Slabo pišem. Tjeram se da čitam. Sjednem tako na kahvu, otvorim knjigu, upalim screen telefona, i jednim okom prelećem preko šturih riječi na stranici, a drugim preko bombastičnih naslova web portala.
Podignem glavu kad se otvore vrata lokala. Primijetim par kako se čuva za ruke. Jedno drugo potpomažu da dođu do šanka. Red se otegao i on je pod ruku odvodi do prvog slobodnog stola. Izvuče stolicu, a zatim je polahko primakne dok ona sjeda . Na uho joj govori, draga jel’ uobičajeno. Ona potvrdno klimne glavom i izvadi telefon iz crvenkaste torbice. On se odgega, naruči, vrati se za sto, izvadi knjigu, a zatim i telefon iz džepa sivog kaputa. U šatoru tišine zatim, čekaju.
Zastanem na minut, pomislim da je vrijedno o tome zapisati koju riječ. Odustanem, jer nije trenutak, jer treba mi osama. Nešto kao soba u potkrovlju. Soba sa starim knjigama, na policama od zida do zida. S malim prozorom koji gleda na ulicu. Ulica je bučna. Na ulici su ljudi. Kiša pada. Snijeg samo što nije. Soba je topla. Na uličnoj rasvjeti, prva su svjetla . To je potrebno da bi se pisalo, to i da ne misliš o sutrašnjim računima, o propuštenim pozivima, o obavezama za kojima kaskaš, o hiljadu i jednoj stvari koju ćeš naći kao opravdanje.
Slabo pišem. Zapravo, nikada nisam imao u pisanju disciplinu. Digneš se u pet. Pristaviš kahvu. Otvoriš laptop i pišeš. Tako svaki dan. To mora da je ljubav. Ljubav, ili čelična snaga. Ljubav i snaga, kao u koracima starca koji sa šanka, u jednu ruku uzima ledeni čaj, a u drugu caffe americano.
Teorija
Slabo pišem. Tjeram se da čitam. Sjednem tako na kahvu, otvorim knjigu, upalim screen telefona, i jednim okom prelećem preko šturih riječi na stranici, a drugim preko bombastičnih naslova web portala.
Podignem glavu kad se otvore vrata lokala. Primijetim par kako se čuva za ruke. Jedno drugo potpomažu da dođu do šanka. Red se otegao i on je pod ruku odvodi do prvog slobodnog stola. Izvuče stolicu, a zatim je polahko primakne dok ona sjeda . Na uho joj govori, draga jel’ uobičajeno. Ona potvrdno klimne glavom i izvadi telefon iz crvenkaste torbice. On se odgega, naruči, vrati se za sto, izvadi knjigu, a zatim i telefon iz džepa sivog kaputa. U šatoru tišine zatim, čekaju.
Zastanem na minut, pomislim da je vrijedno o tome zapisati koju riječ. Odustanem, jer nije trenutak, jer treba mi osama. Nešto kao soba u potkrovlju. Soba sa starim knjigama, na policama od zida do zida. S malim prozorom koji gleda na ulicu. Ulica je bučna. Na ulici su ljudi. Kiša pada. Snijeg samo što nije. Soba je topla. Na uličnoj rasvjeti, prva su svjetla . To je potrebno da bi se pisalo, to i da ne misliš o sutrašnjim računima, o propuštenim pozivima, o obavezama za kojima kaskaš, o hiljadu i jednoj stvari koju ćeš naći kao opravdanje.
Slabo pišem. Zapravo, nikada nisam imao u pisanju disciplinu. Digneš se u pet. Pristaviš kahvu. Otvoriš laptop i pišeš. Tako svaki dan. To mora da je ljubav. Ljubav, ili čelična snaga. Ljubav i snaga, kao u koracima starca koji sa šanka, u jednu ruku uzima ledeni čaj, a u drugu caffe americano.