Ovo je moj izbor deset romana književnosti štokavskoga jezičnog područja i pripadajućih kajkavskih i čakavskih narječja, načinjen za kratkog, dvodnevnog boravka u Heidelbergu, jutro nakon bosanskog nogometnog poraza od Amerike. Sve to valja naglasiti jer bi moj izbor bio drukčiji jučer, ili da sam ga načinio u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu… Kao što će biti drukčiji sutra, ili već danas popodne.
Kriterij mi nije bio zasnovan na pokušaju objektivizacije: ne znam, a ni ne zanima mi previše kojih bi to bilo deset najboljih romana. U kriterij nije upisan nacionalni ključ: jutros pretežu srpski romani, a večeras možda neće. U kriterij čak nije upisan ni čitateljska bliskost s pojedinim romanopiscima. Recimo, u izboru se nekim čudom nije našao Miloš Crnjanski, čije barem tri romaneskne građevine za mene predstavljaju čudo: “Roman o Londonu”, “Dnevnik o Čarnojeviću”, i gle iznenađenja – “Kod Hiperborejaca”. Ali ovo jutro, eto, nije za Crnjanskog.
Osnovni kriterij jest sjećanje na vremena mog života, davna i nedavna, kad su me nabrojani romani mijenjali i preobražavali. Dakle, taj je kriterij krajne ličan, intiman, autobiografski. Premda važi samo za ovo jutro.
Među nabrojanim romanima nema, recimo, ni knjige Slobodana Novaka “Zlato, mirisi, tamjan”, kao što nema ni genijalnog Matavuljevog “Bakonje fra Brne”, koji pripada dvadesetom, premda je objavljen u devetnaestom stoljeću.
Svih deset romana koji su mi jutros nadošli u pamet napisali su danas pokojni pisci. Moglo je biti i obrnuto, da svih deset bude od živih pisaca. Među deset mrtvih su mi, dok sam sastavljao listu, na um pala dva živa, čiji su me romani odistinski preobražavali. Ali odmah sam od obojice odustao, iz straha da im ne naudim, uvrštavanjem među pokojnike. U naše izbore upisana je i praznovjerica.
Deset velikih za Velike priče
Ovo je moj izbor deset romana književnosti štokavskoga jezičnog područja i pripadajućih kajkavskih i čakavskih narječja, načinjen za kratkog, dvodnevnog boravka u Heidelbergu, jutro nakon bosanskog nogometnog poraza od Amerike. Sve to valja naglasiti jer bi moj izbor bio drukčiji jučer, ili da sam ga načinio u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu… Kao što će biti drukčiji sutra, ili već danas popodne.
Kriterij mi nije bio zasnovan na pokušaju objektivizacije: ne znam, a ni ne zanima mi previše kojih bi to bilo deset najboljih romana. U kriterij nije upisan nacionalni ključ: jutros pretežu srpski romani, a večeras možda neće. U kriterij čak nije upisan ni čitateljska bliskost s pojedinim romanopiscima. Recimo, u izboru se nekim čudom nije našao Miloš Crnjanski, čije barem tri romaneskne građevine za mene predstavljaju čudo: “Roman o Londonu”, “Dnevnik o Čarnojeviću”, i gle iznenađenja – “Kod Hiperborejaca”. Ali ovo jutro, eto, nije za Crnjanskog.
Osnovni kriterij jest sjećanje na vremena mog života, davna i nedavna, kad su me nabrojani romani mijenjali i preobražavali. Dakle, taj je kriterij krajne ličan, intiman, autobiografski. Premda važi samo za ovo jutro.
Među nabrojanim romanima nema, recimo, ni knjige Slobodana Novaka “Zlato, mirisi, tamjan”, kao što nema ni genijalnog Matavuljevog “Bakonje fra Brne”, koji pripada dvadesetom, premda je objavljen u devetnaestom stoljeću.
Svih deset romana koji su mi jutros nadošli u pamet napisali su danas pokojni pisci. Moglo je biti i obrnuto, da svih deset bude od živih pisaca. Među deset mrtvih su mi, dok sam sastavljao listu, na um pala dva živa, čiji su me romani odistinski preobražavali. Ali odmah sam od obojice odustao, iz straha da im ne naudim, uvrštavanjem među pokojnike. U naše izbore upisana je i praznovjerica.