Lako je moguće da si i ti, čitatelju, jedan od onih bezbrojnih Adamovih potomaka što znaju kakvo je to zlo kad ti zbog neimaštine krče crijeva, dok sa zavišću gledaš one koji imaju, a ti si lišen toliko toga nužnog za pristojan ljudski život. Da li ti se tijekom takvih dana dogodilo da počneš maštati o nekakvom tvom neizmjerno bogatom, a dotad tebi nepoznatom rođaku iz Amerike, Australije ili nekog drugog prekooceanskog raja, rođaku koji te je nenadano, nemajući nikoga bližeg od tebe, usrećio učinivši te svojim nasljednikom? Ja sam – priznajem – u mojoj sirotinjskoj mladosti pokušavao umiriti glad tim ludim, ali tako lijepim, tako slatkim sanjarijama. Maštao sam, iako sam sasvim dobro znao da se te djetinje tlapnje ne mogu i neće ostvariti.
Pa ipak, ostvarile su se.
Sad, u mojoj starosti, mada na čudan način.
Ali bolje ikad nego nikad; bolje ikako nego nikako.
Prije nekoliko dana, ili tjedana, pred vratima mog stana pojavio se nepoznat čovjek, otprilike tridesetogodišnjak, koji je po izgledu mogao biti Arapin, ili Indijac: tamnoput, s brčićima, s dugom crnom kosom vezanom straga u “konjski rep”. Progovorio je tražeći riječi i teško ih izgovarajući, kao da samo natuca naš jezik. “Je li to obitelj B…?” rekao je, ali je prije toga pogledao u pločicu na vratima: možda mu je moje prezime bilo previše komplicirano pa ga je morao pročitati. Zatim me je pažljivo osmotrio; vidio je da mi je noga u gipsu, i da hodam sa štakama (nekoliko dana ranije pao sam i slomio potkoljenicu). Pošto sam na njegovo pitanje odgovorio potvrdno, saopćio mi je da ga šalje brat koji za sat-dva mora doputovati iz Kanade, i da bih ja tog popodneva trebao otići do jednog hotela na periferiji grada, gdje će odsjesti njegov brat, pa će mi on, njegov brat, tom prigodom predati paket koji mi šalje tetka iz Toronta.
“Tetka iz Toronta? Kakav paket?” pitao sam.
“Ne znam, paket s nekakvim stvarima, a i sa novcem.”
Odmah sam znao da mi neobični posjetitelj želi izmamiti novac, jer nisam imao nikakvu tetku u Torontu. Ali bio sam obuzet dvojakom mišlju: najprije, dozvao sam u sjećanje svoje davnašnje maštarije o bogatom rođaku s one strane “bare”, što me je dovodilo, htio ja to ili ne, do primamljivog, ma koliko neutemeljenog zaključka “Eto, moj se nekadašnji naivni san ostvaruje”. Međutim, drugi, trezveniji dio moje misli, bio je u znaku znatiželje. Htio sam vidjeti na koji će me način neočekivani glasonoša pokušati ubijediti da mu dam novac. Poziv u hotel na periferiji bio je lukavo smišljen čim me je došljak ugledao: bio sam u invalidnom stanju, stoga je bilo očigledno da u hotel na periferiji ne mogu otići, ali taj poziv je činio posjetiteljevu priču stvarnijom i uvjerljivijom, a posjetitelja je prikazivao samo kao donosioca dobre vijesti, a ne kao prevaranta.
“Kao što vidite”, rekao sam, “nisam u stanju da tamo odem.”
“Onda ćemo ovako”, odgovorio je momak. “Avion s mojim bratom sletjet će za otprilike sat vremena. Ja ću otići tamo, uzeti paket i donijeti vam ga.”
“To bi nesumnjivo bilo veoma ljubazno s vaše strane”, odgovorio sam.
“Problem je samo u tome što ja nemam novca za taksi do aerodroma i natrag.”
Aha! pomislio sam. Tu smo.
“Nemate novca za taksi? To bi, pretpostavljam, iznosilo oko 15 eura?”
“Ne znam. Nisam odavde. Vjerojatno toliko.”
I eto: svjesno sam se dao prevariti. Donosiocu lijepe vijesti dao sam novac “za taksi”, iako sam znao da ga bacam u vjetar. Dao sam mu ga kao honorar za koliko-toliko vješto i maštovito smišljenu priču. Ali i kao nagradu za poklon koji sam nenadano dobio. Za ponovno oživljenu maštariju o bogatom rođaku iz Amerike koji se ovaj put maltene uobličio kao “tetka iz Toronta”. Crnoputa, s brčićima i s konjskim repom.
Tetka koju, naravno, više nisam vidio. Ali još uvijek je očekujem…
Tetka iz Toronta
Lako je moguće da si i ti, čitatelju, jedan od onih bezbrojnih Adamovih potomaka što znaju kakvo je to zlo kad ti zbog neimaštine krče crijeva, dok sa zavišću gledaš one koji imaju, a ti si lišen toliko toga nužnog za pristojan ljudski život. Da li ti se tijekom takvih dana dogodilo da počneš maštati o nekakvom tvom neizmjerno bogatom, a dotad tebi nepoznatom rođaku iz Amerike, Australije ili nekog drugog prekooceanskog raja, rođaku koji te je nenadano, nemajući nikoga bližeg od tebe, usrećio učinivši te svojim nasljednikom? Ja sam – priznajem – u mojoj sirotinjskoj mladosti pokušavao umiriti glad tim ludim, ali tako lijepim, tako slatkim sanjarijama. Maštao sam, iako sam sasvim dobro znao da se te djetinje tlapnje ne mogu i neće ostvariti.
Pa ipak, ostvarile su se.
Sad, u mojoj starosti, mada na čudan način.
Ali bolje ikad nego nikad; bolje ikako nego nikako.
Prije nekoliko dana, ili tjedana, pred vratima mog stana pojavio se nepoznat čovjek, otprilike tridesetogodišnjak, koji je po izgledu mogao biti Arapin, ili Indijac: tamnoput, s brčićima, s dugom crnom kosom vezanom straga u “konjski rep”. Progovorio je tražeći riječi i teško ih izgovarajući, kao da samo natuca naš jezik. “Je li to obitelj B…?” rekao je, ali je prije toga pogledao u pločicu na vratima: možda mu je moje prezime bilo previše komplicirano pa ga je morao pročitati. Zatim me je pažljivo osmotrio; vidio je da mi je noga u gipsu, i da hodam sa štakama (nekoliko dana ranije pao sam i slomio potkoljenicu). Pošto sam na njegovo pitanje odgovorio potvrdno, saopćio mi je da ga šalje brat koji za sat-dva mora doputovati iz Kanade, i da bih ja tog popodneva trebao otići do jednog hotela na periferiji grada, gdje će odsjesti njegov brat, pa će mi on, njegov brat, tom prigodom predati paket koji mi šalje tetka iz Toronta.
“Tetka iz Toronta? Kakav paket?” pitao sam.
“Ne znam, paket s nekakvim stvarima, a i sa novcem.”
Odmah sam znao da mi neobični posjetitelj želi izmamiti novac, jer nisam imao nikakvu tetku u Torontu. Ali bio sam obuzet dvojakom mišlju: najprije, dozvao sam u sjećanje svoje davnašnje maštarije o bogatom rođaku s one strane “bare”, što me je dovodilo, htio ja to ili ne, do primamljivog, ma koliko neutemeljenog zaključka “Eto, moj se nekadašnji naivni san ostvaruje”. Međutim, drugi, trezveniji dio moje misli, bio je u znaku znatiželje. Htio sam vidjeti na koji će me način neočekivani glasonoša pokušati ubijediti da mu dam novac. Poziv u hotel na periferiji bio je lukavo smišljen čim me je došljak ugledao: bio sam u invalidnom stanju, stoga je bilo očigledno da u hotel na periferiji ne mogu otići, ali taj poziv je činio posjetiteljevu priču stvarnijom i uvjerljivijom, a posjetitelja je prikazivao samo kao donosioca dobre vijesti, a ne kao prevaranta.
“Kao što vidite”, rekao sam, “nisam u stanju da tamo odem.”
“Onda ćemo ovako”, odgovorio je momak. “Avion s mojim bratom sletjet će za otprilike sat vremena. Ja ću otići tamo, uzeti paket i donijeti vam ga.”
“To bi nesumnjivo bilo veoma ljubazno s vaše strane”, odgovorio sam.
“Problem je samo u tome što ja nemam novca za taksi do aerodroma i natrag.”
Aha! pomislio sam. Tu smo.
“Nemate novca za taksi? To bi, pretpostavljam, iznosilo oko 15 eura?”
“Ne znam. Nisam odavde. Vjerojatno toliko.”
I eto: svjesno sam se dao prevariti. Donosiocu lijepe vijesti dao sam novac “za taksi”, iako sam znao da ga bacam u vjetar. Dao sam mu ga kao honorar za koliko-toliko vješto i maštovito smišljenu priču. Ali i kao nagradu za poklon koji sam nenadano dobio. Za ponovno oživljenu maštariju o bogatom rođaku iz Amerike koji se ovaj put maltene uobličio kao “tetka iz Toronta”. Crnoputa, s brčićima i s konjskim repom.
Tetka koju, naravno, više nisam vidio. Ali još uvijek je očekujem…