Ne jednom strefio me je čudnovat osjećaj – zapravo, često me strefi takav osjećaj – koji bih mogao nazvati nostalgijom za strašnim vremenima.
Prvenstveno mislim na rat, onaj „naš rat“, od 1991. do 1995. godine, kao formativno iskustvo moje generacije i okolnih generacija. Za čime bi to čovjek – pita se normalan čovjek – mogao osjećati nostalgiju kad je rat u pitanju? Teško je to objasniti nekome tko nije stekao to iskustvo. Teško je, a vjerojatno i nemoguće, logički objasniti kako to da neki ljudi osjećaju, vjeruju i smatraju da su u ratu doživjeli i najgore i najbolje, i najružnije i najljepše trenutke svojih života, i to istovremeno. Tako – kada se život i smrt, kao prirodni parnjaci i oponenti, prepliću do te mjere da se život ne može doživljavati bez pomisli o smrtnosti, a smrt dobiva životnost koja je inače svojstvena redovnim, dnevnim ljudskim aktivnostima – ne dolazi u glavama i srcima do kaosa, premda su prilike krajnje kaotične, nego se uspostavlja jedan drugačiji red, sa svojom jasnoćom, te se živi (i umire, nažalost) u skladu s time. Fokusiranost na ono bitno, spontano odbacivanje svega što nije bitno, čistoća emocija i međuljudskih odnosa, jednostavnost življenja (i umiranja, nažalost) – to su neke stavke u računovodstvu ovog „nesavršenog reda“ i „savršenog nereda“, kako je takva stanja jednom jedan pjesnik nazvao.
No, ne radi se samo o ratu. Ljudima se, individualno, nešto slično zbiva čak i u zaljubljenosti, a posebno u bolesti, što bi se moglo objasniti psihoanalitički, na tragu onoga što je Sigmund Freud, u svom spisu Nelagodnost u kulturi (Das Unbehagen in der Kultur), opisao kao incidentno, a ljekovito osjećanje „neraskidive povezanosti, pripadanja cjelini vanjskoga svijeta“, iščezavanje granice između jastva i objekta, kad Ja (das Ich, ego) – koje nam se inače (na razini svijesti, ali iluzorno) čini „samostalnim, jedinstvenim, dobro razgraničenim od svega drugoga“ – „bez jasnih granica prelazi u nesvjesno duševno zbivanje koje označavamo kao Ono (das Es, id), kojem je Ja istovremeno fasada“. Biti jedno sa svijetom osjećaj je koji smo izgubili u ranim fazama svog životnog razvoja, što smo zaboravili, ali je u našem biću ta trauma ipak ostala zabilježena, pa taj osjećaj na razne načine (na primjer, pomoću religije ili umjetnosti) cijeloga života nastojimo povratiti, a ponekad nam to i pođe za rukom.
Kolektivno, pak, ljudi takvim osjećajem bivaju zahvaćeni tokom katastrofa kao što su požari, poplave, potresi ili epidemije, odnosno pandemije. Takvu jednu situaciju imali smo prije nekoliko godina. Mislim, dakako, na onaj, od rata mnogo manje dramatičan, ali jednako izvanredan i jednako upečatljiv period pandemije koronavirusa, osobito prvu pandemijsku godinu, 2020. godinu. Mnogošta u pandemiji nalikovalo je na rat, i u onom najgorem i u onom najboljem, i u onom najružnijem i u onom najljepšem, i u nerazmrsivoj prepletenosti erosa i thanatosa, i u iznenada nastaloj pukotini u vremenu i životu, iz koje povremeno pokulja život kakav bi inače trebao biti, dakle, u incidentnoj, a ljekovitoj svedenosti života na ono bitno, u jednostavnosti života, koja se ukazuje u ozračju smrti. Moglo bi se reći i – smisao u ozračju besmisla.
Ne jednom čuo sam ljude kako, govoreći o ratnom ili pandemijskom vremenu, govore: „Koliko li mi je toga bilo jasnije nego danas!“ ili čak „Koliko li sam tada bio bolji nego danas!“. Čuo sam i sebe kako izgovaram takve rečenice, s određenom nostalgijom koju je teško logički objasniti, ali se ne da otkloniti kad navali. Recimo, danas, u ljetni dan 2026. godine, koji me je katapultirao u isti takav ljetni dan 2020. godine.
Ne pišem dnevnik, ali često zapišem ponešto o svojim dnevnim doživljajima i događajima, najčešće u nekom esejčiću ili pjesmici, pa to i objavim, misleći da to možda nije zaključano za druge, nego može odjeknuti u nekom drugom, sličnom događaju ili sličnom doživljaju nekog drugog. Tako sam te 2020. godine, u njezinu kolovozu, napisao i na Ajfelovom mostu objavio tekst pod naslovom „Stari papir“ (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/stari-papir/). Tamo sam zapisao – a za ovaj ovdje tekst to je ključno – sljedeće:
„Jedan fakultetski običaj posebno mi je drag: knjige odbačene iz ovih ili onih razloga mogu se pronaći po fakultetskim ćoškovima, na stubištima, po hodničkim ormarima, uz prozore, a odnedavno i na jednom dugačkom stolu u auli Fakulteta, koji je namijenjen slobodnom ostavljanju i uzimanju knjiga – nesebičnom dijeljenju koje jedne rješava brigā, a druge usrećuje. Nekad je to bogata gozba koju bi bilo najbolje odmah napustiti kako bi se izbjeglo nerazumno prežderavanje, a nekad me zateknu samo ostaci tuđeg objeda, među kojima se ipak nađe i poneki slastan zalogaj. U takvoj jednoj skromnoj ponudi, na Fakultetu opustjelom zbog pandemijskih mjera i skorog godišnjeg odmora, nedavno sam pronašao nekoliko papirnatih rariteta koji zasigurno nemaju nikakvu financijsku vrijednost, ali su za mene dragocjenosti, pa sam ih odmah pokupio, uz nekoliko drugih svezaka koje sam uzeo samo zato što sam pomislio da bi ubrzo mogli bestraga nestati i sa Fakulteta i sa svijeta. Kao da ih nisam slučajno pronašao, jer dobro predstavljaju ono zbog čega su mi knjiga i tekst ponajprije važni, a to je – četvorstvo papira, znanja, jezika i kulturne povijesti.“
Navlas isto mogao bih napisati i danas, šest godina kasnije – osim što nije pandemija – jer sam u kasnome kolovozu 2026. godine, u šetnji opustjelim Fakultetom, pronašao nekoliko papirnatih rariteta koji zasigurno nemaju nikakvu financijsku vrijednost, ali su za mene dragocjenosti, pa sam ih odmah pokupio, uz nekoliko drugih svezaka koje sam uzeo samo zato što sam pomislio da bi ubrzo mogli bestraga nestati i sa Fakulteta i sa svijeta.
Evo izvještaja o tim pronalascima koji su me razveselili i sami po sebi i kao koincidencija s mojim „starim papirom“ iz 2020. godine. Dakle, prve impresije o knjiškim iznašašćima i svojevrsne recenzije nepročitanih knjiga.
Živost i mrtvost mrtvih i živih jezika
Arapsko-srpskohrvatski rječnik Teufika Muftića, u dva sveska, iznimno je zahtjevna knjiga i u fizičkom pogledu. Otelio sam se tegleći je s jednog mjesta na drugo i s drugog na treće, u bibliotečno i bibliofilsko konačište. Ova dvosveščana knjiga, naime, ima oko četiri hiljade stranica, prašnjavih i djelomično nagriženih vlagom. Ne znam koliko teži, jer nemam vagu pri ruci, a slaba mi je sposobnost procjene težine, ali mogu reći da je široka dvadesetak centimetara. Idealna je za one koji – ako takvih entuzijasta uopće još ima – razmišljaju o knjigama u metrima, kao o estetskim ukrasima svojih stanova, regala i vitrina. A onim entuzijastima kojima je do sadržaja, tj. do teksta i znanja, ne treba objašnjavati zašto je i koliko ona vrijedna. Doduše, ako čovjek ne poznaje arapski jezik, može ovu knjigu smatrati općenito vrijednom, a za sebe sama bezvrijednom, pa proći kraj nje „k’o mimo turskog groblja“, kako je to „kaurski narod“ u Bosni svojevremeno govorio. (U mom slučaju, interes za arapski jezik rezultirao je, u studentskim danima, trosemestralnim učenjem arapskog, ali zbog nesretne kombinacije stvari koje su mi se tada činile važnijima, neredovitosti rada i težine zadatka, svoje krhko poznavanje tog jezika bacio sam niz vodu, tako da je preživjelo samo malo melodije tog jezika i onaj mladenački interes i cjeloživotna čežnja da jednom ipak savladam arapski.) Međutim, onima koji, poput mene, pate od bibliofilije i bibliomanije neupućenost u arapski jezik nije prepreka, jer u impozantnom Muftićevu Rječniku može se uživati kao što uživamo u obilaženju i promatranju nekog starog, golemog i razgranatog stabla koje će nam zauvijek ostati tajnovito. Primjerice, sama činjenica da je knjiga za zapadnjačkog (bilo latiničnog ili ćiriličnog) čitaoca „naopaka“, tj. da su naslovnica, uvodnici na arapskom jeziku i sve rječničke natuknice – „na kraju knjige“, što je u čitalaca arapskog „početak“, pa ono srpskohrvatsko ili bosansko treba također tražiti „unatrag“, a „spočetka“. I tako dalje, i tako ljepše.
Rječnik je, dakle, satvorio Teufik Muftić (1918.–2003.), sarajevski arabist (obrazovanjem u Zagrebu također germanist, južnoslavist, rusist i talijanist), višedesetljetni znanstveni radnik u Orijentalnom institutu i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sâm se ne bih usudio ocjenjivati njegov opus, ali mi se čini, nakon čitanja njegovih biobibliografija po internetu, da je ovaj rječnik kruna njegova pregalaštva, povrh drugih njegovih jezikoslovnih, kulturoloških, prevodilačkih, uredničkih i inih radova. U nekrologu Teufiku Muftiću, predragi mi sarajevski teolog Samir Beglerović (1973.–2020.), koji je prerano preselio na ahiret tokom „korone“ i zbog „korone“, zapisao je o Muftiću, kao da je o sebi samom pisao: „Te osobe, uglavnom, tiho život žive, manjemu broju ljudi su poznati, a nažalost, skoro kao po pravilu, njihovome ispraćaju (dženazi) prisustvuje manji broj ljudi. S druge strane, oni učenjaci (âlimi) čijemu ispraćaju ipak prisustvuje velik broj ljudi, uglavnom, nisu mogli računati na podršku tih prisutnih za vrijeme života. Stvarno je nekada čudno naše poimanje života i islama.“ Beglerović, u istome tekstu, donio je i jednu akademsku anegdotu koja se tiče Muftićeva Rječnika: „Sjećam se kako nam je na drugoj godini studija profesor Enes Karić prokomentirao nekoliko kur’anskih ajeta, ali navodeći etimološko-semantičko značenje pojedinih riječi, onih naročito bitnih za razumijevanje konkretnoga ajeta. Služio se djelom ez-Zamahšerija Esâsul belâga i tada sam prvi put i čuo za to djelo. Upitao sam da nam malo pojasni šta ustvari to djelo nudi. Kada je profesor objasnio da nam, najkraće rečeno, to djelo otkriva stvarno značenje nekih arapskih riječi, upitao sam naivno: ‘Znači li to da nam pored toga djela ne treba Muftićev Rječnik?’ Profesor Karić odgovori: ‘Dragi studenti, dok ste živi ne možete se odvojiti od Muftićevoga Rječnika, bez obzira koliko savladali arapski jezik!“ Sapienti sat, ali i insapienti sat!
Arapsko-srpskohrvatski rječnik prvi je put objavljen 1973. godine, u izdanju Starješinstva Islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, sa sjedištem u Sarajevu, a ja sjedim pred drugim, znatno proširenim i dorađenim izdanjem iz 1984. godine, s istim izdavačem, a tiskanim u zagrebačkoj Štampariji „Ognjen Prica“ u dvije hiljade primjeraka. Štampariju spominjem zato što takvu knjigu nije mogla tek tako tiskati bilo koja tiskara u Jugoslaviji, a „Ognjen Prica“ je mogao, za razliku od sarajevske Štamparije „Oslobođenje“, pa „Ognjenu“ post mortem slava i hvala zbog toga. U predgovoru se govori i o tim tehničkim aspektima, što je za nas današnje razmažene autore, urednike i izdavače vrlo vrijedan podatak.
Rječnik je, kaže naslovna napomena, „pregledao i za štampu pripremio“ Abdurahman Hukić (1921.–1990.), još jedan značajni islamski učenjak i dužnosnik Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji (u predgovoru Rječnikaprimjereno tituliran kao „drug Abdurahman Hukić“). Kasnija izdanja Rječnika (razumljivo, pod naslovom Arapsko-bosanski rječnik) u jednome svesku objavila je sarajevska izdavačka kuća El-Kalem 2007. i 2017. godine.
Možda jednom nabavim novije ili novo ili još novije izdanje Muftićeva rječnika, ali zasad mi je ovo koje imam dovoljno. Mȁ, i previše mi je za jedan život, a čak bi i odricanje od njega moglo ispuniti moj život. Jer duhovno i smisleno ispunjava me to što sam ove kilograme Arapsko-srpskohrvatskog rječnika spasio od reciklaže, a ako bi to koristilo nekom drugom, rado bih ove sveske nekom potrebitom poklonio, bez ikakve naknade, u dobroj vjeri, s Allahom ili bez njega. Dotad ću se zabavljati ovom knjigom kao neobičnom objektom i neobičnim sadržajem, učeći usput ponešto ne samo o arapskom, nego i o našem jeziku. Jedna je stvar probijanje kroz arapsko pismo i jezik, a drugo je njihov odraz u našem pismu i jeziku. Džungla pisama, jezikā i kulturā, nezaustavljivo samorastuća! Kako biti ravnodušan spram toga? Kako okrenuti glavu i ne istraživati? To više nije samo stvar arapskoga jezika – to je baš moja i naša stvar.
Redom pregledavam Rječnik, odzada i odsprijeda, a zamišljeni plan pregleda svaki mi se čas urušava, jer vuku me ustranu, na margine, razne „marginalije“ i „nastranosti“. Gdje bih inače pronašao, da na 539. stranici ovog rječnika nisam pronašao, „sisoliku oteklinu“? Da li bih ikad povezao, da ovaj rječnik nije jednim izrazom na 1351. stranici povezao, „ukroćene magarce“ i „koplja sa željeznim šiljcima“? Kada bih saznao što je „džumrukčija“, da mi ovaj rječnik na 529. stranici nije priznao taj sinonim za „carinika“ (jer mi je on promaknuo u dobro mi poznatim Turcizmima u srpskohrvatskom jeziku Abdulaha Škaljića)? Da i ne govorim o raznim biljkama koje su mi nepoznate, kao i njihova imena, a izrastaju iz ovog rječnika.
Muftićev Rječnik podsjetnik mi je na to da živi jezici – a arapski je itekako živ u jezičnoj i životnoj praksi – svoju vitalnost duguju i zrcaljenju u drugim jezicima, kulturama i zajednicama, odnosno u krivudavim refleksivnim prenošenjima. Nisu zaista živi ako se ne preporađaju u drugom i drugačijem. Isto tako, takozvani mrtvi jezici nikada nisu definitivno „mrtvi“ sve dok se u ovim ili onim kulturama i zajednicama oživljavaju na bilo koji način, primjerice, prijevodima tekstova i raspravama o njima, sve i ako više nisu jezici svakodnevne komunikacije. Eno latinskog, zombijevski neuništivog jezika; evo starogrčkog, barem filozofiji još uvijek suvremenog jezika. Zato se lijepo s Muftićevim Arapsko-srpskohrvatskim rječnikom upario na istoj knjiškoj hrpi pronađeni A New Introduction to Greek Alstona Hurda Chasea i Henryja Philipsa Juniora, „treće izdanje, revidirano i uvećano“, u svom dvadesetom otisku iz 2001. godine.
S grčkim jezikom stojim mnogo bolje nego s arapskim, ali jezik se ne uči jednom zauvijek (čak ni materinski), nego se uči stalno, uči se ponavljanjem (čak i osnovā), tako da će mi ovaj stari Novi uvod u grčki zasigurno biti koristan na mojim grbavim jezično-filozofskim putevima, kako moj grčki ne bi postao mrtvi jezik. Ili, što bi Latini rekli: repetitio est pas mater studiorum.
Jezikoslovlje i mašinstvo
Nema učinkovitijeg načina za ubijanje jednog živog jezika od njegova normiranja, odnosno hiper-normiranja. Istina, smatram da bi svijet bio uredniji i ljepši kad bi se urednije i ljepše govorilo i pisalo. Osim toga, takozvano standardiziranje jezika uvelike olakšava svakodnevnu i inu komunikaciju. Ali ni ja, ni brojni drugi govoritelji i pisatelji hrvatskoga jezika nismo se još uvijek oslobodili straha koji nam je utjerivan u kosti našega jezika tokom (ili „tijekom“?) devedesetih. Strašno je to bilo. Posttraumatski stresni sindrom još nije izliječen. Virus je još uvijek prisutan i svako malo razbukta se u bolest. Oni koji o hrvatskom jeziku razmišljaju, osim što se njime služe, pate od svojevrsnog jezičnog Touretteovog sindroma. „Kaže li se X ili Y?“, „Je li ispravno reći A ili B?“, „Da li je ispravno reći ‘je li’ ili ‘da li je’?“, i tako dalje. „Je li ispravno reći ‘Irak’ ili ‘Iran’?“, kako je, navodno, devedesetih godina jedan spiker Hrvatske televizije uspaničeno pitao svoje kolege uoči početka TV-dnevnika. „Ovako ili onako?“, „Kako?“, „Kako točno?“, „Kako, e da me netko ne bi prokazao i ocrnio kao ovoga ili kao onoga“… na kraju krajeva kao Srbina ili srboljuba.
Jezični savjetnici i razlikovni (hrvatsko-antisrpski, dakako) rječnici zanimljiv su i povijesno važan žanr našeg jezikoslovlja i odgovarajuće mu literature i kulture. No, to nipošto nije počelo s početkom devedesetih. Knjiga koju sam slučajno nabavio ovog ljeta objavljena je 1969. godine i izvrstan je predstavnik tog žanra. Kad kažem „izvrstan“, dobronamjeran sam: ne mislim samo „tipičan“, nego mislim i „jedan od boljih“, iako je to vjerojatno knjiga iz noćnih mora nekih naših anti-puristički nastrojenih jezikoslovaca i jezikotvoraca. Kamo sreće da su i drugi predstavnici žanra bili takvi. Naslov je Kako ne valja pisati – kako valja pisati, a autor je filolog i leksikograf Radovan Vidović (1924.–1994.). Ovoj knjizi privukle su me isprva njezine korice, jednostavne a atraktivne, upravo genijalne, što nije čudno jer kasnije sam u impresumu vidio da ih je dizajnirao genijalni Aleksandar Srnec.
Autor knjige, Radovan Vidović, dolazi s margine – Bračanin koji je, nakon školovanja u Zagrebu, radio u Splitu i u Zadru – ali očito je da nije patio od kompleksa provincije. Suvereno i uvjereno raspravlja o hrvatskom jeziku, „k’o veliki“. Velik je u tim krugovima možda i bio, što ne znam, ali zapažam da mu ovu knjigu izdaje slavna Matica hrvatska, pod uredništvom Vlatka Pavletića i s predgovorom Dalibora Brozovića. Crème de la crème ondašnjeg hrvatskog jezikoslovlja, između Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog standardnog jezika iz 1967. godine i „Hrvatskoga proljeća“ 1971. godine.
Brozovićev, općenito pohvalan, ali nimalo kurtoazan, mjestimice i kritičan predgovor najavljuje što nam to Vidović donosi. Brozović svoja zapažanja o Vidoviću i njegovu djelu iznosi „kratko, ali jebitačno“, da upotrijebim iskaz Aksentija Topalovića iz filma Maratonci trče počasni krug. U mnogome je, a u jednome sigurno, Brozović suglasan s Vidovićem – u borbenosti koja je potrebna na bojnom polju jezika: „Uvijek je bio nezahvalan posao ratovati s jezičnom nekulturom, to više što je ona gotovo uvijek samo odraz kakve druge nekulture, i svake nekulture, ali ipak treba na tom polju uporno ratovati, rezultati se pokažu kad-tad. (…) Vidovićeva je knjiga novo dobrodošlo oružje u tom ratu s jezičnom nekulturom, s onom stvarnom nepismenosti koju formalno ne registrira nikakva statistika, ali koja je prepreka svakoj pravoj civilizaciji i kulturi.“
Nakon Brozovićeva predgovora – a prije Vidovićeva dvostupačnog rječnika složenog prvo po principu „ne ovako – nego ovako“, a zatim po principu „često se govori ili piše ovako – iako bi se (katkada i bolje) moglo ovako“ – slijedi Vidovićev uvodnik pod naslovom „O suvremenom stanju našega javnog jezika“, gdje se on okomio prije svega na tuđice (citirajući, uz kanonskoga jezikoslovca Tomu Maretića, i druga Lenjina koji je jednom ustvrdio i retorički se zapitao: „Mi kvarimo ruski jezik. Strane riječi upotrebljavamo bez potrebe. Upotrebljavamo ih nepravilno… Nije li vrijeme da objavimo rat upotrebi stranih riječi bez potrebe?“), ali mu je stalo i do fraza i nepotrebnoga fraziranja, čime se, jednako kao i tuđicama, osiromašuje jezik koji on naziva – već te 1969. godine – „hrvatskim jezikom“, a ne „hrvatskosrpskim“, „srpskohrvatskim“, „srpsko-hrvatskim“, „hrvatsko-srpskim“, „hrvatskim ili srpskim“ ili „srpskim ili hrvatskim“).
À propos (ili „glede“?) purizma, jezičnoga čistunstva, Dalibor Brozović (kasnije će se pokazati, „suradnik Službe državne bezbjednosti“) kaže: „Moramo se složiti da je ovaj čas purizam manji neprijatelj, naprosto zato što nastupa na mnogo užoj fronti nego ujedinjeni savez snobovštine i polupismenosti.“ No, Vidović je stroži i odlučniji. Pili li ga pili, tuđice su mu glavna preokupacija, mnoštvo pronađenih i pretipkanih primjera iz tiskovina, televizijskih i radijskih emisija, službenih dokumenata… svaka čast, Radovane! A Dalibor to amortizira, pa kaže: „Objektivnosti radi, moram priznati da je Vidović u ovoj svojoj inače odličnoj knjizi časovito malo prestrog. Najradije bih to prešutio, bojim se borbenih barbara koji će se odmah uhvatiti za moje riječi. No ne pišem ovo za tvrdokorne, njima ionako nema lijeka, a onima dobre volje i dobrih namjera, dakle onim koji će ovu knjigu najčešće i uzimati u ruke, mogu slobodno reći nije uvijek pogreška ili nije bar uvijek velika pogreška ono što se u ovoj knjizi osuđuje ili ne preporučuje (iako kudikamo najčešće jest), ali nikada nećete pogriješiti odaberete li rješenje koje pisac preporučuje. Veća sloboda, veća elastičnost i izdiferenciranost, manja strogost, sve to u jezičnoj kulturi dolazi tek pošto se ona postigne. A ova knjiga nudi bar jednu stazu prema tom cilju.“
I Vidović i Brozović slažu se, ipak, u tome da jezik treba čistiti, pa da bude što čišći, po mogućnosti čist kao čisti hrvatski zrak, do čega piscima, novinarima, nastavnicima, lektorima i inim „jezičnim radnicima“ onoga vremena očito nije bilo stalo.
Vidović je i stroži, odlučniji, ali i strastveniji od Brozovića. Njegove osude i savjeti nisu nimalo dosadni. Ima tu statistike (tko bi, da on nije, izračunao da je upotreba tuđica u hrvatskim novinama 1853. godine iznosila 2,2 %, a 1957. godine već prosječno 33 %?), ali ima i ovakvih rečenica: „I nije najgore zlo u tome što su strane riječi strane, nego u tome što su glavni pokretači te poplave vođeni jezičnim – i ne samo jezičnim! – hohštaplerstvom. Onome tko danas upotrebljava i do četrdeset od sto stranih riječi u tekstovima koji su namijenjeni svoj javnosti valjalo bi poreći povijesno-kulturnu svijest i savjestan odnos prema svojemu narodu.“ Ili: „Druga kuga našega javnog jezika jesu fraze, ubitačno ponavljanje istoga a maloga broja riječi i izričaja.“ Ili: „’Brigo moja za moj jezični izraz – prijeđi u frazu-štaku moju!’ Čini se da sastavljačima i redaktorima takvih tekstova nije nikako jasno da takva silna frekvencija stranih i domaćih fraza-štaka, takvo jednolično klap-klop-klep – klap-klop-klep – klip-klup-klap – klip-klup-klap – otupljuje i uspavljuje pažnju i sposobnost primanja, pa takav pisani ili govorni tekst posvema promaši svoju svrhu.“
Čitajući dnevno brojne tekstove i hrpe slova koje su nalik na tekstove, a koji se pojavljuju diljem interneta i u tiskanom obliku i nalik su na mutne poplave ili još veće katastrofe, osjetim nježnost spram Vidovića i Brozovića. Učini mi se da su mi baš oni, tako odbojni u svojoj lingvističkoj militantnosti, a ne neki ljudi koji su mi inače bliski, saveznici u romantičnoj težnji za ljepotom i dobrotom jezika, govora i pisanja. Znam: jezik, govor i pisanje neće tako brzo propasti, jer žilave su to stvari – može to i umjetna inteligencija, vidimo –, ali ipak postaju sve siromašniji i bljeđi. A to je početak kraja, makar kraj došao za nekoliko desetljeća ili stoljeća, kada više ne bude ni knjiga, ni časopisa, ni novina, a kamoli ljudī koji će se sjećati Johannesa Gutenberga.
U svakom slučaju, jezik nije stroj koji se sklapa i rasklapa, šarafi i podmazuje, kojim se koristiš i kojim upravljaš sa sigurnošću egzaktnosti. Jezik je živi organizam, u krajnjoj instanci neobuhvatljiv i po svojoj naravi neupravljiv. Pristupi jeziku i jezikoslovlje trebaju ličiti više na biologiju i fiziku ili na filozofiju života i prirode negoli na mašinstvo. Ili valja reći „strojarstvo“? Ček’ malo, da pitam doktora Vidovića…
Tramvajstvo i jezikoslovlje
Jezikoslovlje, lingvistika, polivalentna je znanost. Ima li nečega čega se to ne tiče? Mislim da nema. Upravo zato raduju me dokazi mog mnijenja. S hrpe odbačenog uzeta knjiga ZET – 90/50 jedan je takav dokaz, reći ću i zašto.
Naslov, koji izgleda kao neka tajnovita šifra, hoće reći da je to „posebno izdanje u povodu 90. obljetnice Zagrebačkog električnog tramvaja i 50. obljetnice autobusnog prometa u ZET-u“ – tako glasi podnaslov.
Prava je šteta što ova publikacija nije imala priliku da se rasprostre na više stranica, s manje zgusnutim tekstom i manje zbijenim slikama, sa tvrđim i trajnijim koricama, da bude „reprezentativnija“ i luksuznija, jer mogla je biti takva. Ali možemo zamisliti zašto je tome bilo tako: Zagrebački električni tramvaj (ZET) bio je tek jedno poduzeće među stotinama i tisućama poduzeća u Zagrebu, SR Hrvatskoj i SFR Jugoslaviji, a osim toga, ova je knjižica objavljena 1981. godine, u vrijeme zahuktale ekonomske krize i proglašavanja „stabilizacijskih mjera“ koje su zahtijevale da se štedi u svemu, pa i u pogledu papira.
Sve je tu: uvodne bilješke Ive Latina, predsjednika Skupštine Grada Zagreba, i Branka Račkog, direktora ZET-a, pregled (pred)povijesti ZET-a od 1891. do 1945. godine, konjski omnibus, konjski tramvaj („zagrebački tramway“), električni tramvaj („munjevna cestovna željeznica“), uspon ZET-a u pogledu raznih vozila (tramvaji, autobusi, uspinjača, žičara), povijest ZET-a od 1945. do 1981. godine, faktografski precizna i slikovno bogata, zatim stanje ZET-a 1981. godine, jednako precizno i slikovno potkrijepljeno, pod naslovom „Danas“, a na kraju i poglavlje „Sutra“, koje je nama današnjim korisnicima ZET-ovih usluga ne samo zanimljivo, nego i upozoravajuće. Na kraju publikacije nalaze se rubrike „Društveno-politički razvitak“ i „Naši narodni heroji“, dûg onom vremenu, ali neprocjenjiva stvar, jer nažalost, ni jedna buduća publikacija o ZET-u neće bilježiti ZET-ovske sindikalne borbe i socijalno-političke i kulturne angažmane ZET-ovaca.
Kako god bilo, od propasti sam spasio jedan primjerak ZET-ove svečane publikacije, i to ne bilo kakav. Primjerak je to koji je jedan od šestorice urednika, dipl. inž. Ivan Pelz, poklonio legendarnom jezikoslovcu Stjepanu Babiću, što zaključujem prema krasopisno ispisanoj posveti: „Dru. Stjepanu Babiću, sveučilišnom profesoru, u znak iskrenog štovanja. Ivan Pelz. U Zagrebu, 18. studenog 1983.“
A Pelz – kakav lik! – ne samo da je Babiću poklonio jedan primjerak jedne publikacije koja Babiću u životu vjerojatno nije mnogo značila, nego je taj namijenjeni primjerak popratio svojim brojnim, u tekstu naznačenim i na marginama uredno ispisanim ispravkama, dodacima i komentarima, koje je, mogu zamisliti, pisao i u svim drugim poklanjanim primjercima knjige ZET – 90/50. Koliko je to sati i dana zahtijevalo, kakva je to motivacija bila i kakav osjećaj smislenosti!
No, zašto li je jedan prometni inženjer poklonio jednu ovakvu publikaciju jednome sveučilišnom profesoru jezikoslovlja? Samo na prvi pogled to je misteriozno, jer internetskom pretragom brzo sam došao do odgovora. Naime, na Hrčku (portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa) pronašao sam niz znanstveno-stručnih članaka Ivana Pelza o jezikoslovnim aspektima njegove prometne struke, uglavnom u časopisu Jezik. A višedesetljetni glavni urednik Jezika bio je upravo Stjepan Babić.
Bila su to vremena kad još uvijek nije bila rijetkost pronaći široko obrazovanog inženjera, koji se bavi poviješću i kulturom svoga faha, a zainteresiran je i za povijest i kulturu općenito. Na neki način, to se i podrazumijevalo u onih boljih. Nekoliko takvih upoznao sam tokom svoga života, a Ivan Pelz i knjiga o ZET-u podsjetili su me na njih i na figuru „prosvijećenog inženjera“.
Turistička hartija Jugoslavije
Nekoć je, u doba socijalističke Jugoslavije, bio običaj da svaki grad ili općina, regija geografska ili administrativna, tvornica ili neko drugo poduzeće, sportsko ili kulturno-umjetničko društvo, kao i drugi društveno-politički entiteti koji drže do sebe – barem jednom u svom životu, barem o nekoj vrlo važnoj obljetnici – objave „monografiju“ o sebi. „Monografija“ nije bilo kakva knjiga. Ona mora biti voluminozna, tvrdoukoričena, sa što boljim papirom i što više slika u koloru… ukratko, luksuzna. A slike moraju biti popraćene primjerenim tekstovima, suzdržanim, ali optimističnim, te pokrivati cijelu povijest monografski predstavljenog entiteta – takoreći, od Adama do Tita.
Monografije su se pravile iz različitih pobuda. Primjerice, za vječnost. Pamučne industrije Duga Resa – u kojoj je radio moj dragi tetak Josip Petković, jedan vrlo prosvijećeni inženjer – već odavno nema, ali zauvijek će ostati monografija sačinjena povodom stogodišnjice Tvornice, 1984. godine. Barem u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i u mojoj knjižnici dok je ja čuvam.
Premda nisam brojio ono što sam gdjegdje i katkad nalazio, mislim da su najbrojnije bile monografije pojedinih gradova, što je i razumljivo, jer one su, pored vječnosti i drugih vječnih razloga, imale i utilitarnu svrhu, turističku. Pravilo ih se da bi se domaći ponosili time što su se lijepo oknjižili, da bi se hvalili pobratimima i posestrimama od Vardara do Triglava svojom prošlošću i sadašnjošću, ali i da bi se reklamirali kao turističke destinacije među socijalističkim i kapitalističkim turistima.
Jedan od agilnijih izdavača takvih divnih, a korisnih izdanja bio je zagrebački Turistkomerc. Nekoliko Turistkomercovih monografija imam odranije, a ovog ljeta slučajno sam ulovio još dvije.
Prvi je ulov monografija Dubrovnik, gdje je, uz peteročlanu redakciju, kao glavna urednica potpisana Anuška Novaković. Ni Anuška, ni članovi redakcije nisu mi poznati, za razliku od nekolikih pisaca tekstova i snimatelja, ali svi skupa dobar su posao napravili. Lijepa je to knjiga, nalik na lijepi Dubrovnik i mnogo ljepša od „Dubrovnika za turiste“, odnosno reduciranih, površnih i anonimnih turističkih priručnika onog i ovog doba. Postaje mi sad važna, premda mi ni jedna knjiga o Dubrovniku nikada neće biti važnija od knjige Dubrovnik iznova Slobodana Prosperova Novaka, jer po njoj sam davnih dana prehodao i upoznao Dubrovnik, a potom dalje gradio svoj Dubrovnik.
U ovoj lijepoj knjizi, nakon uvodnog teksta Marije Novaković, slijede tekstovi o Dubrovniku danas (Rudi Jelić), povijesti Dubrovnika (Josip Lučić), pomorskoj Dubrovačkoj Republici (Josip Luetić), graditeljstvu i skulpturi (Dubravka Beritić), slikarstvu (Kruno Prijatelj), umjetničkom obrtu Dubrovnika (Ivo Lentić), književnim tragovima u Dubrovniku (Marija Novaković), glazbi u Dubrovniku (Krešimir Kovačević), prirodnim i medicinskim znanostima (Mirko Kratofil) i Dubrovačkim ljetnim igrama (Tomo Vlahutin).
Turistkomercova monografija Dubrovnik, „treće dopunjeno izdanje, tiskano 1985.“, objavljena je „na dva jezika (hrvatsko-srpski, francuski)“, i to u nakladi od 4000 primjeraka. Osim što bih po toj knjizi volio sada prošetati Dubrovnikom, koji bi sigurno bio drugačiji od nekog drugog oknjiženog i prešetanog Dubrovnika, volio bih znati i gdje se trenutno nalazi ostalih 3999 primjeraka ove knjige. Iz toga bi se već dao napisati neki roman, veći i od Dubrovnika.
Od ove monografije o Dubrovniku drugačija je monografija Pag – otok (iz 1983. godine, u izdanju Turistkomerca i Turističkog saveza Općine Pag), jer ona nije o jednome gradu, nego je o cijelome jednom otoku, a i autorstvo je izražajnije negoli u onoj dubrovačkoj monografiji. Autor teksta monografije, potpisan i kao njezin „glavni urednik“, Ante je Zemljar, književnik, antifašist i partizan, a kasnije i golootočki mučenik. O svom rodnom Pagu Zemljar piše oduševljeno, nadahnuto, ali i faktografski precizno. Svoj tekst skromno i preskromno predstavlja kao „kratki pregled prošlih i suvremenih vizura našeg u kamenu raspjevanog otoka“, kao „skromnog tumača“ i kao „malu pratnju“ raznoraznim činjenicama i raznim drugim tekstovima o Pagu. O svemu tome on, dakle, pažljivo referira, ali njegov je udio originalan. I njegov je tekst – tako to doživljavam – središte ove knjige, a ne samo „mala pratnja“. Pratnja su fotografije crno-bijele i u boji, karta otoka i sažeci na engleskom, njemačkom, talijanskom i francuskom, koji su jamačno ciljali na turiste.
Je li običaj izdavanja „monografija“ preživio – teško mi je reći. Povremeno naiđem na neku takvu knjigu novijeg datuma. Nažalost, uglavnom na otpadu. Pokupim je, nije uopće u pitanju, ali čini mi se da u tim novijim monografijama forma preteže nad sadržajem, kao da više žele fascinirati negoli informirati i educirati, tako da nerijetko ispadne: „izvana gladac – iznutra jadac“. Kao da se ne izdaju s namjerom da ih netko čita, prègledā, iščitava i proučava, nego su ili za skupljanje prašine na polici ili za brzi rashod.
Nisam jugonostalgičan, ali jesam nostalgičan za vremenima kad su se čak i turistički prospekti priređivali sporije, temeljitije i pomnije. I vremenima kad bi ti neki ljudi, ako uvide da te doista zanima odakle su i čime se bave, poklonili neku raskošnu knjižurinu umjesto da ti izdiktiraju ili pošalju neki internetski link.
Make America beautiful again!
Naši dubrovnici, pagovi i druga lijepa mjesta, drugi naši gradovi i otoci, kao i planine, rijeke, jezera, polja i drugi naši krajolici, po svojoj su ljepoti usporedivi s onim najljepšima koji su razasuti diljem zemaljske kugle. I mi ljepotu za trku imamo! No, čak ni najmonumentalniji primjerci prirodnih ljepota u našim krajevima ne mogu se uspoređivati s monumentalnošću onoga što se nalazi u Amerikama, u Aziji, Africi, Australiji, na Arktiku i Antarktici. Veličina čini razliku. Velik je Velebit, na njemu se čovjek lako može izgubiti, pa i bestraga, ali na nekoliko desetaka kilometara od neke velebitske vukojebine ili nekoliko desetaka minuta vožnje nekim vozilom, uvijek je pri ruci civilizacija sa svojim, za čovjeka spasonosnim, premda za ne-ljudsku prirodu pogubnim sredstvima. U nas nema nepreglednih, beskrajnih prostora koji se čine ograničenima samo kad su sagledani na geografskoj karti.
O tome, ali i o mnogim drugim stvarima, govori – ponajprije slikom – knjiga The American Space. Meaning in Nineteenth-Century Landscape Photography (Američki prostor. Smisao u pejzažnoj fotografiji devetnaestoga stoljeća),objavljena 1983. godine u izdanju Wesleyan University Press iz Middletowna u Connecticutu. Njezin je urednik bio američki kolekcionar fotografijā i galerist Daniel Wolf (1955.–2021.). Iz svoje goleme zbirke fotografija, Wolf je za ovo izdanje izdvojio i bilješkama popratio sto osam fotografija, uglavnom s „divljeg Zapada“, nastalih između 1842. i 1906. godine, a podijelio ih je u sekcije „Priroda“ (Prostor; Stijene; Drveće; Vodopadi; Svjetlo) i „Čovjek i priroda“ (Indijanci; Čovjek i prostor; Vlakovi; Rast).
Ovog ljeta čitao sam opet, po tko zna koji put, američke lutaoce i pisce, „pjesnike Amerike“ i „američke bardove“, Walta Whitmana, Henryja Davida Thoreaua, Johna Muira i Alda Leopolda. Premda su njihova rječita djela slikovita, odnosno riječima proizvode slike, lijepo je imati pred očima neke slike, crteže i fotografije s kojima se njihovi tekstovi prirodno sljubljuju. Zato mi je Wolfov Američki prostor došao kao dar, i to u pravi čas. Ovakvu Ameriku ne treba „ponovno činiti velikom i veličanstvenom“, to make America great again, jer dovoljno je ona velika i veličanstvena, ali tu spoznaju treba rabiti kao podsjetnik na uvijek otvorenu mogućnost da lakomislenost i zloća nešto veliko i veličanstveno učine malenim i bijednim, a nešto lijepo ružnim. Make America beautiful again – s tom mišlju čitam i gledam navedene knjige.
Naravno, nije Amerika, koja je utjelovljena u Sjedinjenim Američkim Državama, cvećka. Osvajački pohodi, ratovi, genocidi, robovlasništvo, kapitalizam i drugi oblici nasilja i destrukcije pratili su Sjedinjenje Američke Države neprekidno od njihova početka, i to kako na tlu Državā, tako i širom svijeta, ali je ono dobro i lijepo, čega je u Americi također uvijek bilo u izobilju, znalo na neki način neutralizirati ono nedobro i nelijepo; barem ublažiti mučninu koju je Amerika, na čelu sa svojim predsjednicima, redovno izazivala. No čini mi se da je Ameriku mnogim, čak i velikim amerikanofilima, kako na tlu Državā, tako i širom svijeta, definitivno zgadio recentni predsjednik, Donald Trump.
Nema potrebe za idealiziranjem ijednoga razdoblja, ikoje Amerike, pa ni one „romantične“. Recimo, već se na nekim fotografijama koje Wolf predstavlja vidi kako je počeo pad u ekološki ambis, a autor opsežnog uvoda u Wolfovu knjigu, fotograf i pisac Robert Adams, to opisuje i objašnjava te iznosi kritiku urbanističke i industrijalističke devastacije prirodnih krajolika, kao i kritiku kapitalističke pohlepe. Međutim, i Wolf i Adams, svaki na svoj način, naglašavaju da nije još uvijek sve izgubljeno. Mnogi predjeli s fotografija iz devetnaestog stoljeća izgledali su isto i stotinjak godina kasnije, a vjerojatno isto izgledaju i danas. Međutim, mašinerija koja uništava prirodni svijet, usput gazeći i ljude, sve je veća i brža. I sve bezobzirnija. A bez obzirnosti spram prirode nema ni zaštite prirode, ni zaštite ljudskog svijeta. U tome je vrijednost Wolfove knjige, kao i redaka koje su ispisali Whitman, Thoreau, Muir i Leopold. Fotografije i tekstovi koji odišu pažljivošću i obzirnošću pobuđuju srca i umove.
„Ljepota će spasiti svijet“? Nisam baš siguran, ali ona nas može nadahnuti za akcije koje spašavaju svijet od propasti ili bar usporavaju njegovu propast. Ljepota, svakako, a pogotovo uzvišenost, da prizovem poznato Kantovo razlikovanje lijepog (das Schöne) i uzvišenog (das Erhabene). Predrag Finci, u svojoj knjizi Što se sviđa svima. Komentari uz Kantovo shvaćanje umjetnosti, ovako komentira razliku između lijepog i uzvišenog u Kanta:
„Uzvišeno je uvijek golemo, a lijepo može biti i maleno; uzvišeno je uvijek pokretno, a lijepo miruje; uzvišeno je uvijek silno, a lijepo je graciozno. Lijepo ima oblik, uzvišeno ga nema. Uzvišeno je posebno iskustvo koje je spojeno s graničnim, zastrašujućim, kome se divimo samo dok po nas nije opasno, ali je i zadivljujuće, začuđujuće lijepo. Uzvišenom se divimo, ali ponekad od njega i strahujemo, pred njegovom silinom i veličinom osjetimo i shvatimo kako smo maleni i nemoćni. Ono je ljepota i prijetnja. Ispunjava nas osjećajem divljenja i sviješću o postojanju sile koja nas nadilazi.“
Tako – uz Kanta i Fincija, i uz Whitmana, Thoreaua, Muira i Leopolda – šetam boljim stranama Amerike i uživam u lijepim fotografijama onog uzvišenog. Povremeno čak zaboravim na to da Sjedinjene Američke Države imaju predsjednika i da Amerika ima Sjedinjene Američke Države.
U podnožju planinarenja
Amerika. Mnogo asocijacija navire kad kažem „Amerika“. Od knjiga, filmova, televizije, muzike, činjenica i mašte satkana je moja Amerika, jer Ameriku nikad nisam posjetio – ni Južnu, ni Srednju, ni Sjevernu, ni onu „Ameriku-Ameriku“, tojest Sjedinjene Američke Države, pa ni jezero Amerika, kako se odnedavno, zahvaljujući mahnitom predsjedniku Državā, službeno naziva jezero Ontario.
Od priča drugih ljudi satkana je u meni Amerika. Od priča mojih prijatelja, također. Ponajljepše su priče one koje mi je pričao Igor Eterović, moj stopostotni kolega filozof i kantovac, stopedesetpostotni prijatelj i dvjestopostotno posvećeni planinar. On i njegova draga obitelj mnogo su pješačili po šumama i gorama Amerike, dobro uvježbani na brdima i planinama Hrvatske i drugih balkanskih i europskih zemalja. Divim mu se, ali mu ne zavidim, jer ništa me (još uvijek) ne sprečava da se i ja uputim u planine – ništa osim komocije i lijenosti. Igoru, koji nije samo planinar, nego i teoretičar planinarenja, u šali kažem da sam ja sve planinske vrhove osvojio dok sam čitao njegovu genijalnu, ali zahtjevnu knjigu Filozofija i bioetika planinarenja. A dodam i da su njegove dobro promišljene definicije planinarenja ustvari definicije mazohizma. No, rado boravim u podnožju planinarenja, često uživam u tekstovima i inim zapisima o planinama i planinarenju.
Stoga, kad sam među fakultetskim papirnatim otpadnicima naletio na knjigu Juriš na vrhove svijeta – od Mont Blanca do Mount Everesta Hansa Alberta Förstera i Franza Grasslera (objavljenu u zagrebačkoj Stvarnosti 1962. godine kao prijevod njemačkog izvornika Bis zum Gipfel der Welt – Vom Montblanc zum Mount Everest iz 1953. godine) nisam ni časa dvojio o tome hoću li je uzeti. Jedno je planinarenje, drugo je lijepa oprema knjige, s crno-bijelim fotografijama na kunstdruku, a treće je činjenica da ju je preveo dragi mi pjesmotvorac Zvonimir Golob. Četvrto je, pak, to što sam istom poželio podijeliti svoje knjiško-planinarsko otkriće s Igorom, a ako on to djelo već ima u svojoj planinarskoj knjižnici, neka njime usreći nekog drugog, on će već znati koga. Tako je i bilo: poslao sam mu knjigu istoga dana. Načas sam zažalio što je nisam pročitao i što joj nisam dao šansu da bude pročitana, ali radosna pomisao da bi ona nekome mogla značiti više nego meni brzo je izbrisala žal. Najkasnije na šalteru poštanskog ureda.
Ekskurs: o knjigama i književnicima
Već nam na uši izlaze rasprave i polemike o razdvajanju pisca od djela. U djelu Mein Kampf nema ničega vrednijeg od nedjelā Adolfa Hitlera, a o djelima Knuta Hamsuna, Gabrielea D’Annuzija, Ezre Pounda, Martina Heideggera, Mao Zedonga ili Milka Valenta možemo razgovarati i pregovarati. Znate već sve, ne treba ponavljati argumente. Ali kad se prvi put susretnete s nekim autorom i njegovo vas djelo oduševi, pa tako ostane zauvijek, a tek kasnije saznate tko je bio i kakav je gad bio – e, to je problem.
Rekoh već: nisam pročitao, nego sam samo „onjušio“ knjigu Juriš na vrhove svijeta Hansa Alberta Förstera i Franza Grasslera, ali vjerujem svom osjećaju: to je zacijelo dobra i lijepa knjiga. A onda mi vrag nije dao mira, pa sam čeprkao po biografijama Förstera (1898.–1954.) i Grasslera (1912.–1998.). Bogu hvala, Försterova biografija prilično je dosadna, osim u pogledu planinarenja i planinarske literature. Međutim, Grassler – koji je u potonjem bio jednako angažiran i uspješan kao Förster – angažirao se, i to uspješno, i na jednom drugom planu. Čovjek je od 1941. do 1943. godine bio „desna ruka“ (zamjenik ili glavni asistent, ovisno o interpretaciji) Heinza Auerswalda, nacističkog komesara Varšavskoga geta kao jednog od najstrašnijih paklova na zemlji koje su nacisti stvorili za Židove. Oko 400.000 getoiziranih Židova nastradalo je od gladi, metaka i naposljetku plinskih komora nakon deportacije u koncentracijske logore.
Franz Grassler – kakva kognitivna disonanca, kakav juriš s vrhova svijeta na dna svijeta!
(Nameće mi se još jedan paradoks: Grassler je vjerojatno, nakon nacizma, rata i genocida, direktno ili indirektno surađivao i s Viktorom Franklom, austrijsko-židovskim psihijatrom, filozofom i piscem, koji je također bio pasionirani planinar i alpinist, a koji je nasreću – zahvaljujući, među ostalim, i svom snažnom planinarsko-alpinističkom duhu – preživio i geto i konc-logore, da bi do kraja života upečatljivo svjedočio o tome, ne samo „iz prvog lica“, nego i gradeći na temelju toga svoju logoterapijsku teoriju i praksu kao „teoriju i praksu smisla“.)
Što je najinteresantnije, nije Juriš na vrhove svijeta moj prvi susret sa Grasslerom, jer bio sam ga susreo u neopisivo važnom filmskom remek-djelu Shoah Claudea Lanzmanna, samo sam bio zaboravio njegovo ime. Sada sam se podsjetio na nj, pogledao snimku Lanzmannova razgovora sa Grasslerom, produbivši to čitanjem cjelovitog zapisnika njihova razgovora.
Na prvi pogled: dobroćudni djedica; strastveni planinar i skijaš; predani član njemačke planinarske i skijaške zajednice; marljiva, a diskretna osoba; vjerojatno uzoran član obitelji i susjed… „Mali Eichmann“, samo ne pred jeruzalemskim sudom i pred vješalima, nego pred filmskom kamerom, zadovoljan svojim poslijeratnim mirnim životom i pristojnom karijerom. Pitam se, prije svega, zašto li je uopće pristao na intervju s Lanzmannom? Ne valjda zato što je bio potpuno uvjeren da nije ništa loše učinio u Varšavi? I to je moguće, jer na Lanzmannovo pitanje: „Jeste li posjećivali geto?“ Grassler odgovara: „Rijetko, ali bio sam tamo jednom… Cijelo to vrijeme možda samo par puta…“ Na Lanzmannovo potpitanje: „Kakvi su bili uvjeti?“ Grassler odgovara: „Strašni. Da, užasni… Nisam išao u geto nakon što sam se s tim upoznao, a prethodno nisam znao kakvo je tamo bilo stanje. Dakle, tako je to bilo. Jer moralo se održavati geto zbog radne snage, a posebno sprečavati epidemije poput pjegavog tifusa.“ Lanzmann ispituje dalje: „Postojala je neka njemačka politika spram Varšavskog geta. Kakva je bila ta politika?“ Grassler odgovara: „Previše me pitate. Politika koja je na kraju dovela do istrebljenja, do takozvanog konačnog rješenja – mi nismo znali ništa o tome, dakako. Naš je posao bio da održavamo geto i da pokušamo održati Židove kao radnu snagu.“ Lanzmann se ne da: „No, je li Vam poznat broj mrtvih svakog mjeseca? Znate li koliko je ljudi svakog mjeseca umiralo u Varšavskom getu 1941.?“ Grassler: „Ne znam to, a svakako danas ne znam jesam li to onomad znao.“ Lanzmann: „Ali bili ste svjesni toga jer su postojale sasvim precizne statistike.“ Grassler: „Vjerojatno sam znao…“ Lanzmann: „Pet tisuća mjesečno.“ Grassler: „Pet tisuća mjesečno?“ Lanzmann: „Da. A to je mnogo.“ Grassler: „To je, dakako, mnogo… ali bilo je jako mnogo ljudi u getu… Mnogo i previše.“ Lanzmann: „Mnogo i previše.“ Grassler: „Mnogo i previše, tako je.“ A u nastavku će Grassler zaključiti i sljedeće: „Koliko se sjećam, naša je zadaća bila da skrbimo o getu, pri čemu, naravno, nije bilo moguće spriječiti, s obzirom na one nedovoljne obroke i prenapučenost, da dođe do velike smrtnosti, do previše smrtnih slučajeva.“ I to je to.
I tako dalje, i tako strašnije.
Jeza čovjeka spopadne kad čuje ljubazni odgovor Franza Grasslera na Lanzmannovo pitanje je li bio antisemit. Grassler kaže: „Ne, nikada… Nikada. Upravo suprotno, oduševljavala me je židovska literatura koju sam imao kod kuće. Mnogo sam čitao Heinea i citirao Wassermanna, sve te, recimo, židovske pisce.“ Lanzmann ponovno pita: „Niste, dakle, bili antisemit?“ Grassler kaže: „Nisam bio antisemit. Nisam bio niti, recimo to tako, semit, nego sam prvenstveno bio ravnodušan spram toga, ali sam bio upravo oduševljen tom njemačko-židovskom literaturom.“ Lanzmann tjera mak na konac, pa pita još: „Ali niste bili filosemit?“ Grassler: „Ne bih to rekao… ali više filo- negoli anti-, a to se pokazalo time što sam vrlo mnogo bavio literaturom. Cijeli su život tu bile knjige… Knjige i planine.“
Lanzmann će se još jednom, pri kraju razgovora, vratiti na tu temu: „Ali ne razumijem: rekli ste da ste sa zadovoljstvom čitali Heineove pjesme…“ A Grassler ga, uz ponosan smiješak, prekida (slijedi slobodni prijevod njegova iskaza): „Šta čit’o – recitir’o! Napamet naučio!“ Lanzmann: „Dakle, sa zadovoljstvom… to je jedna stvar, a druga je stvar to što ste trijebili Židove. To je ista stvar. Nemoguće je…“ Grassler: „Jedno je moja vlastita slobodna volja, a drugo je… prisila. Prisila, naredba, kako god mi to nazvali.“
„Mali Eichmann“, rekao sam. Mali čovjek za velike zadatke, moglo bi se dodati.
I tako dalje, i tako šokantnije.
Ipak, najšokantniji su mi – s pogledom na Juriš na vrhove svijeta – Grasslerovi iskazi s početka i s kraja intervjua. Na početku, Lanzmann ga pita o Varšavskom getu: „Nemate sjećanja na to vrijeme?“ Grassler odgovara: „Vrlo malo, vrlo malo… Bolje se sjećam planinarskih tura prije rata negoli cijelog ratnog vremena i tog vremena u Varšavi. Bila su to nekako teška, loša vremena. A već psihološki, jasno je da čovjek loša vremena, hvala Bogu, lakše zaboravlja negoli lijepe uspomene.“ Na kraju, Lanzmann ga pita: „A što ste radili nakon rata?“ Grassler: „Bio sam u jednom planinarskom časopisu, radio na planinarskim knjigama i časopisima, pisao i uređivao vodiče za planine, radio na jednom planinarskom časopisu.“ A kad ga je Lanzmann poveo prema zaključku riječima: „I to je vaš glavni interes… Planine i zrak i sunce i svježi zrak…“, Grassler je, sâm od sebe, ležerno poantirao: „… a ne zrak u getu.“ Lanzmann: „A ne zrak u getu? Shvaćam, to je veoma… A kakav je bio zrak u getu?“ Grassler: „Upečatljiv.“ Lanzmann: „A takav je bio zato što…?“ Grassler: „Takav je bio, recimo, za nos. Ne znam više, ali…“ Lanzmann: „Smrad?“ Grassler: „Vjerujem da je bilo tako.“ Lanzmann: „Nije bilo dobro za nos?“ Grassler: „Ali molim Vas… Vjerujem da je bilo tako, ali ne znam više.“
Kako je moguće da u jednoj glavi i jednom srcu supostoje takva planinarsko-prirodoljubiva, pa i poetska osjećajnost i takva birokratsko-militaristička bešćutnost? Dubok je to problem i ne tiče se tek individualne psihologije, nego upravo svega što se tiče čovjeka: od metafizike i antropologije, preko etike i politike, do tehnike. I ne tiče se samo Grasslera i drugih „običnih ljudi“ koji nam se sada čine kao monstrumi, nego se tiče svakog od nas, lično & osobno. Djelujem li ja ikad kao „mali Grassler“, u kakvim situacijama i zašto? Otvoren sam za to pitanje.
Sve u svemu, najbolje bi mi bilo da – kao u filmu Zona interesa Jonathana Glazera, još jednom remek-djelu posvećenom Holokaustu – sagradim zid između Franza Grasslera i Juriša na vrhove svijeta te da dalje živim u uvjerenju da je to jedna dobra i lijepa knjiga, tko god da ju je napisao.
Najbolja knjiga ikad nenapisana
Moja slučajna ljetna berba knjigā ljeta 2026. bila je vrlo bogata i svaka od tih knjiga zbog nečega je vrijedna. Vjerujem da će se svatko tko je dogurao do kraja ovog teksta složiti s time. Međutim, vjerujem i da će se svatko među izdržljivim čitateljima i čitateljicama ovog teksta iznenaditi kad kažem da mi je najdraža ovoljetna akvizicija jedna knjiga koja uopće nije knjiga.
Riječ je o knjižici, bilježnici ili teci kakvu smo koristili u osnovnoj školi u nastavi stranog jezika (u mom slučaju, njemačkog): bjeličaste kartonske korice s tankim hrptom, a među njima šezdeset istovjetnih listova, gdje je na svakoj stranici, i „parnoj“ i „neparnoj“ – dakle, na svih sto dvadeset stranica – šesnaest blijedoplavih vodoravnih crta i dvije ružičaste okomite crte, koje tvore tablicu sa sedamnaest redaka i tri stupca, idealno za pisanje riječi na stranom jeziku, prijevoda riječi na naš jezik i nekih napomena, primjerice, roda ili člana određene imenice na stranom jeziku. E, takvo sam papirnato biće pronašao među drugim hartijskim drugovima.
Zaista dugo nisam susreo takvu školsku bilježničicu, ali sâmo po sebi to ne bi bilo razlog tolikom mom oduševljenju. Razlog je, naime, to je što na koricama rukom (rekao bih, nalivperom ili možda flomasterom, a svakako plavom tintom) napisano:
I. Kant
KRITIKA ČISTOG UMA
– POJMOVNI REGISTAR
– NJEMAČKO-HRVATSKI (Kantov & Alanov)
FILOZOFIJSKI RJEČNIK
Ono „I. Kant“ podvučeno je crnom crtom, uz korištenje ravnala, a ono „KRITIKA ČISTOG UMA“ dvjema crnim crtama, jednom tanjom, drugom debljom, također pomoću ravnala.
Dakle, nepoznat netko namjeravao je uz čitanje Kantove preobimne i preteške Kritik der reinen Vernunft, na 120 stranica i u 6120 kućica izdvojiti i navesti, možda i uz objašnjenja, važne pojmove ovog djela, i to dvojezično, njemačko-hrvatski, s obzirom na samoga Kanta, ali i „Alana“, što bi mogao biti Allen G. Wood, američki filozof, stručnjak za Kantovu filozofiju i autor niza važnih knjiga o Kantu. (Manje mi je vjerojatno da se radi o Alanu Donaganu, australsko-američkom filozofu koji se, među ostalim, bavio i Kantom. A neki treći „Alan“ ne pada mi na pamet.)
Namjera je bila hvalevrijedna, čak i ako je registar s rječnikom bio namijenjen privatnoj uporabi. Ako je, pak, to bilo sjeme neke knjige kakva na hrvatskom i srodnim jezicima još uvijek ne postoji (za razliku od drugih jezika, prvenstveno njemačkog, gdje postoje razni leksikoni, rječnici, registri i drugi priručnici posvećeni Kritici čistog uma i Immanuelu Kantu), neizmjerna je šteta to što vlasnik ove tekice takvu knjigu nije stvorio. A nije ju stvorio, čak ni za privatnu uporabu. I to je ono što me je ponajviše fasciniralo: bilježnica je sasvim prazna. Ni jedne riječi, ni jednog slova, baš ničega – osim naslova na koricama – nema. Ali je ipak prepuna smisla.
Ganutljiva mi je ambicija tog neostvarenog autora kojemu se možda učinilo da je ambicija i neostvariva. Ganutljivija mi je tim više što se, prema naslovnici, može zaključiti da je bila pedantno i sa snažnim uvjerenjem isplanirana. Tko bi rekao da i Immanuel Kant može čovjeka dovesti do ruba suza!
Kad sam na ovu nepubliciranu publikaciju nabasao i udomio je – istom poželjevši napisati o njoj ne reportažu, niti esej, nego pjesmu, jer upravo to zaslužuje – učinilo mi se da dalje od toga ne mogu ići u svojim svjesno nenamjernim i nesvjesno namjernim traganjima za knjigama, osobito onim otpisanim. I ne mogu zapravo. Knjiga koja nije knjiga ili ne-knjiga koja je knjiga – to je kraj potrage za knjigama. Ali i sreće i tuge uvijek imaju dvostruko dno. Tako sam, uz „I. Kant KRITIKA ČISTOG UMA“, pronašao korice (samo korice, bez ijednog lista među njima!) knjige s izborom pjesama Federica Garcíje Lorce u izdanju Izdavačkog preduzeća Rad, odnosno čuvene biblioteke „Reč i misao“, osamdeset treću knjigu po redu. Naslovnica kaže:
LORKA
PESME
»REČ I MISAO«
Čista od bilo kakvog sadržaja, papirnatog i jezičnog – čista je poezija! A takve su, čini mi se sad, i sve druge pronađene knjige – čista poezija što se rađa iz prostorā između jezikā, pisama, slikā i papira.
Stari papir (druga hrpa)
Nostalgija za strašnim vremenima
Ne jednom strefio me je čudnovat osjećaj – zapravo, često me strefi takav osjećaj – koji bih mogao nazvati nostalgijom za strašnim vremenima.
Prvenstveno mislim na rat, onaj „naš rat“, od 1991. do 1995. godine, kao formativno iskustvo moje generacije i okolnih generacija. Za čime bi to čovjek – pita se normalan čovjek – mogao osjećati nostalgiju kad je rat u pitanju? Teško je to objasniti nekome tko nije stekao to iskustvo. Teško je, a vjerojatno i nemoguće, logički objasniti kako to da neki ljudi osjećaju, vjeruju i smatraju da su u ratu doživjeli i najgore i najbolje, i najružnije i najljepše trenutke svojih života, i to istovremeno. Tako – kada se život i smrt, kao prirodni parnjaci i oponenti, prepliću do te mjere da se život ne može doživljavati bez pomisli o smrtnosti, a smrt dobiva životnost koja je inače svojstvena redovnim, dnevnim ljudskim aktivnostima – ne dolazi u glavama i srcima do kaosa, premda su prilike krajnje kaotične, nego se uspostavlja jedan drugačiji red, sa svojom jasnoćom, te se živi (i umire, nažalost) u skladu s time. Fokusiranost na ono bitno, spontano odbacivanje svega što nije bitno, čistoća emocija i međuljudskih odnosa, jednostavnost življenja (i umiranja, nažalost) – to su neke stavke u računovodstvu ovog „nesavršenog reda“ i „savršenog nereda“, kako je takva stanja jednom jedan pjesnik nazvao.
No, ne radi se samo o ratu. Ljudima se, individualno, nešto slično zbiva čak i u zaljubljenosti, a posebno u bolesti, što bi se moglo objasniti psihoanalitički, na tragu onoga što je Sigmund Freud, u svom spisu Nelagodnost u kulturi (Das Unbehagen in der Kultur), opisao kao incidentno, a ljekovito osjećanje „neraskidive povezanosti, pripadanja cjelini vanjskoga svijeta“, iščezavanje granice između jastva i objekta, kad Ja (das Ich, ego) – koje nam se inače (na razini svijesti, ali iluzorno) čini „samostalnim, jedinstvenim, dobro razgraničenim od svega drugoga“ – „bez jasnih granica prelazi u nesvjesno duševno zbivanje koje označavamo kao Ono (das Es, id), kojem je Ja istovremeno fasada“. Biti jedno sa svijetom osjećaj je koji smo izgubili u ranim fazama svog životnog razvoja, što smo zaboravili, ali je u našem biću ta trauma ipak ostala zabilježena, pa taj osjećaj na razne načine (na primjer, pomoću religije ili umjetnosti) cijeloga života nastojimo povratiti, a ponekad nam to i pođe za rukom.
Kolektivno, pak, ljudi takvim osjećajem bivaju zahvaćeni tokom katastrofa kao što su požari, poplave, potresi ili epidemije, odnosno pandemije. Takvu jednu situaciju imali smo prije nekoliko godina. Mislim, dakako, na onaj, od rata mnogo manje dramatičan, ali jednako izvanredan i jednako upečatljiv period pandemije koronavirusa, osobito prvu pandemijsku godinu, 2020. godinu. Mnogošta u pandemiji nalikovalo je na rat, i u onom najgorem i u onom najboljem, i u onom najružnijem i u onom najljepšem, i u nerazmrsivoj prepletenosti erosa i thanatosa, i u iznenada nastaloj pukotini u vremenu i životu, iz koje povremeno pokulja život kakav bi inače trebao biti, dakle, u incidentnoj, a ljekovitoj svedenosti života na ono bitno, u jednostavnosti života, koja se ukazuje u ozračju smrti. Moglo bi se reći i – smisao u ozračju besmisla.
Ne jednom čuo sam ljude kako, govoreći o ratnom ili pandemijskom vremenu, govore: „Koliko li mi je toga bilo jasnije nego danas!“ ili čak „Koliko li sam tada bio bolji nego danas!“. Čuo sam i sebe kako izgovaram takve rečenice, s određenom nostalgijom koju je teško logički objasniti, ali se ne da otkloniti kad navali. Recimo, danas, u ljetni dan 2026. godine, koji me je katapultirao u isti takav ljetni dan 2020. godine.
Ne pišem dnevnik, ali često zapišem ponešto o svojim dnevnim doživljajima i događajima, najčešće u nekom esejčiću ili pjesmici, pa to i objavim, misleći da to možda nije zaključano za druge, nego može odjeknuti u nekom drugom, sličnom događaju ili sličnom doživljaju nekog drugog. Tako sam te 2020. godine, u njezinu kolovozu, napisao i na Ajfelovom mostu objavio tekst pod naslovom „Stari papir“ (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/stari-papir/). Tamo sam zapisao – a za ovaj ovdje tekst to je ključno – sljedeće:
„Jedan fakultetski običaj posebno mi je drag: knjige odbačene iz ovih ili onih razloga mogu se pronaći po fakultetskim ćoškovima, na stubištima, po hodničkim ormarima, uz prozore, a odnedavno i na jednom dugačkom stolu u auli Fakulteta, koji je namijenjen slobodnom ostavljanju i uzimanju knjiga – nesebičnom dijeljenju koje jedne rješava brigā, a druge usrećuje. Nekad je to bogata gozba koju bi bilo najbolje odmah napustiti kako bi se izbjeglo nerazumno prežderavanje, a nekad me zateknu samo ostaci tuđeg objeda, među kojima se ipak nađe i poneki slastan zalogaj. U takvoj jednoj skromnoj ponudi, na Fakultetu opustjelom zbog pandemijskih mjera i skorog godišnjeg odmora, nedavno sam pronašao nekoliko papirnatih rariteta koji zasigurno nemaju nikakvu financijsku vrijednost, ali su za mene dragocjenosti, pa sam ih odmah pokupio, uz nekoliko drugih svezaka koje sam uzeo samo zato što sam pomislio da bi ubrzo mogli bestraga nestati i sa Fakulteta i sa svijeta. Kao da ih nisam slučajno pronašao, jer dobro predstavljaju ono zbog čega su mi knjiga i tekst ponajprije važni, a to je – četvorstvo papira, znanja, jezika i kulturne povijesti.“
Navlas isto mogao bih napisati i danas, šest godina kasnije – osim što nije pandemija – jer sam u kasnome kolovozu 2026. godine, u šetnji opustjelim Fakultetom, pronašao nekoliko papirnatih rariteta koji zasigurno nemaju nikakvu financijsku vrijednost, ali su za mene dragocjenosti, pa sam ih odmah pokupio, uz nekoliko drugih svezaka koje sam uzeo samo zato što sam pomislio da bi ubrzo mogli bestraga nestati i sa Fakulteta i sa svijeta.
Evo izvještaja o tim pronalascima koji su me razveselili i sami po sebi i kao koincidencija s mojim „starim papirom“ iz 2020. godine. Dakle, prve impresije o knjiškim iznašašćima i svojevrsne recenzije nepročitanih knjiga.
Živost i mrtvost mrtvih i živih jezika
Arapsko-srpskohrvatski rječnik Teufika Muftića, u dva sveska, iznimno je zahtjevna knjiga i u fizičkom pogledu. Otelio sam se tegleći je s jednog mjesta na drugo i s drugog na treće, u bibliotečno i bibliofilsko konačište. Ova dvosveščana knjiga, naime, ima oko četiri hiljade stranica, prašnjavih i djelomično nagriženih vlagom. Ne znam koliko teži, jer nemam vagu pri ruci, a slaba mi je sposobnost procjene težine, ali mogu reći da je široka dvadesetak centimetara. Idealna je za one koji – ako takvih entuzijasta uopće još ima – razmišljaju o knjigama u metrima, kao o estetskim ukrasima svojih stanova, regala i vitrina. A onim entuzijastima kojima je do sadržaja, tj. do teksta i znanja, ne treba objašnjavati zašto je i koliko ona vrijedna. Doduše, ako čovjek ne poznaje arapski jezik, može ovu knjigu smatrati općenito vrijednom, a za sebe sama bezvrijednom, pa proći kraj nje „k’o mimo turskog groblja“, kako je to „kaurski narod“ u Bosni svojevremeno govorio. (U mom slučaju, interes za arapski jezik rezultirao je, u studentskim danima, trosemestralnim učenjem arapskog, ali zbog nesretne kombinacije stvari koje su mi se tada činile važnijima, neredovitosti rada i težine zadatka, svoje krhko poznavanje tog jezika bacio sam niz vodu, tako da je preživjelo samo malo melodije tog jezika i onaj mladenački interes i cjeloživotna čežnja da jednom ipak savladam arapski.) Međutim, onima koji, poput mene, pate od bibliofilije i bibliomanije neupućenost u arapski jezik nije prepreka, jer u impozantnom Muftićevu Rječniku može se uživati kao što uživamo u obilaženju i promatranju nekog starog, golemog i razgranatog stabla koje će nam zauvijek ostati tajnovito. Primjerice, sama činjenica da je knjiga za zapadnjačkog (bilo latiničnog ili ćiriličnog) čitaoca „naopaka“, tj. da su naslovnica, uvodnici na arapskom jeziku i sve rječničke natuknice – „na kraju knjige“, što je u čitalaca arapskog „početak“, pa ono srpskohrvatsko ili bosansko treba također tražiti „unatrag“, a „spočetka“. I tako dalje, i tako ljepše.
Rječnik je, dakle, satvorio Teufik Muftić (1918.–2003.), sarajevski arabist (obrazovanjem u Zagrebu također germanist, južnoslavist, rusist i talijanist), višedesetljetni znanstveni radnik u Orijentalnom institutu i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sâm se ne bih usudio ocjenjivati njegov opus, ali mi se čini, nakon čitanja njegovih biobibliografija po internetu, da je ovaj rječnik kruna njegova pregalaštva, povrh drugih njegovih jezikoslovnih, kulturoloških, prevodilačkih, uredničkih i inih radova. U nekrologu Teufiku Muftiću, predragi mi sarajevski teolog Samir Beglerović (1973.–2020.), koji je prerano preselio na ahiret tokom „korone“ i zbog „korone“, zapisao je o Muftiću, kao da je o sebi samom pisao: „Te osobe, uglavnom, tiho život žive, manjemu broju ljudi su poznati, a nažalost, skoro kao po pravilu, njihovome ispraćaju (dženazi) prisustvuje manji broj ljudi. S druge strane, oni učenjaci (âlimi) čijemu ispraćaju ipak prisustvuje velik broj ljudi, uglavnom, nisu mogli računati na podršku tih prisutnih za vrijeme života. Stvarno je nekada čudno naše poimanje života i islama.“ Beglerović, u istome tekstu, donio je i jednu akademsku anegdotu koja se tiče Muftićeva Rječnika: „Sjećam se kako nam je na drugoj godini studija profesor Enes Karić prokomentirao nekoliko kur’anskih ajeta, ali navodeći etimološko-semantičko značenje pojedinih riječi, onih naročito bitnih za razumijevanje konkretnoga ajeta. Služio se djelom ez-Zamahšerija Esâsul belâga i tada sam prvi put i čuo za to djelo. Upitao sam da nam malo pojasni šta ustvari to djelo nudi. Kada je profesor objasnio da nam, najkraće rečeno, to djelo otkriva stvarno značenje nekih arapskih riječi, upitao sam naivno: ‘Znači li to da nam pored toga djela ne treba Muftićev Rječnik?’ Profesor Karić odgovori: ‘Dragi studenti, dok ste živi ne možete se odvojiti od Muftićevoga Rječnika, bez obzira koliko savladali arapski jezik!“ Sapienti sat, ali i insapienti sat!
Arapsko-srpskohrvatski rječnik prvi je put objavljen 1973. godine, u izdanju Starješinstva Islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, sa sjedištem u Sarajevu, a ja sjedim pred drugim, znatno proširenim i dorađenim izdanjem iz 1984. godine, s istim izdavačem, a tiskanim u zagrebačkoj Štampariji „Ognjen Prica“ u dvije hiljade primjeraka. Štampariju spominjem zato što takvu knjigu nije mogla tek tako tiskati bilo koja tiskara u Jugoslaviji, a „Ognjen Prica“ je mogao, za razliku od sarajevske Štamparije „Oslobođenje“, pa „Ognjenu“ post mortem slava i hvala zbog toga. U predgovoru se govori i o tim tehničkim aspektima, što je za nas današnje razmažene autore, urednike i izdavače vrlo vrijedan podatak.
Rječnik je, kaže naslovna napomena, „pregledao i za štampu pripremio“ Abdurahman Hukić (1921.–1990.), još jedan značajni islamski učenjak i dužnosnik Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji (u predgovoru Rječnikaprimjereno tituliran kao „drug Abdurahman Hukić“). Kasnija izdanja Rječnika (razumljivo, pod naslovom Arapsko-bosanski rječnik) u jednome svesku objavila je sarajevska izdavačka kuća El-Kalem 2007. i 2017. godine.
Možda jednom nabavim novije ili novo ili još novije izdanje Muftićeva rječnika, ali zasad mi je ovo koje imam dovoljno. Mȁ, i previše mi je za jedan život, a čak bi i odricanje od njega moglo ispuniti moj život. Jer duhovno i smisleno ispunjava me to što sam ove kilograme Arapsko-srpskohrvatskog rječnika spasio od reciklaže, a ako bi to koristilo nekom drugom, rado bih ove sveske nekom potrebitom poklonio, bez ikakve naknade, u dobroj vjeri, s Allahom ili bez njega. Dotad ću se zabavljati ovom knjigom kao neobičnom objektom i neobičnim sadržajem, učeći usput ponešto ne samo o arapskom, nego i o našem jeziku. Jedna je stvar probijanje kroz arapsko pismo i jezik, a drugo je njihov odraz u našem pismu i jeziku. Džungla pisama, jezikā i kulturā, nezaustavljivo samorastuća! Kako biti ravnodušan spram toga? Kako okrenuti glavu i ne istraživati? To više nije samo stvar arapskoga jezika – to je baš moja i naša stvar.
Redom pregledavam Rječnik, odzada i odsprijeda, a zamišljeni plan pregleda svaki mi se čas urušava, jer vuku me ustranu, na margine, razne „marginalije“ i „nastranosti“. Gdje bih inače pronašao, da na 539. stranici ovog rječnika nisam pronašao, „sisoliku oteklinu“? Da li bih ikad povezao, da ovaj rječnik nije jednim izrazom na 1351. stranici povezao, „ukroćene magarce“ i „koplja sa željeznim šiljcima“? Kada bih saznao što je „džumrukčija“, da mi ovaj rječnik na 529. stranici nije priznao taj sinonim za „carinika“ (jer mi je on promaknuo u dobro mi poznatim Turcizmima u srpskohrvatskom jeziku Abdulaha Škaljića)? Da i ne govorim o raznim biljkama koje su mi nepoznate, kao i njihova imena, a izrastaju iz ovog rječnika.
Muftićev Rječnik podsjetnik mi je na to da živi jezici – a arapski je itekako živ u jezičnoj i životnoj praksi – svoju vitalnost duguju i zrcaljenju u drugim jezicima, kulturama i zajednicama, odnosno u krivudavim refleksivnim prenošenjima. Nisu zaista živi ako se ne preporađaju u drugom i drugačijem. Isto tako, takozvani mrtvi jezici nikada nisu definitivno „mrtvi“ sve dok se u ovim ili onim kulturama i zajednicama oživljavaju na bilo koji način, primjerice, prijevodima tekstova i raspravama o njima, sve i ako više nisu jezici svakodnevne komunikacije. Eno latinskog, zombijevski neuništivog jezika; evo starogrčkog, barem filozofiji još uvijek suvremenog jezika. Zato se lijepo s Muftićevim Arapsko-srpskohrvatskim rječnikom upario na istoj knjiškoj hrpi pronađeni A New Introduction to Greek Alstona Hurda Chasea i Henryja Philipsa Juniora, „treće izdanje, revidirano i uvećano“, u svom dvadesetom otisku iz 2001. godine.
S grčkim jezikom stojim mnogo bolje nego s arapskim, ali jezik se ne uči jednom zauvijek (čak ni materinski), nego se uči stalno, uči se ponavljanjem (čak i osnovā), tako da će mi ovaj stari Novi uvod u grčki zasigurno biti koristan na mojim grbavim jezično-filozofskim putevima, kako moj grčki ne bi postao mrtvi jezik. Ili, što bi Latini rekli: repetitio est pas mater studiorum.
Jezikoslovlje i mašinstvo
Nema učinkovitijeg načina za ubijanje jednog živog jezika od njegova normiranja, odnosno hiper-normiranja. Istina, smatram da bi svijet bio uredniji i ljepši kad bi se urednije i ljepše govorilo i pisalo. Osim toga, takozvano standardiziranje jezika uvelike olakšava svakodnevnu i inu komunikaciju. Ali ni ja, ni brojni drugi govoritelji i pisatelji hrvatskoga jezika nismo se još uvijek oslobodili straha koji nam je utjerivan u kosti našega jezika tokom (ili „tijekom“?) devedesetih. Strašno je to bilo. Posttraumatski stresni sindrom još nije izliječen. Virus je još uvijek prisutan i svako malo razbukta se u bolest. Oni koji o hrvatskom jeziku razmišljaju, osim što se njime služe, pate od svojevrsnog jezičnog Touretteovog sindroma. „Kaže li se X ili Y?“, „Je li ispravno reći A ili B?“, „Da li je ispravno reći ‘je li’ ili ‘da li je’?“, i tako dalje. „Je li ispravno reći ‘Irak’ ili ‘Iran’?“, kako je, navodno, devedesetih godina jedan spiker Hrvatske televizije uspaničeno pitao svoje kolege uoči početka TV-dnevnika. „Ovako ili onako?“, „Kako?“, „Kako točno?“, „Kako, e da me netko ne bi prokazao i ocrnio kao ovoga ili kao onoga“… na kraju krajeva kao Srbina ili srboljuba.
Jezični savjetnici i razlikovni (hrvatsko-antisrpski, dakako) rječnici zanimljiv su i povijesno važan žanr našeg jezikoslovlja i odgovarajuće mu literature i kulture. No, to nipošto nije počelo s početkom devedesetih. Knjiga koju sam slučajno nabavio ovog ljeta objavljena je 1969. godine i izvrstan je predstavnik tog žanra. Kad kažem „izvrstan“, dobronamjeran sam: ne mislim samo „tipičan“, nego mislim i „jedan od boljih“, iako je to vjerojatno knjiga iz noćnih mora nekih naših anti-puristički nastrojenih jezikoslovaca i jezikotvoraca. Kamo sreće da su i drugi predstavnici žanra bili takvi. Naslov je Kako ne valja pisati – kako valja pisati, a autor je filolog i leksikograf Radovan Vidović (1924.–1994.). Ovoj knjizi privukle su me isprva njezine korice, jednostavne a atraktivne, upravo genijalne, što nije čudno jer kasnije sam u impresumu vidio da ih je dizajnirao genijalni Aleksandar Srnec.
Autor knjige, Radovan Vidović, dolazi s margine – Bračanin koji je, nakon školovanja u Zagrebu, radio u Splitu i u Zadru – ali očito je da nije patio od kompleksa provincije. Suvereno i uvjereno raspravlja o hrvatskom jeziku, „k’o veliki“. Velik je u tim krugovima možda i bio, što ne znam, ali zapažam da mu ovu knjigu izdaje slavna Matica hrvatska, pod uredništvom Vlatka Pavletića i s predgovorom Dalibora Brozovića. Crème de la crème ondašnjeg hrvatskog jezikoslovlja, između Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog standardnog jezika iz 1967. godine i „Hrvatskoga proljeća“ 1971. godine.
Brozovićev, općenito pohvalan, ali nimalo kurtoazan, mjestimice i kritičan predgovor najavljuje što nam to Vidović donosi. Brozović svoja zapažanja o Vidoviću i njegovu djelu iznosi „kratko, ali jebitačno“, da upotrijebim iskaz Aksentija Topalovića iz filma Maratonci trče počasni krug. U mnogome je, a u jednome sigurno, Brozović suglasan s Vidovićem – u borbenosti koja je potrebna na bojnom polju jezika: „Uvijek je bio nezahvalan posao ratovati s jezičnom nekulturom, to više što je ona gotovo uvijek samo odraz kakve druge nekulture, i svake nekulture, ali ipak treba na tom polju uporno ratovati, rezultati se pokažu kad-tad. (…) Vidovićeva je knjiga novo dobrodošlo oružje u tom ratu s jezičnom nekulturom, s onom stvarnom nepismenosti koju formalno ne registrira nikakva statistika, ali koja je prepreka svakoj pravoj civilizaciji i kulturi.“
Nakon Brozovićeva predgovora – a prije Vidovićeva dvostupačnog rječnika složenog prvo po principu „ne ovako – nego ovako“, a zatim po principu „često se govori ili piše ovako – iako bi se (katkada i bolje) moglo ovako“ – slijedi Vidovićev uvodnik pod naslovom „O suvremenom stanju našega javnog jezika“, gdje se on okomio prije svega na tuđice (citirajući, uz kanonskoga jezikoslovca Tomu Maretića, i druga Lenjina koji je jednom ustvrdio i retorički se zapitao: „Mi kvarimo ruski jezik. Strane riječi upotrebljavamo bez potrebe. Upotrebljavamo ih nepravilno… Nije li vrijeme da objavimo rat upotrebi stranih riječi bez potrebe?“), ali mu je stalo i do fraza i nepotrebnoga fraziranja, čime se, jednako kao i tuđicama, osiromašuje jezik koji on naziva – već te 1969. godine – „hrvatskim jezikom“, a ne „hrvatskosrpskim“, „srpskohrvatskim“, „srpsko-hrvatskim“, „hrvatsko-srpskim“, „hrvatskim ili srpskim“ ili „srpskim ili hrvatskim“).
À propos (ili „glede“?) purizma, jezičnoga čistunstva, Dalibor Brozović (kasnije će se pokazati, „suradnik Službe državne bezbjednosti“) kaže: „Moramo se složiti da je ovaj čas purizam manji neprijatelj, naprosto zato što nastupa na mnogo užoj fronti nego ujedinjeni savez snobovštine i polupismenosti.“ No, Vidović je stroži i odlučniji. Pili li ga pili, tuđice su mu glavna preokupacija, mnoštvo pronađenih i pretipkanih primjera iz tiskovina, televizijskih i radijskih emisija, službenih dokumenata… svaka čast, Radovane! A Dalibor to amortizira, pa kaže: „Objektivnosti radi, moram priznati da je Vidović u ovoj svojoj inače odličnoj knjizi časovito malo prestrog. Najradije bih to prešutio, bojim se borbenih barbara koji će se odmah uhvatiti za moje riječi. No ne pišem ovo za tvrdokorne, njima ionako nema lijeka, a onima dobre volje i dobrih namjera, dakle onim koji će ovu knjigu najčešće i uzimati u ruke, mogu slobodno reći nije uvijek pogreška ili nije bar uvijek velika pogreška ono što se u ovoj knjizi osuđuje ili ne preporučuje (iako kudikamo najčešće jest), ali nikada nećete pogriješiti odaberete li rješenje koje pisac preporučuje. Veća sloboda, veća elastičnost i izdiferenciranost, manja strogost, sve to u jezičnoj kulturi dolazi tek pošto se ona postigne. A ova knjiga nudi bar jednu stazu prema tom cilju.“
I Vidović i Brozović slažu se, ipak, u tome da jezik treba čistiti, pa da bude što čišći, po mogućnosti čist kao čisti hrvatski zrak, do čega piscima, novinarima, nastavnicima, lektorima i inim „jezičnim radnicima“ onoga vremena očito nije bilo stalo.
Vidović je i stroži, odlučniji, ali i strastveniji od Brozovića. Njegove osude i savjeti nisu nimalo dosadni. Ima tu statistike (tko bi, da on nije, izračunao da je upotreba tuđica u hrvatskim novinama 1853. godine iznosila 2,2 %, a 1957. godine već prosječno 33 %?), ali ima i ovakvih rečenica: „I nije najgore zlo u tome što su strane riječi strane, nego u tome što su glavni pokretači te poplave vođeni jezičnim – i ne samo jezičnim! – hohštaplerstvom. Onome tko danas upotrebljava i do četrdeset od sto stranih riječi u tekstovima koji su namijenjeni svoj javnosti valjalo bi poreći povijesno-kulturnu svijest i savjestan odnos prema svojemu narodu.“ Ili: „Druga kuga našega javnog jezika jesu fraze, ubitačno ponavljanje istoga a maloga broja riječi i izričaja.“ Ili: „’Brigo moja za moj jezični izraz – prijeđi u frazu-štaku moju!’ Čini se da sastavljačima i redaktorima takvih tekstova nije nikako jasno da takva silna frekvencija stranih i domaćih fraza-štaka, takvo jednolično klap-klop-klep – klap-klop-klep – klip-klup-klap – klip-klup-klap – otupljuje i uspavljuje pažnju i sposobnost primanja, pa takav pisani ili govorni tekst posvema promaši svoju svrhu.“
Čitajući dnevno brojne tekstove i hrpe slova koje su nalik na tekstove, a koji se pojavljuju diljem interneta i u tiskanom obliku i nalik su na mutne poplave ili još veće katastrofe, osjetim nježnost spram Vidovića i Brozovića. Učini mi se da su mi baš oni, tako odbojni u svojoj lingvističkoj militantnosti, a ne neki ljudi koji su mi inače bliski, saveznici u romantičnoj težnji za ljepotom i dobrotom jezika, govora i pisanja. Znam: jezik, govor i pisanje neće tako brzo propasti, jer žilave su to stvari – može to i umjetna inteligencija, vidimo –, ali ipak postaju sve siromašniji i bljeđi. A to je početak kraja, makar kraj došao za nekoliko desetljeća ili stoljeća, kada više ne bude ni knjiga, ni časopisa, ni novina, a kamoli ljudī koji će se sjećati Johannesa Gutenberga.
U svakom slučaju, jezik nije stroj koji se sklapa i rasklapa, šarafi i podmazuje, kojim se koristiš i kojim upravljaš sa sigurnošću egzaktnosti. Jezik je živi organizam, u krajnjoj instanci neobuhvatljiv i po svojoj naravi neupravljiv. Pristupi jeziku i jezikoslovlje trebaju ličiti više na biologiju i fiziku ili na filozofiju života i prirode negoli na mašinstvo. Ili valja reći „strojarstvo“? Ček’ malo, da pitam doktora Vidovića…
Tramvajstvo i jezikoslovlje
Jezikoslovlje, lingvistika, polivalentna je znanost. Ima li nečega čega se to ne tiče? Mislim da nema. Upravo zato raduju me dokazi mog mnijenja. S hrpe odbačenog uzeta knjiga ZET – 90/50 jedan je takav dokaz, reći ću i zašto.
Naslov, koji izgleda kao neka tajnovita šifra, hoće reći da je to „posebno izdanje u povodu 90. obljetnice Zagrebačkog električnog tramvaja i 50. obljetnice autobusnog prometa u ZET-u“ – tako glasi podnaslov.
Prava je šteta što ova publikacija nije imala priliku da se rasprostre na više stranica, s manje zgusnutim tekstom i manje zbijenim slikama, sa tvrđim i trajnijim koricama, da bude „reprezentativnija“ i luksuznija, jer mogla je biti takva. Ali možemo zamisliti zašto je tome bilo tako: Zagrebački električni tramvaj (ZET) bio je tek jedno poduzeće među stotinama i tisućama poduzeća u Zagrebu, SR Hrvatskoj i SFR Jugoslaviji, a osim toga, ova je knjižica objavljena 1981. godine, u vrijeme zahuktale ekonomske krize i proglašavanja „stabilizacijskih mjera“ koje su zahtijevale da se štedi u svemu, pa i u pogledu papira.
Sve je tu: uvodne bilješke Ive Latina, predsjednika Skupštine Grada Zagreba, i Branka Račkog, direktora ZET-a, pregled (pred)povijesti ZET-a od 1891. do 1945. godine, konjski omnibus, konjski tramvaj („zagrebački tramway“), električni tramvaj („munjevna cestovna željeznica“), uspon ZET-a u pogledu raznih vozila (tramvaji, autobusi, uspinjača, žičara), povijest ZET-a od 1945. do 1981. godine, faktografski precizna i slikovno bogata, zatim stanje ZET-a 1981. godine, jednako precizno i slikovno potkrijepljeno, pod naslovom „Danas“, a na kraju i poglavlje „Sutra“, koje je nama današnjim korisnicima ZET-ovih usluga ne samo zanimljivo, nego i upozoravajuće. Na kraju publikacije nalaze se rubrike „Društveno-politički razvitak“ i „Naši narodni heroji“, dûg onom vremenu, ali neprocjenjiva stvar, jer nažalost, ni jedna buduća publikacija o ZET-u neće bilježiti ZET-ovske sindikalne borbe i socijalno-političke i kulturne angažmane ZET-ovaca.
Kako god bilo, od propasti sam spasio jedan primjerak ZET-ove svečane publikacije, i to ne bilo kakav. Primjerak je to koji je jedan od šestorice urednika, dipl. inž. Ivan Pelz, poklonio legendarnom jezikoslovcu Stjepanu Babiću, što zaključujem prema krasopisno ispisanoj posveti: „Dru. Stjepanu Babiću, sveučilišnom profesoru, u znak iskrenog štovanja. Ivan Pelz. U Zagrebu, 18. studenog 1983.“
A Pelz – kakav lik! – ne samo da je Babiću poklonio jedan primjerak jedne publikacije koja Babiću u životu vjerojatno nije mnogo značila, nego je taj namijenjeni primjerak popratio svojim brojnim, u tekstu naznačenim i na marginama uredno ispisanim ispravkama, dodacima i komentarima, koje je, mogu zamisliti, pisao i u svim drugim poklanjanim primjercima knjige ZET – 90/50. Koliko je to sati i dana zahtijevalo, kakva je to motivacija bila i kakav osjećaj smislenosti!
No, zašto li je jedan prometni inženjer poklonio jednu ovakvu publikaciju jednome sveučilišnom profesoru jezikoslovlja? Samo na prvi pogled to je misteriozno, jer internetskom pretragom brzo sam došao do odgovora. Naime, na Hrčku (portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa) pronašao sam niz znanstveno-stručnih članaka Ivana Pelza o jezikoslovnim aspektima njegove prometne struke, uglavnom u časopisu Jezik. A višedesetljetni glavni urednik Jezika bio je upravo Stjepan Babić.
Bila su to vremena kad još uvijek nije bila rijetkost pronaći široko obrazovanog inženjera, koji se bavi poviješću i kulturom svoga faha, a zainteresiran je i za povijest i kulturu općenito. Na neki način, to se i podrazumijevalo u onih boljih. Nekoliko takvih upoznao sam tokom svoga života, a Ivan Pelz i knjiga o ZET-u podsjetili su me na njih i na figuru „prosvijećenog inženjera“.
Turistička hartija Jugoslavije
Nekoć je, u doba socijalističke Jugoslavije, bio običaj da svaki grad ili općina, regija geografska ili administrativna, tvornica ili neko drugo poduzeće, sportsko ili kulturno-umjetničko društvo, kao i drugi društveno-politički entiteti koji drže do sebe – barem jednom u svom životu, barem o nekoj vrlo važnoj obljetnici – objave „monografiju“ o sebi. „Monografija“ nije bilo kakva knjiga. Ona mora biti voluminozna, tvrdoukoričena, sa što boljim papirom i što više slika u koloru… ukratko, luksuzna. A slike moraju biti popraćene primjerenim tekstovima, suzdržanim, ali optimističnim, te pokrivati cijelu povijest monografski predstavljenog entiteta – takoreći, od Adama do Tita.
Monografije su se pravile iz različitih pobuda. Primjerice, za vječnost. Pamučne industrije Duga Resa – u kojoj je radio moj dragi tetak Josip Petković, jedan vrlo prosvijećeni inženjer – već odavno nema, ali zauvijek će ostati monografija sačinjena povodom stogodišnjice Tvornice, 1984. godine. Barem u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i u mojoj knjižnici dok je ja čuvam.
Premda nisam brojio ono što sam gdjegdje i katkad nalazio, mislim da su najbrojnije bile monografije pojedinih gradova, što je i razumljivo, jer one su, pored vječnosti i drugih vječnih razloga, imale i utilitarnu svrhu, turističku. Pravilo ih se da bi se domaći ponosili time što su se lijepo oknjižili, da bi se hvalili pobratimima i posestrimama od Vardara do Triglava svojom prošlošću i sadašnjošću, ali i da bi se reklamirali kao turističke destinacije među socijalističkim i kapitalističkim turistima.
Jedan od agilnijih izdavača takvih divnih, a korisnih izdanja bio je zagrebački Turistkomerc. Nekoliko Turistkomercovih monografija imam odranije, a ovog ljeta slučajno sam ulovio još dvije.
Prvi je ulov monografija Dubrovnik, gdje je, uz peteročlanu redakciju, kao glavna urednica potpisana Anuška Novaković. Ni Anuška, ni članovi redakcije nisu mi poznati, za razliku od nekolikih pisaca tekstova i snimatelja, ali svi skupa dobar su posao napravili. Lijepa je to knjiga, nalik na lijepi Dubrovnik i mnogo ljepša od „Dubrovnika za turiste“, odnosno reduciranih, površnih i anonimnih turističkih priručnika onog i ovog doba. Postaje mi sad važna, premda mi ni jedna knjiga o Dubrovniku nikada neće biti važnija od knjige Dubrovnik iznova Slobodana Prosperova Novaka, jer po njoj sam davnih dana prehodao i upoznao Dubrovnik, a potom dalje gradio svoj Dubrovnik.
U ovoj lijepoj knjizi, nakon uvodnog teksta Marije Novaković, slijede tekstovi o Dubrovniku danas (Rudi Jelić), povijesti Dubrovnika (Josip Lučić), pomorskoj Dubrovačkoj Republici (Josip Luetić), graditeljstvu i skulpturi (Dubravka Beritić), slikarstvu (Kruno Prijatelj), umjetničkom obrtu Dubrovnika (Ivo Lentić), književnim tragovima u Dubrovniku (Marija Novaković), glazbi u Dubrovniku (Krešimir Kovačević), prirodnim i medicinskim znanostima (Mirko Kratofil) i Dubrovačkim ljetnim igrama (Tomo Vlahutin).
Turistkomercova monografija Dubrovnik, „treće dopunjeno izdanje, tiskano 1985.“, objavljena je „na dva jezika (hrvatsko-srpski, francuski)“, i to u nakladi od 4000 primjeraka. Osim što bih po toj knjizi volio sada prošetati Dubrovnikom, koji bi sigurno bio drugačiji od nekog drugog oknjiženog i prešetanog Dubrovnika, volio bih znati i gdje se trenutno nalazi ostalih 3999 primjeraka ove knjige. Iz toga bi se već dao napisati neki roman, veći i od Dubrovnika.
Od ove monografije o Dubrovniku drugačija je monografija Pag – otok (iz 1983. godine, u izdanju Turistkomerca i Turističkog saveza Općine Pag), jer ona nije o jednome gradu, nego je o cijelome jednom otoku, a i autorstvo je izražajnije negoli u onoj dubrovačkoj monografiji. Autor teksta monografije, potpisan i kao njezin „glavni urednik“, Ante je Zemljar, književnik, antifašist i partizan, a kasnije i golootočki mučenik. O svom rodnom Pagu Zemljar piše oduševljeno, nadahnuto, ali i faktografski precizno. Svoj tekst skromno i preskromno predstavlja kao „kratki pregled prošlih i suvremenih vizura našeg u kamenu raspjevanog otoka“, kao „skromnog tumača“ i kao „malu pratnju“ raznoraznim činjenicama i raznim drugim tekstovima o Pagu. O svemu tome on, dakle, pažljivo referira, ali njegov je udio originalan. I njegov je tekst – tako to doživljavam – središte ove knjige, a ne samo „mala pratnja“. Pratnja su fotografije crno-bijele i u boji, karta otoka i sažeci na engleskom, njemačkom, talijanskom i francuskom, koji su jamačno ciljali na turiste.
Je li običaj izdavanja „monografija“ preživio – teško mi je reći. Povremeno naiđem na neku takvu knjigu novijeg datuma. Nažalost, uglavnom na otpadu. Pokupim je, nije uopće u pitanju, ali čini mi se da u tim novijim monografijama forma preteže nad sadržajem, kao da više žele fascinirati negoli informirati i educirati, tako da nerijetko ispadne: „izvana gladac – iznutra jadac“. Kao da se ne izdaju s namjerom da ih netko čita, prègledā, iščitava i proučava, nego su ili za skupljanje prašine na polici ili za brzi rashod.
Nisam jugonostalgičan, ali jesam nostalgičan za vremenima kad su se čak i turistički prospekti priređivali sporije, temeljitije i pomnije. I vremenima kad bi ti neki ljudi, ako uvide da te doista zanima odakle su i čime se bave, poklonili neku raskošnu knjižurinu umjesto da ti izdiktiraju ili pošalju neki internetski link.
Make America beautiful again!
Naši dubrovnici, pagovi i druga lijepa mjesta, drugi naši gradovi i otoci, kao i planine, rijeke, jezera, polja i drugi naši krajolici, po svojoj su ljepoti usporedivi s onim najljepšima koji su razasuti diljem zemaljske kugle. I mi ljepotu za trku imamo! No, čak ni najmonumentalniji primjerci prirodnih ljepota u našim krajevima ne mogu se uspoređivati s monumentalnošću onoga što se nalazi u Amerikama, u Aziji, Africi, Australiji, na Arktiku i Antarktici. Veličina čini razliku. Velik je Velebit, na njemu se čovjek lako može izgubiti, pa i bestraga, ali na nekoliko desetaka kilometara od neke velebitske vukojebine ili nekoliko desetaka minuta vožnje nekim vozilom, uvijek je pri ruci civilizacija sa svojim, za čovjeka spasonosnim, premda za ne-ljudsku prirodu pogubnim sredstvima. U nas nema nepreglednih, beskrajnih prostora koji se čine ograničenima samo kad su sagledani na geografskoj karti.
O tome, ali i o mnogim drugim stvarima, govori – ponajprije slikom – knjiga The American Space. Meaning in Nineteenth-Century Landscape Photography (Američki prostor. Smisao u pejzažnoj fotografiji devetnaestoga stoljeća),objavljena 1983. godine u izdanju Wesleyan University Press iz Middletowna u Connecticutu. Njezin je urednik bio američki kolekcionar fotografijā i galerist Daniel Wolf (1955.–2021.). Iz svoje goleme zbirke fotografija, Wolf je za ovo izdanje izdvojio i bilješkama popratio sto osam fotografija, uglavnom s „divljeg Zapada“, nastalih između 1842. i 1906. godine, a podijelio ih je u sekcije „Priroda“ (Prostor; Stijene; Drveće; Vodopadi; Svjetlo) i „Čovjek i priroda“ (Indijanci; Čovjek i prostor; Vlakovi; Rast).
Ovog ljeta čitao sam opet, po tko zna koji put, američke lutaoce i pisce, „pjesnike Amerike“ i „američke bardove“, Walta Whitmana, Henryja Davida Thoreaua, Johna Muira i Alda Leopolda. Premda su njihova rječita djela slikovita, odnosno riječima proizvode slike, lijepo je imati pred očima neke slike, crteže i fotografije s kojima se njihovi tekstovi prirodno sljubljuju. Zato mi je Wolfov Američki prostor došao kao dar, i to u pravi čas. Ovakvu Ameriku ne treba „ponovno činiti velikom i veličanstvenom“, to make America great again, jer dovoljno je ona velika i veličanstvena, ali tu spoznaju treba rabiti kao podsjetnik na uvijek otvorenu mogućnost da lakomislenost i zloća nešto veliko i veličanstveno učine malenim i bijednim, a nešto lijepo ružnim. Make America beautiful again – s tom mišlju čitam i gledam navedene knjige.
Naravno, nije Amerika, koja je utjelovljena u Sjedinjenim Američkim Državama, cvećka. Osvajački pohodi, ratovi, genocidi, robovlasništvo, kapitalizam i drugi oblici nasilja i destrukcije pratili su Sjedinjenje Američke Države neprekidno od njihova početka, i to kako na tlu Državā, tako i širom svijeta, ali je ono dobro i lijepo, čega je u Americi također uvijek bilo u izobilju, znalo na neki način neutralizirati ono nedobro i nelijepo; barem ublažiti mučninu koju je Amerika, na čelu sa svojim predsjednicima, redovno izazivala. No čini mi se da je Ameriku mnogim, čak i velikim amerikanofilima, kako na tlu Državā, tako i širom svijeta, definitivno zgadio recentni predsjednik, Donald Trump.
Nema potrebe za idealiziranjem ijednoga razdoblja, ikoje Amerike, pa ni one „romantične“. Recimo, već se na nekim fotografijama koje Wolf predstavlja vidi kako je počeo pad u ekološki ambis, a autor opsežnog uvoda u Wolfovu knjigu, fotograf i pisac Robert Adams, to opisuje i objašnjava te iznosi kritiku urbanističke i industrijalističke devastacije prirodnih krajolika, kao i kritiku kapitalističke pohlepe. Međutim, i Wolf i Adams, svaki na svoj način, naglašavaju da nije još uvijek sve izgubljeno. Mnogi predjeli s fotografija iz devetnaestog stoljeća izgledali su isto i stotinjak godina kasnije, a vjerojatno isto izgledaju i danas. Međutim, mašinerija koja uništava prirodni svijet, usput gazeći i ljude, sve je veća i brža. I sve bezobzirnija. A bez obzirnosti spram prirode nema ni zaštite prirode, ni zaštite ljudskog svijeta. U tome je vrijednost Wolfove knjige, kao i redaka koje su ispisali Whitman, Thoreau, Muir i Leopold. Fotografije i tekstovi koji odišu pažljivošću i obzirnošću pobuđuju srca i umove.
„Ljepota će spasiti svijet“? Nisam baš siguran, ali ona nas može nadahnuti za akcije koje spašavaju svijet od propasti ili bar usporavaju njegovu propast. Ljepota, svakako, a pogotovo uzvišenost, da prizovem poznato Kantovo razlikovanje lijepog (das Schöne) i uzvišenog (das Erhabene). Predrag Finci, u svojoj knjizi Što se sviđa svima. Komentari uz Kantovo shvaćanje umjetnosti, ovako komentira razliku između lijepog i uzvišenog u Kanta:
„Uzvišeno je uvijek golemo, a lijepo može biti i maleno; uzvišeno je uvijek pokretno, a lijepo miruje; uzvišeno je uvijek silno, a lijepo je graciozno. Lijepo ima oblik, uzvišeno ga nema. Uzvišeno je posebno iskustvo koje je spojeno s graničnim, zastrašujućim, kome se divimo samo dok po nas nije opasno, ali je i zadivljujuće, začuđujuće lijepo. Uzvišenom se divimo, ali ponekad od njega i strahujemo, pred njegovom silinom i veličinom osjetimo i shvatimo kako smo maleni i nemoćni. Ono je ljepota i prijetnja. Ispunjava nas osjećajem divljenja i sviješću o postojanju sile koja nas nadilazi.“
Tako – uz Kanta i Fincija, i uz Whitmana, Thoreaua, Muira i Leopolda – šetam boljim stranama Amerike i uživam u lijepim fotografijama onog uzvišenog. Povremeno čak zaboravim na to da Sjedinjene Američke Države imaju predsjednika i da Amerika ima Sjedinjene Američke Države.
U podnožju planinarenja
Amerika. Mnogo asocijacija navire kad kažem „Amerika“. Od knjiga, filmova, televizije, muzike, činjenica i mašte satkana je moja Amerika, jer Ameriku nikad nisam posjetio – ni Južnu, ni Srednju, ni Sjevernu, ni onu „Ameriku-Ameriku“, tojest Sjedinjene Američke Države, pa ni jezero Amerika, kako se odnedavno, zahvaljujući mahnitom predsjedniku Državā, službeno naziva jezero Ontario.
Od priča drugih ljudi satkana je u meni Amerika. Od priča mojih prijatelja, također. Ponajljepše su priče one koje mi je pričao Igor Eterović, moj stopostotni kolega filozof i kantovac, stopedesetpostotni prijatelj i dvjestopostotno posvećeni planinar. On i njegova draga obitelj mnogo su pješačili po šumama i gorama Amerike, dobro uvježbani na brdima i planinama Hrvatske i drugih balkanskih i europskih zemalja. Divim mu se, ali mu ne zavidim, jer ništa me (još uvijek) ne sprečava da se i ja uputim u planine – ništa osim komocije i lijenosti. Igoru, koji nije samo planinar, nego i teoretičar planinarenja, u šali kažem da sam ja sve planinske vrhove osvojio dok sam čitao njegovu genijalnu, ali zahtjevnu knjigu Filozofija i bioetika planinarenja. A dodam i da su njegove dobro promišljene definicije planinarenja ustvari definicije mazohizma. No, rado boravim u podnožju planinarenja, često uživam u tekstovima i inim zapisima o planinama i planinarenju.
Stoga, kad sam među fakultetskim papirnatim otpadnicima naletio na knjigu Juriš na vrhove svijeta – od Mont Blanca do Mount Everesta Hansa Alberta Förstera i Franza Grasslera (objavljenu u zagrebačkoj Stvarnosti 1962. godine kao prijevod njemačkog izvornika Bis zum Gipfel der Welt – Vom Montblanc zum Mount Everest iz 1953. godine) nisam ni časa dvojio o tome hoću li je uzeti. Jedno je planinarenje, drugo je lijepa oprema knjige, s crno-bijelim fotografijama na kunstdruku, a treće je činjenica da ju je preveo dragi mi pjesmotvorac Zvonimir Golob. Četvrto je, pak, to što sam istom poželio podijeliti svoje knjiško-planinarsko otkriće s Igorom, a ako on to djelo već ima u svojoj planinarskoj knjižnici, neka njime usreći nekog drugog, on će već znati koga. Tako je i bilo: poslao sam mu knjigu istoga dana. Načas sam zažalio što je nisam pročitao i što joj nisam dao šansu da bude pročitana, ali radosna pomisao da bi ona nekome mogla značiti više nego meni brzo je izbrisala žal. Najkasnije na šalteru poštanskog ureda.
Ekskurs: o knjigama i književnicima
Već nam na uši izlaze rasprave i polemike o razdvajanju pisca od djela. U djelu Mein Kampf nema ničega vrednijeg od nedjelā Adolfa Hitlera, a o djelima Knuta Hamsuna, Gabrielea D’Annuzija, Ezre Pounda, Martina Heideggera, Mao Zedonga ili Milka Valenta možemo razgovarati i pregovarati. Znate već sve, ne treba ponavljati argumente. Ali kad se prvi put susretnete s nekim autorom i njegovo vas djelo oduševi, pa tako ostane zauvijek, a tek kasnije saznate tko je bio i kakav je gad bio – e, to je problem.
Rekoh već: nisam pročitao, nego sam samo „onjušio“ knjigu Juriš na vrhove svijeta Hansa Alberta Förstera i Franza Grasslera, ali vjerujem svom osjećaju: to je zacijelo dobra i lijepa knjiga. A onda mi vrag nije dao mira, pa sam čeprkao po biografijama Förstera (1898.–1954.) i Grasslera (1912.–1998.). Bogu hvala, Försterova biografija prilično je dosadna, osim u pogledu planinarenja i planinarske literature. Međutim, Grassler – koji je u potonjem bio jednako angažiran i uspješan kao Förster – angažirao se, i to uspješno, i na jednom drugom planu. Čovjek je od 1941. do 1943. godine bio „desna ruka“ (zamjenik ili glavni asistent, ovisno o interpretaciji) Heinza Auerswalda, nacističkog komesara Varšavskoga geta kao jednog od najstrašnijih paklova na zemlji koje su nacisti stvorili za Židove. Oko 400.000 getoiziranih Židova nastradalo je od gladi, metaka i naposljetku plinskih komora nakon deportacije u koncentracijske logore.
Franz Grassler – kakva kognitivna disonanca, kakav juriš s vrhova svijeta na dna svijeta!
(Nameće mi se još jedan paradoks: Grassler je vjerojatno, nakon nacizma, rata i genocida, direktno ili indirektno surađivao i s Viktorom Franklom, austrijsko-židovskim psihijatrom, filozofom i piscem, koji je također bio pasionirani planinar i alpinist, a koji je nasreću – zahvaljujući, među ostalim, i svom snažnom planinarsko-alpinističkom duhu – preživio i geto i konc-logore, da bi do kraja života upečatljivo svjedočio o tome, ne samo „iz prvog lica“, nego i gradeći na temelju toga svoju logoterapijsku teoriju i praksu kao „teoriju i praksu smisla“.)
Što je najinteresantnije, nije Juriš na vrhove svijeta moj prvi susret sa Grasslerom, jer bio sam ga susreo u neopisivo važnom filmskom remek-djelu Shoah Claudea Lanzmanna, samo sam bio zaboravio njegovo ime. Sada sam se podsjetio na nj, pogledao snimku Lanzmannova razgovora sa Grasslerom, produbivši to čitanjem cjelovitog zapisnika njihova razgovora.
Na prvi pogled: dobroćudni djedica; strastveni planinar i skijaš; predani član njemačke planinarske i skijaške zajednice; marljiva, a diskretna osoba; vjerojatno uzoran član obitelji i susjed… „Mali Eichmann“, samo ne pred jeruzalemskim sudom i pred vješalima, nego pred filmskom kamerom, zadovoljan svojim poslijeratnim mirnim životom i pristojnom karijerom. Pitam se, prije svega, zašto li je uopće pristao na intervju s Lanzmannom? Ne valjda zato što je bio potpuno uvjeren da nije ništa loše učinio u Varšavi? I to je moguće, jer na Lanzmannovo pitanje: „Jeste li posjećivali geto?“ Grassler odgovara: „Rijetko, ali bio sam tamo jednom… Cijelo to vrijeme možda samo par puta…“ Na Lanzmannovo potpitanje: „Kakvi su bili uvjeti?“ Grassler odgovara: „Strašni. Da, užasni… Nisam išao u geto nakon što sam se s tim upoznao, a prethodno nisam znao kakvo je tamo bilo stanje. Dakle, tako je to bilo. Jer moralo se održavati geto zbog radne snage, a posebno sprečavati epidemije poput pjegavog tifusa.“ Lanzmann ispituje dalje: „Postojala je neka njemačka politika spram Varšavskog geta. Kakva je bila ta politika?“ Grassler odgovara: „Previše me pitate. Politika koja je na kraju dovela do istrebljenja, do takozvanog konačnog rješenja – mi nismo znali ništa o tome, dakako. Naš je posao bio da održavamo geto i da pokušamo održati Židove kao radnu snagu.“ Lanzmann se ne da: „No, je li Vam poznat broj mrtvih svakog mjeseca? Znate li koliko je ljudi svakog mjeseca umiralo u Varšavskom getu 1941.?“ Grassler: „Ne znam to, a svakako danas ne znam jesam li to onomad znao.“ Lanzmann: „Ali bili ste svjesni toga jer su postojale sasvim precizne statistike.“ Grassler: „Vjerojatno sam znao…“ Lanzmann: „Pet tisuća mjesečno.“ Grassler: „Pet tisuća mjesečno?“ Lanzmann: „Da. A to je mnogo.“ Grassler: „To je, dakako, mnogo… ali bilo je jako mnogo ljudi u getu… Mnogo i previše.“ Lanzmann: „Mnogo i previše.“ Grassler: „Mnogo i previše, tako je.“ A u nastavku će Grassler zaključiti i sljedeće: „Koliko se sjećam, naša je zadaća bila da skrbimo o getu, pri čemu, naravno, nije bilo moguće spriječiti, s obzirom na one nedovoljne obroke i prenapučenost, da dođe do velike smrtnosti, do previše smrtnih slučajeva.“ I to je to.
I tako dalje, i tako strašnije.
Jeza čovjeka spopadne kad čuje ljubazni odgovor Franza Grasslera na Lanzmannovo pitanje je li bio antisemit. Grassler kaže: „Ne, nikada… Nikada. Upravo suprotno, oduševljavala me je židovska literatura koju sam imao kod kuće. Mnogo sam čitao Heinea i citirao Wassermanna, sve te, recimo, židovske pisce.“ Lanzmann ponovno pita: „Niste, dakle, bili antisemit?“ Grassler kaže: „Nisam bio antisemit. Nisam bio niti, recimo to tako, semit, nego sam prvenstveno bio ravnodušan spram toga, ali sam bio upravo oduševljen tom njemačko-židovskom literaturom.“ Lanzmann tjera mak na konac, pa pita još: „Ali niste bili filosemit?“ Grassler: „Ne bih to rekao… ali više filo- negoli anti-, a to se pokazalo time što sam vrlo mnogo bavio literaturom. Cijeli su život tu bile knjige… Knjige i planine.“
Lanzmann će se još jednom, pri kraju razgovora, vratiti na tu temu: „Ali ne razumijem: rekli ste da ste sa zadovoljstvom čitali Heineove pjesme…“ A Grassler ga, uz ponosan smiješak, prekida (slijedi slobodni prijevod njegova iskaza): „Šta čit’o – recitir’o! Napamet naučio!“ Lanzmann: „Dakle, sa zadovoljstvom… to je jedna stvar, a druga je stvar to što ste trijebili Židove. To je ista stvar. Nemoguće je…“ Grassler: „Jedno je moja vlastita slobodna volja, a drugo je… prisila. Prisila, naredba, kako god mi to nazvali.“
„Mali Eichmann“, rekao sam. Mali čovjek za velike zadatke, moglo bi se dodati.
I tako dalje, i tako šokantnije.
Ipak, najšokantniji su mi – s pogledom na Juriš na vrhove svijeta – Grasslerovi iskazi s početka i s kraja intervjua. Na početku, Lanzmann ga pita o Varšavskom getu: „Nemate sjećanja na to vrijeme?“ Grassler odgovara: „Vrlo malo, vrlo malo… Bolje se sjećam planinarskih tura prije rata negoli cijelog ratnog vremena i tog vremena u Varšavi. Bila su to nekako teška, loša vremena. A već psihološki, jasno je da čovjek loša vremena, hvala Bogu, lakše zaboravlja negoli lijepe uspomene.“ Na kraju, Lanzmann ga pita: „A što ste radili nakon rata?“ Grassler: „Bio sam u jednom planinarskom časopisu, radio na planinarskim knjigama i časopisima, pisao i uređivao vodiče za planine, radio na jednom planinarskom časopisu.“ A kad ga je Lanzmann poveo prema zaključku riječima: „I to je vaš glavni interes… Planine i zrak i sunce i svježi zrak…“, Grassler je, sâm od sebe, ležerno poantirao: „… a ne zrak u getu.“ Lanzmann: „A ne zrak u getu? Shvaćam, to je veoma… A kakav je bio zrak u getu?“ Grassler: „Upečatljiv.“ Lanzmann: „A takav je bio zato što…?“ Grassler: „Takav je bio, recimo, za nos. Ne znam više, ali…“ Lanzmann: „Smrad?“ Grassler: „Vjerujem da je bilo tako.“ Lanzmann: „Nije bilo dobro za nos?“ Grassler: „Ali molim Vas… Vjerujem da je bilo tako, ali ne znam više.“
Kako je moguće da u jednoj glavi i jednom srcu supostoje takva planinarsko-prirodoljubiva, pa i poetska osjećajnost i takva birokratsko-militaristička bešćutnost? Dubok je to problem i ne tiče se tek individualne psihologije, nego upravo svega što se tiče čovjeka: od metafizike i antropologije, preko etike i politike, do tehnike. I ne tiče se samo Grasslera i drugih „običnih ljudi“ koji nam se sada čine kao monstrumi, nego se tiče svakog od nas, lično & osobno. Djelujem li ja ikad kao „mali Grassler“, u kakvim situacijama i zašto? Otvoren sam za to pitanje.
Sve u svemu, najbolje bi mi bilo da – kao u filmu Zona interesa Jonathana Glazera, još jednom remek-djelu posvećenom Holokaustu – sagradim zid između Franza Grasslera i Juriša na vrhove svijeta te da dalje živim u uvjerenju da je to jedna dobra i lijepa knjiga, tko god da ju je napisao.
Najbolja knjiga ikad nenapisana
Moja slučajna ljetna berba knjigā ljeta 2026. bila je vrlo bogata i svaka od tih knjiga zbog nečega je vrijedna. Vjerujem da će se svatko tko je dogurao do kraja ovog teksta složiti s time. Međutim, vjerujem i da će se svatko među izdržljivim čitateljima i čitateljicama ovog teksta iznenaditi kad kažem da mi je najdraža ovoljetna akvizicija jedna knjiga koja uopće nije knjiga.
Riječ je o knjižici, bilježnici ili teci kakvu smo koristili u osnovnoj školi u nastavi stranog jezika (u mom slučaju, njemačkog): bjeličaste kartonske korice s tankim hrptom, a među njima šezdeset istovjetnih listova, gdje je na svakoj stranici, i „parnoj“ i „neparnoj“ – dakle, na svih sto dvadeset stranica – šesnaest blijedoplavih vodoravnih crta i dvije ružičaste okomite crte, koje tvore tablicu sa sedamnaest redaka i tri stupca, idealno za pisanje riječi na stranom jeziku, prijevoda riječi na naš jezik i nekih napomena, primjerice, roda ili člana određene imenice na stranom jeziku. E, takvo sam papirnato biće pronašao među drugim hartijskim drugovima.
Zaista dugo nisam susreo takvu školsku bilježničicu, ali sâmo po sebi to ne bi bilo razlog tolikom mom oduševljenju. Razlog je, naime, to je što na koricama rukom (rekao bih, nalivperom ili možda flomasterom, a svakako plavom tintom) napisano:
I. Kant
KRITIKA ČISTOG UMA
– POJMOVNI REGISTAR
– NJEMAČKO-HRVATSKI (Kantov & Alanov)
FILOZOFIJSKI RJEČNIK
Ono „I. Kant“ podvučeno je crnom crtom, uz korištenje ravnala, a ono „KRITIKA ČISTOG UMA“ dvjema crnim crtama, jednom tanjom, drugom debljom, također pomoću ravnala.
Dakle, nepoznat netko namjeravao je uz čitanje Kantove preobimne i preteške Kritik der reinen Vernunft, na 120 stranica i u 6120 kućica izdvojiti i navesti, možda i uz objašnjenja, važne pojmove ovog djela, i to dvojezično, njemačko-hrvatski, s obzirom na samoga Kanta, ali i „Alana“, što bi mogao biti Allen G. Wood, američki filozof, stručnjak za Kantovu filozofiju i autor niza važnih knjiga o Kantu. (Manje mi je vjerojatno da se radi o Alanu Donaganu, australsko-američkom filozofu koji se, među ostalim, bavio i Kantom. A neki treći „Alan“ ne pada mi na pamet.)
Namjera je bila hvalevrijedna, čak i ako je registar s rječnikom bio namijenjen privatnoj uporabi. Ako je, pak, to bilo sjeme neke knjige kakva na hrvatskom i srodnim jezicima još uvijek ne postoji (za razliku od drugih jezika, prvenstveno njemačkog, gdje postoje razni leksikoni, rječnici, registri i drugi priručnici posvećeni Kritici čistog uma i Immanuelu Kantu), neizmjerna je šteta to što vlasnik ove tekice takvu knjigu nije stvorio. A nije ju stvorio, čak ni za privatnu uporabu. I to je ono što me je ponajviše fasciniralo: bilježnica je sasvim prazna. Ni jedne riječi, ni jednog slova, baš ničega – osim naslova na koricama – nema. Ali je ipak prepuna smisla.
Ganutljiva mi je ambicija tog neostvarenog autora kojemu se možda učinilo da je ambicija i neostvariva. Ganutljivija mi je tim više što se, prema naslovnici, može zaključiti da je bila pedantno i sa snažnim uvjerenjem isplanirana. Tko bi rekao da i Immanuel Kant može čovjeka dovesti do ruba suza!
Kad sam na ovu nepubliciranu publikaciju nabasao i udomio je – istom poželjevši napisati o njoj ne reportažu, niti esej, nego pjesmu, jer upravo to zaslužuje – učinilo mi se da dalje od toga ne mogu ići u svojim svjesno nenamjernim i nesvjesno namjernim traganjima za knjigama, osobito onim otpisanim. I ne mogu zapravo. Knjiga koja nije knjiga ili ne-knjiga koja je knjiga – to je kraj potrage za knjigama. Ali i sreće i tuge uvijek imaju dvostruko dno. Tako sam, uz „I. Kant KRITIKA ČISTOG UMA“, pronašao korice (samo korice, bez ijednog lista među njima!) knjige s izborom pjesama Federica Garcíje Lorce u izdanju Izdavačkog preduzeća Rad, odnosno čuvene biblioteke „Reč i misao“, osamdeset treću knjigu po redu. Naslovnica kaže:
LORKA
PESME
»REČ I MISAO«
Čista od bilo kakvog sadržaja, papirnatog i jezičnog – čista je poezija! A takve su, čini mi se sad, i sve druge pronađene knjige – čista poezija što se rađa iz prostorā između jezikā, pisama, slikā i papira.