Srce mi je prvi put zacvrkutalo na Kosovu, između Prištine i Gračanice
onoga dana kada me je majka prislonila na grudi i rekla ovo je moja pokrajina Srđan, moj Cvrle!
od tada, moje srce cvrkuće u pokrajini Srđan
tamo gde su sve enklave ovoga sveta, gde su svi Orahovci, Štrpca, gde je Palestina, Nagorno-Karabah, Južna Osetija, Abhazija i ujgurski Sinkjang
gde deca jurišaju u igri jedni na druge ali umesto kamenica i šljiva, koriste praskave metke
i gde im srca stanu sa cvrkutanjem u pokrajini njihovog nevinog zaigranog tela.
*
Jusuf
Čistio je Gospodu nebo od tmurnih misli. Umakao topli hleb u med i njime hranio vrapce. Medicinskim sestricama prostirao pločice da im zvone klompice u kasu. Pred smrt, zavetovao se da će zemlju u mezaru popiti.
Kad su isključili aparate, pre nego će i sam postati tmurna misao neba ispustio je dušu na cevčicu i kateterom se uzdigao u visine.
Jedno je znao a to je od Andrića naučio, da je u ćutanju sigurnost kako je govorio njegov Jusuf iz “Mosta na Žepi”.
No, on je sve samo ne ćutao.
Danas mu na bašluk sleću čavke i u udubine uklesanih slova na spomeniku ležu mlade.
*
Momzen
Verujte mi, govori luteranski pastor meštanima sela Kuštilj u Južnom Banatu. Verujte mi, potomak sam Teodora Momzena koji je napisao “Istoriju Rima” te vam se ovde ispred mesne zajednice ispovedam zato što i ja kao i moj deda mislim isto
Slovenima treba glave zdrobiti, treba im u krošnje pokisle na sivom nebu izložiti džigericu i pluća!
To li se ti bojiš dvoglavog degenerisanog orla o kome i naš Banaćanin Šajtinac u “Hadersfildu” zbori? Je li, pastore? Upita meštanin, na hleb mirišljavi Vlah. Ne, ali bojim se ovog koji upravo dolazi da popravlja vam crkvu, menja crep i ispravlja nakrivljen rumunski krst. Njega se bojim, jer on je Ciganin, a za njega su isto i polumesec, križ, Buda, Krišna… Ma i sam Vrag. Dvoglav je. I Bismilu on prouči, ezanu se poraduje, Đurđevdan slavi i Jevanđelje popuje i bos po trnju korača mlad. A duša mu je duboka kao jama u kojoj na dnu ljubičasti je lotosov cvet.
Momzen izvadi knjigu, okreće list da pročita Teodorov rečenicama ispisan pruski trag. Vlah izvadi hleb iz džepa, dade mrvice vrapcima a ostatkom kvasca i brašna nahrani Ciganina Nazifa, i Momzen u licu ionako beo posta vidno bled.
Tri pjesme
Cvrkutanje srca u pokrajini Srđan
Srce mi je prvi
put zacvrkutalo na Kosovu,
između Prištine i Gračanice
onoga dana kada me je majka
prislonila na grudi
i rekla
ovo je moja
pokrajina Srđan,
moj Cvrle!
od tada,
moje srce cvrkuće
u pokrajini Srđan
tamo gde su sve enklave
ovoga sveta,
gde su svi Orahovci, Štrpca,
gde je Palestina,
Nagorno-Karabah,
Južna Osetija, Abhazija
i ujgurski Sinkjang
gde deca jurišaju u igri
jedni na druge
ali umesto kamenica i šljiva,
koriste praskave metke
i gde im srca
stanu sa cvrkutanjem
u pokrajini
njihovog nevinog zaigranog tela.
*
Jusuf
Čistio je Gospodu nebo od tmurnih misli.
Umakao topli hleb u med
i njime hranio vrapce.
Medicinskim sestricama prostirao
pločice da im zvone klompice
u kasu.
Pred smrt, zavetovao se da će zemlju
u mezaru
popiti.
Kad su isključili aparate,
pre nego će i sam postati
tmurna misao neba
ispustio je dušu na cevčicu
i kateterom se uzdigao u visine.
Jedno je znao a to je od Andrića naučio,
da je u ćutanju sigurnost
kako je govorio njegov Jusuf iz
“Mosta na Žepi”.
No, on je sve
samo ne ćutao.
Danas mu na bašluk
sleću čavke i u udubine uklesanih slova
na spomeniku
ležu mlade.
*
Momzen
Verujte mi, govori luteranski pastor meštanima sela
Kuštilj u Južnom Banatu.
Verujte mi, potomak sam Teodora Momzena
koji je napisao “Istoriju Rima” te vam se ovde
ispred mesne zajednice
ispovedam zato
što i ja
kao i moj deda
mislim isto
Slovenima treba glave zdrobiti,
treba im u krošnje pokisle na sivom nebu
izložiti džigericu i pluća!
To li se ti bojiš dvoglavog degenerisanog orla
o kome i naš Banaćanin Šajtinac u “Hadersfildu” zbori?
Je li, pastore?
Upita meštanin, na hleb mirišljavi Vlah.
Ne, ali bojim se ovog koji upravo dolazi
da popravlja vam crkvu, menja crep i ispravlja
nakrivljen
rumunski krst.
Njega se bojim,
jer on je Ciganin, a za njega su isto
i polumesec, križ, Buda, Krišna… Ma i sam Vrag. Dvoglav je.
I Bismilu on prouči, ezanu se poraduje, Đurđevdan slavi i Jevanđelje popuje
i bos po trnju korača mlad.
A duša mu je duboka kao jama u kojoj na dnu ljubičasti
je lotosov cvet.
Momzen izvadi knjigu,
okreće list da pročita Teodorov rečenicama ispisan pruski trag.
Vlah izvadi hleb iz džepa,
dade mrvice vrapcima
a ostatkom kvasca i brašna nahrani Ciganina Nazifa,
i Momzen u licu
ionako beo
posta vidno bled.