Epidemija je konačno minula, pa su u Ministarstvu zdravlja raspisali natječaj za najuspjeliju likovnu minijaturu, koja će na kutijama cigareta biti reproducirana kao upozorenje o štetnosti pušenja. Pokrenuta je masovna kampanja na televiziji i na internetskim medijima. Oglasi su preplavili novine. Rezervirani su gotovo svi bilbordi uz autocestu prema moru. Glavni cilj nije trebao biti borba protiv pušenja, nego je pažnju već sasvim izluđenih građana trebalo svratiti s virulentnih moći te sitne, gotovo metafizičke pojavnosti s granice živoga i neživog svijeta, koja je godinama izazivala fatalne respiratorne probleme i ubijala naraštaje staraca i veselju sklonije, uglavnom muške čeljadi, koja bi se uz prekomjernu konzumaciju alkohola i masne hrane učinila podložnijom njezinome ubojitom djelovanju. Narod je bio već posve izluđen virusom, a poznato je iz psihologije masa da se jedna kolektivna ludost i jedan zajednički strah najučinkovitije liječe drugom, još iracionalnijom ludošću, i novim, strašnijim strahom.
Možda je za pokretanje masovne antipušačke kampanje, a ne kampanje ranog otkrivanja raka dojke, raka debelog crijeva, raka grla ili alzhajmerove bolesti, kojima se također mogao aktivirati strah kojim će se nadstrahovati virus covida-19, presudila osoba doktora Milutina Kaltza. Visok, mršav, kao znak uzvika uspravan stariji muškarac, četkaste i prosijede plave kose, s naočalama okruglih metalnih okvira na oštrom i prijetećem kljunu, Kaltz je izgledao kao časnik neke davno poražene, nestale vojske. Nikad se nije osmjehivao, a kada bi netko u društvu ispričao šalu ili vic, pa kad je naprosto bilo pristojno da se svi smiju, doktor Kaltz bi se uzmahao rukama i golemim, lopatastim dlanovima udarao po bedrima i glasao se krikovima koji su zvučali kao glasanje bolesnika s akutnim napadom žuči ili bjeloglavog supa koji se upleo u bodljikavu žicu. S vremenom, kolege u ministarstvu, i u Bolnici sestara milosrdnica, tamo se Kaltz zaposlio po povratku iz Austrije, gdje je godinama radio kao internist u ambulanti najvećega austrijskog zatvora, prestali su pričati viceve i zazirali su od svega što bi navodilo na smijeh. Ali znalo bi se dogoditi u kasnim noćnim satima, kada se već odnekud, iz metafizičke nule i iz evanđelja, začuju prvi pijevci, a po bolnici se već stvaraju tajni spiskovi onih koji živi neće dočekati jutro, da uključen ostane televizor u sestrinskoj sobi, a na ekranu neka srpska komedija s Gidrom i Burdušem. Bolnicom bi se tada prolomio niz jezivih, neljudskih krikova, a velika bi ptica smrti svojim krilima desetak puta udarila po sivim štofanim Milutinovim hlačama.
Mićo je čovjek prazne duše! Samo je to o njemu rekla gospođa Sonja, čuvena zagrebačka kiparica, majka njegovih blizanaca. I doista, ništa doktora Kaltza nije u životu naročito zanimalo, niti je u njemu budilo ljudske, muške ili bilo kakve strasti. Ravnodušan prema ljudskoj patnji, kao i prema čovjekovu humoru, vlastita je osjećanja smatrao nekom vrstom obaveze. Pa ih je iskazivao na isti onakav način kako se i smijao. Nevješto, lažno i tako strašno neglumstveno.
Jedino u što se znao uživjeti i što je u njemu izazivalo stvarni gnjev, gađenje, gnušanje, a odmah zatim i mržnju, agresivnost, gotovo psihotičan i posve iracionalan bijes, bilo je pušenje. Kada bi odnekud zavonjao duhanski dim, u Milutinu Kaltzu budio bi se demon. I svi oni prazni i nepostojeći osjećaji njegove duše u trenutku bi bili nadomješteni.
Ministar je, kao i svi drugi, zazirao od Kaltza. Ali mu je, bolje nego ikome drugom, bilo jasno kakav golemi potencijal u njemu leži. Tako ga je, nakon razgovora s premijerom, naumio iskoristiti u borbi protiv postepidemijske opsjednutosti društva virusom covida-19, a s njim i svim drugim virusima. Osim toga, zgodnom mu se učinila ideja likovnog natječaja. Sudjelovat će i Ministarstvo kulture, a vječno će uskukanim kulturnim radnicima i patetičnim umjetnicima biti pružena mogućnost da malo budu glavni. Bit će im stvorena iluzija! A ovdje je ionako riječ samo o iluzijama koje bi trebalo držati pod kontrolom. Jer što je zdravlje i što je duhanski dim, što je smrt i što umjetnost, nego jedna velika iluzija čovjekove svijesti i ukupnog života na zemlji – mudrovao je u sebi, a možda i naglas, za popodnevne sijeste pred tajnicom Zorkom, ministar zdravlja, nekoć naš čuveni psihijatar (prije nego što se predao čarima politike).
Formiran je pozamašan nagradni fond- financiran novcima posrnulog agrotrgovačkog giganta i državne elektroprivrede- a na natječaju su prema izvornoj ministrovoj zamisli trebali sudjelovati umjetnici iz cijeloga svijeta. No, ministrica kulture je, nakon burnih protesta domaćih likovnjačkih i kunsthistoričarskih udruga, insistirala da se konkurencija ipak svede na domaće umjetnike. Ne bi imalo smisla, rekla je, da na kutijama cigareta koje se prodaju u Hrvatskoj reklamiramo inozemne umjetnike. Žiri su sačinjavala dvojica čuvenih povjesničara umjetnosti, jedan iskusni nacionalni tribun, arbitar svih likovnih moda i pjesnik, a drugi također pjesnik, salonski fašist i homoseksualac, likovna kritičarka iz metropolskog tabloida, poznati zagrebački pulmolog, inače kolekcionar moderne umjetnosti, te sam doktor Kaltz.
Od početka lipnja, pa u srpnju i kolovozu, za prve prave postepidemijske turističke sezone, na bilbordima uz frekventnije ceste i magistrale izlagani su, u tisućostrukim uvećanjima, radovi koji su ušli u konkurenciju. Širom Europe, pa sve do Amerike i Australije, širili su se glasovi o hrvatskom likovnom, zdravstvenom i marketinškom poduhvatu. New York Times posvetio mu je cijele dvije stranice u prestižnom vikend dodatku, sve uz gromoglasnu najavu na naslovnici: “Hrvatski umjetnički eksperiment: Antitobacco džihad ili artom protiv raka” Da su živi, da ih nije ubio upravo duhan, John Berger i Umberto Eco danas bi slavili Hrvatsku onako kako već stotinjak godina slavimo sovjetske avangardiste, konstruktiviste i supremativiste, ekstatično se oglasio Giorgio Agamben.
Hrvate je, po Bog zna koji put, obuzeo amok vlastite važnosti i veličine. Senzacionalistički web portali i kojekakve čudačke internetske platforme širom svijeta prenosili su fotografije snimljene kojegdje po Hrvatskoj. Tako je, primjerice, u britanskom Guardianu, nekad čuvenim dnevnim novinama, a danas samo još jednom jeftinom i zapišanom tabloidu, na naslovnici objavljena fotografija bilborda, s Dubrovnikom u pozadini. Na bilbordu jedan je od radova koji su ušli u izbor: ulje Zlatana Vehabovića, u sumornim modro-zelenim tonovima, koje prikazuje promrzlu močvarnu pticu, na obali rijeke, usred neke beznadne i daleke bosanske zime. Na plus četrdeset, u Dubrovniku, čovjeku se mrzne utroba pred slikom ovoga hrvatskog umjetnika, pisao je novinar Guardiana. Netko je, negdje kod ulaza u Dvor na Uni, mobitelom fotografirao i na fejsbuku objavio bilbord okružen gomilom krupnog otpada, a na njemu prizor iz njujorške sirotinjske bolnice, gdje mladi crnac, mučeničkog izraza lica i apolonske građe, potpuno gol, umire na postelji intenzivne njege. Slika je to Stipana Tadića. U Zagrebu, pak, kod Vjesnikova nebodera, turisti su se danima slikali pokraj plakata s radom Tomislava Buntaka: jato anđela, precizno nacrtanih zlatnim tušem, koji se uzaludno pokušavaju obraniti od vrana, koje im, pero po pero, čerupaju krila. Lovro Artuković, pak, čiju je sliku negdje kod Zaostroga fotografirao reporter njemačkog Die Zeita naslikao je monumentalno ulje, koje je zatim, kako je ispričao u razgovoru za Die Zeit, izveo u sedamnaest sve manjih i manjih verzija. Prvu je načinio na platnu od pet puta dva i pol metra, dok je sedamnaesta u veličini kutije za cigarete. Na slici je dvadeset i sedam muškaraca i žena različite dobi, svi su u koroti, okupljeni oko teškog stola od hrastovine, na kojemu leži pokojnik, mladić žut i ispijen. Scena je u polutami, izvana dopiru daleka svjetla industrijskog grada, negdje u visini žmirka starinska žarulja, a iz dubine slike i iz dima, svjetlucaju crvenkaste krijesnice cigareta. Sedamnaesta je najstrašnija, izjavljuje Artuković, i to onda završava u naslovu njemačkih novina. (Poslije ga po Zagrebu, na špici i po tviterima i fejsbucima, ogovaraju zbog samoreklame.) U Puli, pak, na početku Bulevara, bilbord je pričvršćen na zid uminulog Uljanikova bedema. Na njemu je reprodukcija ulja Martine Grlić. Čeljusti žene koja sliči mladoj Sophiji Loren, lijep izvijen vrat, torzo golih ramena u crnoj večernjoj haljini, kakve su bile u modi krajem šezdesetih. Ruka s cigaretom, uzdiže se malo uvis, kao da se sprema ispratiti neko važno objašnjenje. Iznad čeljusti nema, međutim, glave. Samo plamena eksplozija boja, eksplozija aneurizme, vatromet, smrt. Strašna slika. Gradskoj upravi stizale su žalbe i tužbe zbog ovog plakata. Djevojka na trotinetu, s Glovo prtljagom na leđima, sudarila se sa starcem, koji je pločnikom išao iz suprotnog smjera. Izjavila je da ju je ošamutio plakat. Mladi povjesničari umjetnosti su u tjedniku Express prognozirali da će Martina Grlić pobijediti na natječaju. Drugo mjesto u njihovom je izboru zauzeo Stipan Tadić. U Glasu koncila, pak, najboljim je oglašen Buntak.
Doktor Milutin Kaltz jednom se dnevno, na Trećem programu Hrvatske televizije, odmah poslije prijenosa mise, oglašavao s vijestima o natječaju, koje bi zakitio s probranim jezovitim vjesticama sa znanstvenim i paraznanstvenim otkrićima o štetnosti pušenja, ili bi upoznao gledateljstvo s ponekom od novijih pušačkih smrti među slavnima. Uživao je u toj svojoj ulozi, sve se više uživljavajući u vlastitu važnost. Kao da ništa u Hrvatskoj, izmučenoj epidemijom, ekonomskim beznađem, korupcijom i lošom upravom, nije važnije od natječaja ministarstva zdravlja za sličicu koja će pušače odvraćati od pušenja. Ali, kada čovjek bolje promisli, a doktor Kaltz neprestano je upravo to i činio, pokušavao je razmišljati i o onome o čemu živ čovjek misliti ne može, u ovoj zemlji u to sumorno, sušno i pretoplo ljeto po epidemiji, i nije bilo stvari koje bi se mogle učiniti važnijim. Tako je, eto, mislio, i dok je polagano, sliku po sliku, pregledavao na kompjutoru svih 9875 radova, koliko ih je pristiglo do 15. kolovoza i zaključenja natječaja. Prema Kaltzovoj ideji- koju nitko nije dovodio u pitanje, jer se, nakon što je kampanja stekla svjetsku slavu, nije više raspravljalo o njegovim idejama, nego su sve redom prihvaćane- na bilbordima su, diljem zemlje, reproducirani radovi čuvenijih umjetnika, slikara, crtača, kipara, dizajnera, arhitekata, njih ukupno 50, ali u konkurenciju za nagradu ulazilo je svih 9875 radova.
Uživao je u tom golemom, skoro nepreglednom albumu i u emociji koja je iz njega izbijala. Nemušta, nijema i gluha, kovitlala se na tim slikama mržnja sa strahom, onako kako su se i u njemu, tko zna zašto i kako, neprestance susretala ta dva osjećaja. Mržnja prema duhanskom dimu, cigaretama i duhanu, i strah od onog što bi čovjeka od tog vonja i dima moglo zadesiti. Nimalo se Kaltzu nisu sviđali svi ti razvikani artukovići, vehabovići, buntaci i bućani, na čije radove sline dokone i bogate zagrebačke tetkice- na čelu s onim emeritiranim tetkom iz žirija, koji ga strašno nervira- i oko kojih se u svijetu sad podigla tolika prašina. Sve je to iz njegove neuke medicinarske perspektive umjetnost, možda i velika umjetnost- on to ne zna, jer nije za te stvari stručan, ali ovaj natječaj nije raspisan radi umjetnosti i ljepote, nego za zdravlje nacije i borbu protiv duhana. Mnogo su mu draži i bliži bili radovi anonimnih autora, nastavnika likovnog odgoja iz provincije, podravskih seljaka i ribara s dalmatinskih otoka, strednjoškolaca, carinika i medicinskih sestara, koji su, privučeni glavnom novčanom nagradom- premda ni onih dvadeset pratećih, otkupnih nagrada nisu za odbaciti- dali mašti na volju, pa su crtali, bojali, maljali, risali svoje antinikotinske fantazmagorije. U njihovom nastupu ne samo da je bilo više iskrenosti i izražajne neposrednosti nego u onoj eksploziji glave, ili u onoj balkanoidnoj reinterpretaciji Joyceovog “Finneganova bdjenja”, nego je u mnogim od tih radova bilo i neke brutalne akcije, nekog naloga za djelovanje, koji je doktoru Kaltzu silno imponirao. Recimo, rad Ivana Vekića Spajića, po zanimanju šumara, iz Gospića, prikazivao je momčića, možda petnaestogodišnjaka s cigaretom u zubima, kako bježi ispred brkate epske starine u ličkoj nošnji, koja ga naganja sjekirom. Ispod sličice piše: Bolje sikira u glavu nego rak na pluća! Jasno je doktoru da je uz ovakav žiri nemoguće nagraditi takav jedan rad, ali na njemu je, koji se prije svega drugog smatra zdravstvenim prosvjetiteljem i dobrim znalcem narodne duše, da uvjeri kolege iz žirija da na naš svijet najefikasnije djeluju upravo ovakve poruke.
Mi smo divljaci, uzvikivao je Milutin Kaltz na sjednici žirija, na nas ne djeluju luvrovi i ermitraži, nego slike koje su govnima iscrtane po vratima javnih zahoda. Baš govnima!- tobože se začudio se čuveni povijesničar umjetnosti, onaj narodni tribun i arbitar elegancije. Da, kolega, upravo govnima! Vi to ne znate, jer nikad niste bili u kontaktu s narodom!
Suparnik je zašutio, spustio pogled i sve do kraja sjednice nešto je zapisivao u svoju bilježnicu. S Kaltzom se nije moglo razgovarati. A iz njegove se perspektive, kao ni iz perspektive ostalih žirista, nije se ni imalo o čemu razgovarati. Otkako je, stjecajem sretnih ili nesretnih okolnosti- to ćemo tek vidjeti, postao nedodirljiv kao tvorac velikoga hrvatskog međunarodnog proboja, najpametnije je bilo pred njim zašutjeti i uzdati se u svemoć demokratske procedure i većinskog odlučivanja.
Pod rednim brojem 9222 na listi je radova, koju u rano nedjeljno jutro, prije nego što će osvanuti još jedan sunčan dan dugoga miholjskog ljeta, doktor Milutin Kaltz još jednom pregledava, rad je Mare Pešikan, rođ. Glavočević, domaćice i Knina. Tu mu se, pred njenom slikom, zamuti pred očima i u glavi, i iz želuca mu navre mučnina. Dok ustaje i odlazi po čašu vode, shvaća da je i jučer zastao na istome mjestu, pred istom slikom. A onda i da mu se dan ili dva prije toga također dogodilo da mu broj 9222. ime Mare Pešikan, rođ. Glavočević, pobude jednaku sumaglicu, slabost i mučninu. Dok toči vodu iz slavine nije više siguran što ga je smutilo: broj, ime ili slika.
Na dirljivo urednoj sličici, oslikanoj vodenim bojicama i tušem po đačkom hamer papiru, vidimo kuću na kat, pokrivenu šindrom, s doksatom i starinskim jednodijelnim prozorima. Na doksatu, iza rastvorenog okna, stoji starija žena, zabrađena šarenom maramom, ruke dignute u pozdrav, kao da maše nekome tko odlazi. Iznad kuće je livada, na livadi je kosac, a nad livadom borova šuma, osnježeni planinski vrh i nad njim nebo, modro i čisto.
Dok gleda u sliku i pokušava otkriti što to zapravo vidi, Kalzu počinju drhtati koljena, učini mu se da će kliznuti niz naslon stolice, i dok se posljednjom snagom hvata za kompjutorskog miša i odgoni njime od svojih očiju sliku Mare Pešikan rođ. Glavočević, dogodi mu se nešto strašno: popuste mu sve stege, breše i brane, i on ispusti mokraću i obavi nekontroliranu defekaciju.
Nije znao što da učini. Duboko je disao, zurio u prste koji su sad savršeno mirno ležali na na tastaturi, stezali miša, pomicali se u skladu s njegovom voljom… Opet je sve bilo u redu, osjećao se savršeno normalno i obično, osim što je bio upišan i usran, i što je u sebi imao neki nejasan osjećaj, nešto nalik sjećanju na san, da je prije nekoliko trenutaka bio na ivici smrti.
Odmah u ponedjeljak traži sistematski pregled. Govori da je premoren, kaže da je, možda, teško bolestan. Kroz pregled ga vodi njegov mladi kolega, nekadašnji asistent, doktor Šimunić. Treba još sačekati laboratorijske pretrage, ali svi drugi su nalazi u najboljem redu. Kardiovaskularni sustav savršeno funkcionira, tlak je kao u amazonskih urođenika koji ne znaju za masnu hranu, stres, škrob i uznemirenja modernog života.
Moram vam sad reći što mi se jučer dogodilo!- Kaltz prekinu mladoga kolegu u izlaganju anamneze. I govori mu sve, ali baš sve. Šimunić se crveni i spušta pogled, pa se brzo pribere: to je jedva atipičan napad panike! Zbiva se to mnogim pacijentima. Ali ljudi ne govore.
Na sljedećem sastanku žirija, dok su sjedili i vijećali za velikim okruglim stolom u kabinetu ministrice kulture, s rastvorenim kompjutorima pred sobom, Kaltz je nakon duge, zamorne i besplodne rasprave, shvativši da svo četvero, uključujući povodljivu i brbljavu novinsku kritičarku, i njegovog nadmenog kolegu pulmologa, imaju samo jedan cilj- da ga na kraju nadglasaju, predložio da pogledaju rad 9222.
Kliknuše jednom-dvaput, lijeno se za njim povodeći. Bard problijedi pa podiže pogled prema stropu, i hitro se maši za džep, pa izvadi bočicu s lijekom. Peder kriknu: kakvo je ovo sranje! I naglo sklopi kompjutor. Pulmolog je nijemo zurio u svoj ekran. A onda se kritičarka srušila sa stolice, i svi poskakaše da joj pomognu. Samo je bard ostao sjediti. Odmahivao je i ponavljao: aritmija, aritmija, aritmija… Premda ga nitko ništa nije pitao.
Naravno da nitko od njih četvero nije pregledavao sve radove. Doktoru Milutinu Kaltzu unaprijed je to moralo biti jasno. I bilo mu je jasno. Samo su prošli kroz listu s imenima prijavljenih, prelistali je kao što se prelistava telefonski imenik, izdvojili znamenitije umjetnike, pregledali njihove radove, i to je zapravo bilo sve. Što ih briga za poštare, šumare i domaćice! Mogao je među njima biti i neki novi Leonardo, ovo četvero ne bi ga registrirali.
Snažnim je, namjerno pregrubim pokretom rastvorio čeljusti onesviještene kritičarke, tako da je nešto kvrcnulo, možda joj je iščašio vilicu, jezik je izvukao van, i rekao: gotovo!
Nakon ovog događaja sam je sjeo u auto i zaputio se prema Kninu, da traži Maru Pešikan, rođ. Glavočević. Učinio je to u tajnosti, ne govoreći nikome gdje se i zašto uputio. Nakon duže potrage, jer ga je GPS uređaj uporno vodio na pogrešan kraj ovoga malog, u vremenu i prostoru izgubljenog gradića, na neasfaltiran prigradski drum koji je završavao pred provalijom, konačno je, uz pomoć valjda i jedinog mjesnog taksista, stigao do adrese na kojoj se, u neomalterisanoj prizemnici, načinjenoj od betonskih bloketa, živjela Mara Pešikan, rođ. Glavočević.
Dočekala ga je krupna i stamena žena, s debelim vunenim čarapama i ispod gumenih natikača, u crnoj haljini na plave ruže, i s metalnom posudom pod rukom, u kojoj je upravo mijesila nekakvo tijesto. Upravo su mi došli moji iz Zagreba, rekla je, kao da se istovremeno ponosi i ispričava. Ali samo vi sjedite, rekla je, i nogom mu, ne ispuštajući posudu i ne prestajući da mijesi tijesto, primicala stolicu bez naslona. Sjeo je tako nasred neograđenog dvorišta, nekoliko koraka od ulaza u kuću, i isto toliko od druma, svjestan da, koliko god u tom sjednjemu bilo nečega ponižavajućeg, s ovom ženom ništa ne može započeti ako odmah ne sjedne. Jeste li vi gospođa Mara Pešikan? Jesam, jašta sam, odgovarala mu je, samo što nisam gospođa, nego sam baba. Sedmero već unuka imam. Svaka vam čast! Kod nas bi se u starom kraju reklo: mašala, neka su živi i zdravi! Ali ovdje se ne kaže tako, pa se onda i ja trudim da tako ne govorim. Osim kad mi netko ovako sjedne, kao što ste vi sjeli. E, onda kažem mašala! Biva, ako si već sjeo kod mene, onda poznaješ i jezik. Pa je li tako?
Pomisli da je pogriješio. A onda mu na um pade da se, može biti, netko krivo predstavio imenom ove žene. Možda neko od te njezine unučadi? I taman da zausti, ali ona ga preteče, pobjegavši s onim svojim tijestom u kuću. Vratila se nekoliko minuta kasnije. Već je bio razmišljao da se ustane s te svoje stolice, vrati se u auto, pa polako prema Zagrebu, nema ovo smisla…
Brisala je ruke i govorila:
Buhtle, kaže ona meni, buhtle bako! Rekoh, dijete ne znam ja što su ti to buhtle. Nije toga bilo kod nas u Vukanovićima. A njoj se sve oči stužile, kao janjetu pred klanje, Bože mi prosti, pa govori: ja bi bako buhtle! Ja što ću, nego se raspitam šta su te buhtle, i vidim da nije problem, lako je meni buhtle zamijesiti, a rernu dobru imam, rerna ti je lutrija u životu, kad šporet kupuješ ne možeš znati kakva će ti biti rerna. U Vukanovićima imala sam prokletu rernu. Jedan dan bi pekla ko pakleni oganj, a drugi dan neće. Godinama sam se mučila sa njom. Hljeb ne smijem zakuhati, ne znam hoće li mi ga ona htjeti ispeći. Tako je bilo, ne lažem! Bogdan mi moj, Bog da mu dušu prosti, stoput govori: de, bona Maro, da mi novi šporet i novu rernu kupujemo! A ovaj ćemo ravno u provaliju! Ne mogu, bolan, grehota je, ispravan šporet, svaka mu ringla radi. I rerna mu radi, ali kad hoće! A kad nas je poćeralo, kad dođoše oni Arapi da nas gone, pa kad je sve one planine do Hercegovine valjalo pješke preći, ja ga tješila: eto, čovjek moj, oslobodiše nas lude rerne! On me gleda, i plače. Što bolan, Bogdane, plačeš? Ionako ti nije u Vukanovićima valjalo, ionako ni našima nisi bio naš, a ni svojima svoj. Barem bi tebi trebalo biti svejedno i za Kakanj, i za Zenicu, i za Vukanoviće. A on meni, nesretnik, da mu nije svejedno za rernu. Kakva je bila da je bila, bila je naša. Tako on meni kaže. Ja se onda mislim: e moj čovječe, e tugo moja, nećeš ti meni dugo! I umrije moj Bogdan, nije ni pola godine prošlo, u izbjegličkom centru na Braču. Pokopali ga ukraj groblja, ko da je, Bože mi prosti, kopilan bio ili ničije dijete. I tako on osta uz ribare, mornare i kapetane. On jedan s prezimenom Pešikan, među svim onim njihovim domaćim prezimenima. Ničiji, mimo svijeta, mimo kalendara.
Poslije nas u Knin naselilo. Biva, nas će tu da se Srbi ne vrate. Visoka je to politika. I sad mi u Kninu noćivamo, a u snu smo u Vukanovićima. A ti Srbi u Srbiji ili u Bosni noćivaju, a snom su u Kninu. Pa ti sad misli gdje ti se računa da si: tamo gdje glavu spustiš ili tamo gdje ti glava pođe. Ja ti tu ne znam što bih rekla. Osim što se noću naše glave bez nas nebom kotrljaju. I onda tutnji nebo, a nigdje ne vidiš oblaka ni groma. Tutnji nad Kninom svake noći kao da nam je kuglana nad glavama. Znam ja to: dok sam u Zenici u školi radila kao čistačica- tamo sam mog Bogdana i upoznala, on domar bio- stanovali smo u podrumu kuglane. E, vidiš, to što nad Kninom tutnji, to ti Srbi sanjaju. Ne ljutim se ja na njih, neka ljudi sanjaju. A znam i to da se nad Kaknjem i Vukanovićima tako i moja glava kotura, i nekome tutnjem remeti san. Džaba ti, nema noću tišine tamo odakle su nekog potjerali.
Sinovi mi i kćeri, petero ih živih imam, Bogu hvala i svetome Anti, pobjeglo u Zagreb. A najmlađi mi, Ivan, eno u Beču. Poudalo se i poženilo, sedmero unuka zasad imam, i svih sedmero mi dolaze. Dovedu ih na pokazivanje, kao da su paščad za izložbu. Ja im govorim, ostavite ih s babom. Ali djeca neće, nego ih vode sa sobom u Zagreb. I tako sam ti uglavnom sama. Podivljala bi da mi nema ove moje zanimacije. Znaju oni to, pa mi donose vodene bojice i ove dječje blokove, a ja slikam.
Slikate Knin?, upita ju doktor Kaltz. Ma kakvi, jadan, što bi ja Knin slikala. Kome je do slikanja Knina, taj ga telefonom slika. Slikam ti ja ono što mislim. I ono čega se sjećam. Slikam, i onda na slikama gledam šta sam sve zaboravila. Eto tako, kuću našu u Vukanovićima, nju barem jednom sedmično naslikam. I svaki put nečega na kući nestane, svaki put nešto novo na kući fali. Eto, Maro, mislim se, zaboravila si i tu ciglu, i tu baglamu, i tu gredu, i taj kamen pred kućom. I bude mi lakše. Ali onda se u snu opet svega sjetim. Muka je živa usniti. Nije zlo ljude poćerati, nego je zlo što ni takvi poćerani bez sna ne mogu. I zlo je najveće što se u snu vraća ono što budan zaboravi.
A tko vam je ono na onoj slici što ste je poslali u Zagreb na natječaj?, upita. E, to je Salkan, najbolji kosac u kraju. Njega je moj Bogdan zvao kad sam ne stigne pokositi. I sad ga, u snu, vidim kako naše livade kosi. I ljutila bih se u svom snu na njega, jer tuđe bez pitanja kosi. Ali onda pomislim da i ja u tuđoj rajndlici mijesim tijesto i u tuđoj rerni buhtle pečem, pa mi odmah sve Salkanu oprostim. I još mi milo bude, jer on pozna tu livadu i livada pozna njega. A rerna, ova moja, koja nije moja, nego je žene čijeg su muža naši poćerali, pa je i ona o istom trošku poćerana, najbolja je koju sam imala. I sve mislim, Bogdane, luda glava, kud prije vremena umrije, da sad vidiš što je rerna!
Ne, tko je ona žena na prozoru?, inzistirao je Kaltz. Nije to, bolan, prozor! Kakav prozor, đe si ti tu vidio prozor. Da si rekao pendžer, pa hajde de. Ali prozor! Pa, bolan ne bio, prozori su ti na novim kućama, a naša kuća u Vukanovićima stotinu je i pedeset godina stara. Nema na njoj nijednog prozora. Ali nije ti to ni pendžer! To ti je doksat. Svaki put ga naslikam. I čim ga naslikam, znam da sam živa. Jednom kad na slici kuće u Vukanovićima ne bude doksata, ja ću ti, sine moj, znati da mi se primakao kraj. I znaš šta još? Kad slikam doksat, mene ti, evo tu, najviše zaboli.
Pa se šakom dvaput snažno udari posred grudne kosti, da pokaže gdje ju to boli kad slika doksat.
Jednom sam tako čitala u časopisu Lepota i zdravlje- komšinica Joka, s njom sam dobra, iako je ona Srpkinja, a ja sam Hrvatica, donijela iz Srbije- da kad te tako tu zaboli, grudna kost kad te tako zaboli, pa ti se čini da ti duša iznutra udara, jer hoće van, i čini ti se da ti srce staje, ko u satu kad mu pregori baterija, da je to infarkt, i da odmah treba zvati hitnu pomoć. I da znaš da sam se slatko tome nasmijala! Pa ja bih barem jednom sedmično zvala hitnu pomoć, pa ja sam barem hiljadu infarkta prebolila, jer sam barem hiljadu puta naslikala doksat na svojoj kući u Vukanovićima.
Pitam vas za ženu na doksatu, a ne za doksat!, navaljivao je. Nikakve tu žene nema, začudi se ona. Vidjeli ste neku ženu, obrati mu se na vi, što se odjeknulo nekako lažno, kao da se pravda porezniku, nema tu nikakve žene, sigurno nastavi. Dajte mi je pokažite, sigurno imate sliku u tom svom plejstejšnu. Mislite, kompjutoru? Da, tu!, nervozno će ona.
Izvadio je laptop i oprezno ga rastvorio, kao da bi ga kompjutor mogao ugristi. Zatim je dvaput kliknuo, drugi put na sličicu broj 9222, pa je, poput djeteta pred scenom iz horora, snažno stisnuo oči, tako da su mu se obrve spustile skoro do pola lica. Evo! Šta evo, začudila se žena, ne vidim ja tu ništa.
Doktor Kaltz je izvirio, i ugledao kuću, doksat, a na doksatu… U taj čas mu se zanebesalo, svijet mu se ispreturao pred očima, najednom mu se modro nebo iznad Knina našlo pod nogama, i tako je izgubio svijest. Ne zna se koliko ga nije bilo. Vrijeme u snu jednu je vječnost kraće od istog tog vremena na javi. A vrijeme u nesvjestici još jednu je vječnost kraće od vremena u snu. Može biti da je Milutin Kaltz onesviješten bio tri milijarde godina, a može biti da je to trajalo taman toliko da se ispeku buhtle. U svijest dozvao ga je miris, opojniji od svih drugih mirisa, nalik kruhu koji se upravo peče, ali od tog mirisa drukčiji, jer se u njemu čuo miris marmelade od šipurka, one starinske, iz velike šarene limenke, u koju se zatim sadi cvijeće, i dugo ga je on tako njuškao, dugo je u tom mirisu proboravio, nevoljan da otvori oči, jer u njegovom životu i iskustvu nije bilo ničega što bi bilo usporedivo s tim mirisom. Ali onda je pomislio da ne može zauvijek ostati tako zatvorenih očiju. I odmah zatim sjetio se tko je i što je, pa je odmah progledao.
Ugledao je nebo, opet to usijano kninsko nebo, a odmah pod nebom, gore u visinama, dva stupa u debelim zimskim hulahopkama, koje tamo negdje visoko natkriljuje crna haljina na plave ruže. Osluhnuo je, i čuo neobičan zvuk. Negdje pod zvijezdom sudarale su se dvije drvene pletaće igle. Spustio je pogled na stopala u debelim vunenim čarapa i smeđim gumenim natikačama.
Vama baš nikada nije vruće, upita s tla. O, živ si! Ako se rodiš u onom ledu, nikad se nećeš ugrijati! Nasmrzavala sam ti se ja, sine moj, u Vukanovićima, taman za tri života. I sad da me pitaš, je li mi vruće, kazala bih ti da poštenu čeljadetu i krštenoj duši nikad ne može biti vruće. A koliko sam bio u nesvijesti, nastavi Kaltz, i dalje zagledan u stupove nogu Mare Pešikan, rođ. Glavočević. Ne znam ti ja to, nasmija se ona, može biti da je potrajalo, može biti i da nije. Sve je do tebe.
Sada je već razmišljao kako da se izvuče.
Mogu se ja, sine, i pomaknuti, progovori ona, kao da mu čita misli. Ali ako se pomaknem, Bog zna što bi sa tobom moglo biti. A ne bi mi bilo drago da nešto bude. Nemamo mi tu u Kninu doktore kakvi su kod vas u Zagrebu. Sve neka mlađarija, tko zna jesu li i završili medicinu, ili ih ovdje nama šalju da na nama studiraju. Ovo nešto starijih, dvojica ili trojica, doktor Bošković s psihijatrije i doktor Mužinić, na internoj, dobjegli su s nama 1993. iz Kaknja i Zenice. Doktor Bošković kratko je radio u onoj fratarskoj bolnici u Novoj Bili. Ali tamo nije bilo prostora za psihijatriju. Bio rat, a kad je rat luđaci se ne drže u ludnicama, nego ih se pusti da ratuju. Rat ti je ludilo naroda. Slušaš li ti mene, ili ja sve ovo uprazno govorim?
Slušam, promrmlja doktor Kaltz, dok su mu se u nosnicama miješali mirisi: miris vrele ljetne prašine, miris gume, miris teške ovčje sudbine, miris grube vune, koja izaziva urtikarije svud po tijelu, miris mokraće, miris bolesne mokraće, pune teških staračkih briga, miris uree, miris smrti. Miris uree, miris smrti, reče, govoreći za sebe, Kaltz. Lijepo si to rekao, odgovori mu Mara Pešikan, rođ. Glavočević. Čudiš se što znam da je lijepo? Pa, bolan ne bio, vidiš li ti đe smo mi ovo? Znaš li ti kako je ovdje zimi? Nemaš tu šta drugo zimi da radiš, nego da se zavučeš ispod jorgana i čitaš. A čitaš ono što imaš ili ono čega ima u kninskoj biblioteci. A nema ti tu puno onoga što je za šuplju seljačku pamet kakva je moja. I kad pročitaš sve te ljubavne i ratne romane- a babu ti ne zanima ništa drugo osim rata i ljubavi- navališ po onom što je ostalo. Medicinski leksikon, udžbenici za prvu godinu građevinskog fakulteta, Sigmund Freud: “Totem i tabu”, jest, jest, dragoviću moj, “Totem i tabu”, pa ti sad vidi šta zima, samoća i dosada učine od babe.
Koliko sam bio u nesvijesti, upita napokon Kaltz. Ne znam ti ja to, ona odgovori. Mjereći po mom vremenu- dugo! Mjereći po ovom mom pletivu- kratko. Evo, jedan red sam oplela, i ti si se probudio. Toliko.
Znači, manje od minute, uporan je on. Bit će da se uplašio kakvog neurološkog ispada, moždanog ili srčanog udara, tko zna čega… Opet ti! Nemam ti ja ovdje sata, uznemiri se baba, a da ga i imam, ne bi pomoglo. Ne mjerim ja tako vrijeme. Nego, kako ga mjeriš, upita Kaltz, i dalje jednako ležeći podno njenih nogu. Mjerim ga onako kako ga i ti mjeriš. Ako dišem pa izdišem, i svaki mi je dah evo ovdje, pri vrhu nosa, dugo je vrijeme. Ako ne mislim kako dišem, nego igle rade same, kao što se tijesto za buhtle samo diže, vrijeme je kratko. A tebe što se tiče, svejedno ti je. Može biti da je prošlo nekoliko sekundi. A može biti da je prošlo i nekoliko hiljada godina. Nemaš to po čemu znati. I nikad nećeš znati. Tebi je, ja ću ti to reći, ko mome Bogdanu Pešikanu, Bog da mu dušu prosti, i sestri mojoj Janji Glavočević. Njih će tako na sudnji dan buditi, a njima će biti kao da ih je evo sad nestalo, kao da su evo sad zaspali. A proći će onoliko vremena koliko je između njihovih smrti i kraja svijeta. Nitko ne zna koliko traje vrijeme u smrti. Nikoliko ne traje. Kao što ni vrijeme u nesvijesti nikoliko ne traje.
Mogu li se dići? A tko ti brani! Digni se, ja ti mogu kafu skuhati. Ako nemaš visok tlak. Ako ti je visok tlak bolje da je ne kuham. Ne pijem kafu. Onda i nemoj. A mogu i sok da ti umutim. Od ruže je, domaći, naš. Otamo. Jedna je naša gore ostala, dvije kuće od nas, i svake mi godine autobusom za Split pošalje bidon sirupa od mojih ruža. U bidonu pet litara. Znaš li ti koliko soka izađe od pet litara sirupa od ruža? Ne znam ni da se od ruža pravi sirup. Ništa ti ne znaš. A zašto si onda došao.
Doktor Milutin Kaltz se pridigao. Otresa sa sebe nevidljivu prašinu. San i nesvjesticu otresa sa revera: Došao sam radi slike. Dobra je. Znam i ja da je dobra. Zato sam je i poslala u Zagreb. To na njoj je moja kuća u Vukanovićima.
A što je ovo na doksatu?
E, sad si dobro upitao! Kad pitaš tko je ovo na doksatu, ja ti moram reći nitko. Jer ja vazda istinu govorim. Takva se rodila. Ali ako pitaš što je, reći ću ti: smrt!
Ja sam mislio da je neka žena. Može biti i da je žena. ako je za tebe žena, onda je žena. A kako si je ti naslikala? Kao smrt sam ju naslikala. Jedni kažu da je muško, drugi da je dijete, jedan naš kninski policajac govori mi da je šišarka, najmlađa moja unučica, Kejt se zove, ne znam kakvo im je to ime, kaže da je to na doksatu mama. Ti kažeš da je neka žena, pa neka ti bude žena. Ali tko je? Nije to je, nego što je! Da je tko je bila bi za smrti i progona, kao i svi drugi. Ali kako je što je, tako joj ne mogu ništa. Smrt. Ona mi kuću čuva. A što će ti kuća ako nisi u njoj? To vi ne razumijete. I neka ne razumijete. Ali neka znaš da smrt čuva moju kuću, i nitko se neće u nju naseliti.
Mislio sam da tvoju sliku stavimo na kutije od cigareta. Da ljudi ne puše.
Tako sam i ja mislila. Ljudi čim vide smrt neće više pušiti.
A kuća?
Neka im je, ali unutra neće.
U trenucima dok teče ova rečenica, jasnije rečeno, u savršenom vremenskom simultanitetu s ovim riječima, s vremenom potrebnim da se, u intonacijama i naglascima srednjobosanskoga govora, uobičajenim ritmom izgovore, doktor Kaltz iz automata izvlači karticu, ubacuje u prvu brzinu i izvodi crni službeni BMW na autocestu prema Zagreba. Dok stopalima odigrava ples po papučicama za prijenos kvačila i za gas, desnom rukom mijenja brzine od druge prema šestoj, a u desnoj drži mobitel i palcem traži broj svoje tajnice. Pogled mu je na ekranu, upravljač naizmjence pridržava koljenima i grudima. Uspijeva je nazvati- Amra, molim vas, za sutra u osam sastanak žirija. Donosimo odluku. U dva neka bude konferencija za medije.- i dok prekida vezu, već je u šestoj brzini, i sigurnom desnom šakom hvata upravljač, slučajno je kliknuo na 9222. Krajem svijesti bi da skloni pogled, ali prizor na doksatu ga privuče.
Stradanje doktora Milutina Kaltza
Epidemija je konačno minula, pa su u Ministarstvu zdravlja raspisali natječaj za najuspjeliju likovnu minijaturu, koja će na kutijama cigareta biti reproducirana kao upozorenje o štetnosti pušenja. Pokrenuta je masovna kampanja na televiziji i na internetskim medijima. Oglasi su preplavili novine. Rezervirani su gotovo svi bilbordi uz autocestu prema moru. Glavni cilj nije trebao biti borba protiv pušenja, nego je pažnju već sasvim izluđenih građana trebalo svratiti s virulentnih moći te sitne, gotovo metafizičke pojavnosti s granice živoga i neživog svijeta, koja je godinama izazivala fatalne respiratorne probleme i ubijala naraštaje staraca i veselju sklonije, uglavnom muške čeljadi, koja bi se uz prekomjernu konzumaciju alkohola i masne hrane učinila podložnijom njezinome ubojitom djelovanju. Narod je bio već posve izluđen virusom, a poznato je iz psihologije masa da se jedna kolektivna ludost i jedan zajednički strah najučinkovitije liječe drugom, još iracionalnijom ludošću, i novim, strašnijim strahom.
Možda je za pokretanje masovne antipušačke kampanje, a ne kampanje ranog otkrivanja raka dojke, raka debelog crijeva, raka grla ili alzhajmerove bolesti, kojima se također mogao aktivirati strah kojim će se nadstrahovati virus covida-19, presudila osoba doktora Milutina Kaltza. Visok, mršav, kao znak uzvika uspravan stariji muškarac, četkaste i prosijede plave kose, s naočalama okruglih metalnih okvira na oštrom i prijetećem kljunu, Kaltz je izgledao kao časnik neke davno poražene, nestale vojske. Nikad se nije osmjehivao, a kada bi netko u društvu ispričao šalu ili vic, pa kad je naprosto bilo pristojno da se svi smiju, doktor Kaltz bi se uzmahao rukama i golemim, lopatastim dlanovima udarao po bedrima i glasao se krikovima koji su zvučali kao glasanje bolesnika s akutnim napadom žuči ili bjeloglavog supa koji se upleo u bodljikavu žicu. S vremenom, kolege u ministarstvu, i u Bolnici sestara milosrdnica, tamo se Kaltz zaposlio po povratku iz Austrije, gdje je godinama radio kao internist u ambulanti najvećega austrijskog zatvora, prestali su pričati viceve i zazirali su od svega što bi navodilo na smijeh. Ali znalo bi se dogoditi u kasnim noćnim satima, kada se već odnekud, iz metafizičke nule i iz evanđelja, začuju prvi pijevci, a po bolnici se već stvaraju tajni spiskovi onih koji živi neće dočekati jutro, da uključen ostane televizor u sestrinskoj sobi, a na ekranu neka srpska komedija s Gidrom i Burdušem. Bolnicom bi se tada prolomio niz jezivih, neljudskih krikova, a velika bi ptica smrti svojim krilima desetak puta udarila po sivim štofanim Milutinovim hlačama.
Mićo je čovjek prazne duše! Samo je to o njemu rekla gospođa Sonja, čuvena zagrebačka kiparica, majka njegovih blizanaca. I doista, ništa doktora Kaltza nije u životu naročito zanimalo, niti je u njemu budilo ljudske, muške ili bilo kakve strasti. Ravnodušan prema ljudskoj patnji, kao i prema čovjekovu humoru, vlastita je osjećanja smatrao nekom vrstom obaveze. Pa ih je iskazivao na isti onakav način kako se i smijao. Nevješto, lažno i tako strašno neglumstveno.
Jedino u što se znao uživjeti i što je u njemu izazivalo stvarni gnjev, gađenje, gnušanje, a odmah zatim i mržnju, agresivnost, gotovo psihotičan i posve iracionalan bijes, bilo je pušenje. Kada bi odnekud zavonjao duhanski dim, u Milutinu Kaltzu budio bi se demon. I svi oni prazni i nepostojeći osjećaji njegove duše u trenutku bi bili nadomješteni.
Ministar je, kao i svi drugi, zazirao od Kaltza. Ali mu je, bolje nego ikome drugom, bilo jasno kakav golemi potencijal u njemu leži. Tako ga je, nakon razgovora s premijerom, naumio iskoristiti u borbi protiv postepidemijske opsjednutosti društva virusom covida-19, a s njim i svim drugim virusima. Osim toga, zgodnom mu se učinila ideja likovnog natječaja. Sudjelovat će i Ministarstvo kulture, a vječno će uskukanim kulturnim radnicima i patetičnim umjetnicima biti pružena mogućnost da malo budu glavni. Bit će im stvorena iluzija! A ovdje je ionako riječ samo o iluzijama koje bi trebalo držati pod kontrolom. Jer što je zdravlje i što je duhanski dim, što je smrt i što umjetnost, nego jedna velika iluzija čovjekove svijesti i ukupnog života na zemlji – mudrovao je u sebi, a možda i naglas, za popodnevne sijeste pred tajnicom Zorkom, ministar zdravlja, nekoć naš čuveni psihijatar (prije nego što se predao čarima politike).
Formiran je pozamašan nagradni fond- financiran novcima posrnulog agrotrgovačkog giganta i državne elektroprivrede- a na natječaju su prema izvornoj ministrovoj zamisli trebali sudjelovati umjetnici iz cijeloga svijeta. No, ministrica kulture je, nakon burnih protesta domaćih likovnjačkih i kunsthistoričarskih udruga, insistirala da se konkurencija ipak svede na domaće umjetnike. Ne bi imalo smisla, rekla je, da na kutijama cigareta koje se prodaju u Hrvatskoj reklamiramo inozemne umjetnike. Žiri su sačinjavala dvojica čuvenih povjesničara umjetnosti, jedan iskusni nacionalni tribun, arbitar svih likovnih moda i pjesnik, a drugi također pjesnik, salonski fašist i homoseksualac, likovna kritičarka iz metropolskog tabloida, poznati zagrebački pulmolog, inače kolekcionar moderne umjetnosti, te sam doktor Kaltz.
Od početka lipnja, pa u srpnju i kolovozu, za prve prave postepidemijske turističke sezone, na bilbordima uz frekventnije ceste i magistrale izlagani su, u tisućostrukim uvećanjima, radovi koji su ušli u konkurenciju. Širom Europe, pa sve do Amerike i Australije, širili su se glasovi o hrvatskom likovnom, zdravstvenom i marketinškom poduhvatu. New York Times posvetio mu je cijele dvije stranice u prestižnom vikend dodatku, sve uz gromoglasnu najavu na naslovnici: “Hrvatski umjetnički eksperiment: Antitobacco džihad ili artom protiv raka” Da su živi, da ih nije ubio upravo duhan, John Berger i Umberto Eco danas bi slavili Hrvatsku onako kako već stotinjak godina slavimo sovjetske avangardiste, konstruktiviste i supremativiste, ekstatično se oglasio Giorgio Agamben.
Hrvate je, po Bog zna koji put, obuzeo amok vlastite važnosti i veličine. Senzacionalistički web portali i kojekakve čudačke internetske platforme širom svijeta prenosili su fotografije snimljene kojegdje po Hrvatskoj. Tako je, primjerice, u britanskom Guardianu, nekad čuvenim dnevnim novinama, a danas samo još jednom jeftinom i zapišanom tabloidu, na naslovnici objavljena fotografija bilborda, s Dubrovnikom u pozadini. Na bilbordu jedan je od radova koji su ušli u izbor: ulje Zlatana Vehabovića, u sumornim modro-zelenim tonovima, koje prikazuje promrzlu močvarnu pticu, na obali rijeke, usred neke beznadne i daleke bosanske zime. Na plus četrdeset, u Dubrovniku, čovjeku se mrzne utroba pred slikom ovoga hrvatskog umjetnika, pisao je novinar Guardiana. Netko je, negdje kod ulaza u Dvor na Uni, mobitelom fotografirao i na fejsbuku objavio bilbord okružen gomilom krupnog otpada, a na njemu prizor iz njujorške sirotinjske bolnice, gdje mladi crnac, mučeničkog izraza lica i apolonske građe, potpuno gol, umire na postelji intenzivne njege. Slika je to Stipana Tadića. U Zagrebu, pak, kod Vjesnikova nebodera, turisti su se danima slikali pokraj plakata s radom Tomislava Buntaka: jato anđela, precizno nacrtanih zlatnim tušem, koji se uzaludno pokušavaju obraniti od vrana, koje im, pero po pero, čerupaju krila. Lovro Artuković, pak, čiju je sliku negdje kod Zaostroga fotografirao reporter njemačkog Die Zeita naslikao je monumentalno ulje, koje je zatim, kako je ispričao u razgovoru za Die Zeit, izveo u sedamnaest sve manjih i manjih verzija. Prvu je načinio na platnu od pet puta dva i pol metra, dok je sedamnaesta u veličini kutije za cigarete. Na slici je dvadeset i sedam muškaraca i žena različite dobi, svi su u koroti, okupljeni oko teškog stola od hrastovine, na kojemu leži pokojnik, mladić žut i ispijen. Scena je u polutami, izvana dopiru daleka svjetla industrijskog grada, negdje u visini žmirka starinska žarulja, a iz dubine slike i iz dima, svjetlucaju crvenkaste krijesnice cigareta. Sedamnaesta je najstrašnija, izjavljuje Artuković, i to onda završava u naslovu njemačkih novina. (Poslije ga po Zagrebu, na špici i po tviterima i fejsbucima, ogovaraju zbog samoreklame.) U Puli, pak, na početku Bulevara, bilbord je pričvršćen na zid uminulog Uljanikova bedema. Na njemu je reprodukcija ulja Martine Grlić. Čeljusti žene koja sliči mladoj Sophiji Loren, lijep izvijen vrat, torzo golih ramena u crnoj večernjoj haljini, kakve su bile u modi krajem šezdesetih. Ruka s cigaretom, uzdiže se malo uvis, kao da se sprema ispratiti neko važno objašnjenje. Iznad čeljusti nema, međutim, glave. Samo plamena eksplozija boja, eksplozija aneurizme, vatromet, smrt. Strašna slika. Gradskoj upravi stizale su žalbe i tužbe zbog ovog plakata. Djevojka na trotinetu, s Glovo prtljagom na leđima, sudarila se sa starcem, koji je pločnikom išao iz suprotnog smjera. Izjavila je da ju je ošamutio plakat. Mladi povjesničari umjetnosti su u tjedniku Express prognozirali da će Martina Grlić pobijediti na natječaju. Drugo mjesto u njihovom je izboru zauzeo Stipan Tadić. U Glasu koncila, pak, najboljim je oglašen Buntak.
Doktor Milutin Kaltz jednom se dnevno, na Trećem programu Hrvatske televizije, odmah poslije prijenosa mise, oglašavao s vijestima o natječaju, koje bi zakitio s probranim jezovitim vjesticama sa znanstvenim i paraznanstvenim otkrićima o štetnosti pušenja, ili bi upoznao gledateljstvo s ponekom od novijih pušačkih smrti među slavnima. Uživao je u toj svojoj ulozi, sve se više uživljavajući u vlastitu važnost. Kao da ništa u Hrvatskoj, izmučenoj epidemijom, ekonomskim beznađem, korupcijom i lošom upravom, nije važnije od natječaja ministarstva zdravlja za sličicu koja će pušače odvraćati od pušenja. Ali, kada čovjek bolje promisli, a doktor Kaltz neprestano je upravo to i činio, pokušavao je razmišljati i o onome o čemu živ čovjek misliti ne može, u ovoj zemlji u to sumorno, sušno i pretoplo ljeto po epidemiji, i nije bilo stvari koje bi se mogle učiniti važnijim. Tako je, eto, mislio, i dok je polagano, sliku po sliku, pregledavao na kompjutoru svih 9875 radova, koliko ih je pristiglo do 15. kolovoza i zaključenja natječaja. Prema Kaltzovoj ideji- koju nitko nije dovodio u pitanje, jer se, nakon što je kampanja stekla svjetsku slavu, nije više raspravljalo o njegovim idejama, nego su sve redom prihvaćane- na bilbordima su, diljem zemlje, reproducirani radovi čuvenijih umjetnika, slikara, crtača, kipara, dizajnera, arhitekata, njih ukupno 50, ali u konkurenciju za nagradu ulazilo je svih 9875 radova.
Uživao je u tom golemom, skoro nepreglednom albumu i u emociji koja je iz njega izbijala. Nemušta, nijema i gluha, kovitlala se na tim slikama mržnja sa strahom, onako kako su se i u njemu, tko zna zašto i kako, neprestance susretala ta dva osjećaja. Mržnja prema duhanskom dimu, cigaretama i duhanu, i strah od onog što bi čovjeka od tog vonja i dima moglo zadesiti. Nimalo se Kaltzu nisu sviđali svi ti razvikani artukovići, vehabovići, buntaci i bućani, na čije radove sline dokone i bogate zagrebačke tetkice- na čelu s onim emeritiranim tetkom iz žirija, koji ga strašno nervira- i oko kojih se u svijetu sad podigla tolika prašina. Sve je to iz njegove neuke medicinarske perspektive umjetnost, možda i velika umjetnost- on to ne zna, jer nije za te stvari stručan, ali ovaj natječaj nije raspisan radi umjetnosti i ljepote, nego za zdravlje nacije i borbu protiv duhana. Mnogo su mu draži i bliži bili radovi anonimnih autora, nastavnika likovnog odgoja iz provincije, podravskih seljaka i ribara s dalmatinskih otoka, strednjoškolaca, carinika i medicinskih sestara, koji su, privučeni glavnom novčanom nagradom- premda ni onih dvadeset pratećih, otkupnih nagrada nisu za odbaciti- dali mašti na volju, pa su crtali, bojali, maljali, risali svoje antinikotinske fantazmagorije. U njihovom nastupu ne samo da je bilo više iskrenosti i izražajne neposrednosti nego u onoj eksploziji glave, ili u onoj balkanoidnoj reinterpretaciji Joyceovog “Finneganova bdjenja”, nego je u mnogim od tih radova bilo i neke brutalne akcije, nekog naloga za djelovanje, koji je doktoru Kaltzu silno imponirao. Recimo, rad Ivana Vekića Spajića, po zanimanju šumara, iz Gospića, prikazivao je momčića, možda petnaestogodišnjaka s cigaretom u zubima, kako bježi ispred brkate epske starine u ličkoj nošnji, koja ga naganja sjekirom. Ispod sličice piše: Bolje sikira u glavu nego rak na pluća! Jasno je doktoru da je uz ovakav žiri nemoguće nagraditi takav jedan rad, ali na njemu je, koji se prije svega drugog smatra zdravstvenim prosvjetiteljem i dobrim znalcem narodne duše, da uvjeri kolege iz žirija da na naš svijet najefikasnije djeluju upravo ovakve poruke.
Mi smo divljaci, uzvikivao je Milutin Kaltz na sjednici žirija, na nas ne djeluju luvrovi i ermitraži, nego slike koje su govnima iscrtane po vratima javnih zahoda. Baš govnima!- tobože se začudio se čuveni povijesničar umjetnosti, onaj narodni tribun i arbitar elegancije. Da, kolega, upravo govnima! Vi to ne znate, jer nikad niste bili u kontaktu s narodom!
Suparnik je zašutio, spustio pogled i sve do kraja sjednice nešto je zapisivao u svoju bilježnicu. S Kaltzom se nije moglo razgovarati. A iz njegove se perspektive, kao ni iz perspektive ostalih žirista, nije se ni imalo o čemu razgovarati. Otkako je, stjecajem sretnih ili nesretnih okolnosti- to ćemo tek vidjeti, postao nedodirljiv kao tvorac velikoga hrvatskog međunarodnog proboja, najpametnije je bilo pred njim zašutjeti i uzdati se u svemoć demokratske procedure i većinskog odlučivanja.
Pod rednim brojem 9222 na listi je radova, koju u rano nedjeljno jutro, prije nego što će osvanuti još jedan sunčan dan dugoga miholjskog ljeta, doktor Milutin Kaltz još jednom pregledava, rad je Mare Pešikan, rođ. Glavočević, domaćice i Knina. Tu mu se, pred njenom slikom, zamuti pred očima i u glavi, i iz želuca mu navre mučnina. Dok ustaje i odlazi po čašu vode, shvaća da je i jučer zastao na istome mjestu, pred istom slikom. A onda i da mu se dan ili dva prije toga također dogodilo da mu broj 9222. ime Mare Pešikan, rođ. Glavočević, pobude jednaku sumaglicu, slabost i mučninu. Dok toči vodu iz slavine nije više siguran što ga je smutilo: broj, ime ili slika.
Na dirljivo urednoj sličici, oslikanoj vodenim bojicama i tušem po đačkom hamer papiru, vidimo kuću na kat, pokrivenu šindrom, s doksatom i starinskim jednodijelnim prozorima. Na doksatu, iza rastvorenog okna, stoji starija žena, zabrađena šarenom maramom, ruke dignute u pozdrav, kao da maše nekome tko odlazi. Iznad kuće je livada, na livadi je kosac, a nad livadom borova šuma, osnježeni planinski vrh i nad njim nebo, modro i čisto.
Dok gleda u sliku i pokušava otkriti što to zapravo vidi, Kalzu počinju drhtati koljena, učini mu se da će kliznuti niz naslon stolice, i dok se posljednjom snagom hvata za kompjutorskog miša i odgoni njime od svojih očiju sliku Mare Pešikan rođ. Glavočević, dogodi mu se nešto strašno: popuste mu sve stege, breše i brane, i on ispusti mokraću i obavi nekontroliranu defekaciju.
Nije znao što da učini. Duboko je disao, zurio u prste koji su sad savršeno mirno ležali na na tastaturi, stezali miša, pomicali se u skladu s njegovom voljom… Opet je sve bilo u redu, osjećao se savršeno normalno i obično, osim što je bio upišan i usran, i što je u sebi imao neki nejasan osjećaj, nešto nalik sjećanju na san, da je prije nekoliko trenutaka bio na ivici smrti.
Odmah u ponedjeljak traži sistematski pregled. Govori da je premoren, kaže da je, možda, teško bolestan. Kroz pregled ga vodi njegov mladi kolega, nekadašnji asistent, doktor Šimunić. Treba još sačekati laboratorijske pretrage, ali svi drugi su nalazi u najboljem redu. Kardiovaskularni sustav savršeno funkcionira, tlak je kao u amazonskih urođenika koji ne znaju za masnu hranu, stres, škrob i uznemirenja modernog života.
Moram vam sad reći što mi se jučer dogodilo!- Kaltz prekinu mladoga kolegu u izlaganju anamneze. I govori mu sve, ali baš sve. Šimunić se crveni i spušta pogled, pa se brzo pribere: to je jedva atipičan napad panike! Zbiva se to mnogim pacijentima. Ali ljudi ne govore.
Na sljedećem sastanku žirija, dok su sjedili i vijećali za velikim okruglim stolom u kabinetu ministrice kulture, s rastvorenim kompjutorima pred sobom, Kaltz je nakon duge, zamorne i besplodne rasprave, shvativši da svo četvero, uključujući povodljivu i brbljavu novinsku kritičarku, i njegovog nadmenog kolegu pulmologa, imaju samo jedan cilj- da ga na kraju nadglasaju, predložio da pogledaju rad 9222.
Kliknuše jednom-dvaput, lijeno se za njim povodeći. Bard problijedi pa podiže pogled prema stropu, i hitro se maši za džep, pa izvadi bočicu s lijekom. Peder kriknu: kakvo je ovo sranje! I naglo sklopi kompjutor. Pulmolog je nijemo zurio u svoj ekran. A onda se kritičarka srušila sa stolice, i svi poskakaše da joj pomognu. Samo je bard ostao sjediti. Odmahivao je i ponavljao: aritmija, aritmija, aritmija… Premda ga nitko ništa nije pitao.
Naravno da nitko od njih četvero nije pregledavao sve radove. Doktoru Milutinu Kaltzu unaprijed je to moralo biti jasno. I bilo mu je jasno. Samo su prošli kroz listu s imenima prijavljenih, prelistali je kao što se prelistava telefonski imenik, izdvojili znamenitije umjetnike, pregledali njihove radove, i to je zapravo bilo sve. Što ih briga za poštare, šumare i domaćice! Mogao je među njima biti i neki novi Leonardo, ovo četvero ne bi ga registrirali.
Snažnim je, namjerno pregrubim pokretom rastvorio čeljusti onesviještene kritičarke, tako da je nešto kvrcnulo, možda joj je iščašio vilicu, jezik je izvukao van, i rekao: gotovo!
Nakon ovog događaja sam je sjeo u auto i zaputio se prema Kninu, da traži Maru Pešikan, rođ. Glavočević. Učinio je to u tajnosti, ne govoreći nikome gdje se i zašto uputio. Nakon duže potrage, jer ga je GPS uređaj uporno vodio na pogrešan kraj ovoga malog, u vremenu i prostoru izgubljenog gradića, na neasfaltiran prigradski drum koji je završavao pred provalijom, konačno je, uz pomoć valjda i jedinog mjesnog taksista, stigao do adrese na kojoj se, u neomalterisanoj prizemnici, načinjenoj od betonskih bloketa, živjela Mara Pešikan, rođ. Glavočević.
Dočekala ga je krupna i stamena žena, s debelim vunenim čarapama i ispod gumenih natikača, u crnoj haljini na plave ruže, i s metalnom posudom pod rukom, u kojoj je upravo mijesila nekakvo tijesto. Upravo su mi došli moji iz Zagreba, rekla je, kao da se istovremeno ponosi i ispričava. Ali samo vi sjedite, rekla je, i nogom mu, ne ispuštajući posudu i ne prestajući da mijesi tijesto, primicala stolicu bez naslona. Sjeo je tako nasred neograđenog dvorišta, nekoliko koraka od ulaza u kuću, i isto toliko od druma, svjestan da, koliko god u tom sjednjemu bilo nečega ponižavajućeg, s ovom ženom ništa ne može započeti ako odmah ne sjedne. Jeste li vi gospođa Mara Pešikan? Jesam, jašta sam, odgovarala mu je, samo što nisam gospođa, nego sam baba. Sedmero već unuka imam. Svaka vam čast! Kod nas bi se u starom kraju reklo: mašala, neka su živi i zdravi! Ali ovdje se ne kaže tako, pa se onda i ja trudim da tako ne govorim. Osim kad mi netko ovako sjedne, kao što ste vi sjeli. E, onda kažem mašala! Biva, ako si već sjeo kod mene, onda poznaješ i jezik. Pa je li tako?
Pomisli da je pogriješio. A onda mu na um pade da se, može biti, netko krivo predstavio imenom ove žene. Možda neko od te njezine unučadi? I taman da zausti, ali ona ga preteče, pobjegavši s onim svojim tijestom u kuću. Vratila se nekoliko minuta kasnije. Već je bio razmišljao da se ustane s te svoje stolice, vrati se u auto, pa polako prema Zagrebu, nema ovo smisla…
Brisala je ruke i govorila:
Buhtle, kaže ona meni, buhtle bako! Rekoh, dijete ne znam ja što su ti to buhtle. Nije toga bilo kod nas u Vukanovićima. A njoj se sve oči stužile, kao janjetu pred klanje, Bože mi prosti, pa govori: ja bi bako buhtle! Ja što ću, nego se raspitam šta su te buhtle, i vidim da nije problem, lako je meni buhtle zamijesiti, a rernu dobru imam, rerna ti je lutrija u životu, kad šporet kupuješ ne možeš znati kakva će ti biti rerna. U Vukanovićima imala sam prokletu rernu. Jedan dan bi pekla ko pakleni oganj, a drugi dan neće. Godinama sam se mučila sa njom. Hljeb ne smijem zakuhati, ne znam hoće li mi ga ona htjeti ispeći. Tako je bilo, ne lažem! Bogdan mi moj, Bog da mu dušu prosti, stoput govori: de, bona Maro, da mi novi šporet i novu rernu kupujemo! A ovaj ćemo ravno u provaliju! Ne mogu, bolan, grehota je, ispravan šporet, svaka mu ringla radi. I rerna mu radi, ali kad hoće! A kad nas je poćeralo, kad dođoše oni Arapi da nas gone, pa kad je sve one planine do Hercegovine valjalo pješke preći, ja ga tješila: eto, čovjek moj, oslobodiše nas lude rerne! On me gleda, i plače. Što bolan, Bogdane, plačeš? Ionako ti nije u Vukanovićima valjalo, ionako ni našima nisi bio naš, a ni svojima svoj. Barem bi tebi trebalo biti svejedno i za Kakanj, i za Zenicu, i za Vukanoviće. A on meni, nesretnik, da mu nije svejedno za rernu. Kakva je bila da je bila, bila je naša. Tako on meni kaže. Ja se onda mislim: e moj čovječe, e tugo moja, nećeš ti meni dugo! I umrije moj Bogdan, nije ni pola godine prošlo, u izbjegličkom centru na Braču. Pokopali ga ukraj groblja, ko da je, Bože mi prosti, kopilan bio ili ničije dijete. I tako on osta uz ribare, mornare i kapetane. On jedan s prezimenom Pešikan, među svim onim njihovim domaćim prezimenima. Ničiji, mimo svijeta, mimo kalendara.
Poslije nas u Knin naselilo. Biva, nas će tu da se Srbi ne vrate. Visoka je to politika. I sad mi u Kninu noćivamo, a u snu smo u Vukanovićima. A ti Srbi u Srbiji ili u Bosni noćivaju, a snom su u Kninu. Pa ti sad misli gdje ti se računa da si: tamo gdje glavu spustiš ili tamo gdje ti glava pođe. Ja ti tu ne znam što bih rekla. Osim što se noću naše glave bez nas nebom kotrljaju. I onda tutnji nebo, a nigdje ne vidiš oblaka ni groma. Tutnji nad Kninom svake noći kao da nam je kuglana nad glavama. Znam ja to: dok sam u Zenici u školi radila kao čistačica- tamo sam mog Bogdana i upoznala, on domar bio- stanovali smo u podrumu kuglane. E, vidiš, to što nad Kninom tutnji, to ti Srbi sanjaju. Ne ljutim se ja na njih, neka ljudi sanjaju. A znam i to da se nad Kaknjem i Vukanovićima tako i moja glava kotura, i nekome tutnjem remeti san. Džaba ti, nema noću tišine tamo odakle su nekog potjerali.
Sinovi mi i kćeri, petero ih živih imam, Bogu hvala i svetome Anti, pobjeglo u Zagreb. A najmlađi mi, Ivan, eno u Beču. Poudalo se i poženilo, sedmero unuka zasad imam, i svih sedmero mi dolaze. Dovedu ih na pokazivanje, kao da su paščad za izložbu. Ja im govorim, ostavite ih s babom. Ali djeca neće, nego ih vode sa sobom u Zagreb. I tako sam ti uglavnom sama. Podivljala bi da mi nema ove moje zanimacije. Znaju oni to, pa mi donose vodene bojice i ove dječje blokove, a ja slikam.
Slikate Knin?, upita ju doktor Kaltz. Ma kakvi, jadan, što bi ja Knin slikala. Kome je do slikanja Knina, taj ga telefonom slika. Slikam ti ja ono što mislim. I ono čega se sjećam. Slikam, i onda na slikama gledam šta sam sve zaboravila. Eto tako, kuću našu u Vukanovićima, nju barem jednom sedmično naslikam. I svaki put nečega na kući nestane, svaki put nešto novo na kući fali. Eto, Maro, mislim se, zaboravila si i tu ciglu, i tu baglamu, i tu gredu, i taj kamen pred kućom. I bude mi lakše. Ali onda se u snu opet svega sjetim. Muka je živa usniti. Nije zlo ljude poćerati, nego je zlo što ni takvi poćerani bez sna ne mogu. I zlo je najveće što se u snu vraća ono što budan zaboravi.
A tko vam je ono na onoj slici što ste je poslali u Zagreb na natječaj?, upita. E, to je Salkan, najbolji kosac u kraju. Njega je moj Bogdan zvao kad sam ne stigne pokositi. I sad ga, u snu, vidim kako naše livade kosi. I ljutila bih se u svom snu na njega, jer tuđe bez pitanja kosi. Ali onda pomislim da i ja u tuđoj rajndlici mijesim tijesto i u tuđoj rerni buhtle pečem, pa mi odmah sve Salkanu oprostim. I još mi milo bude, jer on pozna tu livadu i livada pozna njega. A rerna, ova moja, koja nije moja, nego je žene čijeg su muža naši poćerali, pa je i ona o istom trošku poćerana, najbolja je koju sam imala. I sve mislim, Bogdane, luda glava, kud prije vremena umrije, da sad vidiš što je rerna!
Ne, tko je ona žena na prozoru?, inzistirao je Kaltz. Nije to, bolan, prozor! Kakav prozor, đe si ti tu vidio prozor. Da si rekao pendžer, pa hajde de. Ali prozor! Pa, bolan ne bio, prozori su ti na novim kućama, a naša kuća u Vukanovićima stotinu je i pedeset godina stara. Nema na njoj nijednog prozora. Ali nije ti to ni pendžer! To ti je doksat. Svaki put ga naslikam. I čim ga naslikam, znam da sam živa. Jednom kad na slici kuće u Vukanovićima ne bude doksata, ja ću ti, sine moj, znati da mi se primakao kraj. I znaš šta još? Kad slikam doksat, mene ti, evo tu, najviše zaboli.
Pa se šakom dvaput snažno udari posred grudne kosti, da pokaže gdje ju to boli kad slika doksat.
Jednom sam tako čitala u časopisu Lepota i zdravlje- komšinica Joka, s njom sam dobra, iako je ona Srpkinja, a ja sam Hrvatica, donijela iz Srbije- da kad te tako tu zaboli, grudna kost kad te tako zaboli, pa ti se čini da ti duša iznutra udara, jer hoće van, i čini ti se da ti srce staje, ko u satu kad mu pregori baterija, da je to infarkt, i da odmah treba zvati hitnu pomoć. I da znaš da sam se slatko tome nasmijala! Pa ja bih barem jednom sedmično zvala hitnu pomoć, pa ja sam barem hiljadu infarkta prebolila, jer sam barem hiljadu puta naslikala doksat na svojoj kući u Vukanovićima.
Pitam vas za ženu na doksatu, a ne za doksat!, navaljivao je. Nikakve tu žene nema, začudi se ona. Vidjeli ste neku ženu, obrati mu se na vi, što se odjeknulo nekako lažno, kao da se pravda porezniku, nema tu nikakve žene, sigurno nastavi. Dajte mi je pokažite, sigurno imate sliku u tom svom plejstejšnu. Mislite, kompjutoru? Da, tu!, nervozno će ona.
Izvadio je laptop i oprezno ga rastvorio, kao da bi ga kompjutor mogao ugristi. Zatim je dvaput kliknuo, drugi put na sličicu broj 9222, pa je, poput djeteta pred scenom iz horora, snažno stisnuo oči, tako da su mu se obrve spustile skoro do pola lica. Evo! Šta evo, začudila se žena, ne vidim ja tu ništa.
Doktor Kaltz je izvirio, i ugledao kuću, doksat, a na doksatu… U taj čas mu se zanebesalo, svijet mu se ispreturao pred očima, najednom mu se modro nebo iznad Knina našlo pod nogama, i tako je izgubio svijest. Ne zna se koliko ga nije bilo. Vrijeme u snu jednu je vječnost kraće od istog tog vremena na javi. A vrijeme u nesvjestici još jednu je vječnost kraće od vremena u snu. Može biti da je Milutin Kaltz onesviješten bio tri milijarde godina, a može biti da je to trajalo taman toliko da se ispeku buhtle. U svijest dozvao ga je miris, opojniji od svih drugih mirisa, nalik kruhu koji se upravo peče, ali od tog mirisa drukčiji, jer se u njemu čuo miris marmelade od šipurka, one starinske, iz velike šarene limenke, u koju se zatim sadi cvijeće, i dugo ga je on tako njuškao, dugo je u tom mirisu proboravio, nevoljan da otvori oči, jer u njegovom životu i iskustvu nije bilo ničega što bi bilo usporedivo s tim mirisom. Ali onda je pomislio da ne može zauvijek ostati tako zatvorenih očiju. I odmah zatim sjetio se tko je i što je, pa je odmah progledao.
Ugledao je nebo, opet to usijano kninsko nebo, a odmah pod nebom, gore u visinama, dva stupa u debelim zimskim hulahopkama, koje tamo negdje visoko natkriljuje crna haljina na plave ruže. Osluhnuo je, i čuo neobičan zvuk. Negdje pod zvijezdom sudarale su se dvije drvene pletaće igle. Spustio je pogled na stopala u debelim vunenim čarapa i smeđim gumenim natikačama.
Vama baš nikada nije vruće, upita s tla. O, živ si! Ako se rodiš u onom ledu, nikad se nećeš ugrijati! Nasmrzavala sam ti se ja, sine moj, u Vukanovićima, taman za tri života. I sad da me pitaš, je li mi vruće, kazala bih ti da poštenu čeljadetu i krštenoj duši nikad ne može biti vruće. A koliko sam bio u nesvijesti, nastavi Kaltz, i dalje zagledan u stupove nogu Mare Pešikan, rođ. Glavočević. Ne znam ti ja to, nasmija se ona, može biti da je potrajalo, može biti i da nije. Sve je do tebe.
Sada je već razmišljao kako da se izvuče.
Mogu se ja, sine, i pomaknuti, progovori ona, kao da mu čita misli. Ali ako se pomaknem, Bog zna što bi sa tobom moglo biti. A ne bi mi bilo drago da nešto bude. Nemamo mi tu u Kninu doktore kakvi su kod vas u Zagrebu. Sve neka mlađarija, tko zna jesu li i završili medicinu, ili ih ovdje nama šalju da na nama studiraju. Ovo nešto starijih, dvojica ili trojica, doktor Bošković s psihijatrije i doktor Mužinić, na internoj, dobjegli su s nama 1993. iz Kaknja i Zenice. Doktor Bošković kratko je radio u onoj fratarskoj bolnici u Novoj Bili. Ali tamo nije bilo prostora za psihijatriju. Bio rat, a kad je rat luđaci se ne drže u ludnicama, nego ih se pusti da ratuju. Rat ti je ludilo naroda. Slušaš li ti mene, ili ja sve ovo uprazno govorim?
Slušam, promrmlja doktor Kaltz, dok su mu se u nosnicama miješali mirisi: miris vrele ljetne prašine, miris gume, miris teške ovčje sudbine, miris grube vune, koja izaziva urtikarije svud po tijelu, miris mokraće, miris bolesne mokraće, pune teških staračkih briga, miris uree, miris smrti. Miris uree, miris smrti, reče, govoreći za sebe, Kaltz. Lijepo si to rekao, odgovori mu Mara Pešikan, rođ. Glavočević. Čudiš se što znam da je lijepo? Pa, bolan ne bio, vidiš li ti đe smo mi ovo? Znaš li ti kako je ovdje zimi? Nemaš tu šta drugo zimi da radiš, nego da se zavučeš ispod jorgana i čitaš. A čitaš ono što imaš ili ono čega ima u kninskoj biblioteci. A nema ti tu puno onoga što je za šuplju seljačku pamet kakva je moja. I kad pročitaš sve te ljubavne i ratne romane- a babu ti ne zanima ništa drugo osim rata i ljubavi- navališ po onom što je ostalo. Medicinski leksikon, udžbenici za prvu godinu građevinskog fakulteta, Sigmund Freud: “Totem i tabu”, jest, jest, dragoviću moj, “Totem i tabu”, pa ti sad vidi šta zima, samoća i dosada učine od babe.
Koliko sam bio u nesvijesti, upita napokon Kaltz. Ne znam ti ja to, ona odgovori. Mjereći po mom vremenu- dugo! Mjereći po ovom mom pletivu- kratko. Evo, jedan red sam oplela, i ti si se probudio. Toliko.
Znači, manje od minute, uporan je on. Bit će da se uplašio kakvog neurološkog ispada, moždanog ili srčanog udara, tko zna čega… Opet ti! Nemam ti ja ovdje sata, uznemiri se baba, a da ga i imam, ne bi pomoglo. Ne mjerim ja tako vrijeme. Nego, kako ga mjeriš, upita Kaltz, i dalje jednako ležeći podno njenih nogu. Mjerim ga onako kako ga i ti mjeriš. Ako dišem pa izdišem, i svaki mi je dah evo ovdje, pri vrhu nosa, dugo je vrijeme. Ako ne mislim kako dišem, nego igle rade same, kao što se tijesto za buhtle samo diže, vrijeme je kratko. A tebe što se tiče, svejedno ti je. Može biti da je prošlo nekoliko sekundi. A može biti da je prošlo i nekoliko hiljada godina. Nemaš to po čemu znati. I nikad nećeš znati. Tebi je, ja ću ti to reći, ko mome Bogdanu Pešikanu, Bog da mu dušu prosti, i sestri mojoj Janji Glavočević. Njih će tako na sudnji dan buditi, a njima će biti kao da ih je evo sad nestalo, kao da su evo sad zaspali. A proći će onoliko vremena koliko je između njihovih smrti i kraja svijeta. Nitko ne zna koliko traje vrijeme u smrti. Nikoliko ne traje. Kao što ni vrijeme u nesvijesti nikoliko ne traje.
Mogu li se dići? A tko ti brani! Digni se, ja ti mogu kafu skuhati. Ako nemaš visok tlak. Ako ti je visok tlak bolje da je ne kuham. Ne pijem kafu. Onda i nemoj. A mogu i sok da ti umutim. Od ruže je, domaći, naš. Otamo. Jedna je naša gore ostala, dvije kuće od nas, i svake mi godine autobusom za Split pošalje bidon sirupa od mojih ruža. U bidonu pet litara. Znaš li ti koliko soka izađe od pet litara sirupa od ruža? Ne znam ni da se od ruža pravi sirup. Ništa ti ne znaš. A zašto si onda došao.
Doktor Milutin Kaltz se pridigao. Otresa sa sebe nevidljivu prašinu. San i nesvjesticu otresa sa revera: Došao sam radi slike. Dobra je. Znam i ja da je dobra. Zato sam je i poslala u Zagreb. To na njoj je moja kuća u Vukanovićima.
A što je ovo na doksatu?
E, sad si dobro upitao! Kad pitaš tko je ovo na doksatu, ja ti moram reći nitko. Jer ja vazda istinu govorim. Takva se rodila. Ali ako pitaš što je, reći ću ti: smrt!
Ja sam mislio da je neka žena. Može biti i da je žena. ako je za tebe žena, onda je žena. A kako si je ti naslikala? Kao smrt sam ju naslikala. Jedni kažu da je muško, drugi da je dijete, jedan naš kninski policajac govori mi da je šišarka, najmlađa moja unučica, Kejt se zove, ne znam kakvo im je to ime, kaže da je to na doksatu mama. Ti kažeš da je neka žena, pa neka ti bude žena. Ali tko je? Nije to je, nego što je! Da je tko je bila bi za smrti i progona, kao i svi drugi. Ali kako je što je, tako joj ne mogu ništa. Smrt. Ona mi kuću čuva. A što će ti kuća ako nisi u njoj? To vi ne razumijete. I neka ne razumijete. Ali neka znaš da smrt čuva moju kuću, i nitko se neće u nju naseliti.
Mislio sam da tvoju sliku stavimo na kutije od cigareta. Da ljudi ne puše.
Tako sam i ja mislila. Ljudi čim vide smrt neće više pušiti.
A kuća?
Neka im je, ali unutra neće.
U trenucima dok teče ova rečenica, jasnije rečeno, u savršenom vremenskom simultanitetu s ovim riječima, s vremenom potrebnim da se, u intonacijama i naglascima srednjobosanskoga govora, uobičajenim ritmom izgovore, doktor Kaltz iz automata izvlači karticu, ubacuje u prvu brzinu i izvodi crni službeni BMW na autocestu prema Zagreba. Dok stopalima odigrava ples po papučicama za prijenos kvačila i za gas, desnom rukom mijenja brzine od druge prema šestoj, a u desnoj drži mobitel i palcem traži broj svoje tajnice. Pogled mu je na ekranu, upravljač naizmjence pridržava koljenima i grudima. Uspijeva je nazvati- Amra, molim vas, za sutra u osam sastanak žirija. Donosimo odluku. U dva neka bude konferencija za medije.- i dok prekida vezu, već je u šestoj brzini, i sigurnom desnom šakom hvata upravljač, slučajno je kliknuo na 9222. Krajem svijesti bi da skloni pogled, ali prizor na doksatu ga privuče.
To se dogodilo sad.