Dragi kamen

“Rastat ću se!”

Fino se ja ovako požalim najboljoj prijateljici a ona izbečila oči na me k’o da ću svojom krivicom. Još me pita šta hoću, vidim da mi muž želje iz očiju čita.

Ma kakvih očiju?! Da je očiju! Nego ja glupača kazala. Ustima. Jezik pregrizla dabogda. “Pa eto vidiš, ti poželiš a on stvori. Znaš li ti kakva je to sreća?”

“Jok, ti znaš!”

Ne prestaje ona nabrajati:

“Stvarno što ti hoćeš?! On se jadan toliko naprezao. Sama si rekla da ti je to najveća želja za rođendan.”

I zbilja jesam. Glupača.

U petak, dakle prekjučer, napunila sam 45. Poslije uspješnog partija ostalo mi je još samo oprati suđe, kad je moj najdraži, na kojeg sam već cijelo večer režala, u nadi da će ipak odnekud izvući ogroman buket cvijeća i neki poklon dostojan mene i mojih godina (tko će, molim te čekati godišnji i obećane, u Sarajevu po mjeri pravljene, “Edo” cipele), ušao točno minut prije ponoći u kuhinju sjajnog pogleda, još sjajnijeg osmijeha i pravog držanja sa svečano ispruženim dlanom i riječima “Sretan rođendan!”

Spustila sam pogled i na njegovom dlanu ugledala crni kamen, malo manji od zrna bibera. Otvorila sam usta u namjeri da, kao svaka fina i brižna supruga, vrisnem od veselja, ali je izletjela psovka furije, ruka se sama pokrenula i udarila njegov ispruženi dlan odozdo, a kamenčić odletio u nepoznatom smjeru. Od tada ga tražimo evo već drugi dan i već drugi dan ni jedan od moja tri muškarca ne razgovara sa mnom.

Sve zato što sam u četvrtak, glupača, u jednom trenutku napada ljubavi prema bližnjem, zaista poželjela od muža za rođendan dobiti kamen, a on, onakav kakav jest, shvatio to doslovno i tako sam ga u petak, dakle na sami rođendan, točno pred ponoć, zaista i dobila. To me razbjesnilo i bilo mi došlo da ga udavim, mog dragog muža, koji mi inače uopće ne ispunjava tako spremno želje i da mu onaj njegov kamen vratim gdje mu je i bio. Samo da mi ga je nać’.

Moja najbolja prijateljica me ne razumije.

Ni ja nju!

Nije baš lako jednoj mladoj i lijepoj ženi, kakva sam inače ja, proslaviti 45-ti. Zato pripreme počinju na vrijeme. Dva mjeseca prije rođendana odleži se najprije gripa. I to ne ona gripa od 35, kad se još može šmrcati i trčati na posao, kuhati ručak, trknuti na roditeljski. Gripa sa 45 obara s nogu i budi razmišljanja o cijepljenju koje se preporučuje cijeloj populaciji, a neophodna je, kažu, svim ugroženim grupama kao što su kronični bolesnici ali i stariji ljudi. Da ne govorimo o depresivnim. Stariji depresivni moraju. Ja sam odlučila, poslije dugog mozganja, još ove godine priznati samo ono depresivna, a dogodine, kad budem uz to još i starija, da se stvarno cijepim. Što znači ove godine nisam.

Poslije gripe sam, još uvijek kašljući, odlučila, slušajući Goranu, koja je u nedjelju prala prozore i lijepo me uvjerila da drugim danima ne može stići, da napravim iznimku i u nedjelju navečer i ja ispeglam jednu manju kamaricu rublja. Mislim se ja, kad može to Bog Gorani, koja ne može stići, iako nema trojicu, nego samo jednog momka za peglanje, oprostiti, oprostit će i meni. Tako lijepo ispeglam i time pripremim sve za ponedjeljak – dan ljenčarenja po Snježaninom receptu. Kaže Snježana, naime, ona uvijek ponedjeljkom; pošto je tad slobodna a muž joj radi i sin ode u školu, odmara i to tako da niti pegla niti kuha, samo ljenčari. Tako se, kaže, najbolje akumulira energija za naredne dane.

Što nije istina, odmah da vam kažem. Ja sam vam skoro cijeli dan tankala baš kako mi je ona preporučila. Jedva sam izdržala. Muž je otišao na posao a kad je na poslu, onda tamo i spava, dječaci su svakako roštiljali negdje sa svojom rajom, tako da sam zaista mogla ljenčariti do besvijesti.

Cijelo jutro sam ležala dosađujući se u krevetu, a onda ustala, lijepo se dotjerala i našminkala pa izašla kratko prije podne iz kuće da vidim šta ima u gradu. I isprobam nekoliko majica. Onda odem ispijati kave sa onom istom Snježanom i njenim prijateljicama, koje mi potvrde sve odreda kako je dan ljenčarenja neophodan u životu svake zaposlene žene. Ako neće da joj živci odu. I kako moraš kupiti sve tri majice koje su ti se pravo svidjele već zbog toga što su različitog stila, a tvoj je stil upravo takav – različit. Dakle da bi i sportska i elegantna, a i hipi došla na svoje, moraju se zaista kupiti sve tri, inače bi se mogla izgubiti osobnost.

Trudeći se, dakle, zadržati svoju teško stečenu osobnost, odlučim ja i kupim zaista sve tri majice i još, po belaju, ugledam jednu jaknicu koja može udružiti sva tri moja životna stila i opredjeljenja. Drugim riječima, jednu na kojoj k’o da piše moje ime.

Tako sam vam ja ljenčarila vas dan, jedino sam u kupovini bila vrijedna. Navečer mi je ljenčarenje pravo dojadilo, a i grizla me savjest “čuj tri majice odjednom i još jaknu uz to” pa sam odlučila ipak ispeglati preostalo rublje, planirajući kako ću ljenčarenje nastaviti sutra i s posla otići na dogovoreni sastanak sa prijateljicom koju nisam vidjela sto godina. Naš doručak u Weku – prodavaonici namještaja, odgađale smo već više od godinu dana i ja sam već pošla sumnjati kako je prijateljstvo dvije zaposlene žene skoro neodrživo ako se jedna uda (ona druga već odavno), rodi dijete (ona druga već ima dvoje) i odseli 15 kilometara dalje.

Tako ja, dakle, ovaj put, da bih mogla odmah poslije k njoj, krenem na posao, na jutarnji dio radnog dana, autom. Inače prevalim ta dva kilometra do posla pješke. Na poslu sam zviždučući skakala od jednog do drugog klijenta radujući se mom lijepo isplaniranom danu. Trknuti na kavu, vratiti se kući i uraditi začas ono što nisam stigla jučer, jer sam morala ljenčariti, ispružiti se onih mojih deset minuta uobičajenog ljenčarenja uz Lidiju Bajuk, pa trk na posao popodne.

Ali…

U osam sati zvoni telefon. Moj dragi krenuo kamionom kući i trebam doći autom po njega na firmin parking. Na moj pokušaj spašavanja željenog sastanka i prijedlog da dođe taksijem, kaže da mora kući jer ga noćas boljelo. Jako. Onako kako ga je boljelo i prije pet godina. Što znači kamenac u bubregu.

Kad je moj plovak sa 100 sletio na –100 morala je negdje pri tom padu oslobođena energija. Pokušavala sam ne hodati k’o muha bez glave. Pokušavala sam i ne rasplakati se i ne biti ljuta ni na koga i ni na šta, ali nikako nisam uspijevala.

Bila sam ljuta na njega jer mi opet određuje život, na sebe što sam izabrala to određivanje, na Goranu koja nedjeljom pegla rublje i sve joj u redu, na Petriju, koja slučajno, jer zaboravi da je svetac, posadi jedan obični kupuščić pa joj muž odmah nastrada u jami, na Snježanu jer već godinama ljenčari ponedjeljcima, na život jer tako brzo i nenadano, pogotovo nepoželjno mijenja vrijeme sreće i vrijeme bola, na vrijeme bola, koje nam ne dozvoljava niti da se sjetimo osjećaja iz vremena sreće.

Otišla sam po njega, onda je on otišao liječniku, pa ga je liječnik poslao u bolnicu, pa su ga u bolnici, iako ga više nije boljelo, zadržali, ujutro mu islikali bubrege, a popodne saopćili: kamenac, 3mm, pred samim mjehurom što znači da je kanale već prošao, ako ne izađe narednih dana sam, morat će ga izvaditi operativno.

Ja sam poslije onog pada raspoloženja već pronašla ravnotežu, držala ga za ruku, grijala u srijedu pivo bez alkohola i donosila u bolnicu, motivirala ga na šetnju, u četvrtak, kad su ga otpustili, otišla po njega i kod kuće u jednom trenutku glupe nesebičnosti i velike zabrinutosti, izjavila da nikad više neću nedjeljom peglati niti ponedjeljkom ljenčariti, da nikad neću kupiti tri majice odjednom i da bih najviše željela za rođendan dobiti na ruke taj njegov kamen.

I tako mi je on ostvario želju. Točno pred ponoć.

Po mojim predračunima, ako dakle kamenci nastave ovim tempom, sljedeći će stići na moj pedeseti. Već sad sam odlučila da se ipak ne rastajem, ali da držim jezik za zubima. I boljelo ga, ne boljelo da poželim za rođendan neki draži kamen. K’o sve pametne žene.

U svemu ovom utješio me moj dragi ujak. Zaželio mi za rođendan dug život, dobro zdravlje i puno sreće. A pamet će, obećao je, doći s godinama. Sad se u to uzdam, a mojoj najboljoj prijateljici želim da se uda, pa nek’ i njoj njezin želje iz očiju čita k’o i meni moj.

Cecilija Toskić 16. 03. 2014.