Nije to pisac znao, ali dovršavanje ovog romana bilo je utrka sa smrću. Nakon što je stavio posljednju tačku na posljednju rečenicu posljednjega, najkraćeg poglavlja u knjizi, koja glasi: “Samo još plavet ostaje, tako uslužna za nestajanje.”, ispod koje je dopisao i “Ploča, 2023. – 2026.”, sjeo je u auto, dovezao se do Samobora, gdje mu se sutradan, ranim jutrom, dok se vozio na vađenje krvi, zanebesalo za upravljačem, da bi onda započeo dvotjedni ceremonijal odlaska, za kojega su bližnji i prijatelji željno poput broda izgubljenog na pučini dozivali i dekodirali signale nade u život. Rukopis romana bio je, nakon posljednje tačke na posljednju rečenicu, već poslan izdavačima, zaprešićkoj Frakturi i novosadskoj Akademskoj knjizi, koji će svaki za sebe i u skladu s vlastitim, ponešto ubrzanim procedurama dva mjeseca kasnije objaviti istu knjigu, dva registarska broja u dvije globalne nacionalne knjižnice, hrvatskoj i srpskoj. Pisac će, u vrijeme kada čitatelj bude čitao prve retke “Mare Leib”, biti prah i biti tekst. Pisac će biti priča, koju će pričati nakon svoje smrti. Čudna uloga, nakon svega.
Šnajder je odgađao kraj, koliko god je to do njega bilo. Nakon posljednje tačke na posljednju rečenicu slijede još i naoko tehnički dodaci romanu: “Trilogija/upute za korisnike” i “Neki izvori”. U nekim izvorima nabrojani su tekstovi, knjige, novinski članci na koje se romanopisac poziva. Ali uputa za korisnike je zanimljivija. Romane Šnajder je, to ne smijemo prestati ponavljati, počeo pisati nakon što u Hrvatskoj, njemu, najostvarenijem dramskom piscu nakon Miroslava Krleže, na pozornicu više nije mogao biti postavljen nijedan njegov dramski tekst, i nakon što je zabrana “Hrvatskog Fausta” postala konstitucijskom činjenicom hrvatske kulture, nešto poput državnog ustava. Napisao je 2011. roman “Morendo”, a zatim je 2015. romanom “Doba mjedi” otvorio svoju identitetsku biografiju, koja biva 2023. nastavljena “Anđelom nestajanja”, a po smrti dovršena “Marom Leib”. Prvi roman govori o obiteljskom podrijetlu ili o rodu, drugi roman govori o gradu i svijetu, o Zagrebu i o hrvatstvu, treći roman govori o baki i njemu, unuku i piscu. U stilskom i jezičnom smislu, put je to prema konačnoj jasnoći. Prva knjiga jezično je kompleksna, složeno konstruirana i ciljano zamračena, krležijanski masivna i teška. Druga knjiga jezikom i konstrukcijom asocira na “Hrvatskog Fausta” – uostalom, nije li opet riječ o Zagrebu? – u brzoj izmjeni scena simuliran je protok vremena, društveno-povijesnog i čovječjeg, s dalekom asocijacijom na Grassovo “Moje stoljeće”. Treća knjiga jezično je preobražena, pojednostavljena, pomaknuta iz Zagreba i krležijanskih rečenica prema istoku Slavonije. Rečenice mnogo su kraće, dah piščev je mirniji, svi njegovi likovi unaprijed su pomireni s onim što se u povijesti već dogodilo, ali još uvijek nije i u njihovim životima.
Oproštajna napomena “Trilogija/upute za korisnike” završava ovako: “Ne vidim sličnosti između ove knjige i onih kakve se, uglavnom, danas u Hrvatskoj pišu. Time, naravno, nimalo ne aludiram na književnu kvalitetu. Nalazim, međutim, sličnost sa slikarstvom: onime Marca Chagalla”. Kakvo bi cinično zakeralo sad kazalo da nije do pisca da tumači vlastito djelo i njegove relacije unutar matičnih jezika i kulture. Ali piscu koji je zabranjen i zatajen, i koji samome sebi stvara kulturni kontekst, skupa s matičnim jezikom i kulturom, takvo što ne samo da je dopušteno, nego jedini je način na koji može biti piscem. Doista, roman “Mara Leib” nema, uglavnom, srodnika u živoj i mrtvoj, kao ni u pretežitoj mrtvorođenoj hrvatskoj književnosti. Ili kako bi rekao vladika Danilo u “Gorskome vijencu”: “Moje pleme snom mrtvijem spava,/ suza moja nema roditelja”. Ali postoji jedna knjižica, koja i nije roman, i njezin autor, koji u užem smislu i nije beletrist, a još manje romanopisac, koja toliko je i tako bliska “Mari Leib” i njezinu autoru, da bi i njemu bila nekakva utjeha da ju je pročitao. Pisac je Robert Badinter, čuveni francuski pravnik i predsjednik Arbitrarne komisije Mirovne konferencije o Jugoslaviji, zahvaljujući čijem nalazu granice jugoslavenskih republika postaju granice međunarodno priznatih država, a knjizi naslov je “Idiss”, u prijevodu Dubravke Celebrini i izdanju TIM-presa objavljena je 2022. godine. Nije najvažnije, ili uopće nije važno, što je Idiss Badinterova baka, kao što je Mara Leib Šnajderova baka. Važno je što su obje knjige ženske, ili o ženama po kojima dvojica muškaraca, ili dvojica autora, nasljeduju svoj etički stav i svoju usamljeničku odvažnost da ga zastupaju. Važno je što iz nekog neobjašnjivog razloga “Mara Leib” i “Idiss” imaju istu atmosferu. I obje knjige, ženske knjige, napisali su unuci, na samom kraju svojih života.
Svedemo li životopis Šnajderove bake na gole činjenice, bilo bi to ovako: seoska domaćica s istoka Slavonije, rodom Švabica, godište 1897, jedinica u oca udovca, o kojemu će se kroz život brinuti; udaje se za povratnika iz rata, s kojim rađa dvoje djece, a on umire: u sljedećem ratu sin joj završi u Jasenovcu, odakle biva degažiran u Mauthausen, gdje kao logoraš gine od savezničke bombe praktično posljednjeg dana rata; seli se u Zagreb, gdje postaje baka svom unuku, živi 81 godinu i umire malo prije nego što će on pisati svog “Hrvatskog Fausta”. Unuk je, pritom, dijete rastavljenih roditelja, privezanih sasvim uz društvenu epohu, tako da mu činjenica što je unuk Mare Leib više znači i donosi, nego to što je sin svojih roditelja.
Roman o djevojčici, djevojci, ženi i baki pisac pripovijeda kroz kratke zaokružene epizode, varirajući vrlo precizno glas glavne junakinje, u skladu s njezinom ulogom i dobi. Već negdje na polovici knjige čitatelj dolazi do kraja života Mare Leib, ali umjesto završnog takta u posmrtnom maršu slijedi nastavak, pripovjedač se vrati nekoliko desetljeća unatrag, i započinje, kroz piščeve autobiografske fragmente, stvarna priča o baki. Šnajder opet vrlo neobično komponira strukturu romana, izbjegava temporalnu kronologiju i uspostavlja nešto što bismo vrlo slobodno mogli nazvati kronologijom vlastite duše. Postoje, naime, dva vremena Mare Leib, koja zajedno čine dvostruku sliku jednoga ljudskog života. Pisac majstorski iznevjerava scensko i romaneskno jedinstvo vremena i radnje. To je ono što Šnajder nalazi šagalovskim u svom romanu: ono što je mrtvo, neprisutno, mitsko, ustvari je od svega najstvarnije i najživotvornije.
U “Mari Leib” brojna su ponavljanja, istih rečenica, istih misli i motiva. Ponavljaju se, variraju, nanovo obrađuju epizode koje su već ispričane. O, kako će to samo smetati onima koji po navici i netalentu ne razumiju ništa! Ponavljanje kao refren, ponavljanje kao litanija, ponavljanje kao ona bajka koja je ugrađena u čovjekovu svijest i samosvijest. Mara Leib Šnajderova je samosvijest. On pripovijeda kako se ta žena tužila praktično sa svim imperijima i svim imperatorima pod kojima je živjela, uzalud istjerujući svoje pravo. Tužila se ne da bi na koncu dobila proces, jer nitko još u nas nije pobijedio u procesu protiv države i državne povijesti, nego se tužila da bi pokazala da je još uvijek tu i da živi mimo onog kako bi joj drugi određivali. Ona je žena revolucija, na šokantno sličan način na koji je to bila Badinterova Idiss, ali ne tako što bi dizala pobune, uništavala tenkove i opovrgavala političke režime, nego tako što je u svakom dobu i vremenu svoju vlast uspostavljala mimo vlasti u državi. Šnajder je stvarajući lik Mare Leib stvorio slobodnu ženu, a s njom i onu vrsti ljudskog, intelektualnog i književnog postojanja za kojim je toliko čeznuo, ali ga nikada nije mogao dosegnuti, ostajući vazda prenizak za svu tu uzvišenost hrvatske kulturne i književne niskosti. Šnajder je odistinski patio, pa je znao napadati i one koji su mu bili skloni, zbog stvari preko kojih je njegova Mara Leib prelazila s lakoćom i sigurnošću. Na mnogo mjesta u ovoj knjizi, čitatelj koji ga je i u životu, a ne samo u tekstu, dobro poznavao, zapitat će se, ali odgovora neće naći, je li ovakva Mara Leib Šnajderova književna izmišljotina, kojom će se on konačno uzdići iznad kriterija njihove neusporedive niskosti, ili je Mara Leib oduvijek u Šnajderu postojala kao njegova baka? Čak i ako je riječ o prvom, ako povjerujemo da je Mara Leib samo književni lik, pisac nas je začarao i prevario uvjerivši nas da je ona sve vrijeme stvarna. U oba slučaja, i ako je Mara Leib stvarna, i ako je lik iz piščeve imaginacije, Slobodan Šnajder svojim je životom prošao ispod onog što su bili kriteriji njezina života i morala. Unuk je ostao manji od svoje bake, kao što je i u slučaju Roberta Badintera unuk ostao manji od bake. Tu književnost relativizira povijest: u povijesti nadmašili smo svoje očeve, ali smo ostali manji od svojih baka.
Otac Mare Leib umirao od sifilisne je demencije, zatvoren na štaglju, podivljao. Ona je prvi i posljednji put putovala u Zagreb, do zagrebačke ludnice u Stenjevcu, kod liječnika koji će joj objasniti kako da mu pomogne. Nije ga napustila, premda bi to, možda, bilo razumno. Nije se od njega razumom odijelila. Tako je prvi put vidjela Zagreb, prije nego što će jednom, u dalekom budućem vremenu, postati stanovnica tog grada. Ali takvo što se ne broji u priču.
Mara Leib zaljubila se u čovjeka koji je pao s neba. Nesretna ljubav. Mara Leib prema Bogu bila je ravnodušna. Nije vjerovala. Ali dok je umirala, jastuk na fotelji preko puta postelje podsjećao ju je na kapiju pakla. Tražila je od unuka da skloni taj jastuk. I rekla mu da će umrijeti prije prvih pijetlova. A onda je on otišao spavati. Mladost.
Mara Leib rukom je napisala jednu knjigu, kojoj je unuk stavio naslov “Sabrani kolači Mare Leib”. Te je kolače prekla pred blagdane, koji su u njezinoj kući padali pred Novu godinu. Čitatelju ta je vrsta kalendara poznata, a uveliko se tiče sinova koji se nisu vratili iz ratova i koncentracijskih logora. Takvi kalendari nastaju iz ravnodušnosti Božje prema materama, ili iz njihova osjećaja da Bog je ravnodušan, pa mu se stoga ne treba slaviti rođendan.
Na 211. stranici Frakturinog izdanja ove knjige ove su riječi: “Ljudi nestaju kao palidrvca. Planu, izgore, baciš ih.” Na 166. stranici, pak, ovako: “Nakon nekoliko dana u Vinkovce stiže paket s oznakom Crvenog križa, Saveznička misija, poslan iz Austrije. U njemu mandolina, čvrsto umotana u bijelo platno. Izgleda kao malešno muslimansko dijete spremno za ukop.”
Ovo drugo neusporedivo je u svojoj genijalnosti. Slobodan Šnajder bio je zagrebački pisac, u Bosnu odlazio je rijetko, svakako nije tamo odrastao, nije bio na dženazi, uživo možda nije vidio tabut. Ali svakako nije vidio dječji tabut. U njegovim očima, međutim, u njegovoj imaginaciji postoji dječji tabut. I doista, zamislimo li mandolinu, umotanu u bijelo platno, vidjet ćemo tabut dojenčeta. Slika toliko snažna da onaj kome pripada ne može o njoj ne misliti. Onaj kome ta slika ne pripada, lako će nastaviti dalje. Ili će pomisliti: lijepa metafora. A neće vidjeti sliku.
Veliki pisac umije stvarati slike izvan vlastitog imaginarija. Veliki pisac prodire u imaginarije ljudi s kojima se u životu mimoilazi, ili među kojima živi. Zato nam se ponekad, premda sasvim krivo, zna učiniti da je veliki pisac i veliki pomiritelj. Zato što on prodire u imaginarije ljudi s kojima se mimoilazi, veliki pisac omražen je od hulja, nacional-šovinista i nedarovitih. Zato su mrzili Slobodana Šnajdera, zato su mu doživotno zabranili dramu, uplašeni da bi ih “Hrvatski Faust” mogao s pozornice razotkriti kao tupe ljudoždere. Sve to saznajemo iz rečenice: “Izgleda kao malešno muslimansko dijete spremno za ukop.” A onda je drvce planulo, i Slobodana Šnajdera više nije bilo. Hrvatskoj kulturi je laknulo. Još samo da istrpi “Maru Leib”, i sve će moći biti temeljito zaboravljeno.
Ostaje, sama za sebe, “Mara Leib”, jedna od najboljih knjiga naših suvremenih književnosti.
Ženske knjige koje su napisali unuci
Nije to pisac znao, ali dovršavanje ovog romana bilo je utrka sa smrću. Nakon što je stavio posljednju tačku na posljednju rečenicu posljednjega, najkraćeg poglavlja u knjizi, koja glasi: “Samo još plavet ostaje, tako uslužna za nestajanje.”, ispod koje je dopisao i “Ploča, 2023. – 2026.”, sjeo je u auto, dovezao se do Samobora, gdje mu se sutradan, ranim jutrom, dok se vozio na vađenje krvi, zanebesalo za upravljačem, da bi onda započeo dvotjedni ceremonijal odlaska, za kojega su bližnji i prijatelji željno poput broda izgubljenog na pučini dozivali i dekodirali signale nade u život. Rukopis romana bio je, nakon posljednje tačke na posljednju rečenicu, već poslan izdavačima, zaprešićkoj Frakturi i novosadskoj Akademskoj knjizi, koji će svaki za sebe i u skladu s vlastitim, ponešto ubrzanim procedurama dva mjeseca kasnije objaviti istu knjigu, dva registarska broja u dvije globalne nacionalne knjižnice, hrvatskoj i srpskoj. Pisac će, u vrijeme kada čitatelj bude čitao prve retke “Mare Leib”, biti prah i biti tekst. Pisac će biti priča, koju će pričati nakon svoje smrti. Čudna uloga, nakon svega.
Šnajder je odgađao kraj, koliko god je to do njega bilo. Nakon posljednje tačke na posljednju rečenicu slijede još i naoko tehnički dodaci romanu: “Trilogija/upute za korisnike” i “Neki izvori”. U nekim izvorima nabrojani su tekstovi, knjige, novinski članci na koje se romanopisac poziva. Ali uputa za korisnike je zanimljivija. Romane Šnajder je, to ne smijemo prestati ponavljati, počeo pisati nakon što u Hrvatskoj, njemu, najostvarenijem dramskom piscu nakon Miroslava Krleže, na pozornicu više nije mogao biti postavljen nijedan njegov dramski tekst, i nakon što je zabrana “Hrvatskog Fausta” postala konstitucijskom činjenicom hrvatske kulture, nešto poput državnog ustava. Napisao je 2011. roman “Morendo”, a zatim je 2015. romanom “Doba mjedi” otvorio svoju identitetsku biografiju, koja biva 2023. nastavljena “Anđelom nestajanja”, a po smrti dovršena “Marom Leib”. Prvi roman govori o obiteljskom podrijetlu ili o rodu, drugi roman govori o gradu i svijetu, o Zagrebu i o hrvatstvu, treći roman govori o baki i njemu, unuku i piscu. U stilskom i jezičnom smislu, put je to prema konačnoj jasnoći. Prva knjiga jezično je kompleksna, složeno konstruirana i ciljano zamračena, krležijanski masivna i teška. Druga knjiga jezikom i konstrukcijom asocira na “Hrvatskog Fausta” – uostalom, nije li opet riječ o Zagrebu? – u brzoj izmjeni scena simuliran je protok vremena, društveno-povijesnog i čovječjeg, s dalekom asocijacijom na Grassovo “Moje stoljeće”. Treća knjiga jezično je preobražena, pojednostavljena, pomaknuta iz Zagreba i krležijanskih rečenica prema istoku Slavonije. Rečenice mnogo su kraće, dah piščev je mirniji, svi njegovi likovi unaprijed su pomireni s onim što se u povijesti već dogodilo, ali još uvijek nije i u njihovim životima.
Oproštajna napomena “Trilogija/upute za korisnike” završava ovako: “Ne vidim sličnosti između ove knjige i onih kakve se, uglavnom, danas u Hrvatskoj pišu. Time, naravno, nimalo ne aludiram na književnu kvalitetu. Nalazim, međutim, sličnost sa slikarstvom: onime Marca Chagalla”. Kakvo bi cinično zakeralo sad kazalo da nije do pisca da tumači vlastito djelo i njegove relacije unutar matičnih jezika i kulture. Ali piscu koji je zabranjen i zatajen, i koji samome sebi stvara kulturni kontekst, skupa s matičnim jezikom i kulturom, takvo što ne samo da je dopušteno, nego jedini je način na koji može biti piscem. Doista, roman “Mara Leib” nema, uglavnom, srodnika u živoj i mrtvoj, kao ni u pretežitoj mrtvorođenoj hrvatskoj književnosti. Ili kako bi rekao vladika Danilo u “Gorskome vijencu”: “Moje pleme snom mrtvijem spava,/ suza moja nema roditelja”. Ali postoji jedna knjižica, koja i nije roman, i njezin autor, koji u užem smislu i nije beletrist, a još manje romanopisac, koja toliko je i tako bliska “Mari Leib” i njezinu autoru, da bi i njemu bila nekakva utjeha da ju je pročitao. Pisac je Robert Badinter, čuveni francuski pravnik i predsjednik Arbitrarne komisije Mirovne konferencije o Jugoslaviji, zahvaljujući čijem nalazu granice jugoslavenskih republika postaju granice međunarodno priznatih država, a knjizi naslov je “Idiss”, u prijevodu Dubravke Celebrini i izdanju TIM-presa objavljena je 2022. godine. Nije najvažnije, ili uopće nije važno, što je Idiss Badinterova baka, kao što je Mara Leib Šnajderova baka. Važno je što su obje knjige ženske, ili o ženama po kojima dvojica muškaraca, ili dvojica autora, nasljeduju svoj etički stav i svoju usamljeničku odvažnost da ga zastupaju. Važno je što iz nekog neobjašnjivog razloga “Mara Leib” i “Idiss” imaju istu atmosferu. I obje knjige, ženske knjige, napisali su unuci, na samom kraju svojih života.
Svedemo li životopis Šnajderove bake na gole činjenice, bilo bi to ovako: seoska domaćica s istoka Slavonije, rodom Švabica, godište 1897, jedinica u oca udovca, o kojemu će se kroz život brinuti; udaje se za povratnika iz rata, s kojim rađa dvoje djece, a on umire: u sljedećem ratu sin joj završi u Jasenovcu, odakle biva degažiran u Mauthausen, gdje kao logoraš gine od savezničke bombe praktično posljednjeg dana rata; seli se u Zagreb, gdje postaje baka svom unuku, živi 81 godinu i umire malo prije nego što će on pisati svog “Hrvatskog Fausta”. Unuk je, pritom, dijete rastavljenih roditelja, privezanih sasvim uz društvenu epohu, tako da mu činjenica što je unuk Mare Leib više znači i donosi, nego to što je sin svojih roditelja.
Roman o djevojčici, djevojci, ženi i baki pisac pripovijeda kroz kratke zaokružene epizode, varirajući vrlo precizno glas glavne junakinje, u skladu s njezinom ulogom i dobi. Već negdje na polovici knjige čitatelj dolazi do kraja života Mare Leib, ali umjesto završnog takta u posmrtnom maršu slijedi nastavak, pripovjedač se vrati nekoliko desetljeća unatrag, i započinje, kroz piščeve autobiografske fragmente, stvarna priča o baki. Šnajder opet vrlo neobično komponira strukturu romana, izbjegava temporalnu kronologiju i uspostavlja nešto što bismo vrlo slobodno mogli nazvati kronologijom vlastite duše. Postoje, naime, dva vremena Mare Leib, koja zajedno čine dvostruku sliku jednoga ljudskog života. Pisac majstorski iznevjerava scensko i romaneskno jedinstvo vremena i radnje. To je ono što Šnajder nalazi šagalovskim u svom romanu: ono što je mrtvo, neprisutno, mitsko, ustvari je od svega najstvarnije i najživotvornije.
U “Mari Leib” brojna su ponavljanja, istih rečenica, istih misli i motiva. Ponavljaju se, variraju, nanovo obrađuju epizode koje su već ispričane. O, kako će to samo smetati onima koji po navici i netalentu ne razumiju ništa! Ponavljanje kao refren, ponavljanje kao litanija, ponavljanje kao ona bajka koja je ugrađena u čovjekovu svijest i samosvijest. Mara Leib Šnajderova je samosvijest. On pripovijeda kako se ta žena tužila praktično sa svim imperijima i svim imperatorima pod kojima je živjela, uzalud istjerujući svoje pravo. Tužila se ne da bi na koncu dobila proces, jer nitko još u nas nije pobijedio u procesu protiv države i državne povijesti, nego se tužila da bi pokazala da je još uvijek tu i da živi mimo onog kako bi joj drugi određivali. Ona je žena revolucija, na šokantno sličan način na koji je to bila Badinterova Idiss, ali ne tako što bi dizala pobune, uništavala tenkove i opovrgavala političke režime, nego tako što je u svakom dobu i vremenu svoju vlast uspostavljala mimo vlasti u državi. Šnajder je stvarajući lik Mare Leib stvorio slobodnu ženu, a s njom i onu vrsti ljudskog, intelektualnog i književnog postojanja za kojim je toliko čeznuo, ali ga nikada nije mogao dosegnuti, ostajući vazda prenizak za svu tu uzvišenost hrvatske kulturne i književne niskosti. Šnajder je odistinski patio, pa je znao napadati i one koji su mu bili skloni, zbog stvari preko kojih je njegova Mara Leib prelazila s lakoćom i sigurnošću. Na mnogo mjesta u ovoj knjizi, čitatelj koji ga je i u životu, a ne samo u tekstu, dobro poznavao, zapitat će se, ali odgovora neće naći, je li ovakva Mara Leib Šnajderova književna izmišljotina, kojom će se on konačno uzdići iznad kriterija njihove neusporedive niskosti, ili je Mara Leib oduvijek u Šnajderu postojala kao njegova baka? Čak i ako je riječ o prvom, ako povjerujemo da je Mara Leib samo književni lik, pisac nas je začarao i prevario uvjerivši nas da je ona sve vrijeme stvarna. U oba slučaja, i ako je Mara Leib stvarna, i ako je lik iz piščeve imaginacije, Slobodan Šnajder svojim je životom prošao ispod onog što su bili kriteriji njezina života i morala. Unuk je ostao manji od svoje bake, kao što je i u slučaju Roberta Badintera unuk ostao manji od bake. Tu književnost relativizira povijest: u povijesti nadmašili smo svoje očeve, ali smo ostali manji od svojih baka.
Otac Mare Leib umirao od sifilisne je demencije, zatvoren na štaglju, podivljao. Ona je prvi i posljednji put putovala u Zagreb, do zagrebačke ludnice u Stenjevcu, kod liječnika koji će joj objasniti kako da mu pomogne. Nije ga napustila, premda bi to, možda, bilo razumno. Nije se od njega razumom odijelila. Tako je prvi put vidjela Zagreb, prije nego što će jednom, u dalekom budućem vremenu, postati stanovnica tog grada. Ali takvo što se ne broji u priču.
Mara Leib zaljubila se u čovjeka koji je pao s neba. Nesretna ljubav. Mara Leib prema Bogu bila je ravnodušna. Nije vjerovala. Ali dok je umirala, jastuk na fotelji preko puta postelje podsjećao ju je na kapiju pakla. Tražila je od unuka da skloni taj jastuk. I rekla mu da će umrijeti prije prvih pijetlova. A onda je on otišao spavati. Mladost.
Mara Leib rukom je napisala jednu knjigu, kojoj je unuk stavio naslov “Sabrani kolači Mare Leib”. Te je kolače prekla pred blagdane, koji su u njezinoj kući padali pred Novu godinu. Čitatelju ta je vrsta kalendara poznata, a uveliko se tiče sinova koji se nisu vratili iz ratova i koncentracijskih logora. Takvi kalendari nastaju iz ravnodušnosti Božje prema materama, ili iz njihova osjećaja da Bog je ravnodušan, pa mu se stoga ne treba slaviti rođendan.
Na 211. stranici Frakturinog izdanja ove knjige ove su riječi: “Ljudi nestaju kao palidrvca. Planu, izgore, baciš ih.” Na 166. stranici, pak, ovako: “Nakon nekoliko dana u Vinkovce stiže paket s oznakom Crvenog križa, Saveznička misija, poslan iz Austrije. U njemu mandolina, čvrsto umotana u bijelo platno. Izgleda kao malešno muslimansko dijete spremno za ukop.”
Ovo drugo neusporedivo je u svojoj genijalnosti. Slobodan Šnajder bio je zagrebački pisac, u Bosnu odlazio je rijetko, svakako nije tamo odrastao, nije bio na dženazi, uživo možda nije vidio tabut. Ali svakako nije vidio dječji tabut. U njegovim očima, međutim, u njegovoj imaginaciji postoji dječji tabut. I doista, zamislimo li mandolinu, umotanu u bijelo platno, vidjet ćemo tabut dojenčeta. Slika toliko snažna da onaj kome pripada ne može o njoj ne misliti. Onaj kome ta slika ne pripada, lako će nastaviti dalje. Ili će pomisliti: lijepa metafora. A neće vidjeti sliku.
Veliki pisac umije stvarati slike izvan vlastitog imaginarija. Veliki pisac prodire u imaginarije ljudi s kojima se u životu mimoilazi, ili među kojima živi. Zato nam se ponekad, premda sasvim krivo, zna učiniti da je veliki pisac i veliki pomiritelj. Zato što on prodire u imaginarije ljudi s kojima se mimoilazi, veliki pisac omražen je od hulja, nacional-šovinista i nedarovitih. Zato su mrzili Slobodana Šnajdera, zato su mu doživotno zabranili dramu, uplašeni da bi ih “Hrvatski Faust” mogao s pozornice razotkriti kao tupe ljudoždere. Sve to saznajemo iz rečenice: “Izgleda kao malešno muslimansko dijete spremno za ukop.” A onda je drvce planulo, i Slobodana Šnajdera više nije bilo. Hrvatskoj kulturi je laknulo. Još samo da istrpi “Maru Leib”, i sve će moći biti temeljito zaboravljeno.
Ostaje, sama za sebe, “Mara Leib”, jedna od najboljih knjiga naših suvremenih književnosti.