Razdrobljene Itake u tranzicijskom beznađu

(Benjamin Bajramović, Itake, Buybook, Sarajevo, 2020)

 

Itake su roman napisan vrsnim poetskim jezikom, koji dokazuje da je Benjamin Bajramović jedan od najtalentiranijih pisaca svoje generacije na štokavskom govornom području. Njegov izuzetni književni dar dolazi do punog izraza na dvije razine narativne strukture: kompozicionoj, u kojoj se četiri priče sklapaju u cjelinu ne direktnim vezama, već istim događajima o kojima naratori pričaju iz različitih perspektiva, i pripovjednoj, gdje se uključuju elementi poetskog i dramskog iskaza. U Itakama se u romanesknu naraciju u maksimalnoj mjeri ulijeva poezija, i to poezija u gradnji niza poetskih slika u izvanrednim rečeničnim strukturama, potom u razvijanju atmosfere u priči, a onda i emotivnoj liniji u njoj. Takva strategija traži maksimum od pisca – gradnju rečenice u kojoj poetska sredstva, prije svih poetska slika, metafora, simbol, metonimijska redukcija itd., nose semantičku liniju, pa se u stapanju poezije i naracije ostvaruju visoki estetski učinci. Na drugoj strani, elementi dramskog žanra, zbog načina na koji su inkorporirani u priču, tvore od nje svojevrsnu narativnu dramu. 

U svom glavnom toku naracija u romanu odvija se na osobenoj dramskoj pozornici, siromašnoj Delbojevoj podrumskoj kafani u koju svakodnevno dolaze romaneskni junaci vezani prijateljstvom, a presudno određeni generacijskom dramom u bosanskohercegovačkom tranzicijskom društvu i dovedeni u egzistencijalni tjesnac, gotovo ćorsokak, u kojem moraju donijeti ključne životne odluke. Pritom poetizacija, vizualizacija, hromatizacija i dramatizacija narativnog iskaza rezultiraju vrhunskom upotrebom jezika, a unutarnja, psihološka prije svega, i uz nju nužna etička napetost naracije ostvaruju takav stupanj zanimljivosti da se Itake ne čitaju, već gutaju u jednom dahu. Zato čitatelj i ne može biti izvan romaneskne naracije, već ulazi u njen prostor, obuzimaju ga njeni etički problemi, identificira se sa svakim junakom, a u katarktičkom učinku narativne drame sa svima njima skupa. Drugim riječima, čitanje se pretače u saživljavanje sa egzistencijalnim situacijama junaka, da bi se u jednom momentu shvatilo kako je ono izjednačeno s prebacivanjem iz čitaočeve u zbilju junaka. Takav učinak ostvaruju samo najbolja djela i pisci izuzetnog talenta.

Bajramovićev roman sastavljen je od četiri odjelite priče koje se odvijaju na istom prostoru i oko istih događaja, što podrazumijeva da se fiktivna istina svake provjerava u onoj drugoj, a sve četiri su ogledala koja se međusobno nadopunjavaju, korigiraju i u konačnici ovjeravaju, potvrđujući da je ono što je ispričano vjerodostojno i fiktivno istinito. Tako organizirana romaneskna kompozicija omogućila je polifoniju stajališta, intelektualnih, moralnih i emotivnih stanja svojih junaka, a svaka od četiri priče zaokružena je kao egzistencijalna drama u kojoj se junaci nose s onim što ih izvana lomi, a iznutra razara, bez šanse da do kraja sačuvaju svoju identitarnu cjelovitost. Uz to, tri su priče ispovijesti romanesknih junaka, Maše, Nećka i Delboja, dok je u četvrtoj nejasno da li nam se obraća četvrti junak, Jakov, ili pak neimenovani narator kao svjedok događaja. Ispovjedni ton omogućuje poetsku dimenziju priče u kojoj junaci tragaju za rješenjem svog egzistencijalnog čvora, a to se traganje odvija prema principima rasta dramske napetosti, pa je Bajramović u roman unio mnogo dramskih karakteristika, ispitujući pritom granice romanesknog žanra. 

To upućuje na narednu bitnu piščevu karakteristiku. On, naime, nije samo pjesnik i dramatičar u pričanju, već i teorijski veoma obrazovan romansijer koji zna da je roman protejski žanr, kako bi rekao Bahtin, čije su granice zapravo određene samo jezikom, a ne nekim apriornim teorijskim stajalištima. Zato roman u sebe može usisati ukupno književno polje, sve ostale književne diskurse, a da time ne razori svoje žanrovske postavke. Bajramović kombiniranjem poezije, drame i naracije iznova potvrđuje bezgraničnost romanesknog žanra i njegovu usisnu moć, koja dokazuje tezu Niklasa Luhmanna da je roman dijete polikontekstualnog svijeta. 

 Bliže određene, Itake su generacijski roman o migracijama mladih iz tzv. tranzicijskih zemalja u one zapadne, razvijene, s nadom da će tamo pronaći sigurnost. Ma koliko uslovno, ovo određenje romana ima namjeru ukazati na činjenicu da je pisac uspio sažeti naše vrijeme u etičku dramu svojih junaka i oslikati egzistencijalna stanja mladih ljudi u današnjem posvemašnjem društvenom beznađu. Maša, Nećko, Delboj i Jakov junaci su koje svakodnevno srećemo oko sebe u onim mladim ljudima koji ne mogu ostati ovdje, u destrukciji svih društvenih vrijednosti, a, istodobno, njihov odlazak vani, u potrazi za sigurnom egzistencijom u sretnijim zemljama i stabilnijim društvima, traži unutrašnje, prije svega etičko preispitivanje. Zato je ovo roman o generacijskom udesu u perifernim zemljama, o stanju svijeta u ekonomskoj migraciji, ali i roman o ljubavi, prijateljstvu, te sudaru u kojem starija, prethodna generacija zna da je iznevjerila sva očekivanja mladih, a mladi ne mogu riješiti društveni konflikt, jer je on koliko nerješiv toliko i beznadežan. U takvom ćorsokaku zatičemo junake koji čeznu svoje Itake kao mjesta spasa i smisla, a pritom svaki od njih prozrijeva da tih utopijskih mjesta nema, postupno gubeći krhku nadu da će ih možda nekad i negdje pronaći. 

Bajramovićev roman narativni impuls nalazi u Kavafijevoj pjesmi Itaka, u kojoj je putovanje prema ostrvu žudnje i egzistencijalnog utočišta pretočeno u Itaku smisla. A to znači da za Kavafija egzistencijalno utočište i smisao nisu stacionirani u neki topos, već su sadržani u samom putu i putovanju, pa se Itaka iz prostora pretače u vrijeme. Za Homerovog Odiseja Itaka je moguća jer on nastanjuje vertikalni sistem herojskih i patrijarhalnih epskih vrijednosti, ali za Džojsove putnike u Uliksu tog mjesta nema, jer se, u skladu s modernističkom paradigmom, iz prostora pretočilo u jezik pa čovjek ne putuje ka nekom postavljenom telosu, već basa, luta, bez nade da će pronaći svrhu. Bajramović polazi od ovako postavljenog intertekstualnog okvira i prebacuje Itaku iz prostornog određenja unutra, u psihu i etičku dramu, jer ona više nije u domu i domovini, nego negdje drugo, možda u inostranstvu koje se ukazuje i kao centar neoliberalnog kapitalizma. To znači da Itaka dobija socijalnu formu ekonomske moći čiji centar u globalizaciji guta svoju periferiju, pa je za Bajramovićeve junake presudno pitanje kako iz tog domena preseliti Itaku negdje drugo, u ljubav, prijateljstvo, empatiju ili tvrđavu vlastitog svijeta, kako to npr. čini Ahmet Šabo u Selimovićevoj Tvrđavi. Međutim, tranzicijska destrukcija društvenih vrijednosti u BiH i Sarajevu kao perifernim toposima neoliberalizma, u kojima se radnja romana odvija, te ekonomsko pustošenje čovjeka, tj. svođenje njegove egzistencije na funkciju kapitala i profita, onemogućuju da se Itaka ukaže makar kao snovido mjesto. Zato se ona i umnaža, iz singulara prelazi u plural, implicirajući da smisao nije jedinstven i cjelovit, već raspršen u onoj mjeri u kojoj je savremeni svijet obilježen dehumanizacijom društvenih vrijednosti. 

Otud se potraga junaka za svojom Itakom u ovom romanu ne može promatrati izvan konteksta višestrukih drama koje oni proživljavaju. Prvi okvir tih drama jeste društveni, jer se egzistencija svakog od njih odvija na društvenom dnu, u klasi poniženih i uvrijeđenih, rekao bi Dostojevski, a živote mladih ljudi razara nakazni poredak društvenih vrijednosti. Druga razina drame skoncentrirana je unutra, u emotivni i etički sadržaj svakog junaka, a proističe iz njihovog pređašnjeg života i lične određenosti sudbine. Treća je vezana za njihove međusobne odnose i način na koji odluka jednog od njih, Jakova, da ode u Njemačku na rad, utiče na ljubavni odnos između njega i Maše, ali i na njihovo prijateljstvo sa Delbojem i Nećkom. Višestruke drame praćene su paraboličnom pričom o psu bez repa, koju je napisao Jakov, a Nećko je smatra lošom. U paraboli o nerazumnoj destruktivnosti, pas bez repa, simbolički obilježen tim fizičkim nedostatkom, takoreći stigmatiziran u psećoj zajednici, pokušava da se inkorporira u bilo koji čopor, a na koncu ubija kerušu koja ga je prihvatila i u koju se zaljubio, konačno dosegnuvši sreću. Ova parabola odražava iracionalnost društvene moći koja razara i ubija svaki ljudski sadržaj i ideju humanistički zasnovanog društva. Na tim osnovama Bajramović je sklopio priču u kojoj su stanja junaka na slojevit i složen način motivirana. Naime, centralni događaj, Jakovljev odlazak u Njemačku, viđen iz četiri narativne perspektive, nije samo drama koja inicira prekid ljubavne veze između njega i Maše, niti samo drama zbog koje puca prijateljstvo između Jakova i ostalih junaka, već je i okidač za unutarnju Mašinu, Nećkovu i Delbojevu dramu i povod za samoosvještenje njihove egzistencijalne situacije.

Maša zbog toga shvata da čitav život živi u procjepu između sjećanja na mrtvog oca i njegovih uvjerenja, komunističkih i ateističkih, i majke koja je religijski fanatizovana. Sukob između nje i majke doseže vrhunac u majčinom napadu, kada kaže da žali što Maša nije umrla pri porodu, zaželjevši joj smrt u času iracionalne mržnje. Na društvenom planu, njihov sukob odražava sudar dva sistema vrijednosti, religijskog fanatizma koji diktira većinski prihvaćenu društvenu normu, i žudnje za slobodom manjine koja je neizostavno stigmatizirana. Na koncu, majka će Mašu izbaciti iz stana, čime se njihov sukob ukazuje kao potpuna nemogućnost međugeneracijske komunikacije te dolaska do bilo kojeg oblika saglasnosti o životnim vrijednostima, a kamoli harmonije u kojoj bi se dosegla ljubav i neka vrsta Itake porodične egzistencije. Za Mašu definitivno nestaju dvije Itake smisla: ljubavna i porodična, a jedino što joj preostaje je utjeha u prijateljstvu s Delbojem i Nećkom. 

I Nećko je, poput Maše, razoren međugeneracijskim jazom. Njegov otac je tajkun koji religiju koristi kao ideološko manipulativno sredstvo, pa njegov pragmatizam i uključivanje u tranzicijsku elitu bogatih u Nećkovom sistemu vrijednosti rezultira gađenjem. Zato on i misli kako je taj nepošteni otac zaslužio zatvorsku kaznu, a moralna katarza za njega bila bi kad bi postao ponosni sin oca zatvorenika. Na društvenom planu taj međugeneracijski jaz odražava sukob između pragmatizma vladajuće, tajkunske elite i idealizma onih koji zastupaju moralnu odgovornost i djelovanje u društvu u skladu s njenim vrijednostima. Sukob oca i sina kao sudar dva oprečna društvena stava i modela vrijednosti završava Nećkovim odbijanjem privilegija koje otac nudi, a Nećku, namjesto porodične ljubavi, preostaje sjećanje na mrtvu majku i prijateljstvo sa Mašom i Delbojem. 

Zato se siromašna Delbojeva kafana ukazuje kao topos prijateljske ljubavi i odanosti, gdje, uprkos raspadu prijateljstva s Jakovom, preostalo troje prijatelja odlučuje da, uz prisustvo glumca Mikija koji im recitira Kavafijevu Itaku, proslavi Jakovljev rođendan i pokuša očuvati krhku granicu narušenog odnosa s njim. 

Treći član prijateljske skupine je siromašni sanjar Delboj, dobričina koja čezne za svojim prvim zarađenim milionom, a tim nadimkom je prozvan jer po svojim novčanim neuspjesima podsjeća na istoimenog junaka humorističke engleske serije Mućke. On je i bivši diler i sitni švercer, ali i neko ko zna da voli druge, da se žrtvuje za njih. Potajno zaljubljen u Mašu, skriva to osjećanje beskrajem prijateljske ljubavi i žrtve. Delboj je otud figura dobra, a njegova kafana utočište gubitnika u kojem on razvija nadu u vrijednosti prijateljstva, svjestan da mu je u postojećem društvenom sistemu unaprijed oduzeta svaka šansa za egzistencijalnu sigurnost. 

Ako su i gubitnici tranzicije, četvero prijatelja u Bajramovićevom romanu svojevrsni su egzistencijalni brodolomnici, krhki tranzicijski Odiseji osuđeni na beznađe kojemu suprotstavljaju svoju prijateljsku ljubav kao jedino preostalo utočište pred sveopćim društvenim apsurdom. U toj dimenziji mozaičke romaneskne priče Delbojeva kafana, umjesto Itake prijateljske ljubavi, dobija dimenzije socijalnog geta, a roman baš iz te perspektive, s ruba društva, osvjetljava njegovo zlo središte. Jakov je jedini spreman na odlazak iz takvog društva. Međutim, njegov odlazak podrazumijeva ne samo potragu za egzistencijalnom sigurnošću, već i identitarno iskorjenjivanje. Zato je raskid sa svim pređašnjim odluka koju treba donijeti, pri čemu će nužno izgubiti svoje identitarne osnove i doživjeti korjenitu promjenu. Odlazak je gubitak ljubavi i prijatelja, a ostanak u zemlji beznađa egzistencijalni poraz. Jakov je, dakle, u procjepu, pa nijedna odluka koju donese neće očuvati cijelost njegova identiteta niti donijeti puni egzistencijalni smisao. 

Otud svi junaci romana žive stanje razdrobljenih i raspršenih Itaka, a od konačnog rasula čuva ih još jedino geto u koji su zgurani i gdje makar mogu održavati iluziju spasa u prijateljskoj ljubavi. Ali, to ne znači da Bajramovićev roman zapada u egzistencijalni nihilizam. Naprotiv, on svojim subverzivnim potencijalom naprosto priziva društvenu katarzu. Tri ispovijesti – Mašina, Nećkova i Delbojeva, te četvrta priča koja im se pridodaje, a u kojoj se isprepliće Jakovljeva perspektiva s onom neimenovanog naratora kao mogućeg svjedoka događaja – ogoljavaju nakaznost društvenog poretka vrijednosti i hijerarhije moći s dna društvene vertikale i s ruba zajednice, iz geta. One nas vode u središte društvenog konflikta koji tranzicija prikriva plaštom ideologije utopijskog priključenja kapitalističkom centru. Zato su Itake roman demaskiranja ideoloških naracija i sistema vrijednosti usklađenih s njima, ali roman bez eksplikacija i plakatnosti koja bi politizirala priču. U Itakama nad takvim tipom iskaza trijumfuje poezija, čitavi rojevi poetskih slika u kojima se dokazuje piščev talent i sposobnost da u ispovijesti ne priča o događaju, već da prikazuje način na koji ga uu ispovijestima doživljavaju nartori, odnosno junaci romana. Zato je i poezija u Mašinoj ispovijesti drugačija od one u Nećkovoj ili Delbojevoj. A to znači da je Benjamin Bajramović poeziju usidrio u junakovu psihu i njegovo egzistencijalno iskustvo, da bi je potom uokvirio dramom. 

Ovaj tekst, nažalost, ne daje prostor za analizu autorove poetizacije romaneskne priče. Ali, usporedbe radi, valja naglasiti da se u pretakanju priče u poeziju on pridružuje majstorima kakvi su Vladimir Pištalo ili Nemanja Mitrović na južnoslavenskom govornom području. No, bitna razlika u odnosu na njih je što je Bajramović pjesnik vizualizacije emocija i širokog spektra psiholoških stanja, pjesnik u priči i pričanju, koji je subverzivno osvijetlio našu sadašnjost na sličan način kako je siromaštvo engleskih predgrađa u svojim filmovima kritički oslikao Mike Leigh. 

Nastao iz Bajramovićeve istoimene mladićke drame, roman Itake svrstava ovog mladog dramatičara, pjesnika i romansijera u same vrhove književnosti mladih autora i autorica na južnoslavenskom govornom području. 

 

Enver Kazaz 14. 11. 2020.