jedan osobni mail
Jučer je bila 110. godišnjica Kosovelovog rođenja – a sam itekako dobro znaš kako je Kosovel uvijek, što bi se reklo, “aktuelan”. I kako je… uf! Uglavnom, jedan od mojih omiljenih.
Pa mi je onako iznenada iskočilo u pamet sjećanje na događaj koji sam totalno zaboravila. Bilo je to za onih nekoliko dana rata. Tada sam živjela u stanu s pogledom na aerodrom Brnik.
Otac je bio na vikendici pod Krvavcem koji su upravo bombardirali (TV toranj), majka u drugom dijelu grada, preko mosta, gdje se nije moglo proći, a ja u tom stanu. Moj prijatelj Marijan bio je nekakvim literarnim poslovima u Kanadi.
Budala nisam imala uključen radio/TV, nekako nisam čula ni sirene. Iznenada, počeli su bombardirati aerodrom, ja gledam sve to kroz prozor, nisam mogla da sklonim pogled, nisam se mogla otrgnuti ni odmaknuti. Nisam shvaćala da je to “live” a ne “live on CNN”. Buljim tako kroz prozor kao idiot, pa krene nekoliko trenutaka tišine, i zazvoni telefon. Na drugoj strani Marijan – hoće, da mu pročitam određenu pjesmu Srečka Kosovela. I tako ja čitam njemu “Nocoj smo”, opet počne nešto da grmi, i opet, umjesto da se sklonim, ja samo na sav glas vičem tu pjesmu
Evo je:
Nocoj smo
Nocoj smo poslušali burjo
in prav nič nismo spali,
tiho o vsem čudnem in strašnem
smo se pomenkovali.
Kako mora biti na morju,
kadar tonejo brodovi,
in kako so strašni in mrzli
in grozni morski valovi.
Nocoj smo poslušali burjo
in prav nič, prav nič nismo spali,
mislili smo, kako bi lepo bilo splavati
kar z burjo preko obali.
Mrzlo jutro je zableščalo,
(o bogve kje so že bile ladje),
mi pa smo šli na vrt, pobrali
pod hruškami, jablani rdeče sadje.
Srečko Kosovel: Nocoj smo
jedan osobni mail
Jučer je bila 110. godišnjica Kosovelovog rođenja – a sam itekako dobro znaš kako je Kosovel uvijek, što bi se reklo, “aktuelan”. I kako je… uf! Uglavnom, jedan od mojih omiljenih.
Pa mi je onako iznenada iskočilo u pamet sjećanje na događaj koji sam totalno zaboravila. Bilo je to za onih nekoliko dana rata. Tada sam živjela u stanu s pogledom na aerodrom Brnik.
Otac je bio na vikendici pod Krvavcem koji su upravo bombardirali (TV toranj), majka u drugom dijelu grada, preko mosta, gdje se nije moglo proći, a ja u tom stanu. Moj prijatelj Marijan bio je nekakvim literarnim poslovima u Kanadi.
Budala nisam imala uključen radio/TV, nekako nisam čula ni sirene. Iznenada, počeli su bombardirati aerodrom, ja gledam sve to kroz prozor, nisam mogla da sklonim pogled, nisam se mogla otrgnuti ni odmaknuti. Nisam shvaćala da je to “live” a ne “live on CNN”. Buljim tako kroz prozor kao idiot, pa krene nekoliko trenutaka tišine, i zazvoni telefon. Na drugoj strani Marijan – hoće, da mu pročitam određenu pjesmu Srečka Kosovela. I tako ja čitam njemu “Nocoj smo”, opet počne nešto da grmi, i opet, umjesto da se sklonim, ja samo na sav glas vičem tu pjesmu
Evo je:
Nocoj smo
Nocoj smo poslušali burjo
in prav nič nismo spali,
tiho o vsem čudnem in strašnem
smo se pomenkovali.
Kako mora biti na morju,
kadar tonejo brodovi,
in kako so strašni in mrzli
in grozni morski valovi.
Nocoj smo poslušali burjo
in prav nič, prav nič nismo spali,
mislili smo, kako bi lepo bilo splavati
kar z burjo preko obali.
Mrzlo jutro je zableščalo,
(o bogve kje so že bile ladje),
mi pa smo šli na vrt, pobrali
pod hruškami, jablani rdeče sadje.