Gola pred ljudima

Valérie Lang 1966. – 2013.

Tko je bila Valérie Lang? Tko je bila umjetnica čiji je prerani odlazak ovih dana uzdrmao kulturnu javnost Francuske, i to ne samo kazališni svijet i one što u njemu stvaraju, djeluju, koji ga prate, pišu o njemu, nego sve one koji ga vole i u njega kroče sa strašću, ogromnih očekivanja i s dubokim poštovanjem.

Izgledom krhka a pojavom moćna, kazališna glumica neobičnoga dubokog i senzualnog glasa, nešto više od dvadeset godina karizmatična diva najčešće suvremenog teatra snažnih autorskih djela, poezije, vatrena zagovornica civilne akcije, građanskog teatra, kazališta za sve, militantica za prava nemoćnih i obespravljenih. Činjenice su to jednoga života. Opipljivi tragovi koje je svojim munjevitim prolaskom ostavila iza sebe. Ispod je tinjao žar, bunt, otpor, strast. Vatra. I neka vrsta nevinosti i zaigranog duha. Britka intelektualka, mislilac preokupiran akcijom, posvećena i angažirana, rafiniranog izričaja i pisane riječi, iz čijeg je rječnika odavno izbrisana riječ kompromis.

Valérie Lang rođena je 24. ožujka 1966. u obitelji Monique i Jacka Langa, kasnije jednog od najutjecajnijih ministara kulture Francuske prošloga stoljeća.

Nije negirala privilegiju svoga imena, ni vidljivost i mjesto za koje se nije morala boriti. Svjesna je bila dara koji je dobila. Svjesna je bila i njegove težine. Okrutnog iščekivanja pogreške. Spremne a priori kritike, cinizma i zluradog svrstavanja u koš identiteta “kćer…”. Premda je ta skeptična kritika ostala zauvijek vrebati, tu negdje, pritajena do kraja njezina života, nedugo nakon početka svog djelovanja u teatru spretno se izmaknula s njezine trase, otrgnuvši se ogromnim trudom, radom, i stanovitim odricanjem, žrtvom, koju ona nije vidjela takvom. Posvećenošću teatru kao prostoru umjetničkog stvaralaštva jednako kao i mjestu otpora. Ono što je ona češće isticala vezano za svoju obitelj, čega je s godinama postala sve svjesnija kao stanovite privilegije, bili su visoki zahtjevi i očekivanja, jednih spram drugih, i onih koji su se uklapali i bili slični većini, ali posebno onih neuobičajenih osobnosti i izbora. A ona se definitivno oduvijek izdvajala.

Još kao djevojčica susrela se s kazalištem, sedamdesetih godina, na pozornici Međunarodnog kazališnog festivala u Nancyu koji su osnovali 1964. godine njezini roditelji, prošli su ispred njezinih očiju Tadeusz Kantor, Pina Bausch, Robert Wilson… Vrijeme i utjecaji u kojima se okupala, i kojih će se uvijek sjećati kao najvažnijih u svom odrastanju. “Imala sam sreću što sam odrastala u tom velikodušnom svijetu, koji je karakteriziralo obilje događanja i koji je bujao životom i slobodom kao što ustalom buja i kazalište samo. Svijet angažmana, naročito u to vrijeme, za mene je kazalište bilo Agora, mjesto u kojemu se mogao prepričavati život i njegova silovitost”, izjavila je u intervjuu Le Mondeu 2009. godine.

1988. godine upisala je Conservatoire d’art dramatique, gdje je upoznala Stanislasa Nordeya, danas jednog od najvažnijih europskih redatelja, tijekom osamnaest godina svoga suputnika u stvaralaštvu, na pozornici, društvenom angažmanu, i u životu. Sa Stanislasom i kazališnom trupom talentiranih mladih posvećenih umjetnika, koje je on vrlo brzo okupio oko sebe, istraživala je, otkrivala, stvarala, utjelovila brojne nezaboravne likove, borila se, hvatala u koštac s jezikom, tražila najtočnije mjesto vjernosti napisanoj riječi, nesebično se darovala zahtjevnoj francuskoj publici, ali i brojnih svjetskih festivala, bez primisli zadrške. Stanislas Nordey snažan je, talentiran, osebujan, velikodušan, zahtjevan, silovit, jednako beskopromisan na pozornici. Njegovi izleti u kojima ga je pratila rijetko su bili prema klasičnom tekstu, poput Molierea ili Marivauxa, a češće uprizorenja tekstova suvremenih autora poput Jeana Geneta, Armandoa Llamasa, Falk Richtera. Ili Pasolinija, kojemu su se vraćali u više navrata.

Zadnjih godina, susret s redateljicom Christine Letailleur, te posljednja režija koju potpisuje Stanislas Nordey, Sodome ma douce (Sodoma, moja mila), Laurenta Gaudéa, a u kojoj je sama na pozornici, otkrio je zrelu, jednako snažnu, ali nekako drugačiju Valérie Lang, umjetnicu pozornice, divu suvremenog teatra. U njoj su se satkale godine traganja, ispisalo iskustvo, a glas, tijelo, skoro opipljiva senzualnost te spremnost da nestane, spoji se s riječju s krajem predstave, tu pred vašim očima, jednako prisutni. I ona ista neopisiva vatra.

S Christine Letailleur se upustila u de Sadea (Filozofija budoara), Sacher-Masocha (Venera u krznu), i Marguerite Duras (Hiroshima, ljubavi moja).

U pismu sućuti obitelji, ministrica kulture Aurélie Filippetti izjavila je: “Otišla je u sjaju svoga talenta, Valérie Lang je crpila iz izvora teatra, teatar od krvi i mesa, i angažmana u neprekidivoj vezi sa svojom publikom. Kazalište je, govorila je, ‘mjesto otpora’, bila je slobodna žena, žena angažmana i društvenog otpora, čija briga je bila prenijeti slobodu i neovisnost u svoju umjetnost, u svoj život.”

Brojne su civilne akcije koje je pokrenula, mobilizirala je francusku kulturnu javnost i umjetnike u zaštiti prava francuskih doseljenika “bez papira”, u čemu su joj se priključile kolegice i prijateljice, Josiane Balasco i Emmanuelle Béart. Redovi umjetnika čekali su ispred kazališta Saint Denis dati svoj potpis i osobne podatke u svrhu “kumstva” s jednom konkretnom osobom koja je trebala njihovu podršku. Jer je ona zahtijevala da njihova akcija ne ostane samo na razini zagovaranja, upozorenja, nego i konkretne podrške konkretnim obespravljenim ljudima.

Pored Stanislasa Nordeya, od 1998. do 2001. započela je projekt “theatre citoyen” (građanskog teatra), aktivni i angažirani teatar, niz aktivnosti uključivale su edukacije, radionice, susrete s umjetnicima, suradnju s nevladinim udrugama, teatar u civilnom okruženju, projekte koje su vodili umjetnici u najsiromašnijim predgrađima Pariza, osmišljavanje dugoročne suradnje i slobodnog vremena djece i mladih. Tamo gdje je angažman bio neophodan, civilna akcija u središtu mjesta stvaralaštva – kazalištu, a angažirana umjetnost i umjetnici tamo gdje se mora čuti riječ i briga za civilno društvo.

2007. godine, zbog radikalnog odbacivanja i neslaganja sa stavovima Ségolène Royal, tada kandidatkinje na predsjedničkim izborima, odbila je podržati socijalističku stranku te svoju javnu podršku dala François Bayrou, predsjedniku MoDem-a.

Zašto čitamo o njoj u Hrvatskoj? Osim činjenice da se radi o velikoj i važnoj europskoj umjetnici, osebujnoj pojavi društvenog otpora u kulturi zemlje prema kojoj se okrećemo često uzimajući je za primjer, zato što je od svog prvog dolaska, prije dvadeset godina, na Eurokaz 1993. godine s predstavom Quatorze pieces pieges (Četrnaest uhvaćenih komada), Armadoa Llamasa, u režiji Stanislasa Nordeya, obožavala dolaziti u Hrvatsku. Voljela je Zagreb, prijatelje koje je ovdje stekla, u Zagrebu je igrala jednu od svojih prvih i svoju zadnju predstavu. Nakon gostovanja Pasolinijevog Svinjca u HNK u Splitu, organizirala je svojim roditeljima dvotjedni boravak u Hrvatskoj, koji su potom krenuli po njezinoj preporuci u otkrivanje zemlje o kojoj je s oduševljenjem pričala. Slučajnost je htjela da i jedna od njezinih najboljih prijateljica, godinama najbliža, jedna druga velika francuska glumica i redateljica, Josiane Balasco, rođena Balasković, potječe iz Hrvatske…

Zašto o njoj pišem ja? Zato što sam imala tu sreću, čast i privilegiju imati je za prijateljicu dvadeset i jednu godinu. Teško je izbjeći patetici, govoriti objektivno i s odmakom, gubitak je tu, presvjež, osjećaj nepravde bije, ljutnja je velika, tuga još negdje u daljini. Pokušati opisati vrijeme provedeno u njezinu društu bilo bi spojiti nespojivo. S njom biste morali govoriti brzo, znati pospajati najvažnije, jer njoj se žurilo razumjeti to što ćete joj reći, doživjeti to negdje unutra, racionalizirati, vratiti suvislu misao, zažariti dijalog znatiželjom, i odlučnošću, ali i nekom začudnom mekoćom. Uh. Nakon sat vremena provedenih s njom teško biste izdvojili dojmove. S Valérie bi i najsitniji detalji promijenili dimenziju, život bi na trenutke postao jasan, istinit, dubok. I opasan, na neki način. Niste mu mogli pobjeći i sakriti se. Ogoljen i bez zaštite. Tako je ona prolazila svakom minutom svoga života. Tako je morala i otići. Bolest ju je nemilosrdno ponijela u manje od tri mjeseca.

Polako, strpljivo i odmjereno, riječi su čije značenje je poznavala samo utjelovljujući riječi i likove na pozornici, i promišljajući obrise i koncept ostvarivanja društvenog angažmana i akcija koje je smatrala do boli neophodnima. Vatra koja bi vas prva dojmila u kontaktu s njom, bi tamo gdje je stvarala udahnula snagu. Moć.

Nasmiješena, ushićena, večer prije zagrebačke premijere Hiroshime, na Festivalu svjetskog kazališta prije nepunih godinu dana, sjedile smo, večerale, smijale se, ona bi svako malo zvonko poljubila svoga psa kojeg je posjela pored sebe. Na pitanje konobara hoće li još nešto, brzo mu odgovorila na engleskom, zaigrano podvlačeći svoj francuski akcent “divna vam je hrana, ali znate ja sam sutra gola pred ljudima, a nemam baš više dvadeset godina”. I sutradan se opet dala, ogoljena, stamena, kao što je to uvijek činila. Kao što je to trebala i u siječnju 2014., kada je na sceni Theatre de la ville trebala biti Fedra.

Tatjana Aćimović 28. 07. 2013.