Starenje

Svakodnevno raste u kostima
U mesu ga možeš napipati
Ne mjestima gdje te izobličuje salo

Jednog jutra zatekne te u ogledalu
U oči ubrizga strah da nisi više svoj

Nastojiš ne misliti o njemu
A uporno ti se dokazuje
U drhtanju ruku, umoru, kretnjama
Koje te čine nemoćnim

Promijeni okus svemu
Jabuci, vodi, vinu, usnama njenim

Na uzbrdici te ponizi lupanjem u grudima
Čini ti se da dišeš kao pas na žegi

Pokušaš ga pripitomiti drogom iluzije
A probudi te iz najtvrđeg sna žigom u koljenu

Vremenom uraste u mozak
Diktira stvarima oblik
I one traju daleke i tuđe

Nagovara te da se iseliš
Iz sebe u zemnu kuću
Da revnosno završi
Započeti posao kad se
Raspeš u atome