Šarena laža političkog uspona

Zbog čega stradava Mehmed Sidran, 1949. godine, dvanaest mjeseci i tri dana nakon što je uzdignut visoko, imenovanjem na mjesto “vršioca dužnosti upravnika u Upravi za radnu snagu” Ministarstva rada Narodne republike Bosne i Hercegovine? Postoji li, i u čemu je, ako postoji, njegova eventualna krivnja? Pošto je o njoj, i o svemu u vezi sa Golim otokom, u kući i svugdje pod kapom nebeskom! – postojao zakon šutnje, i pošto su svi golootočani bez iznimke taj zakon apsolutno poštovali, o tome se nikako nije moglo znati štogod precizno i konkretno. Zbog toga, u filmu “Otac na službenom putu” nisam valjano postavio taj važni  motivacijski detalj. Iako se radi o nesumnjivome filmskom remek-djelu, to mu je krupno, opasno krupno slabo mjesto. Ne znajući šta da radim, udvostručio sam motivaciju: 1/ karikatura Zuke Džumhura koju Otac kritički komentariše, i 2/ ljubavni trougao Otac/Daidža/Ankica. Stručan filmadžija zna: gdje god se, u scenariju, gomilaju motivacijski elementi, valjanog filmskog motivacijskog elementa nema. Toliko o filmu. U životu se uistinu, mnogo godina kasnije, pričalo da je Mehmedu „glave došla“ švalerska veza sa suprugom jednog uglednog sarajevskog privrednika. Gospođi, nevoljnom ali revnosnom saradniku Udbe, veza zbog nečeg počinjala bivati teretnom, te neopreznom ljubavniku “složila” jedno “lagano pakovanje”, ni sama ne sluteći kako će žestoko biti “sankcionirano”. – Dvadesetak godina poslije očeve smrti (dakle oko 1985.), susretao sam, po gradu, dotičnu gospođu. Jednom me je, kod Banke, zaustavila, i dugo gledala, suznih očiju, s desnom rukom na mome lijevom ramenu. “Isti, isti, isti!” Starica. Nisam, osim rastom, ni nalik ženskarošu i kicošu Mehi Sidranu. Volio bih da jesam, ali u tome slučaju ne bih bio promatrač, nego akter, i ne bi nigdje, ni u povojima, bilo budućeg pisca.

Svirepa je bila šala koju je Život priredio mome ocu: sirotinjsko vratničko djetinjstvo, proleterska mladost u Željezničkoj ložionici, potom munjevita karijera zasnovana na porodičnim (dvije Spomenice 1941 na kućnom zidu!), i ličnim zaslugama i sposobnostima! I njen tragični vrhunac: ministarsko mjesto i visoka društvena pozicija, za koje, u času zbivanja, niko ne može ni u snu pretpostaviti da će potrajati samo dvanaest mjeseci i tri dana! Imenovanje: 28. maja 1948, hapšenje: 1.6. 1949! Goli otok, rudnik, Zvornik, Sarajevo, baraka, bolest, smrt!

Ali šta je krivnja?

Nalazim, u maminoj arhivi, nedatiranu očevu dopisnicu sa čitkim poštanskim žigom: 26.4.1949. godine. Laško. Otkud Mehmed Sidran u Laškome, u Sloveniji, jedanaest mjeseci (manje tri dana) nakon što je “odskočio”, stupivši na visoku funkciju? Otišao da sanira zdravlje. Onaj što je “u nanulama išao u školu”, onaj što se pržio pokraj parnih kotlova u sarajevskoj Ložionici i istovremeno, deset metara udaljen od kotla, smrzavao u njenim ledenim halama, morao je fasovati neku od varijanti reumatske bolesti. U kući se pominjao išijas. E, taj išijas valjalo je zaliječiti u slovenačkom narodnom i funkcionerskom Zdravilišču Laško. O prvim danima u lječilištu Meho izvještava običnom dopisnicom. Sitnopis, izveden u školskom krasnopisu, čini da na format dopisnice staje teksta koliko na kakvo trolisno pismo:

Zdravstvuj te!
Kaže se: ko nema u glavi ima u nogama, a ti Peka nemaš
ni u glavi ni u nogama. Ma zamisli ti bona da sam ja pošao u
banju odnosno da si me ti spremila u banju bez kupaćih gaćica
i razumije se svi muškarci u gaćicama i žene u kostimima
banjaju se u skupinama u bazenu jedini ja golokrak čin
čiplak-san satlak među tolikim svijetom pa sve ženskinje
ko đoja od mene glavu okreće.
Zato mi odmah šalji … I tako dalje.

Ko nije poznavao Mehu Sidrana, svakako bi kazao: Vidite vi sarajevskog bezobraznika i fakina! Žena mu kriva što nije ponio kupaće gaćice? Ona nema “ni u glavi ni u nogama”, a on ima, dok gologuz landara kitom po banjskome bazenu!? Ko nije poznavao Mehu Sidrana. Ko jeste, odmah će prepoznati njegov zajebantski poriv: pomjeranjem naracije u pravcu smiješnoga, Meho hoće “na daljinski” malčice da nasikira Behiju, i napravi, iz daljine, kućnu komediju! Ha, kad se oko dopisnice okupe svi Sidrani i svi Jukići! Ha, kad se počnu prepirati: je li, nije li, Meho gologuz ulazio u banju-bazen? Behija se trese, samo što ne zaplače, a braća potpiruju vatru:

Bahro: Ma jaštaje, to stoposto liči na njega!
Smail: Ma, nije, ljudi, vidite da se zajebava!
Bakir: Pa šta će, kad nije ponio gaće.
Mati:  Ima duge gaće, što moraju bit kupaće?
Mama: Otišo da nas bruka po Sloveniji!

Ama ima da se prolama od šege! Tome, ničemu drugome, ima da posluži i ovo tobožnje Mehino upozorenje:

Ovaj paket sa cipelama, gaćicama i kapom koliko
danas predaj na poštu i plati da najbrže stigne jer će
mi inače ovaj tuhaf svijet šta ja znam, bojsene i odvaliti…

Bog me ubio ako u moga oca Mehmeda nije bilo i literarnog dara! Dramatizira, izmišljajući opasnost da će mu, gologuzom, neko prići sleđa, pa ga „odvaliti“, ali, da se baš i ne bi sasvim ozbiljno uzelo, ubacuje sarajevsku šatru: ne boj se ispisuje kao bojsene. Slijede informacije o ljekarskim pregledima, poziv da ga supruga posjeti, novac za posjetu da pribavi iz “kase uzajamne pomoći“,
zatim nešto sasvim nejasno:

Nastoj svakako da mi nađeš koji litar one moje
vode svakako pored onoga što treba poslati u Pazarić,
pa mi ostavi kada se vratim da imam.

Kakva to moja voda? Može li biti da misli na šljivovicu? Teško, teško, poznavajući Behiju, i njeno zgražavanje na sami pomen pića i alkohola. Nema govora o tome da bi mu – ako već mora trpjeti što je on radosno konzumira – još i dobavljala kakvu rakijetinu! Ako nije rakijetina, o kakvoj se vodi radi, ne zna se, niti će se ikada saznati. Pismo-dopisnica završava konvencionalnim rečenicama u koje Meho, očigledno veoma dobro raspoložen, ponovo udijeva šalu:

Ako šta ima novo javi mi. Paket mi odmah šalji.
Pozdravi svekolike Zekiju, Smaju, i sve ostale. Ekrema
i Avdu pozdravi muški i reci im da te što bolje slušaju.
Edi ću kupiti šarenu lažu. Tebe svakako puno voli i pozdravlja
tvoj Meho.

Edo, sa svojih četrnaest mjeseci, nije stigao osjetiti bol u duši, ona je malčice prostrujala kroz Ekremovu i moju dušu dok nam je mama objašnjavala šta je to šarena laža. Šezdeset godina poslije, danas, neki bi pakosnik mogao kazati kako je šarena laža bio zapravo Mehin karijerni uspon, godinu i tri dana dugo boravljenje “na visokoj funkciji”, i to liječenje i taj oporavak nakraj svijeta, u slovenskom “zdravilišču” Laško! Ništa drugo, nego Šarena Laža!

Ali šta ga je – reci napokon književniče! – poslalo na Goli otok?

Nesretna dopisnica koju raspojasani i razgaćeni bosanski v.d. ministar za radnu snagu započinje ruskom riječju: zdravstvujte! u doba kad se hapsilo i za neizgovorenu misao o Rusiji i ruskome vođi! Zdravstvujte, a već godinu dana po Jugoslaviji hapse sve što se trunku jednu koleba između Tita i Staljina! Sve što na bilo kakav način, bilo kakvu rusofiliju sakriva ili pokazuje – svejedno! Kakav neoprez! Kakva glupost! Kakvo autodenunciranje! Golo i čisto idejno, političko i bukvalno samoubistvo! Samoubistvo iz nehata!

Danas, nakon šezdeset godina, ovu Mehinu dopisnicu treba pročitati tridesetak puta. Ko to učini, otkriće mu se nešto nezamislivo tužno: nju je pisao sretan čovjek!