Toma je bio muškarac odrasli kada ga je začarala posebna ljubav prema rijekama, mjestima, morima, ukratko bližim i daljim geografijama. Mogao je dugo bilježiti udaljenosti između pojedinih gradova, imenovati sva njihova rudna nalazišta i bogatstva, pratiti riječne tokove, planine i njihove vrhove. Mogao je zagledavši se u korito Crne rijeke vidjeti gdje kao dijete prvi puta u vodu skače i dokle ga voda odnosi. Iz Crne preko Vrbasa, Save do Crnoga mora i dalje, sve do Sredozemlja i Atlantika i Pacifika i njegov se krug tu ne zatvara i opet eno ga izvire, na Lisini, s potoka Skakavca, spušta se niz padine, uvire u Malo jezero na Balkani ili izvire iz Velikog, sišao je kao potočić sa Lisine, pa protekao čaršijom i nakon sedamnaest žubora kilometara, blago se sa Vrbasom susreo. Njegova je koža tanka, bijela, prozirna. Nazire mu se svaka vena na rukama, na bedrima. Imenuje ih rijekama. Ovo je Crna, vidiš kako u Vrbas uvire, a on dalje kod Davora u Savu, slijedi prstom vidljiva križanja i preplitavanja, svoj krvotok pokazuje. Toma je velika mapa svijeta, sve su vode povezane, u svakoj ga ima, i svaku nosi u sebi. S godinama, slabo se debljao, samo mu rijeke u venama nadošle. U poznim godinama, kada ga je nepokretnost na krevet nasukala, njegove ga riječne bujice od spore smrti spašavaju. Vode mu potapaju to njegovo srce prejako što se žilavo drži ove zemlje. I on se smiri, posve predan svojim rijekama, morima, oceanima, sve od Crne rijeke do Pacifika.
I tako Toma nije umro nego se u vječnost ulio. A dok je živio, bilo je to ovako. Poslije radnog dana ekonomskog službenika, kući bi dolazio. Brzo bi nakon ručka ponavljao: propade mi dan, propade mi dan. To je značilo da mora neizostavno na njivu svoju hitati, žuriti, letiti i tamo prvi mrak dočekati. Ako bi ga kućne obaveze u tome sputavale, on bi ponavljao molećivo propade mi dan, kao da se cijela koncepcija njegova života ruši pred očima, a on nema čime da je prihvati i sačuva. Tako je to izgledalo, nije tu bilo ljutnje, više poraza. Naličio je utopljeniku što traži svoj komadić spasenja na otvorenu moru. Propade mu dan, svojoj je sudbini ponavljao. Jer tamo u prirodi, na njivi i zemlji, ili u šumi, dok bi skupljao pečurke ili jagode ili sa stablima razgovarao, bio je daleko, jako daleko od sebe svakodnevnog. Jednostavno je bio. Posve stopljen s travom, potokom, lješnjakom, rasplinut od sebe i dio te blage prirode, kao da je sam grana lijeskina ili šumska jagoda. Posve blag i raznježen, bez godina, a drevan. Misli mu lagane, vedre i sabrane, kao da su sve važno vidjele, čule, rekle. U tijelu mladosti na pragu penzije. Tijelu elana ne fali a duhu mudrosti. Sa potocima žuborio, stabla grlio. Razumio se u jezik raslinja i grmova, divljeg bilja, pred njim se otvarala mirisna tajna ljekovitih trava. Razgovarao sa oblacima, mahovinom, zvijezdama. Razgovarao sa nebom što se tamni nakon sunčeva zalaska. Vraćao se kući mirisan i spokojan. Sabrao u sebi svu mudrost dana. Vraćao se kao puna kotarica šumskih jagoda. Vraćao se kao onaj što se zna davati ljudima.
Prolazio je tako život dajući mu mnoge darove. Najveći da je iz dana u dan postajao sve mekaniji, i blaži, gotovo svetački. I još jedan, dragocjeni, vrijeme procijeniti, predvidjeti. Čitao je znakove u prirodi, a onda i u ljudima. Zlo je bilo pred vratima, Toma je govorio uoči rata. Ovo neće na dobro izaći, ljudi nisu željeli čuti. Ostali su Toma i svi njegovi, u gradu u kojem su odrasli, kao drugi, nepoželjni. Morili su ih strahom, radnim akcijama, logorima. Toma je govorio, ima nešto i gore od ovoga, tuđina. Nije se dao istjerati. I onda uoči oluje neko se dosjetio toj riječi glomaznoj, humano preseljenje. I humano su preselili Tomu i sve njegove čamcem kod Davora, tamo gdje Vrbas u Savu uvire i Tomine su rijeke na drugu stranu otplovile. Uslijedio je izbjeglički put, od Davora do Vojišnice. Nije bio dio njegova izbora, njegove slobode plivanja posvuda gdje pripada. Ovo je bio korak unatrag. Vojišnica se u Koranu ulijeva, ova u Savu, ona u Dunav, pa ipak nije prispio istim mjestima. Sve je to bilo mimo njega. Humano su ih naselili u kuće ljudi koje su humano raselili. Njima je zapala kuća od bivšeg pogrebnika. Sva u cvijeću za sprovoda. Prijašnji se vlasnik neće vratiti jer je mnoge na onaj svijet prerano opremio. Ta je kuća postala Tomina grobnica. Jedan dio njega se ugasio, utrnuo, nije to njegovo tijelo što ga nose oprečne struje. Tako se eto zatekao u tuđoj kući, na tuđoj zemlji, na tuđoj njivi, po tuđim šumama. Koliko god obrađivao, sjekao, krčio, nije to njegova njiva bila. I nije njegovo bilo da to govori ikome. I tako je utrnulih udova kopao, sijao, plijevio, na suncu spavao, u šumi vrganje brao. Prošlo je, koliko godina, jedna, dvije, tri, deset, dvanaest. I onda je te godine dvanaeste, lutao šumom, ne znajući da mu je posljednji put što će ga provesti lutajući. San ga je neki ulovio, ili je samo posrnuo, ili je samo pao, toga se i ne sjeća, samo zna da mu se činilo da je dugo u šumi spavao, gotovo godinama. Onda se u strahu nekom probudio, nešto nije bilo uredu, nešto nikako nije bilo uredu. Tražio je put kući, dugo ga je tražio, besciljno lutao, stalno bi ga vraćalo na isto mjesto, dok konačno nije na glavnu cestu ispao i shvatio, tu gotovo pred kućnim vratima, na terenu bliskom i poznatom, da se ukrug vrtio. I došao je pred tu kuću, koju je zvao kućom, i onda sebe čuo kako govori: pa ovo nije moja kuća. Ovo nije moja kuća.
Nije čudo da se izgubio, nije čudo da puta nije našao. Tražio je put za Kotor, za Gustovaru, krenuo na njivu, u Lisinu, na Grabež. Samo što ga tamo već odavna nije nit će ga biti. Poslije toga pao u postelju da se više nikada sam ne digne.
Na kraju, iza svega, ostala je Tomina teka sa rijekama i planinama. Sa svijetom zavičajem.
Ovako sam je vidjela: Dok su bili u izbjeglištvu, stanju koje je za njih potrajalo nepromjenjivo, jednako i jednolično, sve do njihove smrti, Toma je opet bilježio gradove i njihova rudna bogatstva, rijeke i njihove izvore, oceane i njihova vrata. Vraćao se u smislenost mladosti jer tad se uvijek imalo smisla nešto učiti, nešto novo saznati. Iako je znao sva morska vrata i tjesnace, opet ih je pomno bilježio. Jer svako je bilježenje čin vraćanja. Krug se još ne zatvara.
U rukama držim njegovu kockastu bilježnicu, zaostavštinu od bivšeg vlasnika u kojoj su Tomina slova, i tabele precizno ljenirom iscrtane i pred očima se rastvara didova posvećenost i potreba, njegov život i smisao trajanja. Jedan mali čin vraćanja.
Ja sam Toma s Lisine, u Balkanu ponirem, u Crnu rijeku uvirem, i onda dalje, sve dalje putujem, s Vrbasom kod Davora u Savu utičem, i plovim do Dunava i mora Crnoga i Sredozemlja, sve do Atlantika i Pacifika.
Tomina lutanja
Toma je bio muškarac odrasli kada ga je začarala posebna ljubav prema rijekama, mjestima, morima, ukratko bližim i daljim geografijama. Mogao je dugo bilježiti udaljenosti između pojedinih gradova, imenovati sva njihova rudna nalazišta i bogatstva, pratiti riječne tokove, planine i njihove vrhove. Mogao je zagledavši se u korito Crne rijeke vidjeti gdje kao dijete prvi puta u vodu skače i dokle ga voda odnosi. Iz Crne preko Vrbasa, Save do Crnoga mora i dalje, sve do Sredozemlja i Atlantika i Pacifika i njegov se krug tu ne zatvara i opet eno ga izvire, na Lisini, s potoka Skakavca, spušta se niz padine, uvire u Malo jezero na Balkani ili izvire iz Velikog, sišao je kao potočić sa Lisine, pa protekao čaršijom i nakon sedamnaest žubora kilometara, blago se sa Vrbasom susreo. Njegova je koža tanka, bijela, prozirna. Nazire mu se svaka vena na rukama, na bedrima. Imenuje ih rijekama. Ovo je Crna, vidiš kako u Vrbas uvire, a on dalje kod Davora u Savu, slijedi prstom vidljiva križanja i preplitavanja, svoj krvotok pokazuje. Toma je velika mapa svijeta, sve su vode povezane, u svakoj ga ima, i svaku nosi u sebi. S godinama, slabo se debljao, samo mu rijeke u venama nadošle. U poznim godinama, kada ga je nepokretnost na krevet nasukala, njegove ga riječne bujice od spore smrti spašavaju. Vode mu potapaju to njegovo srce prejako što se žilavo drži ove zemlje. I on se smiri, posve predan svojim rijekama, morima, oceanima, sve od Crne rijeke do Pacifika.
I tako Toma nije umro nego se u vječnost ulio. A dok je živio, bilo je to ovako. Poslije radnog dana ekonomskog službenika, kući bi dolazio. Brzo bi nakon ručka ponavljao: propade mi dan, propade mi dan. To je značilo da mora neizostavno na njivu svoju hitati, žuriti, letiti i tamo prvi mrak dočekati. Ako bi ga kućne obaveze u tome sputavale, on bi ponavljao molećivo propade mi dan, kao da se cijela koncepcija njegova života ruši pred očima, a on nema čime da je prihvati i sačuva. Tako je to izgledalo, nije tu bilo ljutnje, više poraza. Naličio je utopljeniku što traži svoj komadić spasenja na otvorenu moru. Propade mu dan, svojoj je sudbini ponavljao. Jer tamo u prirodi, na njivi i zemlji, ili u šumi, dok bi skupljao pečurke ili jagode ili sa stablima razgovarao, bio je daleko, jako daleko od sebe svakodnevnog. Jednostavno je bio. Posve stopljen s travom, potokom, lješnjakom, rasplinut od sebe i dio te blage prirode, kao da je sam grana lijeskina ili šumska jagoda. Posve blag i raznježen, bez godina, a drevan. Misli mu lagane, vedre i sabrane, kao da su sve važno vidjele, čule, rekle. U tijelu mladosti na pragu penzije. Tijelu elana ne fali a duhu mudrosti. Sa potocima žuborio, stabla grlio. Razumio se u jezik raslinja i grmova, divljeg bilja, pred njim se otvarala mirisna tajna ljekovitih trava. Razgovarao sa oblacima, mahovinom, zvijezdama. Razgovarao sa nebom što se tamni nakon sunčeva zalaska. Vraćao se kući mirisan i spokojan. Sabrao u sebi svu mudrost dana. Vraćao se kao puna kotarica šumskih jagoda. Vraćao se kao onaj što se zna davati ljudima.
Prolazio je tako život dajući mu mnoge darove. Najveći da je iz dana u dan postajao sve mekaniji, i blaži, gotovo svetački. I još jedan, dragocjeni, vrijeme procijeniti, predvidjeti. Čitao je znakove u prirodi, a onda i u ljudima. Zlo je bilo pred vratima, Toma je govorio uoči rata. Ovo neće na dobro izaći, ljudi nisu željeli čuti. Ostali su Toma i svi njegovi, u gradu u kojem su odrasli, kao drugi, nepoželjni. Morili su ih strahom, radnim akcijama, logorima. Toma je govorio, ima nešto i gore od ovoga, tuđina. Nije se dao istjerati. I onda uoči oluje neko se dosjetio toj riječi glomaznoj, humano preseljenje. I humano su preselili Tomu i sve njegove čamcem kod Davora, tamo gdje Vrbas u Savu uvire i Tomine su rijeke na drugu stranu otplovile. Uslijedio je izbjeglički put, od Davora do Vojišnice. Nije bio dio njegova izbora, njegove slobode plivanja posvuda gdje pripada. Ovo je bio korak unatrag. Vojišnica se u Koranu ulijeva, ova u Savu, ona u Dunav, pa ipak nije prispio istim mjestima. Sve je to bilo mimo njega. Humano su ih naselili u kuće ljudi koje su humano raselili. Njima je zapala kuća od bivšeg pogrebnika. Sva u cvijeću za sprovoda. Prijašnji se vlasnik neće vratiti jer je mnoge na onaj svijet prerano opremio. Ta je kuća postala Tomina grobnica. Jedan dio njega se ugasio, utrnuo, nije to njegovo tijelo što ga nose oprečne struje. Tako se eto zatekao u tuđoj kući, na tuđoj zemlji, na tuđoj njivi, po tuđim šumama. Koliko god obrađivao, sjekao, krčio, nije to njegova njiva bila. I nije njegovo bilo da to govori ikome. I tako je utrnulih udova kopao, sijao, plijevio, na suncu spavao, u šumi vrganje brao. Prošlo je, koliko godina, jedna, dvije, tri, deset, dvanaest. I onda je te godine dvanaeste, lutao šumom, ne znajući da mu je posljednji put što će ga provesti lutajući. San ga je neki ulovio, ili je samo posrnuo, ili je samo pao, toga se i ne sjeća, samo zna da mu se činilo da je dugo u šumi spavao, gotovo godinama. Onda se u strahu nekom probudio, nešto nije bilo uredu, nešto nikako nije bilo uredu. Tražio je put kući, dugo ga je tražio, besciljno lutao, stalno bi ga vraćalo na isto mjesto, dok konačno nije na glavnu cestu ispao i shvatio, tu gotovo pred kućnim vratima, na terenu bliskom i poznatom, da se ukrug vrtio. I došao je pred tu kuću, koju je zvao kućom, i onda sebe čuo kako govori: pa ovo nije moja kuća. Ovo nije moja kuća.
Nije čudo da se izgubio, nije čudo da puta nije našao. Tražio je put za Kotor, za Gustovaru, krenuo na njivu, u Lisinu, na Grabež. Samo što ga tamo već odavna nije nit će ga biti. Poslije toga pao u postelju da se više nikada sam ne digne.
Na kraju, iza svega, ostala je Tomina teka sa rijekama i planinama. Sa svijetom zavičajem.
Ovako sam je vidjela: Dok su bili u izbjeglištvu, stanju koje je za njih potrajalo nepromjenjivo, jednako i jednolično, sve do njihove smrti, Toma je opet bilježio gradove i njihova rudna bogatstva, rijeke i njihove izvore, oceane i njihova vrata. Vraćao se u smislenost mladosti jer tad se uvijek imalo smisla nešto učiti, nešto novo saznati. Iako je znao sva morska vrata i tjesnace, opet ih je pomno bilježio. Jer svako je bilježenje čin vraćanja. Krug se još ne zatvara.
U rukama držim njegovu kockastu bilježnicu, zaostavštinu od bivšeg vlasnika u kojoj su Tomina slova, i tabele precizno ljenirom iscrtane i pred očima se rastvara didova posvećenost i potreba, njegov život i smisao trajanja. Jedan mali čin vraćanja.
Ja sam Toma s Lisine, u Balkanu ponirem, u Crnu rijeku uvirem, i onda dalje, sve dalje putujem, s Vrbasom kod Davora u Savu utičem, i plovim do Dunava i mora Crnoga i Sredozemlja, sve do Atlantika i Pacifika.