Andrij Ljubka, pisac i vojnik Oružanih snaga Ukrajine
Zima je ove godine počela u kolovozu, još jednom potvrdivši da je najmudrija osoba u mojoj obitelji bio moj djed Stepan.
On me naučio da ljeto završava 2. kolovoza, na blagdan svetog Ilije, prema starom crkvenom kalendaru. Iz njegovih sam pouka zapamtio da nakon tog dana više nije preporučljivo kupati se u rijekama i jezerima jer voda u njihovim podvodnim strujama postaje ledeno hladna. „Ilija se popiškio u vodu”, kaže jedna ukrajinska narodna izreka. Još od djetinjstva Ilija zauzima posebno mjesto u mojoj mašti jer doista moraš biti svetac da bi se piškio hladno.
Ali hladnije vrijeme ima i svojih prednosti: kada zahladi, zmije se zavlače u zemlju i odlaze na zimski san, pa je branje gljiva sigurnije. U posadkama Donbasa, šumskim pojasevima, u kojima se mogu naći ne samo bagremi, jaseni i divlje marelice nego i širokograni hrastovi, moja je karpatska narav cijelo ljeto iskala da pogledom pretražujem lišće i grmlje u potrazi za gljivama. Jedna od ratnih priča našega vremena kaže da ljudi iz šumovitih krajeva bolje uočavaju mine i potezne žice u travi jer su im oči navikle primjećivati takve stvari.
Ovoga ljeta u šumskim pojasevima blizu killzone nije bilo gljiva jer je zavladala nezapamćena suša. Nedostajalo je ne samo kiše nego i rose koja se stvara prije zore. Danju je čak i u hladu bilo toliko vruće da bi vam se zavrtjelo u glavi. Ispod slojeva uniforme i pancirnog prsluka tijelo se zagrijavalo iznutra do te mjere da ti se neprestano spavalo. Gljiva nije bilo, ali su njihov izostanak nadoknadili stršljeni. Njihovih se gnijezda moraš čuvati jednako kao i neprijateljskog oružja.
Posadke, uski pojasevi drveća koji se protežu kroz polja, jedno su od obilježja Donbasa. U velikim su razmjerama zasađene nakon Drugoga svjetskog rata kako bi poljoprivredno zemljište zaštitile od vrućih, suhih vjetrova i erozije. Po nekoliko redova drveća, širokih jedva desetak metara, trebali su promijeniti prirodu stepe. Nakon 2014. promijenili su i prirodu ratovanja: postali su obrambene linije, zakloni, mjesta na kojima krošnje ljudima pružaju priliku da prežive granatiranje.
Prorok Ilija prikladna je figura za ovogodišnju sušu, koja je pogodila cijelu Europu, ali najviše iscrpila ukrajinske vojnike na istoku zemlje. Prema Bibliji, svetac je živio u pustinji i hranio se onim što su mu donosili gavranovi. Nakon što je izvršio Božje zapovijedi, molio se za kišu i naposljetku je počeo pljusak praćen grmljavinom i munjama. U istočnom kršćanstvu Ilija je poznat kao gromovnik koji se vozi nebom u kočiji i baca vatrene strijele. I premda u Donbasu ove godine gotovo nije bilo kiše, vatra je bez prestanka padala s neba.
Zapanjujuće je kako najmoderniji i tehnološki najnapredniji rat na planetu u konačnici ovisi o prirodi. Svaki dron, od najmanjeg do najvećeg, prije svega je ptica, podložna zakonima aerodinamike i vjetra. Ako vjetar puše u naletima ili je prejak, dron gubi svoju učinkovitost ili uopće ne može poletjeti. Svaka vojna smjena počinje provjerom vremenske prognoze. Nije dovoljno smočiti prst i procijeniti iz kojeg smjera puše. Potrebno je znati brzinu vjetra na visini od stotinu metara i više.
Oblačno vrijeme smanjuje učinkovitost zračnog izviđanja i omogućuje slobodnije kretanje po zemlji. Niska magla pruža zaklon neprijateljskom pješaštvu pri pokušajima infiltracije, ali istodobno nam omogućuje bržu evakuaciju ranjenih vojnika. Blato pod nogama onemogućuje kretanje vozila, dok niske temperature kritično utječu na mehanizme za lansiranje i trajanje baterija. Kamera može imati iznimno visoku osjetljivost, a ipak se jednostavno zamagliti zbog promjene temperature nakon polijetanja drona. Propeleri prekriveni vlagom iz magle na visini se zalede.
Nakon rata svaki bi ukrajinski vojnik mogao postati izvanredan predavač iz političke geografije. Duboko razumijevanje utjecaja terena i klime na tok vojnih operacija omogućuje nam da jasno vidimo zašto su se i kako su se europske granice mijenjale tokom stoljeća. Pogledajte kartu: koliko tih granica i danas prati tokove rijeka i planinske lance? To su prirodne obrambene granice oko kojih su se okupljale ne samo vojske nego i čitavi narodi.
Imamo dronove, satelitske komunikacije, prijenose slike uživo i umjetnu inteligenciju, a rat se ipak još uvijek svodi na ritam prirodnih ciklusa. Sveobuhvatna invazija vjerojatno je počela baš 24. veljače iz dva razloga: neposredno nakon završetka Zimskih olimpijskih igara u Pekingu, kako se ne bi izazvala kineska reakcija, i zato da ostane dovoljno vremena do proljetnog otapanja snijega. Uostalom, tenkovi i teška oklopna vozila, koja su zbog svojih neuspjeha postala simboli prošlosti ratovanja, morali su prijeći preko tvrdog, smrznutog tla.
Sada, uoči pete zime rata, sva najnovija tehnološka dostignuća i najsmrtonosnije oružje ponovno se koriste kako bi se pojačali učinci prirode. Na killzoni vrijeme može biti saveznik ili neprijatelj, čimbenik koji se mora uzeti u obzir. Ali iza killzone Rusija ga pokušava pretvoriti u dio vlastite strategije.
Kada rakete i dronovi namjerno uništavaju energetsku infrastrukturu, hladnoća postaje produžetak napada, napada koji ne završava eksplozijom. Ona se uvlači i ostaje u domovima, bolnicama i stanovima u kojima ljudi pokušavaju zagrijati sebe i svoju djecu. To je način da se iscrpljene civile natjera na predaju jer vojnici na bojišnici ne odustaju.
Na podsvjesnoj razini Rusiju sam oduvijek povezivao sa zimom, snijegom i hladnoćom. Zima je rusko oružje, hladnoća je njezina imanentna bit. Budući da ne uspijeva ostvariti uspjeh na bojišnici, Putin nastoji ukrajinsku pozadinu pretvoriti u zastrašujuću zimsku pustoš. Isključiti struju, vodu i grijanje te, ako ne drukčije, onda tim đavolskim sredstvom, pretvoriti Ukrajinu u sibirsku tajgu za sljedećih mjeseci. U rukama Sotone zima postaje sredstvo psihološke okupacije.
Kako izgleda zima u gradu koji svakodnevno bombardiraju, u kojem su elektrane, crpne stanice za vodu i toplovodi namjerno odabrani kao mete za uništenje? Stan, čak i onaj najljepši, pretvara se u špilju Lascaux. Bez struje i plina jedini način da ga zagrijete možda će biti paljenje vatre nasred sobe. Bez tekuće vode život na dvanaestom katu znači da ne možete čak ni oprati lice, a kamoli otići na zahod. Zamislite kako bi izgledao život u takvim uvjetima, osobito za djecu i starije ljude.
Teror nad civilnim stanovništvom ukrajinskih gradova toliko je očit Putinov ratni zločin da je sramotno gledati ljude koji su istodobno spremni stisnuti mu ruku, ukinuti sankcije ili s njim potpisivati sporazume. Ne govorim samo o posrednicima u prodaji nekretnina i poslovnim ljudima s druge strane oceana. I u Europi postoji čitav red ljudi koji čekaju svoj red, ispruženih ruku. Svaki novi ratni zločin jača njihove političke pozicije jer ulijeva strah biračima i potiče njihovu želju da pobjegnu od ove stvarnosti skrivajući se iza varljivih populističkih parola.
Dosta! To je riječ koja označava kraj ljeta i prijelaz prema zimi. Dosta kretanja, dosta rada u poljima. Vratite se u svoje tople domove i pripremite se za zimski san, govori nam priroda. Putin pozorno sluša i ljudima oduzima toplinu njihovih domova. Želi da iscrpljeni ljudi, lišeni svake nade, napokon kažu: dosta je, predajmo se. Više nemamo snage podnositi sva ta neprestana iskušenja.
Peta zima velikog rata u Europi ponovno nas suočava s istim pitanjem. Budući da ne može ostvariti odlučujuće pobjede na bojišnici, Rusija pokušava pretvoriti sam život u oružje: toplinu, vodu, električnu energiju, mogućnost da ugrijemo dijete i dočekamo jutro u vlastitom stanu.
Kremlj računa na to da će hladnoća Ukrajince učiniti spremnijima na kompromise i uvjeriti Europljane da je mir pod svaku cijenu bolji od otpora. Nada se da će se mrak u našim gradovima pretvoriti u mrak europske politike i da će ratni umor prerasti u prihvaćanje ruskih zahtjeva.
Stoga pitanje danas nije samo hoće li Ukrajina izdržati još jednu zimu. Pitanje je hoće li Europa izdržati ispit vlastitih vrijednosti. Hoće li imati odlučnosti da ne nagradi agresora za patnju koju nanosi civilima, hoće li znati reći: dosta?
Sada, dok zima već kuca na vrata, a mnogi ukrajinski domovi već ostaju bez struje i grijanja, ponovno razmišljam o svom djedu i njegovoj mudrosti. Znao je da će nakon 2. kolovoza sveti Ilija skupiti ljeto i spremiti ga u smočnicu. Znao je da će voda postati hladna, da će se zmije povući u zemlju i da će se ljudi postupno preseliti u svoje tople domove. Ali znao je i da svako godišnje doba jednom mora završiti.
Da, Rusija može pretvoriti zimu u oružje. Ali ne može učiniti da zima traje vječno.
Sveti Ilija i ruska zima
Andrij Ljubka, pisac i vojnik Oružanih snaga Ukrajine
Zima je ove godine počela u kolovozu, još jednom potvrdivši da je najmudrija osoba u mojoj obitelji bio moj djed Stepan.
On me naučio da ljeto završava 2. kolovoza, na blagdan svetog Ilije, prema starom crkvenom kalendaru. Iz njegovih sam pouka zapamtio da nakon tog dana više nije preporučljivo kupati se u rijekama i jezerima jer voda u njihovim podvodnim strujama postaje ledeno hladna. „Ilija se popiškio u vodu”, kaže jedna ukrajinska narodna izreka. Još od djetinjstva Ilija zauzima posebno mjesto u mojoj mašti jer doista moraš biti svetac da bi se piškio hladno.
Ali hladnije vrijeme ima i svojih prednosti: kada zahladi, zmije se zavlače u zemlju i odlaze na zimski san, pa je branje gljiva sigurnije. U posadkama Donbasa, šumskim pojasevima, u kojima se mogu naći ne samo bagremi, jaseni i divlje marelice nego i širokograni hrastovi, moja je karpatska narav cijelo ljeto iskala da pogledom pretražujem lišće i grmlje u potrazi za gljivama. Jedna od ratnih priča našega vremena kaže da ljudi iz šumovitih krajeva bolje uočavaju mine i potezne žice u travi jer su im oči navikle primjećivati takve stvari.
Ovoga ljeta u šumskim pojasevima blizu killzone nije bilo gljiva jer je zavladala nezapamćena suša. Nedostajalo je ne samo kiše nego i rose koja se stvara prije zore. Danju je čak i u hladu bilo toliko vruće da bi vam se zavrtjelo u glavi. Ispod slojeva uniforme i pancirnog prsluka tijelo se zagrijavalo iznutra do te mjere da ti se neprestano spavalo. Gljiva nije bilo, ali su njihov izostanak nadoknadili stršljeni. Njihovih se gnijezda moraš čuvati jednako kao i neprijateljskog oružja.
Posadke, uski pojasevi drveća koji se protežu kroz polja, jedno su od obilježja Donbasa. U velikim su razmjerama zasađene nakon Drugoga svjetskog rata kako bi poljoprivredno zemljište zaštitile od vrućih, suhih vjetrova i erozije. Po nekoliko redova drveća, širokih jedva desetak metara, trebali su promijeniti prirodu stepe. Nakon 2014. promijenili su i prirodu ratovanja: postali su obrambene linije, zakloni, mjesta na kojima krošnje ljudima pružaju priliku da prežive granatiranje.
Prorok Ilija prikladna je figura za ovogodišnju sušu, koja je pogodila cijelu Europu, ali najviše iscrpila ukrajinske vojnike na istoku zemlje. Prema Bibliji, svetac je živio u pustinji i hranio se onim što su mu donosili gavranovi. Nakon što je izvršio Božje zapovijedi, molio se za kišu i naposljetku je počeo pljusak praćen grmljavinom i munjama. U istočnom kršćanstvu Ilija je poznat kao gromovnik koji se vozi nebom u kočiji i baca vatrene strijele. I premda u Donbasu ove godine gotovo nije bilo kiše, vatra je bez prestanka padala s neba.
Zapanjujuće je kako najmoderniji i tehnološki najnapredniji rat na planetu u konačnici ovisi o prirodi. Svaki dron, od najmanjeg do najvećeg, prije svega je ptica, podložna zakonima aerodinamike i vjetra. Ako vjetar puše u naletima ili je prejak, dron gubi svoju učinkovitost ili uopće ne može poletjeti. Svaka vojna smjena počinje provjerom vremenske prognoze. Nije dovoljno smočiti prst i procijeniti iz kojeg smjera puše. Potrebno je znati brzinu vjetra na visini od stotinu metara i više.
Oblačno vrijeme smanjuje učinkovitost zračnog izviđanja i omogućuje slobodnije kretanje po zemlji. Niska magla pruža zaklon neprijateljskom pješaštvu pri pokušajima infiltracije, ali istodobno nam omogućuje bržu evakuaciju ranjenih vojnika. Blato pod nogama onemogućuje kretanje vozila, dok niske temperature kritično utječu na mehanizme za lansiranje i trajanje baterija. Kamera može imati iznimno visoku osjetljivost, a ipak se jednostavno zamagliti zbog promjene temperature nakon polijetanja drona. Propeleri prekriveni vlagom iz magle na visini se zalede.
Nakon rata svaki bi ukrajinski vojnik mogao postati izvanredan predavač iz političke geografije. Duboko razumijevanje utjecaja terena i klime na tok vojnih operacija omogućuje nam da jasno vidimo zašto su se i kako su se europske granice mijenjale tokom stoljeća. Pogledajte kartu: koliko tih granica i danas prati tokove rijeka i planinske lance? To su prirodne obrambene granice oko kojih su se okupljale ne samo vojske nego i čitavi narodi.
Imamo dronove, satelitske komunikacije, prijenose slike uživo i umjetnu inteligenciju, a rat se ipak još uvijek svodi na ritam prirodnih ciklusa. Sveobuhvatna invazija vjerojatno je počela baš 24. veljače iz dva razloga: neposredno nakon završetka Zimskih olimpijskih igara u Pekingu, kako se ne bi izazvala kineska reakcija, i zato da ostane dovoljno vremena do proljetnog otapanja snijega. Uostalom, tenkovi i teška oklopna vozila, koja su zbog svojih neuspjeha postala simboli prošlosti ratovanja, morali su prijeći preko tvrdog, smrznutog tla.
Sada, uoči pete zime rata, sva najnovija tehnološka dostignuća i najsmrtonosnije oružje ponovno se koriste kako bi se pojačali učinci prirode. Na killzoni vrijeme može biti saveznik ili neprijatelj, čimbenik koji se mora uzeti u obzir. Ali iza killzone Rusija ga pokušava pretvoriti u dio vlastite strategije.
Kada rakete i dronovi namjerno uništavaju energetsku infrastrukturu, hladnoća postaje produžetak napada, napada koji ne završava eksplozijom. Ona se uvlači i ostaje u domovima, bolnicama i stanovima u kojima ljudi pokušavaju zagrijati sebe i svoju djecu. To je način da se iscrpljene civile natjera na predaju jer vojnici na bojišnici ne odustaju.
Na podsvjesnoj razini Rusiju sam oduvijek povezivao sa zimom, snijegom i hladnoćom. Zima je rusko oružje, hladnoća je njezina imanentna bit. Budući da ne uspijeva ostvariti uspjeh na bojišnici, Putin nastoji ukrajinsku pozadinu pretvoriti u zastrašujuću zimsku pustoš. Isključiti struju, vodu i grijanje te, ako ne drukčije, onda tim đavolskim sredstvom, pretvoriti Ukrajinu u sibirsku tajgu za sljedećih mjeseci. U rukama Sotone zima postaje sredstvo psihološke okupacije.
Kako izgleda zima u gradu koji svakodnevno bombardiraju, u kojem su elektrane, crpne stanice za vodu i toplovodi namjerno odabrani kao mete za uništenje? Stan, čak i onaj najljepši, pretvara se u špilju Lascaux. Bez struje i plina jedini način da ga zagrijete možda će biti paljenje vatre nasred sobe. Bez tekuće vode život na dvanaestom katu znači da ne možete čak ni oprati lice, a kamoli otići na zahod. Zamislite kako bi izgledao život u takvim uvjetima, osobito za djecu i starije ljude.
Teror nad civilnim stanovništvom ukrajinskih gradova toliko je očit Putinov ratni zločin da je sramotno gledati ljude koji su istodobno spremni stisnuti mu ruku, ukinuti sankcije ili s njim potpisivati sporazume. Ne govorim samo o posrednicima u prodaji nekretnina i poslovnim ljudima s druge strane oceana. I u Europi postoji čitav red ljudi koji čekaju svoj red, ispruženih ruku. Svaki novi ratni zločin jača njihove političke pozicije jer ulijeva strah biračima i potiče njihovu želju da pobjegnu od ove stvarnosti skrivajući se iza varljivih populističkih parola.
Dosta! To je riječ koja označava kraj ljeta i prijelaz prema zimi. Dosta kretanja, dosta rada u poljima. Vratite se u svoje tople domove i pripremite se za zimski san, govori nam priroda. Putin pozorno sluša i ljudima oduzima toplinu njihovih domova. Želi da iscrpljeni ljudi, lišeni svake nade, napokon kažu: dosta je, predajmo se. Više nemamo snage podnositi sva ta neprestana iskušenja.
Peta zima velikog rata u Europi ponovno nas suočava s istim pitanjem. Budući da ne može ostvariti odlučujuće pobjede na bojišnici, Rusija pokušava pretvoriti sam život u oružje: toplinu, vodu, električnu energiju, mogućnost da ugrijemo dijete i dočekamo jutro u vlastitom stanu.
Kremlj računa na to da će hladnoća Ukrajince učiniti spremnijima na kompromise i uvjeriti Europljane da je mir pod svaku cijenu bolji od otpora. Nada se da će se mrak u našim gradovima pretvoriti u mrak europske politike i da će ratni umor prerasti u prihvaćanje ruskih zahtjeva.
Stoga pitanje danas nije samo hoće li Ukrajina izdržati još jednu zimu. Pitanje je hoće li Europa izdržati ispit vlastitih vrijednosti. Hoće li imati odlučnosti da ne nagradi agresora za patnju koju nanosi civilima, hoće li znati reći: dosta?
Sada, dok zima već kuca na vrata, a mnogi ukrajinski domovi već ostaju bez struje i grijanja, ponovno razmišljam o svom djedu i njegovoj mudrosti. Znao je da će nakon 2. kolovoza sveti Ilija skupiti ljeto i spremiti ga u smočnicu. Znao je da će voda postati hladna, da će se zmije povući u zemlju i da će se ljudi postupno preseliti u svoje tople domove. Ali znao je i da svako godišnje doba jednom mora završiti.
Da, Rusija može pretvoriti zimu u oružje. Ali ne može učiniti da zima traje vječno.