Veliko je moje srce, duga je lista mojih dužnika: PLO, Viet Cong, Sendero Luminoso, Polisario, Farabundo Marti… Pitaj boga kome sve nisam dao dinar, dva, pet…
Revolucionarni akviziteri znali bi, od prilike do prilike, svraćati u školu, da nas upoznaju s patnjama nekoga dalekog naroda, podijele nam simbole njihova hrabroga pokreta za slobodu i pravdu te uzmu naš sitniš za marendu.
“Jiš ka vuk, oli nisi priko velikog odmora kupija krafen?”, pronicljivo će baba.
“Nisan. Da san pineze za gladnu dicu.”
“Čigovu?”
“Ma ne znaš ih ti.”
***
Kad se Dalmatinac prestraši i zbuni jer se nenadano našao pred velikim, složenim, iznimno osjetljivim problemom, nešto iskusniji prijatelj svu će mu ozbiljnost situacije pokušati predočiti sljedećom frazom: Nije to, Mare, daj pizde!
Ako je tomu tako, trebao bi, valjda, vrijediti i obrat te raširene, tradicijom ovjerene, pučke izreke: kako nema lakše stvari od nagovora rečene Mare da svoju ljupku središnjicu velikodušno ponudi na slobodnu uporabu zainteresiranima.
Okrijepljeni teorijom, skrećete na teren prakse, upoznajete mnogu Maru i s užasom shvaćate da su njihovi voljni momenti beznadno niski.
Od toga trenutka počinje se razvijati vaš prezir prema narodnoj baštini kao takvoj.
***
Puno prije žive krave, vidio samo živoga slona. Prvo su me odveli u cirkus, pa tek onda na selo.
Izlazim ti ja iz auta, a premda mnom kuća. Do nje još jedna, ali bez prozora i vrata, samo s rupama različite veličine. Sve mi strano, tuđe – i priroda, i predmeti, i ljudi – sve osim vonja. Miriše na slonove. Sad će se valjda odnekuda pojaviti akrobati, žongleri, iluzionisti, klaunovi, pa ludo hrabri dreseri lavova i tigrova… Hoće li?
Neće, dušo, jer to šta smrdi, to se nije posra slon, nego krava.
***
Umrijeti se može na milijun načina. Moj prijatelj S. izabrao je najgori. Njegovi su došli sa strane, mama je predavala hrvatski, a kod kuće se govorilo književnim standardom. Da su divanili makedonski, njemački ili farsi, bio bi nam manje smiješan.
Nogomet je, čuli ste, muška igra. Kada bi netko pretjerao s muževnošću, valjalo ga je upozoriti: “Alo, nemoj se cipat!”
S. se nastojao uklopiti. Jednoga jutra, nakon što je dobio udarac puntom patike u potkoljenicu, smrknuto je priprijetio grubijanu: “Halo, nemoj se cijepati!” I umro. Ne navršivši dvanaestu.
Socijalna smrt moga prijatelja otkrila mi je koliko je jezik važan.
Ulaz za djecu i vojnike/5
Veliko je moje srce, duga je lista mojih dužnika: PLO, Viet Cong, Sendero Luminoso, Polisario, Farabundo Marti… Pitaj boga kome sve nisam dao dinar, dva, pet…
Revolucionarni akviziteri znali bi, od prilike do prilike, svraćati u školu, da nas upoznaju s patnjama nekoga dalekog naroda, podijele nam simbole njihova hrabroga pokreta za slobodu i pravdu te uzmu naš sitniš za marendu.
“Jiš ka vuk, oli nisi priko velikog odmora kupija krafen?”, pronicljivo će baba.
“Nisan. Da san pineze za gladnu dicu.”
“Čigovu?”
“Ma ne znaš ih ti.”
***
Kad se Dalmatinac prestraši i zbuni jer se nenadano našao pred velikim, složenim, iznimno osjetljivim problemom, nešto iskusniji prijatelj svu će mu ozbiljnost situacije pokušati predočiti sljedećom frazom: Nije to, Mare, daj pizde!
Ako je tomu tako, trebao bi, valjda, vrijediti i obrat te raširene, tradicijom ovjerene, pučke izreke: kako nema lakše stvari od nagovora rečene Mare da svoju ljupku središnjicu velikodušno ponudi na slobodnu uporabu zainteresiranima.
Okrijepljeni teorijom, skrećete na teren prakse, upoznajete mnogu Maru i s užasom shvaćate da su njihovi voljni momenti beznadno niski.
Od toga trenutka počinje se razvijati vaš prezir prema narodnoj baštini kao takvoj.
***
Puno prije žive krave, vidio samo živoga slona. Prvo su me odveli u cirkus, pa tek onda na selo.
Izlazim ti ja iz auta, a premda mnom kuća. Do nje još jedna, ali bez prozora i vrata, samo s rupama različite veličine. Sve mi strano, tuđe – i priroda, i predmeti, i ljudi – sve osim vonja. Miriše na slonove. Sad će se valjda odnekuda pojaviti akrobati, žongleri, iluzionisti, klaunovi, pa ludo hrabri dreseri lavova i tigrova… Hoće li?
Neće, dušo, jer to šta smrdi, to se nije posra slon, nego krava.
***
Umrijeti se može na milijun načina. Moj prijatelj S. izabrao je najgori. Njegovi su došli sa strane, mama je predavala hrvatski, a kod kuće se govorilo književnim standardom. Da su divanili makedonski, njemački ili farsi, bio bi nam manje smiješan.
Nogomet je, čuli ste, muška igra. Kada bi netko pretjerao s muževnošću, valjalo ga je upozoriti: “Alo, nemoj se cipat!”
S. se nastojao uklopiti. Jednoga jutra, nakon što je dobio udarac puntom patike u potkoljenicu, smrknuto je priprijetio grubijanu: “Halo, nemoj se cijepati!” I umro. Ne navršivši dvanaestu.
Socijalna smrt moga prijatelja otkrila mi je koliko je jezik važan.