Prije nekoliko godina održan je, dijelom u Osijeku i dijelom u Iloku, znanstveni skup posvećen najzanimljivijem srednjovjekovnom pravnom spomeniku iz ovog dijela Hrvatske, poznatom kao Iločki statut, iz ranog 16. stoljeća. Glavninu referata na skupu održali su stručnjaci s osječkoga Pravnog fakulteta, a bilo je i drugih sudionika, lokalnih i gostujućih. Kako je simpozij odmicao, postajalo je razvidno da među referentima postoji jedan temeljni jaz, koji ih dijeli na dvije skupine. Zapravo, manji broj sudionika, pretežno nepravničke profesionalne pripadnosti, stavio je u optjecaj podatke o Iločkom statutu koji su, zbog svoje naravi, počeli izazivati sve veći razdor. Prema tim podacima, od pet poglavlja ili “knjiga” Iločkog statuta, samo je prva doista proizvod mjesnih iločkih prilika i domaće pravne misli (onoliko koliko to pravne uredbe uopće mogu biti), a ostale su u cijelosti preuzete iz zajedničke pravne regulative Budima, Pešte i još nekih sjevernih gradova onodobnoga velikog Ugarsko-hrvatskog kraljevstva.
Najednom se pokazalo da su ti podaci za neke sudionike skupa iznenađenje, a za neke nepoželjan uljez čije je postojanje trebalo radije prešutjeti. Na zajedničkom objedu razvila se oko toga prilično žučna diskusija, na granici komešanja. Oko Iločkog statuta stvorio se svojevrstan obrambeni kordon, odlučan da zaštiti njegov “integritet” i njegovu izvornost, ogorčen na podmetanja prema kojima je taj naš stari tekst većim dijelom odnekud “prepisan” i takoreći sklepan od raznorodnih otprije postojećih dijelova. Budući da sam pripadao manjinskoj skupini onih kojima je bila poznata takva hibridna struktura Statuta, i koji nisu vidjeli smisla u zabašurivanju te činjenice, bio sam također uvučen u neku vrstu polemike.
Meni sučelice našao se profesor s nekog od osječkih fakulteta, uz to poznat i kao direktor uspješnog manjeg poduzeća. Znanstveni rad bio je tek jedno od polja na kojima je djelovao taj mnogostrani čovjek, također nadasve uspješno. “Zašto je potrebno inzistirati na tome da neke knjige Iločkog statuta nisu nastale u Iloku, nego da su odnekud prepisane?”, obraćao mi se on, “Zašto da sami ocrnjujemo taj dragulj hrvatske kulturne baštine? Zar to nije okrutno prema ljudima napaćenog grada kakav je Ilok? Zašto im ponavljati takvo nešto? Pa to je isto kao da čovjeku bez nogu, u kolicima, stalno ponavljaš kako je jadan…” Malo kasnije se taj profesor i direktor počeo blagonaklono interesirati za pojedinosti moje biografije – vjerujem li u Boga, jesam li zasnovao obitelj – kako bi ušao u trag dubljim socijalnim i psihološkim korijenima moje bezobzirnosti prema ljudima svoga vlastitog zavičaja, prema njihovim svetinjama i tradiciji…
Situacija koju sam tu pokušao u glavnim crtama dočarati može se, rekao bih, okarakterizirati kao tipično, upravo kvintesencijalno provincijska. Ako se bavite kakvim intelektualnim poslom i živite u provinciji, morate računati s time da ćete počesto upadati u slične situacije, komične nesporazume, razgovore gluhih. I to neće biti tek bizarne slučajnosti na marginama vaših radnih aktivnosti, nego redovite i vrlo zakonite nevolje, barijere dovučene nasred glavne ceste kojom se krećete. Jedini način da sve to izbjegnete jest da se, kada je riječ o profesionalnoj sferi, uopće ne socijalizirate u užem prostoru svoga fizičkog bivstvovavanja. Što je, naravno, luksuz koji si rijetki mogu priuštiti, ali u borbi da ga dosegnete leži zapravo vaša jedina nada, ako ne želite tavoriti u metežu besmisla, iz dana u dan sve sličniji njegovim okorjelim stanarima.
To je, u grubim crtama, skromni izbor opcija koji imate ako već, po nuždi ili stjecajem nekih drugih okolnosti, živite u provinciji. Ako vam, pak, to potonje nije egzistencijalna zadanost, onda imate još jednu mogućnost: pobjeći. Pobjeći glavom bez obzira, kao što su učinili toliki prije vas, u potrazi za manje zagušljivim okružjem, srodnijim dušama i sugovornicima koji vas (koliko-toliko) razumiju. Ili, drukčije kazano, za svijetom čiji obzori nisu toliko stiješnjeni zagrljajem kolektiviteta i njegovog duha, za rascjepkanijim, policentričnim kulturnim prostorom što uključuje barem nekoliko žilavih zona autonomije među kojima ćete naći jednu za sebe.
Ima li ičeg provincijalnijeg od lamentacije nad provincijalnošću vlastite sredine? Pogotovo ako je čovjek u tom poslu vrlo ozbiljan i nimalo se ne zabavlja? Lamentator živi u dvostrukoj zabludi. Prvo, ne uviđa da je provincija neizlječivo stanje i naivno vjeruje da je se može reformirati, da ona može nadići i negirati samu sebe. Drugo, svojim jadikovanjem i sam doprinosi proizvodnji onoga čime je ogorčen. Jer, duh provincije nekako predviđa i taj glas “vapijućeg u pustinji”. Koliko se god to činilo okrutnim, njegov bijes i žalost ugrađeni su u bit provincije jednako kao i nadmene propovijedi njezinih apologeta. Kao što je o tome napisao Radomir Konstantinović: “Duh palanački u oba vida se javlja i u oba vida trijumfuje.”
Već se neko vrijeme uzgred bavim skiciranjem stanovite tipologije intelektualaca u provinciji. Toj bi se temi, čini mi se, mogla posvetiti lijepa studija, u kojoj bi se razradila klasifikacija donekle srodna onoj kojom se, govoreći o sudbinama intelektualaca u totalitarnom društvu, pozabavio Czeslaw Milosz u knjizi Zarobljeni um. U ovoj bi se “provinciološkoj” klasifikaciji, prema mojoj skici, našli “potonuli” talenti kao i oni “promašeni” ili “protraćeni”; zatim “lokalne zvijezde”, koje se dijele na “cinike” i na “nesretne” ili “gnjevne”. Posebna su vrsta šarlatani s odlikama klauna, za koje provincija nikada nije sigurna nisu li možda geniji. Zajedničko je svim tim tipovima da im je vlastita provincijalnost nekakav problem i tegoba, s kojom se kad-tad suoče, bilo dok žive u samoj svojoj provinciji ili kad nakratko napuštaju njezin prisni teritorij. Moglo bi se reći da zbog tih “kompleksa” oni i nisu istinski provincijalci. Osim ako bit provincijalnosti nije baš u tome da vas vlastita provincijalnost nekako tišti i muči, u tom neprihvaćanju i odbijanju sebe sama.
U suprotnom bi se moglo proglasiti da jedino pravi provincijalac nema problema sa svojim provincijalizmom. Tu kao da postoji paradoks: istinski provincijalac možda uopće nije provincijalan. Primjer takvog provincijalca za mene je, recimo, netko po imenu Franjo Džakula. Školski učitelj koji je svoj radni vijek proboravio u Đakovu i okolnim selima, pišući usput (ili bolje: na tome putu) pjesme. Te je pjesme tijekom posljednjih nekoliko godina skupio u četiri male knjige, od kojih su dvije tiskane u vlastitoj nakladi. Nije se pročuo, niti je opterećen tim izostankom “uspjeha”. Ipak, neki od upućenih bez teškoća su ga “prepoznali”. Mnoge od njegovih pjesama su, naime, odlične, a ta ključna pojedinost sve mijenja. Džakuline su pjesme doduše pomalo staromodne, ali što znači taj brzopleti atribut pokraj stihova kakvi su, na primjer, ovi:
Čiji si ti poklisar, vjetre moćni?
Čujem tvoje orgulje iz šume.
Ni nakon toliko vremena
ti nikada ne prozbori ljudske riječi.
Pjesnik Franjo Džakula može bez imalo srama stati uz bok najboljima što danas pišu poeziju bilo gdje u Hrvatskoj. A ipak, za njega malo tko zna, ne objavljuju ga ugledni nakladnici, nema izgleda da mu portret osvane u visokonakladnim novinama, djelo mu ne razmatraju kritički časopisi ni studenti književnosti. Uz to, kod njega ima starinske knjiške erudicije, ali nema ni za lijek ni filma, ni današnje glazbe, ni virtualnih parasvjetova. Čak i mene sada pomalo grize savjest jer mu za potrebe svog članka spominjem ime u novinama. Po svemu tome, on je beznadan provincijalac, i u tom smislu utjelovljuje neku vrstu uzora. Jer, čini se, biti istinski provincijalac za većinu je provincijalaca nedostižan ideal.
(2005.)
Provincija je neizlječivo stanje
Prije nekoliko godina održan je, dijelom u Osijeku i dijelom u Iloku, znanstveni skup posvećen najzanimljivijem srednjovjekovnom pravnom spomeniku iz ovog dijela Hrvatske, poznatom kao Iločki statut, iz ranog 16. stoljeća. Glavninu referata na skupu održali su stručnjaci s osječkoga Pravnog fakulteta, a bilo je i drugih sudionika, lokalnih i gostujućih. Kako je simpozij odmicao, postajalo je razvidno da među referentima postoji jedan temeljni jaz, koji ih dijeli na dvije skupine. Zapravo, manji broj sudionika, pretežno nepravničke profesionalne pripadnosti, stavio je u optjecaj podatke o Iločkom statutu koji su, zbog svoje naravi, počeli izazivati sve veći razdor. Prema tim podacima, od pet poglavlja ili “knjiga” Iločkog statuta, samo je prva doista proizvod mjesnih iločkih prilika i domaće pravne misli (onoliko koliko to pravne uredbe uopće mogu biti), a ostale su u cijelosti preuzete iz zajedničke pravne regulative Budima, Pešte i još nekih sjevernih gradova onodobnoga velikog Ugarsko-hrvatskog kraljevstva.
Najednom se pokazalo da su ti podaci za neke sudionike skupa iznenađenje, a za neke nepoželjan uljez čije je postojanje trebalo radije prešutjeti. Na zajedničkom objedu razvila se oko toga prilično žučna diskusija, na granici komešanja. Oko Iločkog statuta stvorio se svojevrstan obrambeni kordon, odlučan da zaštiti njegov “integritet” i njegovu izvornost, ogorčen na podmetanja prema kojima je taj naš stari tekst većim dijelom odnekud “prepisan” i takoreći sklepan od raznorodnih otprije postojećih dijelova. Budući da sam pripadao manjinskoj skupini onih kojima je bila poznata takva hibridna struktura Statuta, i koji nisu vidjeli smisla u zabašurivanju te činjenice, bio sam također uvučen u neku vrstu polemike.
Meni sučelice našao se profesor s nekog od osječkih fakulteta, uz to poznat i kao direktor uspješnog manjeg poduzeća. Znanstveni rad bio je tek jedno od polja na kojima je djelovao taj mnogostrani čovjek, također nadasve uspješno. “Zašto je potrebno inzistirati na tome da neke knjige Iločkog statuta nisu nastale u Iloku, nego da su odnekud prepisane?”, obraćao mi se on, “Zašto da sami ocrnjujemo taj dragulj hrvatske kulturne baštine? Zar to nije okrutno prema ljudima napaćenog grada kakav je Ilok? Zašto im ponavljati takvo nešto? Pa to je isto kao da čovjeku bez nogu, u kolicima, stalno ponavljaš kako je jadan…” Malo kasnije se taj profesor i direktor počeo blagonaklono interesirati za pojedinosti moje biografije – vjerujem li u Boga, jesam li zasnovao obitelj – kako bi ušao u trag dubljim socijalnim i psihološkim korijenima moje bezobzirnosti prema ljudima svoga vlastitog zavičaja, prema njihovim svetinjama i tradiciji…
Situacija koju sam tu pokušao u glavnim crtama dočarati može se, rekao bih, okarakterizirati kao tipično, upravo kvintesencijalno provincijska. Ako se bavite kakvim intelektualnim poslom i živite u provinciji, morate računati s time da ćete počesto upadati u slične situacije, komične nesporazume, razgovore gluhih. I to neće biti tek bizarne slučajnosti na marginama vaših radnih aktivnosti, nego redovite i vrlo zakonite nevolje, barijere dovučene nasred glavne ceste kojom se krećete. Jedini način da sve to izbjegnete jest da se, kada je riječ o profesionalnoj sferi, uopće ne socijalizirate u užem prostoru svoga fizičkog bivstvovavanja. Što je, naravno, luksuz koji si rijetki mogu priuštiti, ali u borbi da ga dosegnete leži zapravo vaša jedina nada, ako ne želite tavoriti u metežu besmisla, iz dana u dan sve sličniji njegovim okorjelim stanarima.
To je, u grubim crtama, skromni izbor opcija koji imate ako već, po nuždi ili stjecajem nekih drugih okolnosti, živite u provinciji. Ako vam, pak, to potonje nije egzistencijalna zadanost, onda imate još jednu mogućnost: pobjeći. Pobjeći glavom bez obzira, kao što su učinili toliki prije vas, u potrazi za manje zagušljivim okružjem, srodnijim dušama i sugovornicima koji vas (koliko-toliko) razumiju. Ili, drukčije kazano, za svijetom čiji obzori nisu toliko stiješnjeni zagrljajem kolektiviteta i njegovog duha, za rascjepkanijim, policentričnim kulturnim prostorom što uključuje barem nekoliko žilavih zona autonomije među kojima ćete naći jednu za sebe.
Ima li ičeg provincijalnijeg od lamentacije nad provincijalnošću vlastite sredine? Pogotovo ako je čovjek u tom poslu vrlo ozbiljan i nimalo se ne zabavlja? Lamentator živi u dvostrukoj zabludi. Prvo, ne uviđa da je provincija neizlječivo stanje i naivno vjeruje da je se može reformirati, da ona može nadići i negirati samu sebe. Drugo, svojim jadikovanjem i sam doprinosi proizvodnji onoga čime je ogorčen. Jer, duh provincije nekako predviđa i taj glas “vapijućeg u pustinji”. Koliko se god to činilo okrutnim, njegov bijes i žalost ugrađeni su u bit provincije jednako kao i nadmene propovijedi njezinih apologeta. Kao što je o tome napisao Radomir Konstantinović: “Duh palanački u oba vida se javlja i u oba vida trijumfuje.”
Već se neko vrijeme uzgred bavim skiciranjem stanovite tipologije intelektualaca u provinciji. Toj bi se temi, čini mi se, mogla posvetiti lijepa studija, u kojoj bi se razradila klasifikacija donekle srodna onoj kojom se, govoreći o sudbinama intelektualaca u totalitarnom društvu, pozabavio Czeslaw Milosz u knjizi Zarobljeni um. U ovoj bi se “provinciološkoj” klasifikaciji, prema mojoj skici, našli “potonuli” talenti kao i oni “promašeni” ili “protraćeni”; zatim “lokalne zvijezde”, koje se dijele na “cinike” i na “nesretne” ili “gnjevne”. Posebna su vrsta šarlatani s odlikama klauna, za koje provincija nikada nije sigurna nisu li možda geniji. Zajedničko je svim tim tipovima da im je vlastita provincijalnost nekakav problem i tegoba, s kojom se kad-tad suoče, bilo dok žive u samoj svojoj provinciji ili kad nakratko napuštaju njezin prisni teritorij. Moglo bi se reći da zbog tih “kompleksa” oni i nisu istinski provincijalci. Osim ako bit provincijalnosti nije baš u tome da vas vlastita provincijalnost nekako tišti i muči, u tom neprihvaćanju i odbijanju sebe sama.
U suprotnom bi se moglo proglasiti da jedino pravi provincijalac nema problema sa svojim provincijalizmom. Tu kao da postoji paradoks: istinski provincijalac možda uopće nije provincijalan. Primjer takvog provincijalca za mene je, recimo, netko po imenu Franjo Džakula. Školski učitelj koji je svoj radni vijek proboravio u Đakovu i okolnim selima, pišući usput (ili bolje: na tome putu) pjesme. Te je pjesme tijekom posljednjih nekoliko godina skupio u četiri male knjige, od kojih su dvije tiskane u vlastitoj nakladi. Nije se pročuo, niti je opterećen tim izostankom “uspjeha”. Ipak, neki od upućenih bez teškoća su ga “prepoznali”. Mnoge od njegovih pjesama su, naime, odlične, a ta ključna pojedinost sve mijenja. Džakuline su pjesme doduše pomalo staromodne, ali što znači taj brzopleti atribut pokraj stihova kakvi su, na primjer, ovi:
Čiji si ti poklisar, vjetre moćni?
Čujem tvoje orgulje iz šume.
Ni nakon toliko vremena
ti nikada ne prozbori ljudske riječi.
Pjesnik Franjo Džakula može bez imalo srama stati uz bok najboljima što danas pišu poeziju bilo gdje u Hrvatskoj. A ipak, za njega malo tko zna, ne objavljuju ga ugledni nakladnici, nema izgleda da mu portret osvane u visokonakladnim novinama, djelo mu ne razmatraju kritički časopisi ni studenti književnosti. Uz to, kod njega ima starinske knjiške erudicije, ali nema ni za lijek ni filma, ni današnje glazbe, ni virtualnih parasvjetova. Čak i mene sada pomalo grize savjest jer mu za potrebe svog članka spominjem ime u novinama. Po svemu tome, on je beznadan provincijalac, i u tom smislu utjelovljuje neku vrstu uzora. Jer, čini se, biti istinski provincijalac za većinu je provincijalaca nedostižan ideal.
(2005.)