Sve je počelo onog dana kad je razrednica na satu rekla da je od danas više ne oslovljavamo sa “drugarice”, nego “nastavnice” ili možda, a to joj je baš bilo neprijatno da kaže: “gospođo”. I da to od danas činimo sa svima, više niko nije drugarica nikome. Ni drug.
Upamtila sam dobro tu prigodu: stezala je dnevnik nervozno, nije ga spustila na katedru. Izgovarala je jednu običnu i nedramatičnu stvar, a čitavo njeno držanje bilo je u suprotnosti sa tom običnošću i nedramatičnošću. Nije govorila uzgred, nije davala običnu obavijest, proživljavala je, tu pred nama, pravu identitetsku dramu.
Nisam znala zašto me to uplašilo.
Poslije su poskidali slike Starog Vođe. Oči Starog Vođe, prisne i sveprisutne, više nas nisu nadgledale sa zidova učionica, hodnika i školskih kancelarija.
Ponegdje je ostao bijeli prostor na mjestu slike – zid okolo je bio prljav, a Stari Vođa je čuvao čistotu stiješnjenu u mali slijepi prozor u zidu.
Bila je to najava godina glasnih odsustava – vrijeme otvaranja čistih praznina na sve strane.
Prvo su skinute i zamjenjene slike, onda su poskidani i zamjenjeni ljudi.
***
Na školi je osvanuo grafit.
Piše: SRBOSLAVIJA.
Ti živiš preko puta škole i vikendom, kad je škola zatvorena, poneseš reket i lopticu i udaraš u školski zid.
Jedne subote udaraš u Srboslaviju.
Nije ti sasvim jasno šta je Srboslavija, iako znaš sigurno da to nije nešto dobro.
Roditelje ne pitaš jer ti je već neko vrijeme jasno da njima ništa nije jasno.
Nisi im rekla ni da su ti S. M. i Z. Š. na školskom satu engleskog slali papiriće na kojima je pisalo “Srbi marš iz Hrvatske”, sa nacrtanim paradajzom pored, koji leti kroz zrak kao teniska loptica, a da si ti štreberka vidjela da ne znaju napisati zarez iza vokativa, gdje mu je mjesto.
Nastavnica engleskog nije odgovorila kad su je pitali što znači taj grafit.
Bilo joj je neprijatno.
Grafit je brzo prekrečen.
Godinama poslije, sjetićeš se toga uvijek kad čekaš autobus na beogradskoj Slaviji, tamo gdje se svijet uvijek okreće u krug, kao da nigdje zapravo ne ide.
Miševi na mostu/1
Prozice o zavičaju
Sve je počelo onog dana kad je razrednica na satu rekla da je od danas više ne oslovljavamo sa “drugarice”, nego “nastavnice” ili možda, a to joj je baš bilo neprijatno da kaže: “gospođo”. I da to od danas činimo sa svima, više niko nije drugarica nikome. Ni drug.
Upamtila sam dobro tu prigodu: stezala je dnevnik nervozno, nije ga spustila na katedru. Izgovarala je jednu običnu i nedramatičnu stvar, a čitavo njeno držanje bilo je u suprotnosti sa tom običnošću i nedramatičnošću. Nije govorila uzgred, nije davala običnu obavijest, proživljavala je, tu pred nama, pravu identitetsku dramu.
Nisam znala zašto me to uplašilo.
Poslije su poskidali slike Starog Vođe. Oči Starog Vođe, prisne i sveprisutne, više nas nisu nadgledale sa zidova učionica, hodnika i školskih kancelarija.
Ponegdje je ostao bijeli prostor na mjestu slike – zid okolo je bio prljav, a Stari Vođa je čuvao čistotu stiješnjenu u mali slijepi prozor u zidu.
Bila je to najava godina glasnih odsustava – vrijeme otvaranja čistih praznina na sve strane.
Prvo su skinute i zamjenjene slike, onda su poskidani i zamjenjeni ljudi.
***
Na školi je osvanuo grafit.
Piše: SRBOSLAVIJA.
Ti živiš preko puta škole i vikendom, kad je škola zatvorena, poneseš reket i lopticu i udaraš u školski zid.
Jedne subote udaraš u Srboslaviju.
Nije ti sasvim jasno šta je Srboslavija, iako znaš sigurno da to nije nešto dobro.
Roditelje ne pitaš jer ti je već neko vrijeme jasno da njima ništa nije jasno.
Nisi im rekla ni da su ti S. M. i Z. Š. na školskom satu engleskog slali papiriće na kojima je pisalo “Srbi marš iz Hrvatske”, sa nacrtanim paradajzom pored, koji leti kroz zrak kao teniska loptica, a da si ti štreberka vidjela da ne znaju napisati zarez iza vokativa, gdje mu je mjesto.
Nastavnica engleskog nije odgovorila kad su je pitali što znači taj grafit.
Bilo joj je neprijatno.
Grafit je brzo prekrečen.
Godinama poslije, sjetićeš se toga uvijek kad čekaš autobus na beogradskoj Slaviji, tamo gdje se svijet uvijek okreće u krug, kao da nigdje zapravo ne ide.