Anton Papp imao je devedeset i jednu godinu kada sam ga upoznao. Zagledao se u moje oči i čvrsto mi stisnuo ruku. Tko bi od čovjeka njegovih godina očekivao toliku snagu. Udarao je ritam tom rukovanju, a ja sam se sjetio Ivića, svog oca. Ivić bi imao devedeset i jednu godinu da je poživio kao njegov vršnjak Anton Papp i želim vjerovati da bi zadržao takav muški stisak ruke.
Pappov je život, otkrit ću to kasnije, unekoliko bio isprepleten s onim mojeg oca, kao kada su na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine prošlog stoljeća nakon posla u Rijeci sjedali na autobus za Opatiju. Ali, za razliku od Opatijca Ivića, Anton je bio iz Mošćeničke Drage, kako je govorio, “Dražan sam po nacionalnosti”, jer što bi drugo bio potomak Mađara i Hrvatice koji je u svom mjestu osnovao – Zajednicu Talijana.
Kada je daleke 1884. Matyas Papp rođen u maglama Kisombora u istočnoj Mađarskoj, moglo se pretpostaviti da će postati brijač, ali ne i da će radnju otvoriti na dalekom Jadranu. Bio je Matyas avanturističkog duha, što ga je kao mladića odvelo u Beč, ali avantura njegova života započela je kada je Gavrilo Princip pucnjem označio početak velikog masakra. Papp se, htio ne htio, našao na obalama Soče u beskonačnim bitkama Prve svjetske vojne. Rekoše mu valjda da se Mađarska brani u Furlaniji pa se pod zapovjedništvom Viteza od Soče, feldmaršala Borojevića, odupirao Talijanima zapadno od Trsta gdje je dočekao i pad Austro-ugarske.
Umoran od kopanja rovova i grobnih raka, Matyas, koji je do tada već navikao da ga zovu Matteo, lunjao je krasom prema istoku poput tisuća razbježanih pripadnika poražene vojske. Umoran i gladan, kada je prešao preko Učke, zagledao se u Mošćeničku Dragu, ribarsku lučicu uz dugo šljunčano žalo, i potražio sreću. Tadašnja Moschiena, odnosno Valsantamarina, dočekala ga je oprezno, ali na broju 105 dobio je jedinu slobodnu sobicu. Kako je imao neka znanja iz saniteta, a u mjestu nije bilo liječnika, s nekoliko efektnih intervencija brzo je osvojio simpatije mještana pa je kao brijač otvorio radnju i počeo puštati korijenje. Prihvatio je običaje i dijalekt, a nije odolio ni šarmu Ane Ivančić koja je vodila gostionicu i trafiku koju je naslijedila baš na kućnom broju 105.
Matteo Papp bio je majstor za sve, brico, pružao je prvu pomoć u nuždi, vodio trgovinu, pčele su mu davale petsto kila meda, a kako je znao svirati violinu, s nekim Vincenzom i dvojicom prijatelja osnovao je mali orkestar koji je zabavljao goste u Villi Contovo.
Ana Ivančić, za razliku od Mattea, nije govorila ni mađarski, ni njemački, već talijanski i hrvatski. Nije dolazila iz Kisombora, već iz Obrša, majušnog sela u gudurama Učke. Nije vidjela ni Beč ni Soču, a najdalje što je išla bilo je Volosko gdje je odlazila po duhan za trafiku. A u Volosko je išla pješice. Pet do šest sati.
Rođenje Antona, Antonia, u listopadu 1919. godine bilo je radostan događaj za Pappove koji je brzo zasjenilo užasno saznanje. Dječaku je u dobi od jedva mjesec dana dijagnosticirana dječja paraliza. Desna noga bila mu je kompletno oduzeta, a djelomično i lijeva. Tužni Matteo i Ana gledali su neutješno dječaka kako s mukom puže po podu, noseći ga na ramenima gdje god je trebalo. S vremenom, mali Antonio navikavao se na svoj nedostatak, druga djeca su ga nosila u školu, a kasnije su mu načinili automobilčić da ga mogu gurati. Nažalost, neobično vozilo nije imalo kočnice pa se jedan spust niz cestu prema plaži završio kobno. Aldo Adario, misleći da gura bob dvosjed, dao je preveliko ubrzanje kolicima pa su se svi uz tresak razbili u prvom zavoju.
Učiteljica Laura Colombis, rodom s Cresa, poticala je dječake u draškoj školi da uključe malog Antonia u što više aktivnosti pa je Gino Superina, golem poput Obelixa, najčešće nosio svog invalidnog kompanjona na ramenima, a Ottelo Montenevio za Antona je izradio prikolicu koja se mogla učvrstiti za bicikl da mogu juriti mjestom.
Pappovi se nisu mirili sa sudbinom pa su kontaktirali brojne turiste koji su dvadesetih godina dolazili u Dragu. Dobri ljudi pomogli su napraviti razne kontrole u klinikama od Trsta i Bologne do Budimpešte, ali nade u oporavak nije bilo sve do 1931. kada se neki austrijski turist, Kiesenbauer, ponudio da organizira pregled u Beču. Pappovi nisu okolišali pa je Matteo odveo dječaka u Beč, gdje je uplašeni Toni ostao sam dane i dane čekajući operaciju. Uoči rizičnog kirurškog zahvata stiglo mu je u bečku bolnicu očevo pismo iz Drage.
“Moje srce će kucat. Ne misli da sam te samega pustil u spital. In Draga c’e solo ili mio nome e ili mio corpo, l’anima mia e in Wienna vicin il tuo letto, tutti i giorni e anche la notte.” – napisao je Matyas Papp, pola na hrvatskom, pola na talijanskom.
Antonio je neutješno plakao.
Operacija u srpnju 1931. neočekivano je dobro uspjela i dječak je na opće oduševljenje svoje i liječnika prohodao. Ubrzo nakon prve šetnje bolničkim hodnikom iskrao se u vrt uživajući u šetnji među stoljetnim platanama. Bilo je to čudesno. Mogao se okrenuti oko svoje osi. Mogao je stajati na nogama i gledati odozgo prema dolje. Svijet je, zaključio je Antonio u Beču, postao mnogo bolje mjesto. Nakon dva mjeseca skinuo je gips i dobio proteze i štapove, ali to je dječaku omogućavalo uspravan hod i samostalnost.
Vijest da se nakon četiri mjeseca izbivanja iz Beča u Dragu vraća Antonio Papp brzo se proširila mjestom. Svi su se sjatili na autobusnu stanicu čekajući dječaka koji je od Beča do Matulja, putujući vlakom, razmišljao kako će napokon vidjeti najbliže. U tramvaju, vozeći se kroz Opatiju, uzbuđenje je raslo, a kako je ušao u autobus Lovran – Draga ni sam se ne sjeća jer ga obuzela neka adrenalinska groznica kakvu ćute samo glumci pred premijerni izlazak na scenu.
Scena je bila jasno definirana – publika čeka autobus pogleda uprtih ka podu. Svi su očekivali da će dječak, kao i proteklih dvanaest godina, puzati po podu. Jasno, kada Anton Papp nije ispuzao iz autobusa, već išetao uspravno kao pravi mladi gospodin, Mošćeničkom Dragom prolomio se aplauz kakav se više ne može ponoviti.
Anton je dobio novu garderobu jer mu ranija više nije pristajala, a dobio je i čast da podigne prekidač kojim je u mjesto uvedena električna struja. Došlo je doduše do kratkog spoja, ali mu to nitko nije uzeo za zlo.
Kao mladić, Papp je srećom bio proglašen nesposobnim za vojsku, što ga je oslobodilo odlaska u Abesiniju, ali je bio itekako pokretan kada je trebalo odšetati do daleke plaže Sv. Ivan gdje su se i tada, kao i danas, kupale gole gospođe.
Dok je njegova generacija služeći talijanskoj vojsci proklinjala zlu sreću na granicama Somalije, Papp se aktivirao kao općinski pisar volonter. Bio je i više od toga, pravi kroničar mjesta iza kojeg su ostale dragocjene bilješke o draškom životu u dvadesetom stoljeću, od one o dolasku prvog radio aparata Marelli na baterije 1930., do opaske kako su se i pod talijanskom vlašću mise u crkvi morale održavati na dijalektu.
Imao je naš hrvatski Mađar, osnivač Zajednice Talijana, zakleti Dražan, Antonio Papp, u životu brojnih uspona i padova, ali sve su te epizode u sjeni njegove pobjede nad gravitacijom. Uspravan čovjek izaći će na kraj i s fašistima, i s nacistima, pa i komunistima koji su ga 1945. nepodnošljivom lakoćom izbacili iz općinske pisarnice na ulicu da osamnaest mjeseci traži posao. Da bi napokon shvatili kako je nepotreban luksuz u zemlji nepismenih vježbati mišiće na jednom Pappu, čiji je daleki rođak Laszlo prvi osvojio tri zlatne olimpijske medalje u boksu.
Neiscrpna je životna priča Antonia Pappa, dječaka koji se rodio paraliziran da bi uz liburnijske obale doživio 92. godinu i u poznoj dobi me posramio jačinom stiska ruke. Bi li mi tako snažno ruku stisnuo i njegov vršnjak, moj otac, da je poživio?
RetrOpatija/7
Kako je Anton Papp pobijedio gravitaciju
Anton Papp imao je devedeset i jednu godinu kada sam ga upoznao. Zagledao se u moje oči i čvrsto mi stisnuo ruku. Tko bi od čovjeka njegovih godina očekivao toliku snagu. Udarao je ritam tom rukovanju, a ja sam se sjetio Ivića, svog oca. Ivić bi imao devedeset i jednu godinu da je poživio kao njegov vršnjak Anton Papp i želim vjerovati da bi zadržao takav muški stisak ruke.
Pappov je život, otkrit ću to kasnije, unekoliko bio isprepleten s onim mojeg oca, kao kada su na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine prošlog stoljeća nakon posla u Rijeci sjedali na autobus za Opatiju. Ali, za razliku od Opatijca Ivića, Anton je bio iz Mošćeničke Drage, kako je govorio, “Dražan sam po nacionalnosti”, jer što bi drugo bio potomak Mađara i Hrvatice koji je u svom mjestu osnovao – Zajednicu Talijana.
Kada je daleke 1884. Matyas Papp rođen u maglama Kisombora u istočnoj Mađarskoj, moglo se pretpostaviti da će postati brijač, ali ne i da će radnju otvoriti na dalekom Jadranu. Bio je Matyas avanturističkog duha, što ga je kao mladića odvelo u Beč, ali avantura njegova života započela je kada je Gavrilo Princip pucnjem označio početak velikog masakra. Papp se, htio ne htio, našao na obalama Soče u beskonačnim bitkama Prve svjetske vojne. Rekoše mu valjda da se Mađarska brani u Furlaniji pa se pod zapovjedništvom Viteza od Soče, feldmaršala Borojevića, odupirao Talijanima zapadno od Trsta gdje je dočekao i pad Austro-ugarske.
Umoran od kopanja rovova i grobnih raka, Matyas, koji je do tada već navikao da ga zovu Matteo, lunjao je krasom prema istoku poput tisuća razbježanih pripadnika poražene vojske. Umoran i gladan, kada je prešao preko Učke, zagledao se u Mošćeničku Dragu, ribarsku lučicu uz dugo šljunčano žalo, i potražio sreću. Tadašnja Moschiena, odnosno Valsantamarina, dočekala ga je oprezno, ali na broju 105 dobio je jedinu slobodnu sobicu. Kako je imao neka znanja iz saniteta, a u mjestu nije bilo liječnika, s nekoliko efektnih intervencija brzo je osvojio simpatije mještana pa je kao brijač otvorio radnju i počeo puštati korijenje. Prihvatio je običaje i dijalekt, a nije odolio ni šarmu Ane Ivančić koja je vodila gostionicu i trafiku koju je naslijedila baš na kućnom broju 105.
Matteo Papp bio je majstor za sve, brico, pružao je prvu pomoć u nuždi, vodio trgovinu, pčele su mu davale petsto kila meda, a kako je znao svirati violinu, s nekim Vincenzom i dvojicom prijatelja osnovao je mali orkestar koji je zabavljao goste u Villi Contovo.
Ana Ivančić, za razliku od Mattea, nije govorila ni mađarski, ni njemački, već talijanski i hrvatski. Nije dolazila iz Kisombora, već iz Obrša, majušnog sela u gudurama Učke. Nije vidjela ni Beč ni Soču, a najdalje što je išla bilo je Volosko gdje je odlazila po duhan za trafiku. A u Volosko je išla pješice. Pet do šest sati.
Rođenje Antona, Antonia, u listopadu 1919. godine bilo je radostan događaj za Pappove koji je brzo zasjenilo užasno saznanje. Dječaku je u dobi od jedva mjesec dana dijagnosticirana dječja paraliza. Desna noga bila mu je kompletno oduzeta, a djelomično i lijeva. Tužni Matteo i Ana gledali su neutješno dječaka kako s mukom puže po podu, noseći ga na ramenima gdje god je trebalo. S vremenom, mali Antonio navikavao se na svoj nedostatak, druga djeca su ga nosila u školu, a kasnije su mu načinili automobilčić da ga mogu gurati. Nažalost, neobično vozilo nije imalo kočnice pa se jedan spust niz cestu prema plaži završio kobno. Aldo Adario, misleći da gura bob dvosjed, dao je preveliko ubrzanje kolicima pa su se svi uz tresak razbili u prvom zavoju.
Učiteljica Laura Colombis, rodom s Cresa, poticala je dječake u draškoj školi da uključe malog Antonia u što više aktivnosti pa je Gino Superina, golem poput Obelixa, najčešće nosio svog invalidnog kompanjona na ramenima, a Ottelo Montenevio za Antona je izradio prikolicu koja se mogla učvrstiti za bicikl da mogu juriti mjestom.
Pappovi se nisu mirili sa sudbinom pa su kontaktirali brojne turiste koji su dvadesetih godina dolazili u Dragu. Dobri ljudi pomogli su napraviti razne kontrole u klinikama od Trsta i Bologne do Budimpešte, ali nade u oporavak nije bilo sve do 1931. kada se neki austrijski turist, Kiesenbauer, ponudio da organizira pregled u Beču. Pappovi nisu okolišali pa je Matteo odveo dječaka u Beč, gdje je uplašeni Toni ostao sam dane i dane čekajući operaciju. Uoči rizičnog kirurškog zahvata stiglo mu je u bečku bolnicu očevo pismo iz Drage.
“Moje srce će kucat. Ne misli da sam te samega pustil u spital. In Draga c’e solo ili mio nome e ili mio corpo, l’anima mia e in Wienna vicin il tuo letto, tutti i giorni e anche la notte.” – napisao je Matyas Papp, pola na hrvatskom, pola na talijanskom.
Antonio je neutješno plakao.
Operacija u srpnju 1931. neočekivano je dobro uspjela i dječak je na opće oduševljenje svoje i liječnika prohodao. Ubrzo nakon prve šetnje bolničkim hodnikom iskrao se u vrt uživajući u šetnji među stoljetnim platanama. Bilo je to čudesno. Mogao se okrenuti oko svoje osi. Mogao je stajati na nogama i gledati odozgo prema dolje. Svijet je, zaključio je Antonio u Beču, postao mnogo bolje mjesto. Nakon dva mjeseca skinuo je gips i dobio proteze i štapove, ali to je dječaku omogućavalo uspravan hod i samostalnost.
Vijest da se nakon četiri mjeseca izbivanja iz Beča u Dragu vraća Antonio Papp brzo se proširila mjestom. Svi su se sjatili na autobusnu stanicu čekajući dječaka koji je od Beča do Matulja, putujući vlakom, razmišljao kako će napokon vidjeti najbliže. U tramvaju, vozeći se kroz Opatiju, uzbuđenje je raslo, a kako je ušao u autobus Lovran – Draga ni sam se ne sjeća jer ga obuzela neka adrenalinska groznica kakvu ćute samo glumci pred premijerni izlazak na scenu.
Scena je bila jasno definirana – publika čeka autobus pogleda uprtih ka podu. Svi su očekivali da će dječak, kao i proteklih dvanaest godina, puzati po podu. Jasno, kada Anton Papp nije ispuzao iz autobusa, već išetao uspravno kao pravi mladi gospodin, Mošćeničkom Dragom prolomio se aplauz kakav se više ne može ponoviti.
Anton je dobio novu garderobu jer mu ranija više nije pristajala, a dobio je i čast da podigne prekidač kojim je u mjesto uvedena električna struja. Došlo je doduše do kratkog spoja, ali mu to nitko nije uzeo za zlo.
Kao mladić, Papp je srećom bio proglašen nesposobnim za vojsku, što ga je oslobodilo odlaska u Abesiniju, ali je bio itekako pokretan kada je trebalo odšetati do daleke plaže Sv. Ivan gdje su se i tada, kao i danas, kupale gole gospođe.
Dok je njegova generacija služeći talijanskoj vojsci proklinjala zlu sreću na granicama Somalije, Papp se aktivirao kao općinski pisar volonter. Bio je i više od toga, pravi kroničar mjesta iza kojeg su ostale dragocjene bilješke o draškom životu u dvadesetom stoljeću, od one o dolasku prvog radio aparata Marelli na baterije 1930., do opaske kako su se i pod talijanskom vlašću mise u crkvi morale održavati na dijalektu.
Imao je naš hrvatski Mađar, osnivač Zajednice Talijana, zakleti Dražan, Antonio Papp, u životu brojnih uspona i padova, ali sve su te epizode u sjeni njegove pobjede nad gravitacijom. Uspravan čovjek izaći će na kraj i s fašistima, i s nacistima, pa i komunistima koji su ga 1945. nepodnošljivom lakoćom izbacili iz općinske pisarnice na ulicu da osamnaest mjeseci traži posao. Da bi napokon shvatili kako je nepotreban luksuz u zemlji nepismenih vježbati mišiće na jednom Pappu, čiji je daleki rođak Laszlo prvi osvojio tri zlatne olimpijske medalje u boksu.
Neiscrpna je životna priča Antonia Pappa, dječaka koji se rodio paraliziran da bi uz liburnijske obale doživio 92. godinu i u poznoj dobi me posramio jačinom stiska ruke. Bi li mi tako snažno ruku stisnuo i njegov vršnjak, moj otac, da je poživio?