Dobri je vojnik jahao iz davnine, i sad je stigao napokon,
ne nazireš mu lice, tek kosa i nokti virkaju mimo oklopa,
kao da digao se, nesretnik, čak stoljećima poslije pokopa
Prihvaćaš uzde i šećer nutkaš njegovom blistavom konju,
a uzvrela se mašta pita: imaš li i tajnū poruku na poklon?
Dok stišćeš nosnice ne bi li izbjegao jezivu grobnu tonju,
na zadnje noge naglo se prope, tad prodorno zanjišta alat,
i konjanik se s njega sroza, bješe nesnošljiv taj mu balast
Odjuri zatim radosni konjic, i eno, k nebu slobodan jezdi,
a ti razmišljaš kako stvorenje svako hrli vlastitoj zvijezdi
Skelet u gvožđu zahrđalom tek kao mitska priča se cijeni,
jer davno je pao, Kulinu vjeran, možda Tvrku ili Prijezdi,
drukčije on više privlačan nije čak niti proždrljivoj hijeni
Oči otvorivši, ozaren ćutiš: dobri Bošnjanin svojoj si ženi
Riječ bana Kulina
Porozna je i neuhvatljiva pradrevna bosanska abeceda,
u glasovima je njezinim skriveno više nego što kazuju,
blijedē, ovještali to su znaci, ali još uvijek ne otkazuju,
plići je ponor uzajamni od grotla koje iz njih nas gleda
Kasno je, odavno, da se kotači opravljaju i podmazuju,
za čežnju kroz Bosnu žuđenu spremno je vozilo snova,
jer zijevnuo bi isti bezdan i nakon remonta starih slova,
a ne bi preusmjerena bila ni uvriježenā potrošnja olova
Raspamećeni su u jeziku pradjedova današnji Bosanci,
i pod skrivenim mislima njima su pakleni zinuli klanci,
bolno su razvezani još u iskonu spleteni konci i šavovi,
utaboreni su nasmrt stavovi, eno pristižu i mladi lavovi,
ni epilog se neće moći izbjeći, a davno je najavljen već,
na općemu grobu epitaf bit će dobrog bana Kulina riječ
Sjena u parku
Grad ovaj mogu da zamislim bez ljudi i bez kuća,
pa takvog da ga opišem kao da upravo ga gledam,
dok vjetar kovitla lišće i kao sjena u park sjedam,
među razvalinama dok se tmurna križaju bespuća
U sintaksu odjeke bola da uhvatim, čak i to mogu,
izbezumljenog misao posljednju i dok se gase oči,
leševe unakažene i krv koju ubojica kao vino toči,
raspamećeni vrisak, taj hulni upitnik svome Bogu
Ne mora da se dogodi, potom da slikam Guernicu,
jer prošlost već proizvodi u duši strahotnu paniku
Ovdje se tijela susreću kakva sačuvali su Pompeji:
stanovnici odavno naliče na svoje odlivke gipsane
Ovi su dani tajne košmarne, noći od olova besane,
a stihovi bi moji da ponište zločin počinjen u ideji
Tri soneta
Dobri Bošnjanin
Dobri je vojnik jahao iz davnine, i sad je stigao napokon,
ne nazireš mu lice, tek kosa i nokti virkaju mimo oklopa,
kao da digao se, nesretnik, čak stoljećima poslije pokopa
Prihvaćaš uzde i šećer nutkaš njegovom blistavom konju,
a uzvrela se mašta pita: imaš li i tajnū poruku na poklon?
Dok stišćeš nosnice ne bi li izbjegao jezivu grobnu tonju,
na zadnje noge naglo se prope, tad prodorno zanjišta alat,
i konjanik se s njega sroza, bješe nesnošljiv taj mu balast
Odjuri zatim radosni konjic, i eno, k nebu slobodan jezdi,
a ti razmišljaš kako stvorenje svako hrli vlastitoj zvijezdi
Skelet u gvožđu zahrđalom tek kao mitska priča se cijeni,
jer davno je pao, Kulinu vjeran, možda Tvrku ili Prijezdi,
drukčije on više privlačan nije čak niti proždrljivoj hijeni
Oči otvorivši, ozaren ćutiš: dobri Bošnjanin svojoj si ženi
Riječ bana Kulina
Porozna je i neuhvatljiva pradrevna bosanska abeceda,
u glasovima je njezinim skriveno više nego što kazuju,
blijedē, ovještali to su znaci, ali još uvijek ne otkazuju,
plići je ponor uzajamni od grotla koje iz njih nas gleda
Kasno je, odavno, da se kotači opravljaju i podmazuju,
za čežnju kroz Bosnu žuđenu spremno je vozilo snova,
jer zijevnuo bi isti bezdan i nakon remonta starih slova,
a ne bi preusmjerena bila ni uvriježenā potrošnja olova
Raspamećeni su u jeziku pradjedova današnji Bosanci,
i pod skrivenim mislima njima su pakleni zinuli klanci,
bolno su razvezani još u iskonu spleteni konci i šavovi,
utaboreni su nasmrt stavovi, eno pristižu i mladi lavovi,
ni epilog se neće moći izbjeći, a davno je najavljen već,
na općemu grobu epitaf bit će dobrog bana Kulina riječ
Sjena u parku
Grad ovaj mogu da zamislim bez ljudi i bez kuća,
pa takvog da ga opišem kao da upravo ga gledam,
dok vjetar kovitla lišće i kao sjena u park sjedam,
među razvalinama dok se tmurna križaju bespuća
U sintaksu odjeke bola da uhvatim, čak i to mogu,
izbezumljenog misao posljednju i dok se gase oči,
leševe unakažene i krv koju ubojica kao vino toči,
raspamećeni vrisak, taj hulni upitnik svome Bogu
Ne mora da se dogodi, potom da slikam Guernicu,
jer prošlost već proizvodi u duši strahotnu paniku
Ovdje se tijela susreću kakva sačuvali su Pompeji:
stanovnici odavno naliče na svoje odlivke gipsane
Ovi su dani tajne košmarne, noći od olova besane,
a stihovi bi moji da ponište zločin počinjen u ideji