Moje prvo sjećanje na ljudsko lice je čovjek s neprirodno velikim obrvama, tolikim da su mu padale preko očiju. Prije njegovog lica, sasvim sigurno, vidio sam i druga, ali ona nisu bila takva da su ostala u prvom sjećanju. Poslije, kad sam čitao Gospodara prstenova, tri lika iz knjige sam zamislio prema izgledu čovjeka s gustim obrvama. Događaj, kad sam mu prisustvovao, nisam razumijevao, nego sam u vremenu, sjećajući se, odgonetao neobične radnje, postupke i njihovu svrhu. Smotuljak špage je potapao u neku crvenu emulziju u limenoj kutiji. Ispred njega su bili prepolovljeni balvani i mirisala je još mokra unutrašnjost drveta. Vlažnu špagu je razvlačio po dužini raspolućenog debla, vezivao je za eksere ukucane na krajevima balvana, onda bi zategao špagu i naglo je ispustio tako da ona uz energični trzaj udari po zaravni debla i iscrta savršenu crvenu crtu. Potom je sjekirom klesao uz samu crtu i deblo pretvarao u gredu. Gdje se to dogodilo? Ko je taj čovjek s enormnim obrvama? Ne znam. Nikad ga poslije nisam vidio.
*
Milomir Kovačević je u mailu poslao fotografiju, i pita: “Sjećaš li se kad je to bilo?” Na slici sam vrlo mlad, sjedim za stolom, možda u vrijeme književne večeri, ili nekim drugim povodom. Nikada ranije nisam vidio tu sliku, i ne sjećam se godine u kojoj je Milomir snimio fotografiju. Možda je 1984. ili 1986. ili 1988.? U tim godinama sam oblačio taj crni sviter. Odjeća je tada trajala duže, a svitera se sjećam jasnije nego sebe tadašnjeg. Sjećam se da je S. kupila osim ovog, crnog, i bijeli, isti sviter, jer se nije mogla odlučiti za boju. I tako, sviter je sada manje stranac od mladog čovjeka sa slike.
*
U proteklih petnaest godina, od svih američkih prijatelja, najviše vremena sam proveo u društvu A. Ali to vrijeme je najčešće bilo u znaku odsustva. Recimo, ove zime jedan dan poslom on je putovao u Sjevernu Karolinu, i to je bio povod da u povratku iznajmi auto i vozi do Alexandrije. Plan je bio da kod nas ostane dan, dva, a potom bi se vozom vratio kući u New York. U danu njegovog dolaska najavljen je veliki snijeg. On je već bio na putu kad je nazvao da kaže kako su za sutra otkazani svi vozovi iz Washingtona, a zadnji današnji za New York je onaj u 4 sata. Bilo je 2.30. “Gdje si?” “U Springfieldu, brzo ću stići u grad.” Onda je započela utrka da stigne na voz. On traži upute za skretanja kod ulaska u grad, pomažem da najkraćom cestom stigne do gradske stanice, a posljednji put je nazvao da kaže: “U vozu sam!” Snijeg je već bio počeo da pada. Kroz grad smo prošli skupa, a da se vidjeli nismo.
*
Posjedujem skladište tuđih sjećanja. Pročitao sam jednu od osam stotina stranica njegove knjige o povijesti nasilja. To što W. V. piše prilično je neprobavljivo, i bez intenziteta, ali svejedno ne propuštam ni jedan njegov novi naslov, zato što je 1992. godine došao u Sarajevo, a prilikom ulaska u grad, snajperist na Ilidži je ubio vozača pored njega. Sat vremena je užasnut ležao u sjedištu suvozača i nije se pomjerao, osim što je u jednom trenutku podigao fotoaparat i slikao mrtvog čovjeka. Svaku njegovu knjigu čitam očekujući da ću u njoj naći mjesto koje ima intenzitet toga snimka.
*
G. sam upoznao u toku kratke vožnje. U iznajmljenom fordu su bila još tri pjesnika, a on je upravljao lijevom rukom, zato što mu je desna bila u gipsu do ramena. Šta se dogodilo pa su mu ruku stavili u gips? Ne sjećam se. Nezavisno od toga, on je poslušno okretao volan onako kako su pjesnici od njega tražili, dvoumeći se u koji restoran da odu, i povlađivao je svakoj njihovoj želji, po svemu sudeći zadovoljan da je u njihovom društvu. Ili je bio totalno ravnodušan, spreman ispuniti svaku želju, jer mu je svejedno. Ja sam u fordu bio, što bi rekli, outsider. Evo zašto: G-ova je porodica stekla bogatstvo na prodaji dječje hrane. Njegova je fotografija (snimljen još kad je bio beba) na svakoj kutiji te dječije hrane otisnuta kao znak, a u vremenu se pretvorila u simbol. Zato što je ta beba othranila Ameriku kakvu danas znamo, uključujući i tri pjesnika iz auta koje ću također opisati ovdje. Ali ne još, ne sada.
*
Očevi se sjećaju budućnosti svojih sinova. Jutros posvuda srećem kratku reklamu za Nike, čak i na malom, plošnom ekranu na zidu našeg lifta. Tiger Woods se vraća golfu nakon mjeseci javnog linča zbog varanja supruge. Reklami se, izgleda, svi protive. U trideset sekundi koliko traje, snimak pokazuje dječje lice Tigera Woodsa koji suznih očiju gleda u kameru, a za to vrijeme ide voice over njegovog oca koji se savjetodavno obraća sinu i govori o “učenju na greškama”. Problem nastaje zbog vremenske intervencije u događajima. Otac čuvenog golfera je umro prije nekoliko godina. On govori o budućem događaju kojem nije prisustvovao, i govori iz budućnosti u kojoj ga nema. Trideset sekundi snimljenih crno-bijelim filmom spada u najsolidnije ispričan mit o povratku odbjeglog sina.
*
U subotnje jutro, S. je s prozora vidjela jedno drvo i pozvala me da ga pokaže. Eno ga tamo između aerodroma Nacional i ruske radnje u kojoj kupujemo hranu iz slavenskog svijeta. Ne vidi se stablo, samo krošnja koja je svojim rubom iscrtala siluetu Mao Cedunga s podignutom rukom. Radovala se, i rekla: “Poklanjam ti to drvo”. To je dobar poklon, zato što ništa neće promijeniti u mome životu. Osim što je postalo radost poklanjanja, drvo je sada moje, a ja sam oslobođen tereta posjeda. Pitao sam: “Zašto je drvo važno da bi bilo poklon?” A ona je rekla: “Zato što smo život mogli provesti ovdje, a da ga nikada ne vidimo”.
*
U ono vrijeme, Jugoslav je slikao pejsaže. Slikao je, zapravo, drveće. Njega je drvetu privukao Ferdinand de Saussure (1857 – 1913) sa konceptom znaka i označenog na primjeru riječi “drvo”. Jednom, pokazao mi je svoja platna i ja sam na njima prepoznao konkretne kestenove iz Ulice Fuada Midžića. Drvo je slobodno. Ono se pokazuje, i ne osjeća potrebu za samoobjašnjenjem. I za razliku od de Saussurea koji je za drveće imao interes, drvo je ravnodušno prema de Saussureu. Ali kada su, u hladnu zimu 1992. godine, stanovnici Sarajeva porezali drveće s gradskih ulica da se ugriju, i Jugoslav je porezao svoje ime i ostao s krnjim, Ugo. A to dvostruko rezanje je bilo jedna od mnogobrojnih posljedica raspadanja države koja se zvala Jugoslavija.
*
Imena lako zaboravljam. Na Radio Zidu on je bio tonac u jutarnjem programu, a sad ne mogu da se sjetim njegova imena. Navečer je konobarisao u kafiću na Otoci. U tom kafiću sam bio samo jednom, a i danas mu pamtim ambiciozno smišljeno ime: Twins. To je bilo u ratu. Tonac je u rukama držao dvije tacne od rostfraja pune praznih čaša, kad je u kafanu ušao pijani vojnik s kalašnjikovom i bez oklijevanja horizontalno ispalio rafal po cijeloj dužini kafane. Majstor tona je stajao na sredini prostorije najizloženiji mecima. Rafal koji se ispali u zamahu kalašnjikova, tako da pokrije cijeli prostor ispred sebe u 180°, rasporedi metke od tačke A do tačke B kao pravilnu crtu koja je perforirana. To znači da između dva metka u toj crti postoji praznina. Tonac je stajao na sredini prostorije, između dva metka u crti, i ništa mu se nije dogodilo osim što su tacne popadale, i uz tresak se polomila sitna staklarija. Nekada, kad ga se sjetim (kao sada) zamjena za njegovo ime koje sam zaboravio je to sjećanje,”rafal” i “perforirana crta”.
*
Neki ljudi imaju tako magnetična imena da bih već zbog toga želio da ih upoznam, ali je vjerovatnoća za to veoma mala. Damo Suzuki. Možda to i nije potpuno magnetično ime, ali je bilo prvo na koje sam pomislio. Ima i drugih imena, koja mi sada ne padaju na um.
*
A ovo je današnji događaj. Cijelu noć je padala kiša. Jutros je prestala, a na pločnicima su ostale lokve. Na jedna vrata iz niza kuća u ulici izlazi pijani muškarac, nosi živu ribu koja mu se iz ruku otima, potom je pažljivo spusti u lokvu na asfaltu. Riba je prevelika za tako malo vode koja je skvasila samo bijeli riblji trbuh, a muškarac se uspravlja i okreće prema otvorenim vratima i nekome koga se s ulice ne vidi (ženi?) kaže: “Jesam li sada dobar?” Potom se vrati nazad.
*
Kad bolje razmislim, ja oko sebe gledam tako da prvo primjećujem ljude, a potom sve drugo što ih okružuje. Zato volim gradove. Volim taj višak svjetlosti. Volim jutarnji sjaj u staklima kafea, i onaj trenutak prelaska, kad se pale ulične svjetiljke. I sasvim razumijem Platona kad nagovara Sokrata da prizna kako nema šta da uči od drveća, već samo od ljudi u gradovima.
Svi ljudi
*
Moje prvo sjećanje na ljudsko lice je čovjek s neprirodno velikim obrvama, tolikim da su mu padale preko očiju. Prije njegovog lica, sasvim sigurno, vidio sam i druga, ali ona nisu bila takva da su ostala u prvom sjećanju. Poslije, kad sam čitao Gospodara prstenova, tri lika iz knjige sam zamislio prema izgledu čovjeka s gustim obrvama. Događaj, kad sam mu prisustvovao, nisam razumijevao, nego sam u vremenu, sjećajući se, odgonetao neobične radnje, postupke i njihovu svrhu. Smotuljak špage je potapao u neku crvenu emulziju u limenoj kutiji. Ispred njega su bili prepolovljeni balvani i mirisala je još mokra unutrašnjost drveta. Vlažnu špagu je razvlačio po dužini raspolućenog debla, vezivao je za eksere ukucane na krajevima balvana, onda bi zategao špagu i naglo je ispustio tako da ona uz energični trzaj udari po zaravni debla i iscrta savršenu crvenu crtu. Potom je sjekirom klesao uz samu crtu i deblo pretvarao u gredu. Gdje se to dogodilo? Ko je taj čovjek s enormnim obrvama? Ne znam. Nikad ga poslije nisam vidio.
*
Milomir Kovačević je u mailu poslao fotografiju, i pita: “Sjećaš li se kad je to bilo?” Na slici sam vrlo mlad, sjedim za stolom, možda u vrijeme književne večeri, ili nekim drugim povodom. Nikada ranije nisam vidio tu sliku, i ne sjećam se godine u kojoj je Milomir snimio fotografiju. Možda je 1984. ili 1986. ili 1988.? U tim godinama sam oblačio taj crni sviter. Odjeća je tada trajala duže, a svitera se sjećam jasnije nego sebe tadašnjeg. Sjećam se da je S. kupila osim ovog, crnog, i bijeli, isti sviter, jer se nije mogla odlučiti za boju. I tako, sviter je sada manje stranac od mladog čovjeka sa slike.
*
U proteklih petnaest godina, od svih američkih prijatelja, najviše vremena sam proveo u društvu A. Ali to vrijeme je najčešće bilo u znaku odsustva. Recimo, ove zime jedan dan poslom on je putovao u Sjevernu Karolinu, i to je bio povod da u povratku iznajmi auto i vozi do Alexandrije. Plan je bio da kod nas ostane dan, dva, a potom bi se vozom vratio kući u New York. U danu njegovog dolaska najavljen je veliki snijeg. On je već bio na putu kad je nazvao da kaže kako su za sutra otkazani svi vozovi iz Washingtona, a zadnji današnji za New York je onaj u 4 sata. Bilo je 2.30. “Gdje si?” “U Springfieldu, brzo ću stići u grad.” Onda je započela utrka da stigne na voz. On traži upute za skretanja kod ulaska u grad, pomažem da najkraćom cestom stigne do gradske stanice, a posljednji put je nazvao da kaže: “U vozu sam!” Snijeg je već bio počeo da pada. Kroz grad smo prošli skupa, a da se vidjeli nismo.
*
Posjedujem skladište tuđih sjećanja. Pročitao sam jednu od osam stotina stranica njegove knjige o povijesti nasilja. To što W. V. piše prilično je neprobavljivo, i bez intenziteta, ali svejedno ne propuštam ni jedan njegov novi naslov, zato što je 1992. godine došao u Sarajevo, a prilikom ulaska u grad, snajperist na Ilidži je ubio vozača pored njega. Sat vremena je užasnut ležao u sjedištu suvozača i nije se pomjerao, osim što je u jednom trenutku podigao fotoaparat i slikao mrtvog čovjeka. Svaku njegovu knjigu čitam očekujući da ću u njoj naći mjesto koje ima intenzitet toga snimka.
*
G. sam upoznao u toku kratke vožnje. U iznajmljenom fordu su bila još tri pjesnika, a on je upravljao lijevom rukom, zato što mu je desna bila u gipsu do ramena. Šta se dogodilo pa su mu ruku stavili u gips? Ne sjećam se. Nezavisno od toga, on je poslušno okretao volan onako kako su pjesnici od njega tražili, dvoumeći se u koji restoran da odu, i povlađivao je svakoj njihovoj želji, po svemu sudeći zadovoljan da je u njihovom društvu. Ili je bio totalno ravnodušan, spreman ispuniti svaku želju, jer mu je svejedno. Ja sam u fordu bio, što bi rekli, outsider. Evo zašto: G-ova je porodica stekla bogatstvo na prodaji dječje hrane. Njegova je fotografija (snimljen još kad je bio beba) na svakoj kutiji te dječije hrane otisnuta kao znak, a u vremenu se pretvorila u simbol. Zato što je ta beba othranila Ameriku kakvu danas znamo, uključujući i tri pjesnika iz auta koje ću također opisati ovdje. Ali ne još, ne sada.
*
Očevi se sjećaju budućnosti svojih sinova. Jutros posvuda srećem kratku reklamu za Nike, čak i na malom, plošnom ekranu na zidu našeg lifta. Tiger Woods se vraća golfu nakon mjeseci javnog linča zbog varanja supruge. Reklami se, izgleda, svi protive. U trideset sekundi koliko traje, snimak pokazuje dječje lice Tigera Woodsa koji suznih očiju gleda u kameru, a za to vrijeme ide voice over njegovog oca koji se savjetodavno obraća sinu i govori o “učenju na greškama”. Problem nastaje zbog vremenske intervencije u događajima. Otac čuvenog golfera je umro prije nekoliko godina. On govori o budućem događaju kojem nije prisustvovao, i govori iz budućnosti u kojoj ga nema. Trideset sekundi snimljenih crno-bijelim filmom spada u najsolidnije ispričan mit o povratku odbjeglog sina.
*
U subotnje jutro, S. je s prozora vidjela jedno drvo i pozvala me da ga pokaže. Eno ga tamo između aerodroma Nacional i ruske radnje u kojoj kupujemo hranu iz slavenskog svijeta. Ne vidi se stablo, samo krošnja koja je svojim rubom iscrtala siluetu Mao Cedunga s podignutom rukom. Radovala se, i rekla: “Poklanjam ti to drvo”. To je dobar poklon, zato što ništa neće promijeniti u mome životu. Osim što je postalo radost poklanjanja, drvo je sada moje, a ja sam oslobođen tereta posjeda. Pitao sam: “Zašto je drvo važno da bi bilo poklon?” A ona je rekla: “Zato što smo život mogli provesti ovdje, a da ga nikada ne vidimo”.
*
U ono vrijeme, Jugoslav je slikao pejsaže. Slikao je, zapravo, drveće. Njega je drvetu privukao Ferdinand de Saussure (1857 – 1913) sa konceptom znaka i označenog na primjeru riječi “drvo”. Jednom, pokazao mi je svoja platna i ja sam na njima prepoznao konkretne kestenove iz Ulice Fuada Midžića. Drvo je slobodno. Ono se pokazuje, i ne osjeća potrebu za samoobjašnjenjem. I za razliku od de Saussurea koji je za drveće imao interes, drvo je ravnodušno prema de Saussureu. Ali kada su, u hladnu zimu 1992. godine, stanovnici Sarajeva porezali drveće s gradskih ulica da se ugriju, i Jugoslav je porezao svoje ime i ostao s krnjim, Ugo. A to dvostruko rezanje je bilo jedna od mnogobrojnih posljedica raspadanja države koja se zvala Jugoslavija.
*
Imena lako zaboravljam. Na Radio Zidu on je bio tonac u jutarnjem programu, a sad ne mogu da se sjetim njegova imena. Navečer je konobarisao u kafiću na Otoci. U tom kafiću sam bio samo jednom, a i danas mu pamtim ambiciozno smišljeno ime: Twins. To je bilo u ratu. Tonac je u rukama držao dvije tacne od rostfraja pune praznih čaša, kad je u kafanu ušao pijani vojnik s kalašnjikovom i bez oklijevanja horizontalno ispalio rafal po cijeloj dužini kafane. Majstor tona je stajao na sredini prostorije najizloženiji mecima. Rafal koji se ispali u zamahu kalašnjikova, tako da pokrije cijeli prostor ispred sebe u 180°, rasporedi metke od tačke A do tačke B kao pravilnu crtu koja je perforirana. To znači da između dva metka u toj crti postoji praznina. Tonac je stajao na sredini prostorije, između dva metka u crti, i ništa mu se nije dogodilo osim što su tacne popadale, i uz tresak se polomila sitna staklarija. Nekada, kad ga se sjetim (kao sada) zamjena za njegovo ime koje sam zaboravio je to sjećanje,”rafal” i “perforirana crta”.
*
Neki ljudi imaju tako magnetična imena da bih već zbog toga želio da ih upoznam, ali je vjerovatnoća za to veoma mala. Damo Suzuki. Možda to i nije potpuno magnetično ime, ali je bilo prvo na koje sam pomislio. Ima i drugih imena, koja mi sada ne padaju na um.
*
A ovo je današnji događaj. Cijelu noć je padala kiša. Jutros je prestala, a na pločnicima su ostale lokve. Na jedna vrata iz niza kuća u ulici izlazi pijani muškarac, nosi živu ribu koja mu se iz ruku otima, potom je pažljivo spusti u lokvu na asfaltu. Riba je prevelika za tako malo vode koja je skvasila samo bijeli riblji trbuh, a muškarac se uspravlja i okreće prema otvorenim vratima i nekome koga se s ulice ne vidi (ženi?) kaže: “Jesam li sada dobar?” Potom se vrati nazad.
*
Kad bolje razmislim, ja oko sebe gledam tako da prvo primjećujem ljude, a potom sve drugo što ih okružuje. Zato volim gradove. Volim taj višak svjetlosti. Volim jutarnji sjaj u staklima kafea, i onaj trenutak prelaska, kad se pale ulične svjetiljke. I sasvim razumijem Platona kad nagovara Sokrata da prizna kako nema šta da uči od drveća, već samo od ljudi u gradovima.