U subotu, 24. svibnja, pola sata nakon podneva, objavili smo na Facebook stranici Miljenka Jergovića našu zajedničku fotografiju, uz sljedeći tekst: “Ovu je sliku u tehnici mokrog kolodija snimio i na staklo prenio bečki fotograf, fotografski entuzijast, čuvar baštine i eksperimentator Dino Rekanović. Na njoj smo nas dvoje, onako kakvi bismo na slici bili prije već dvjestotinjak godina. Tada su bili snimani samo veoma važni ljudi, ili oni koji su tek slučajem bili povlašteni. Ovakve slike su važne iz dva razloga. Prvi je da vidimo kakvi bismo mi bili u ona vremena, a drugi je da pokušamo dokučiti kako su izgledali stvarni ljudi iz onih vremena. U oba slučaja riječ je o prijevodu vizualnog ključa. Samo je ljudsko oko isto. Valjda je isto.”
Fotografija zbog svog, u današnjem vizualnom ključu radikalnog prikaza nas dvoje, izaziva more ljupkih, duhovitih, užasnutih i uplašenih reakcija, poznatih i nepoznatih:
*
Istog tog 24. svibnja, dva sata kasnije, pojavljuje se prvi iskaz mržnje. “Jergović kao pravi četnik koljač!!” Sve sa dva uskličnika, i uz jedno poznato ime. Ivo Pušić. Zavičaj, dakle! Uz moju fotografiju. “Četnik koljač!!”
Presuda:
Ime Ivo Pušić susrećemo u ovoj presudi, Općinski sud u Dubrovniku, 20. veljače 2019.
*
*
*
Likovi:
Ovdje priložena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, osim što je iznuđena angažmanom i pritiskom na policiju novinarke Maje Sever, u smislu pravde i zaštite pojedinca od nasilja je – irelevantna. Što se vidi i po novoj poruci “osuđenoga”. Jedini njezin društveni značaj je u tome što oslikava ciničan odnos pravnog sustava prema društvenoj zajednici – zaštitu nasilja i prijezir prema žrtvi.
No ono što ovu presudu čini značajnom jest njezin skriveni narativ, njezin pripovjedni i dramski naboj. Likovi. Osim glavnih likova, okrivljenog Iva Pušića i “oštećenog” Jergovića, tu je i sudac Nikola Lučić. O njemu ne znamo puno, samo znamo da je njegov ured “zaboravio” oštećenom Jergoviću poslati presudu. Tu je negdje, u tom zakutku, skriven i identitet lokalnog državnog odvjetnika, zaboravih mu ime na čas, ali negdje je zapisano. U presudi se on zove “ODO u Dubrovniku”. S Pelješca je, to sam sigurna. U sjećanju mi je karakteristično pelješko prezime i jedan telefonski razgovor, nakon kojeg se više nikad nije javio na telefon. Njemu, nesretniku, kao da je netko nokte čupao jer mora pokrenuti neželjeni postupak. Neki su se novinari zainteresirali pa bolje da se to na brzinu odradi i sakrije. Kako nas je sve izradio, čitat ćete u nastavku. Tu je i zanimljiv karakter Kazimira Ognjenića, i s njim u vezi svjedoka Pera Ljubića. Pero je baš posebna priča, kreativan čovjek. Od živih su tu navedena još neka okrivljenikova djeca, odrasli ljudi, kaže se u presudi. O njima malo znamo, ali ima neki restoran u Moluntu, raspitat ćemo se o tome, sigurno ima neki i naziv, brend. Pa onda srpski narod, pa pravoslavni popovi u selu Pičete. Što li su oni tamo radili i kakve to veze ima s Miljenkom Jergovićem? Sjetit ćemo se i tih okolnosti. I jednoga julskog sprovoda. Sve su to, hvala nebesima, živi i zdravi ljudi, osim možda Kazimira. Ne znamo još što s njim bijaše. Ali za našu priču o presudi najzanimljivija su imena i dvoje pokojnika, koji se tu nađoše ni krivi ni dužni. Divni ljudi, Miho i Nike. Poznatiji kao Franc i draga tete Nine Pušića, rođena u Pičetama. Baš u selu iz prijetnje njezina sina. Sjetit ćemo se nje i njezina muža s poštovanjem i pijetetom.
“Četnik koljač”, baš zanimljiva sintagma za nekoga rođenog u selu Dunave. Veliki, veliki je pokolj tamo bio. Sjetit ćemo se i žrtava. Znamo koliko ih je zaklano, a koliko ih je odvedeno u Jasenovac. Slava im! Sjetit ćemo se njihovih imena.
Anatomija jedna besmislene presude/1
Poglavlje 1 – 3
Bečka fotografija
U subotu, 24. svibnja, pola sata nakon podneva, objavili smo na Facebook stranici Miljenka Jergovića našu zajedničku fotografiju, uz sljedeći tekst: “Ovu je sliku u tehnici mokrog kolodija snimio i na staklo prenio bečki fotograf, fotografski entuzijast, čuvar baštine i eksperimentator Dino Rekanović. Na njoj smo nas dvoje, onako kakvi bismo na slici bili prije već dvjestotinjak godina. Tada su bili snimani samo veoma važni ljudi, ili oni koji su tek slučajem bili povlašteni. Ovakve slike su važne iz dva razloga. Prvi je da vidimo kakvi bismo mi bili u ona vremena, a drugi je da pokušamo dokučiti kako su izgledali stvarni ljudi iz onih vremena. U oba slučaja riječ je o prijevodu vizualnog ključa. Samo je ljudsko oko isto. Valjda je isto.”
Fotografija zbog svog, u današnjem vizualnom ključu radikalnog prikaza nas dvoje, izaziva more ljupkih, duhovitih, užasnutih i uplašenih reakcija, poznatih i nepoznatih:
*
Istog tog 24. svibnja, dva sata kasnije, pojavljuje se prvi iskaz mržnje. “Jergović kao pravi četnik koljač!!” Sve sa dva uskličnika, i uz jedno poznato ime. Ivo Pušić. Zavičaj, dakle! Uz moju fotografiju. “Četnik koljač!!”
Presuda:
Ime Ivo Pušić susrećemo u ovoj presudi, Općinski sud u Dubrovniku, 20. veljače 2019.
*
*
*
Likovi:
Ovdje priložena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, osim što je iznuđena angažmanom i pritiskom na policiju novinarke Maje Sever, u smislu pravde i zaštite pojedinca od nasilja je – irelevantna. Što se vidi i po novoj poruci “osuđenoga”. Jedini njezin društveni značaj je u tome što oslikava ciničan odnos pravnog sustava prema društvenoj zajednici – zaštitu nasilja i prijezir prema žrtvi.
No ono što ovu presudu čini značajnom jest njezin skriveni narativ, njezin pripovjedni i dramski naboj. Likovi. Osim glavnih likova, okrivljenog Iva Pušića i “oštećenog” Jergovića, tu je i sudac Nikola Lučić. O njemu ne znamo puno, samo znamo da je njegov ured “zaboravio” oštećenom Jergoviću poslati presudu. Tu je negdje, u tom zakutku, skriven i identitet lokalnog državnog odvjetnika, zaboravih mu ime na čas, ali negdje je zapisano. U presudi se on zove “ODO u Dubrovniku”. S Pelješca je, to sam sigurna. U sjećanju mi je karakteristično pelješko prezime i jedan telefonski razgovor, nakon kojeg se više nikad nije javio na telefon. Njemu, nesretniku, kao da je netko nokte čupao jer mora pokrenuti neželjeni postupak. Neki su se novinari zainteresirali pa bolje da se to na brzinu odradi i sakrije. Kako nas je sve izradio, čitat ćete u nastavku. Tu je i zanimljiv karakter Kazimira Ognjenića, i s njim u vezi svjedoka Pera Ljubića. Pero je baš posebna priča, kreativan čovjek. Od živih su tu navedena još neka okrivljenikova djeca, odrasli ljudi, kaže se u presudi. O njima malo znamo, ali ima neki restoran u Moluntu, raspitat ćemo se o tome, sigurno ima neki i naziv, brend. Pa onda srpski narod, pa pravoslavni popovi u selu Pičete. Što li su oni tamo radili i kakve to veze ima s Miljenkom Jergovićem? Sjetit ćemo se i tih okolnosti. I jednoga julskog sprovoda. Sve su to, hvala nebesima, živi i zdravi ljudi, osim možda Kazimira. Ne znamo još što s njim bijaše. Ali za našu priču o presudi najzanimljivija su imena i dvoje pokojnika, koji se tu nađoše ni krivi ni dužni. Divni ljudi, Miho i Nike. Poznatiji kao Franc i draga tete Nine Pušića, rođena u Pičetama. Baš u selu iz prijetnje njezina sina. Sjetit ćemo se nje i njezina muža s poštovanjem i pijetetom.
“Četnik koljač”, baš zanimljiva sintagma za nekoga rođenog u selu Dunave. Veliki, veliki je pokolj tamo bio. Sjetit ćemo se i žrtava. Znamo koliko ih je zaklano, a koliko ih je odvedeno u Jasenovac. Slava im! Sjetit ćemo se njihovih imena.