju, i skoro nitko u ovom kraju ne priča ruskim kao maternjim, samo ukrajinskim. “Zapadnjaci” su oduvijek, po ruskom mišljenju, bili najveći rusofobi na ex-sssr prostorima, čak veći i od baltičkih naroda. Baš u ovoj regiji formirala se UPA – vojna organizacija ukrajinskih nacionalista, čiji su predstavnici zajedno sa Wehrmachtom ušli u Lavov u 1941. Ova, čak i ne tako duga, suradnja sa Hitlerom trajno je pokvarila imidž cijelog političkog pokreta, koji funkcionira i danas. Dakle, upravo predstavnike ovih političkih sila Putin smatra “nacistima” u Ukrajini. Taj se imidž non-stop koristi u ruskim medijima, te se svaku put nađe neki predstavnik Istočnih Ukrajinaca koji je nekada bio maltretiran i diskriminiran sa strane “zapadnjaka”, zbog jezika, religije itd itd.
Na početku rata u državnim se medijima Rusije često ponavljala ideja da “Ukrajinci su naša braća (osim onih tamo na zapadnim granicama), te da idemo tu braću da spasavamo od narkomansko-nacističke vlade koja je još uvijek u Kijevu”. Također, Putin lično je govorio nešto poput “Ukrajinska vojsko – idite kući svojim familijama, ostavite one ‘naciste’ da ih lijepo pokoljemo i bit će svima sreća.”
Ali naravno, već je sama okupacija i agresija proizvela upravo suprotne reakcije kod sve tri grupe Ukrajinaca. Sada za njih ne postoji ništa osim borbe za svoj dom i domovinu. I za Kijevljane i za ljude iz Odese, koji doma govore ruski, i nastavljaju da ga govore; i za stanovništvo Galicije, gdje se sad nacionalizam pretvorio iz marginalne u opću ideju (i to je sasvim razumljivo).
Dakle, u ruskim medijima sad se promijenila retorika u tom smislu što su (iznenada!) svi Ukrajinci pod teškim utjecajem onih nacista, I da oni možda i nisu naša braća, a ako i jesu – moraju se ta braća prevaspitavati. Ono, puškama…
Važno je reći, da za Homo-soveticuse te Imperijaliste, Ukrajinci nikad nisu ni bili narod, već “oni jugo-zapadni Rusi što umjesto G izgovaraju H”. I prema cijeloj toj etničkoj skupini su naravno uvijek imali neke pretenzije i primjedbe. Da su lukavi, pohlepni, da su često neke bitange kad se radi u poslovanju i lovi itd itd. U mirna vremena to je bio samo razlog za viceve i brojne anegdote (slično onim o Muji i Hasi, Crnogorcu itd). Ali ovih dana, tokom agresije i rata, sve to služi kao posve dovoljnim razlog onom konzervativnijem dijelu stanovništva da duboko uzdahnu i s tugom na licu kažu – “Pa znao sam da su skroz krivi”.