Pogovor knjizi “Nessun altra casa. Memorie lungo la Drina trent’anni dopo Srebrenica” pisca Gabrijela Santora (Del Vecchio editore, 2025)
***
Da bi se trideset godina kasnije mislilo o Srebrenici, bilo bi dobro vratiti se u ljeto 1995, u one koji smo tada bili i u ono što je tada određivalo naše misli i osjećaje. Vijest o padu grada, koji je bio zona pod zaštitom Ujedinjenih naroda i čiju je sigurnost u ime te organizacije jamčio nizozemski vojni bataljon, do mene je stigla u Zagrebu. Dobro pamtim doba dana kada se to dogodilo i mjesto na kojem sam se tada nalazio. Premda u tom trenutku o pogromu nad muškarcima i dječacima Srebrenice, tom rodnom zločinu mitoloških razmjera, nisam znao ništa, jer se još nije počeo ni događati, vijest o padu trajno se urezala u moju svijest, kao nešto s čime prestaju neka važna pravila na kojima su utemeljene kultura i civilizacija pod čijom smo zaštitom u prethodnim životima živjeli. Nakon te vijesti kao da je sve moglo pasti onako kako je pala Srebrenica.
Uskoro su, sljedećih dana, stigle i vijesti o pogromu. Prve objavljene su dok su još trajale masovne egzekucije, koje je isplanirao i organizirao mornarički časnik, kapetan bojnog broda Ljubiša Beara. Neće dugo trebati ni da se saznaju stvarni razmjeri pogroma. Ali dvije činjenice neće biti izrečene. Prva: od broja ubijenih važnija su njihova imena. Druga: egzekucijske grupe Ljubiše Beare, koji je u pravilu i nastupao u bijeloj mornaričkoj uniformi, usmrtile su upravo onoliko muškaraca i dječaka koliko je to bilo moguće u relativno kratkom vremenskom roku od nekoliko dana. Da su imali više vremena, ili da su imali savršenija sredstva za ubijanje – recimo, plinske komore i krematorije – i da im je pri ruci bilo više muslimanskih muškaraca i dječaka, više bi ih i pobili. Da su bili u prilici, pukovnik Ljubiša Beara i njegovi ljudi poubijali bi sve muslimanske muškarce i dječake na Svijetu. Takav je, naime, bio smisao pogroma za koji su morale biti ispunjene dvije pretpostavke. Nizozemski je bataljon morao bez borbe i bez ikakvog stvarnog otpora predati Srebrenicu snagama generala Mladića, pri čemu su veliki broj muškaraca i dječaka, koji su se sklonili u prostor njihove vojne baze, i faktički predali ubojicama. A Organizacija Ujedinjenih naroda odrekla se vlastite moći i ni na koji način nije ni pokušala reagirati na zločin dok se on još događao.
Godinama i desetljećima kasnije traje proces globalnog “normaliziranja” srebreničkog kompleksa i vraćanja jednoga strašnog mitološkog događaja u okvire ratnih zločina. Vode se sudski procesi, počinitelji zločina bivaju osuđeni, neki su, uključujući Ljubišu Bearu, već umrli u zatvoru. Stvoren je prihvatljiv okvir za pojam zločina u Srebrenici, koji na europskoj i svjetskoj razini postaje kulturna činjenica, koja će sam događaj gurnuti u povijest i u aktivni zaborav. Donesena je i potvrđena presuda, pravna i historijska, prema kojoj je srpska vojska, pod zapovjedništvom generala Mladića, počinila genocid u Srebrenici. Ta riječ i pojam, navodno, rješava sve. I ujedno prikriva ono o čemu se otpočetka ne smije govoriti: o zločinu koji su počinili zapovjednici i vojnici Nizozemskog bataljona u Srebrenici kada su odbili zaštititi Zaštićenu zonu Ujedinjenih naroda, te su time omogućili ubijanje i genocid.
U vrijeme pada Srebrenice još uvijek sam bio sasvim pod dojmom prevrata i preokreta koji se u mom svijetu dogodio s ratom, ali još mnogo više pod dojmom prevrata i preokreta koji se dogodio u glavama, srcima i životnim iskustvima ljudi uz koje sam živio. Naime, u zemlji u kojoj sam odrastao, u socijalističkoj, federalnoj i nacionalno potpuno izmiješanoj Jugoslaviji, odrastalo se i živjelo u atmosferi vjerske i etničke harmonije, kakva danas, recimo, postoji u zemljama zapadne Europe. Ali dok se na Zapadu, u Francuskoj recimo, ili u Njemačkoj i u Italiji, pripadnici različitih vjera i etnija pretjerano i ne miješaju, ne ulaze jedni drugima u porodicu, ne žene se i ne rađaju zajedničku djecu, i dok na Zapadu, u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, postoje dijelovi grada u kojima žive samo pripadnici manjina, migranti, stranci, u Jugoslaviji, doista, ljudi su bili izmiješani. U Srebrenici su se, sve do dana kada je počeo rat, djeca iz naroda onih koji će počiniti pogrom i genocid zaljubljivala u djecu iz naroda onih koji će postati žrtve genocida. I rađala su se djeca iz međusobne ljubavi.
Ali da, postojale su i u to vrijeme međunacionalne predrasude, bilo je međusobnog nepovjerenja, osjećaja u ljudima da su oni drugi povlašteni, da su tornjevi njihovih bogomolja viši i osunčaniji. Život je, međutim, preko svega toga lako prelazio, ljudi su jedni drugima išli u susret, i zapravo nitko nije ozbiljno razmišljao o tome da bi mu lakše bilo, ili da bi bio sretniji, kad oni drugi ne bi postojali. I šta se onda dogodilo, zašto je počeo rat? Kako se tako brzo, u jednoj kratkoj proljetnoj ili ljetnoj noći, promijenilo raspoloženje u čovjeku, pa je krenuo da ubija one koji su do jučer nadopunjavali cjelinu njegova svijeta? To me je, eto, obuzimalo otpočetka rata, prvo u Sarajevu, u kojem sam pod opsadom živio, a potom u Zagrebu, kada sam iz Sarajeva nakon šesnaest mjeseci opsade otišao.
Iz perspektive međunarodnih promatrača, stranih novinara, ljudi koji su gostovali u našem ratu, stvar je drukčije bila protumačena: na prostoru višestoljetne etničke i vjerske izmiješanosti eksplodirala je vjekovna međusobna mržnja! Tako su to oni pokušavali objasniti, uvjeravajući nas da smo se i ranije mrzili, i da je sad to dovelo do rata. U tome su, naravno, postojale gradacije: Srbi su bili najgori, nakon Srba išli su Hrvati, a Bošnjaci – muslimani bili su žrtve. No, premda su bili žrtve, stranci im nisu vjerovali. Nego su, poput, zapovjednika i vojnika iz Nizozemskog bataljona u Srebrenici, kao sebi sličnije i bliže doživljavali Srbe.
Kako god, perspektiva u pogledu na rat dramatično nam se razlikovala. Ako bismo strancima govorili da rat doista nije nastao iz akumulirane mržnje, stranci bi ostajali u uvjerenju da smo mi naivni. Na kraju smo, malo-pomalo, natjerali sebe da vjerujemo u njihovu istinu. Uostalom, teza o akumuliranoj višestoljetnoj etničkoj i vjerskoj mržnji među narodima bivše Jugoslavije dobro odgovara svim nacionalističkim elitama u novonastalim našim državama. Konstatacija da takve mržnje nije bilo, ili da je nije bilo na način koji nam se sugerira, u Hrvatskoj se danas smatra najgorim oblikom nepatriotskog mišljenja, te opasnog komunističkog jugoslavenstva.
Moja stvarnost, nasuprot tome, izgledala je ovako: rat u bivšoj Jugoslaviji započeo je onog trenutka kada su, pod pritiskom Slobodana Miloševića, prestali važiti zakoni i pravila, i kada se JNA okrenula većinskom narodu i komunističku petokraku zamijenila srpskim grbom. A kada zakoni prestanu važiti, a jedan dio zajednice dobije oružje u ruke, dok je drugi dio zajednice nenaoružan, započinje krvavi rat. Kada bi u Švicarskoj neki švicarski Milošević ukinuo zakone i sva pravila, i stavio pod oružje bilo koju od tri ili četiri švicarske etno-jezične skupine, dogodila bi se ista stvar kao u Jugoslaviji te u Bosni i Hercegovini. Solothurn bi mogao postati ono što je 11. srpnja 1995. postala Srebrenica. Mogao bih to razviti kao fikcionalnu pripovijest, kao krvavi i strašni roman alternativne povijesti, u kojem bi opisao i razvio priču o genocidu u Solothurnu, a zatim o posljedicama koje je taj genocid ostavio na Europu i Svijet. I lako bih, doista vrlo lako, a vjerujem i uvjerljivo, objasnio kako se jedna grandiozna bankarsko-novčarska, urarska, čokolatijerska, te nadasve multikulturna švicarska tradicija mogla u jednoj noći urušiti pred stihijom ljudskog zla. Kada bih vjerovao da književna fikcija može utjecati na politička uvjerenja ili na povijesna tumačenja, napisao bih takav roman u kojemu bih kompleks rata u Bosni i Hercegovini, te Srebrenicu kao njegov strašni finale, premjestio u Švicarsku. Naslov romana bio bi Solothurn, a podnaslov Kronika jednog pogroma, pa koga zanima, neka sam zamišlja kakav bi to roman mogao biti.
Ono što mi je važno po ne znam koji put naglasiti jest da ratu u Bosni i Hercegovini nisu prethodili međunacionalni sukobi, distanca mržnje i netrpeljivosti između tri bosanske vjere i tri naroda, muslimana, pravoslavnih i katolika, Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ali u isti mah još nešto je važno reći: nakon što je mirom u Daytonu stavljena tačka na kompleksan splet malih bosanskih ratova koji zajedno sačinjavaju jedan veliki rat, u kojima su Srbi ratovali protiv Bošnjaka i Hrvata, a Bošnjaci su ratovali protiv Srba, Hrvata i drugih Bošnjaka, dok su Hrvati najprije ratovali skupa s Bošnjacima protiv Srba, da bi se zatim sa Srbima udružili protiv Bošnjaka, a na kraju su opet s Bošnjacima bili protiv Srba, nakon što je, dakle, voljom Sjedinjenih Američkih Država prekinut taj ratni kaos, nitko u Bosni više nije zapucao. Nije li neobično da nakon Daytona nije, makar i greškom, pala nijedna mrtva glava? Postoji li još neki rat koji je tako striktno i definitivno prekinut? I nije li neobično da u posljednjih trideset godina, bez obzira na to što je nacionalizam jedini politički koncept i kod bosanskih Srba, i kod bosanskih Hrvata, ali i kod Bošnjaka, nije bilo ozbiljnijih međunacionalnih incidenata? Neusporedivo je u tih trideset godina više mrtvih glava palo u Francuskoj, Njemačkoj, pa čak i u Italiji, u unutrašnjim vjerskim i međuetničkim sukobima, nego u Bosni i Hercegovini. Nije li, ipak, nešto neobično u svemu tome? Srebrenica je danas tužno i strašno mjesto: gradić koji živi u stalnoj koroti, podijeljen između onih koji ne prestaju žaliti svoje mrtve – žale, bez obzira na to što su se, možda, rodili nakon njihove smrti! – i onih koji već trideset dugih godina pokušavaju umiriti vlastitu savjest time što nalaze opravdanja za njihove ubojice. Ali ta Srebrenica, tako podijeljena i ojađena, samoj sebi tuđa i rascijepljena, svake večeri zaspi i ujutro se probudi, a da nikome na um ne pada da pođe klati i ubijati susjede. Dok su u Lyonu, po pariškim predgrađima ili u Njemačkoj, oko većinskih turskih kvartova i naselja, jake policijske snage, koje bez prestanka paze da se nešto ne dogodi, dok je Bruxelles pod stalnom sigurnosnom opsadom, jer jedna kultura ne može naći riječ razumijevanja s drugom kulturom, u Srebrenici Bošnjake od Srba i Srbe od Bošnjaka zapravo ne čuva nitko. Kako je to moguće?
Moguće je samo i jedino tako što srebrenički genocid nije nastao kao samonikla i spontana manifestacija stoljetne mržnje između različitih vjera i naroda u Bosni i Hercegovini. Ubojice nisu gajile predrasude prema svojim žrtvama. Mornarički časnik Ljubiša Beara, inače rođeni Sarajlija, dobro je znao, iz vlastitog se djetinjstva i mladosti sjećao, da se muslimani u tom svijetu ne razlikuju od pravoslavnih i katolika. On sasvim sigurno nije vjerovao u mitsku predstavu prema kojoj su ti muslimani ustvari poturčeni, islamizirani Srbi, koji kuju mračni plan da poubijaju sve Srbe koji se nisu poput njih poturčili i islamizirali. Da ga ne samo tri-četiri godine ranije netko suočio s takvim mitskim pretpostavkama, Beari bi to bilo smiješno ili glupo. Ili bi mitomana, s punim uvjerenjem, poslao pred vojni sud ili na psihijatrijsko vještačenje. Pa što se onda s njime u međuvremenu dogodilo da je u srpnju 1995. projektirao i organizirao ubojstvo svih muslimanskih muškaraca i dječaka koji su bili u dosegu njegova djelovanja? Što se dogodilo u glavi i srcu čovjeka koji je 1995. godine organizirao pogrom kakav je prethodno, valjda, bio moguć samo u Starom zavjetu i u antičkim mitovima? (Izbjegnimo usporedbu s nacističkim zločinima u Drugome svjetskom ratu i Holokaustu na krvavim prostranstvima europskoga istoka, onim koje opisuje Timothy Snyder, jer je tu bila riječ o nečemu za što je propagandno i emocionalno bio godinama pripreman cijeli njemački narod.) Na ovo pitanje nemam odgovora. Ne daje ga ni Ivica Đikić, u svojoj mračno dobroj knjizi o Srebrenici i Ljubiši Beari. A svakim danom bi nas, čini mi se, sve više trebalo uznemiravati to što odgovora nema.
Ubojice nisu gajile predrasude prema žrtvama, kao što ni žrtve nisu imale predrasuda prema ubojicama. Jedini koji su u Srebrenici 1995. imali predrasude bili su zapovjednici i vojnici Nizozemskog bataljona. O muslimanima su, vjerujem, mislili nešto vrlo ružno, ako su imali srca i snage da ih tek tako napuste. Jer čovjek neće ni psa ostaviti samog na cesti, ako zna da će taj pas u sljedećem trenutku, ili u sljedećoj sceni, biti ubijen. Zapovjednici nizozemskog bataljona očito su bili uvjereni da Srbi imaju neki jako dobar razlog da rade upravo ono što rade. Nisu dalje o tome mislili, nije ih bilo briga, ali to je moralo biti ono što ih je vodilo u njihovom djelovanju i nedjelovanju. Drugog ni drukčijeg objašnjenja ne može biti. Jer nisu ti ljudi bili neka skautska skupina, kojoj je netko podijelio oružje i poslao ih da čuvaju Zaštićenu zonu pod kontrolom OUN, koja se razbježala čim je naišla vojska generala Mladića, nego su bili vojni bataljon jedne europske zemlje, čiji su zapovjednici bili prilično samostalni u donošenju odluke hoće li muslimanske muškarce i dječake predati njihovim ubojicama. A zaista nikakve sumnje nije moglo biti oko toga jesu li suočeni s ubojicama.
Kada kažem da Ljubiša Beara i njegovi killeri nisu imali kulturoloških predrasuda prema svojim žrtvama, a da su ih nizozemski oficiri i vojnici itekako imali, naravno da ne kanim ništa pozitivno reći o ubojicama. Ali tu leži objašnjenje toga zašto nakon uspostave mira u Daytonu nije bilo incidenata i kako je moguće da Srebrenica i danas s etnički izmiješanim stanovništvom živi kao grad mrtvih. Tu je, međutim, i objašnjenje zašto Europa nikada nije željela znati što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini, te na kraju u Srebrenici. Kao ni zašto se to dogodilo! Naprosto je lakše i jednostavnije bilo reći da se pokrenula stoljetna mržnja među narodima, nego priznati sebi da smo, možda, olako, zbog intelektualne lijenosti i političkog komfora, podržavali ubojice, a prezirali smo žrtve.
Koji je smisao pogroma muškaraca i dječaka u Srebrenici? To je još jedno pitanje na koje nemamo odgovor, premda je i taj odgovor važan za nastavak naših života. Ali bismo prethodno konačno morali saznati tko je taj pogrom naredio i u čije ga je ime i po čijoj naredbi Ljubiša Beara, taj rođeni Sarajlija, koji je veći dio života proveo u Splitu, mornarički oficir u uniformi bijeloj kao snijeg, zapravo isprojektirao i proveo? Ni Ratko Mladić, ni Radovan Karadžić ne prihvaćaju odgovornost za to, niti se smatraju vrhovima zapovjedne piramide. Republika Srbija je Miloševića isporučila u Haag, ali je s grožnjom odbijala svaku pomisao da je njezin bivši predsjednik imao ikakve veze s genocidom u Srebrenici.
Pogromom muškaraca i dječaka, cijelo je područje s lijeve obale rijeke Drine etnički očišćeno, što je bio i cilj srpske politike u Bosni i Hercegovini, one Karadžićeve, ali i one Miloševićeve. Starozavjetna okrutnost same metode etničkog čišćenja nalazi smisao u generiranju buduće mržnje, kako kod Bošnjaka, tako i kod Srba, kojom će se izbjeći buduće miješanje stanovništva, kao i u svojevrsnom ovjeravanju i pečatiranju etničkog čišćenja provođenog u Bosni i Hercegovini u protekle tri godine. Osim što se žene s djecom više neće vraćati na teritorij na kojem su im poubijana sva braća, očevi i muževi, u cijeloj se zemlji pogromom stvaraju preduvjeti da se nitko ne vraća. Riječ je o zlu koje nadmašuje mjeru zla što ju je jedna zemlja u stanju podnijeti i na sebe prihvatiti.
I konačno, smisao pogroma muškaraca i dječaka u Srebrenici je u obezljuđivanju bosanskih muslimana u očima i srcima Zapada. Naime, kada vam na vaše oči i pred vašim televizijskim kamerama, pored vaših vojnika, novinara, liječnika bez granica itd. poubijaju cijelu jednu generaciju muškaraca i dječaka iz jednoga skromnog i lijepog istočnoeuropskog gradića, dva su načina da reagirate. Prvi je, mnogo manje vjerojatan, taj da spašavate i svoje duše, i europsku civilizaciju i europski poredak, tako što ćete ubojice i njihove aktivne ili pasivne pomagače goniti do u pakao, i što ćete se u simboličkom i u stvarnom smislu osobno pretvoriti u braću, sestre, očeve i majke svih tih smaknutih muškaraca i dječaka. Ali taj je prvi način reagiranja toliko nekomforan da u biti nije primijenjen ni u slučaju Holokausta – jer je moralo proći dvadeset godina od rata, pa da Europljani prihvate istinu o onom što se dogodilo s europskim Židovima – tako da se mnogo vjerojatnijim čini drugi način reagiranja. Njega ćemo vrlo okrutno i precizno opisati ovako: ako već nismo u stanju prihvatiti tu užasnu činjenicu da je netko u Europi, na naše oči poubijao sve te muškarce i dječake u Srebrenici, ako nismo u stanju prihvatiti tu užasnu činjenicu da je poubijao sve te muslimane u Srebrenici, a nismo to u stanju prihvatiti, jer nijedan čovjek to ne bi bio u stanju, onda će nam najlakše biti da duboko u sebi ne mislimo da su sve te žrtve – ljudi. Ili da pomislimo da su oni nešto manje ljudi od nas. A, uzgred govoreći, i od svojih ubojica! O tom je i takvom obezljuđivanju, dakle, riječ.
U Srebrenici se svakoga ljeta odvijaju pogrebne i komemorativne manifestacije. Europljani u njima spremno sudjeluju. U revere umeću znak bijelog cvjeta, sa zelenim prašnicima, i govore sve ono što domaćini od njih očekuju. Ceremonijalnost priredbe odavno je već poništila svaku potrebu da se stvarno govori o onom što se dogodilo. Ili da se, na kraju svih krajeva, ljudima koji sa Zapada dolaze postavi to čudno i razarajuće pitanje: jesmo li i mi vama ljudi? Ili smo vam prestali biti ljudi, nakon što se našim muškarcima i dječacima 11. srpnja 1995. dogodilo ono što im se dogodilo?
Nisam musliman, ne pripadam svijetu čiji su muškarci i dječaci poubijani, ali sam tom svijetu tokom života toliko blizu da jasno u sebi osjetim strah i užas pred budućnošću koja slijedi nakon 11. srpnja 1995. Nisam ni Srbin, niti sam u Srebrenici ubijao, niti su moji rođaci ubijali, ali sam i tom svijetu toliko blizu da jasno osjećam što je smisao opravdavanja i poricanja. Ali jedino što iz toga, međutim, danas, trideset godina nakon pogroma, proizlazi jest saznanje da je Srebrenica i u Solothurnu. I možda još to da smo mi iz Bosne i Hercegovine manje ljudi u očima svijeta koji se još sjeća Srebrenice.
Srebrenica je u Solothurnu
Pogovor knjizi “Nessun altra casa. Memorie lungo la Drina trent’anni dopo Srebrenica” pisca Gabrijela Santora (Del Vecchio editore, 2025)
***
Da bi se trideset godina kasnije mislilo o Srebrenici, bilo bi dobro vratiti se u ljeto 1995, u one koji smo tada bili i u ono što je tada određivalo naše misli i osjećaje. Vijest o padu grada, koji je bio zona pod zaštitom Ujedinjenih naroda i čiju je sigurnost u ime te organizacije jamčio nizozemski vojni bataljon, do mene je stigla u Zagrebu. Dobro pamtim doba dana kada se to dogodilo i mjesto na kojem sam se tada nalazio. Premda u tom trenutku o pogromu nad muškarcima i dječacima Srebrenice, tom rodnom zločinu mitoloških razmjera, nisam znao ništa, jer se još nije počeo ni događati, vijest o padu trajno se urezala u moju svijest, kao nešto s čime prestaju neka važna pravila na kojima su utemeljene kultura i civilizacija pod čijom smo zaštitom u prethodnim životima živjeli. Nakon te vijesti kao da je sve moglo pasti onako kako je pala Srebrenica.
Uskoro su, sljedećih dana, stigle i vijesti o pogromu. Prve objavljene su dok su još trajale masovne egzekucije, koje je isplanirao i organizirao mornarički časnik, kapetan bojnog broda Ljubiša Beara. Neće dugo trebati ni da se saznaju stvarni razmjeri pogroma. Ali dvije činjenice neće biti izrečene. Prva: od broja ubijenih važnija su njihova imena. Druga: egzekucijske grupe Ljubiše Beare, koji je u pravilu i nastupao u bijeloj mornaričkoj uniformi, usmrtile su upravo onoliko muškaraca i dječaka koliko je to bilo moguće u relativno kratkom vremenskom roku od nekoliko dana. Da su imali više vremena, ili da su imali savršenija sredstva za ubijanje – recimo, plinske komore i krematorije – i da im je pri ruci bilo više muslimanskih muškaraca i dječaka, više bi ih i pobili. Da su bili u prilici, pukovnik Ljubiša Beara i njegovi ljudi poubijali bi sve muslimanske muškarce i dječake na Svijetu. Takav je, naime, bio smisao pogroma za koji su morale biti ispunjene dvije pretpostavke. Nizozemski je bataljon morao bez borbe i bez ikakvog stvarnog otpora predati Srebrenicu snagama generala Mladića, pri čemu su veliki broj muškaraca i dječaka, koji su se sklonili u prostor njihove vojne baze, i faktički predali ubojicama. A Organizacija Ujedinjenih naroda odrekla se vlastite moći i ni na koji način nije ni pokušala reagirati na zločin dok se on još događao.
Godinama i desetljećima kasnije traje proces globalnog “normaliziranja” srebreničkog kompleksa i vraćanja jednoga strašnog mitološkog događaja u okvire ratnih zločina. Vode se sudski procesi, počinitelji zločina bivaju osuđeni, neki su, uključujući Ljubišu Bearu, već umrli u zatvoru. Stvoren je prihvatljiv okvir za pojam zločina u Srebrenici, koji na europskoj i svjetskoj razini postaje kulturna činjenica, koja će sam događaj gurnuti u povijest i u aktivni zaborav. Donesena je i potvrđena presuda, pravna i historijska, prema kojoj je srpska vojska, pod zapovjedništvom generala Mladića, počinila genocid u Srebrenici. Ta riječ i pojam, navodno, rješava sve. I ujedno prikriva ono o čemu se otpočetka ne smije govoriti: o zločinu koji su počinili zapovjednici i vojnici Nizozemskog bataljona u Srebrenici kada su odbili zaštititi Zaštićenu zonu Ujedinjenih naroda, te su time omogućili ubijanje i genocid.
U vrijeme pada Srebrenice još uvijek sam bio sasvim pod dojmom prevrata i preokreta koji se u mom svijetu dogodio s ratom, ali još mnogo više pod dojmom prevrata i preokreta koji se dogodio u glavama, srcima i životnim iskustvima ljudi uz koje sam živio. Naime, u zemlji u kojoj sam odrastao, u socijalističkoj, federalnoj i nacionalno potpuno izmiješanoj Jugoslaviji, odrastalo se i živjelo u atmosferi vjerske i etničke harmonije, kakva danas, recimo, postoji u zemljama zapadne Europe. Ali dok se na Zapadu, u Francuskoj recimo, ili u Njemačkoj i u Italiji, pripadnici različitih vjera i etnija pretjerano i ne miješaju, ne ulaze jedni drugima u porodicu, ne žene se i ne rađaju zajedničku djecu, i dok na Zapadu, u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, postoje dijelovi grada u kojima žive samo pripadnici manjina, migranti, stranci, u Jugoslaviji, doista, ljudi su bili izmiješani. U Srebrenici su se, sve do dana kada je počeo rat, djeca iz naroda onih koji će počiniti pogrom i genocid zaljubljivala u djecu iz naroda onih koji će postati žrtve genocida. I rađala su se djeca iz međusobne ljubavi.
Ali da, postojale su i u to vrijeme međunacionalne predrasude, bilo je međusobnog nepovjerenja, osjećaja u ljudima da su oni drugi povlašteni, da su tornjevi njihovih bogomolja viši i osunčaniji. Život je, međutim, preko svega toga lako prelazio, ljudi su jedni drugima išli u susret, i zapravo nitko nije ozbiljno razmišljao o tome da bi mu lakše bilo, ili da bi bio sretniji, kad oni drugi ne bi postojali. I šta se onda dogodilo, zašto je počeo rat? Kako se tako brzo, u jednoj kratkoj proljetnoj ili ljetnoj noći, promijenilo raspoloženje u čovjeku, pa je krenuo da ubija one koji su do jučer nadopunjavali cjelinu njegova svijeta? To me je, eto, obuzimalo otpočetka rata, prvo u Sarajevu, u kojem sam pod opsadom živio, a potom u Zagrebu, kada sam iz Sarajeva nakon šesnaest mjeseci opsade otišao.
Iz perspektive međunarodnih promatrača, stranih novinara, ljudi koji su gostovali u našem ratu, stvar je drukčije bila protumačena: na prostoru višestoljetne etničke i vjerske izmiješanosti eksplodirala je vjekovna međusobna mržnja! Tako su to oni pokušavali objasniti, uvjeravajući nas da smo se i ranije mrzili, i da je sad to dovelo do rata. U tome su, naravno, postojale gradacije: Srbi su bili najgori, nakon Srba išli su Hrvati, a Bošnjaci – muslimani bili su žrtve. No, premda su bili žrtve, stranci im nisu vjerovali. Nego su, poput, zapovjednika i vojnika iz Nizozemskog bataljona u Srebrenici, kao sebi sličnije i bliže doživljavali Srbe.
Kako god, perspektiva u pogledu na rat dramatično nam se razlikovala. Ako bismo strancima govorili da rat doista nije nastao iz akumulirane mržnje, stranci bi ostajali u uvjerenju da smo mi naivni. Na kraju smo, malo-pomalo, natjerali sebe da vjerujemo u njihovu istinu. Uostalom, teza o akumuliranoj višestoljetnoj etničkoj i vjerskoj mržnji među narodima bivše Jugoslavije dobro odgovara svim nacionalističkim elitama u novonastalim našim državama. Konstatacija da takve mržnje nije bilo, ili da je nije bilo na način koji nam se sugerira, u Hrvatskoj se danas smatra najgorim oblikom nepatriotskog mišljenja, te opasnog komunističkog jugoslavenstva.
Moja stvarnost, nasuprot tome, izgledala je ovako: rat u bivšoj Jugoslaviji započeo je onog trenutka kada su, pod pritiskom Slobodana Miloševića, prestali važiti zakoni i pravila, i kada se JNA okrenula većinskom narodu i komunističku petokraku zamijenila srpskim grbom. A kada zakoni prestanu važiti, a jedan dio zajednice dobije oružje u ruke, dok je drugi dio zajednice nenaoružan, započinje krvavi rat. Kada bi u Švicarskoj neki švicarski Milošević ukinuo zakone i sva pravila, i stavio pod oružje bilo koju od tri ili četiri švicarske etno-jezične skupine, dogodila bi se ista stvar kao u Jugoslaviji te u Bosni i Hercegovini. Solothurn bi mogao postati ono što je 11. srpnja 1995. postala Srebrenica. Mogao bih to razviti kao fikcionalnu pripovijest, kao krvavi i strašni roman alternativne povijesti, u kojem bi opisao i razvio priču o genocidu u Solothurnu, a zatim o posljedicama koje je taj genocid ostavio na Europu i Svijet. I lako bih, doista vrlo lako, a vjerujem i uvjerljivo, objasnio kako se jedna grandiozna bankarsko-novčarska, urarska, čokolatijerska, te nadasve multikulturna švicarska tradicija mogla u jednoj noći urušiti pred stihijom ljudskog zla. Kada bih vjerovao da književna fikcija može utjecati na politička uvjerenja ili na povijesna tumačenja, napisao bih takav roman u kojemu bih kompleks rata u Bosni i Hercegovini, te Srebrenicu kao njegov strašni finale, premjestio u Švicarsku. Naslov romana bio bi Solothurn, a podnaslov Kronika jednog pogroma, pa koga zanima, neka sam zamišlja kakav bi to roman mogao biti.
Ono što mi je važno po ne znam koji put naglasiti jest da ratu u Bosni i Hercegovini nisu prethodili međunacionalni sukobi, distanca mržnje i netrpeljivosti između tri bosanske vjere i tri naroda, muslimana, pravoslavnih i katolika, Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ali u isti mah još nešto je važno reći: nakon što je mirom u Daytonu stavljena tačka na kompleksan splet malih bosanskih ratova koji zajedno sačinjavaju jedan veliki rat, u kojima su Srbi ratovali protiv Bošnjaka i Hrvata, a Bošnjaci su ratovali protiv Srba, Hrvata i drugih Bošnjaka, dok su Hrvati najprije ratovali skupa s Bošnjacima protiv Srba, da bi se zatim sa Srbima udružili protiv Bošnjaka, a na kraju su opet s Bošnjacima bili protiv Srba, nakon što je, dakle, voljom Sjedinjenih Američkih Država prekinut taj ratni kaos, nitko u Bosni više nije zapucao. Nije li neobično da nakon Daytona nije, makar i greškom, pala nijedna mrtva glava? Postoji li još neki rat koji je tako striktno i definitivno prekinut? I nije li neobično da u posljednjih trideset godina, bez obzira na to što je nacionalizam jedini politički koncept i kod bosanskih Srba, i kod bosanskih Hrvata, ali i kod Bošnjaka, nije bilo ozbiljnijih međunacionalnih incidenata? Neusporedivo je u tih trideset godina više mrtvih glava palo u Francuskoj, Njemačkoj, pa čak i u Italiji, u unutrašnjim vjerskim i međuetničkim sukobima, nego u Bosni i Hercegovini. Nije li, ipak, nešto neobično u svemu tome? Srebrenica je danas tužno i strašno mjesto: gradić koji živi u stalnoj koroti, podijeljen između onih koji ne prestaju žaliti svoje mrtve – žale, bez obzira na to što su se, možda, rodili nakon njihove smrti! – i onih koji već trideset dugih godina pokušavaju umiriti vlastitu savjest time što nalaze opravdanja za njihove ubojice. Ali ta Srebrenica, tako podijeljena i ojađena, samoj sebi tuđa i rascijepljena, svake večeri zaspi i ujutro se probudi, a da nikome na um ne pada da pođe klati i ubijati susjede. Dok su u Lyonu, po pariškim predgrađima ili u Njemačkoj, oko većinskih turskih kvartova i naselja, jake policijske snage, koje bez prestanka paze da se nešto ne dogodi, dok je Bruxelles pod stalnom sigurnosnom opsadom, jer jedna kultura ne može naći riječ razumijevanja s drugom kulturom, u Srebrenici Bošnjake od Srba i Srbe od Bošnjaka zapravo ne čuva nitko. Kako je to moguće?
Moguće je samo i jedino tako što srebrenički genocid nije nastao kao samonikla i spontana manifestacija stoljetne mržnje između različitih vjera i naroda u Bosni i Hercegovini. Ubojice nisu gajile predrasude prema svojim žrtvama. Mornarički časnik Ljubiša Beara, inače rođeni Sarajlija, dobro je znao, iz vlastitog se djetinjstva i mladosti sjećao, da se muslimani u tom svijetu ne razlikuju od pravoslavnih i katolika. On sasvim sigurno nije vjerovao u mitsku predstavu prema kojoj su ti muslimani ustvari poturčeni, islamizirani Srbi, koji kuju mračni plan da poubijaju sve Srbe koji se nisu poput njih poturčili i islamizirali. Da ga ne samo tri-četiri godine ranije netko suočio s takvim mitskim pretpostavkama, Beari bi to bilo smiješno ili glupo. Ili bi mitomana, s punim uvjerenjem, poslao pred vojni sud ili na psihijatrijsko vještačenje. Pa što se onda s njime u međuvremenu dogodilo da je u srpnju 1995. projektirao i organizirao ubojstvo svih muslimanskih muškaraca i dječaka koji su bili u dosegu njegova djelovanja? Što se dogodilo u glavi i srcu čovjeka koji je 1995. godine organizirao pogrom kakav je prethodno, valjda, bio moguć samo u Starom zavjetu i u antičkim mitovima? (Izbjegnimo usporedbu s nacističkim zločinima u Drugome svjetskom ratu i Holokaustu na krvavim prostranstvima europskoga istoka, onim koje opisuje Timothy Snyder, jer je tu bila riječ o nečemu za što je propagandno i emocionalno bio godinama pripreman cijeli njemački narod.) Na ovo pitanje nemam odgovora. Ne daje ga ni Ivica Đikić, u svojoj mračno dobroj knjizi o Srebrenici i Ljubiši Beari. A svakim danom bi nas, čini mi se, sve više trebalo uznemiravati to što odgovora nema.
Ubojice nisu gajile predrasude prema žrtvama, kao što ni žrtve nisu imale predrasuda prema ubojicama. Jedini koji su u Srebrenici 1995. imali predrasude bili su zapovjednici i vojnici Nizozemskog bataljona. O muslimanima su, vjerujem, mislili nešto vrlo ružno, ako su imali srca i snage da ih tek tako napuste. Jer čovjek neće ni psa ostaviti samog na cesti, ako zna da će taj pas u sljedećem trenutku, ili u sljedećoj sceni, biti ubijen. Zapovjednici nizozemskog bataljona očito su bili uvjereni da Srbi imaju neki jako dobar razlog da rade upravo ono što rade. Nisu dalje o tome mislili, nije ih bilo briga, ali to je moralo biti ono što ih je vodilo u njihovom djelovanju i nedjelovanju. Drugog ni drukčijeg objašnjenja ne može biti. Jer nisu ti ljudi bili neka skautska skupina, kojoj je netko podijelio oružje i poslao ih da čuvaju Zaštićenu zonu pod kontrolom OUN, koja se razbježala čim je naišla vojska generala Mladića, nego su bili vojni bataljon jedne europske zemlje, čiji su zapovjednici bili prilično samostalni u donošenju odluke hoće li muslimanske muškarce i dječake predati njihovim ubojicama. A zaista nikakve sumnje nije moglo biti oko toga jesu li suočeni s ubojicama.
Kada kažem da Ljubiša Beara i njegovi killeri nisu imali kulturoloških predrasuda prema svojim žrtvama, a da su ih nizozemski oficiri i vojnici itekako imali, naravno da ne kanim ništa pozitivno reći o ubojicama. Ali tu leži objašnjenje toga zašto nakon uspostave mira u Daytonu nije bilo incidenata i kako je moguće da Srebrenica i danas s etnički izmiješanim stanovništvom živi kao grad mrtvih. Tu je, međutim, i objašnjenje zašto Europa nikada nije željela znati što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini, te na kraju u Srebrenici. Kao ni zašto se to dogodilo! Naprosto je lakše i jednostavnije bilo reći da se pokrenula stoljetna mržnja među narodima, nego priznati sebi da smo, možda, olako, zbog intelektualne lijenosti i političkog komfora, podržavali ubojice, a prezirali smo žrtve.
Koji je smisao pogroma muškaraca i dječaka u Srebrenici? To je još jedno pitanje na koje nemamo odgovor, premda je i taj odgovor važan za nastavak naših života. Ali bismo prethodno konačno morali saznati tko je taj pogrom naredio i u čije ga je ime i po čijoj naredbi Ljubiša Beara, taj rođeni Sarajlija, koji je veći dio života proveo u Splitu, mornarički oficir u uniformi bijeloj kao snijeg, zapravo isprojektirao i proveo? Ni Ratko Mladić, ni Radovan Karadžić ne prihvaćaju odgovornost za to, niti se smatraju vrhovima zapovjedne piramide. Republika Srbija je Miloševića isporučila u Haag, ali je s grožnjom odbijala svaku pomisao da je njezin bivši predsjednik imao ikakve veze s genocidom u Srebrenici.
Pogromom muškaraca i dječaka, cijelo je područje s lijeve obale rijeke Drine etnički očišćeno, što je bio i cilj srpske politike u Bosni i Hercegovini, one Karadžićeve, ali i one Miloševićeve. Starozavjetna okrutnost same metode etničkog čišćenja nalazi smisao u generiranju buduće mržnje, kako kod Bošnjaka, tako i kod Srba, kojom će se izbjeći buduće miješanje stanovništva, kao i u svojevrsnom ovjeravanju i pečatiranju etničkog čišćenja provođenog u Bosni i Hercegovini u protekle tri godine. Osim što se žene s djecom više neće vraćati na teritorij na kojem su im poubijana sva braća, očevi i muževi, u cijeloj se zemlji pogromom stvaraju preduvjeti da se nitko ne vraća. Riječ je o zlu koje nadmašuje mjeru zla što ju je jedna zemlja u stanju podnijeti i na sebe prihvatiti.
I konačno, smisao pogroma muškaraca i dječaka u Srebrenici je u obezljuđivanju bosanskih muslimana u očima i srcima Zapada. Naime, kada vam na vaše oči i pred vašim televizijskim kamerama, pored vaših vojnika, novinara, liječnika bez granica itd. poubijaju cijelu jednu generaciju muškaraca i dječaka iz jednoga skromnog i lijepog istočnoeuropskog gradića, dva su načina da reagirate. Prvi je, mnogo manje vjerojatan, taj da spašavate i svoje duše, i europsku civilizaciju i europski poredak, tako što ćete ubojice i njihove aktivne ili pasivne pomagače goniti do u pakao, i što ćete se u simboličkom i u stvarnom smislu osobno pretvoriti u braću, sestre, očeve i majke svih tih smaknutih muškaraca i dječaka. Ali taj je prvi način reagiranja toliko nekomforan da u biti nije primijenjen ni u slučaju Holokausta – jer je moralo proći dvadeset godina od rata, pa da Europljani prihvate istinu o onom što se dogodilo s europskim Židovima – tako da se mnogo vjerojatnijim čini drugi način reagiranja. Njega ćemo vrlo okrutno i precizno opisati ovako: ako već nismo u stanju prihvatiti tu užasnu činjenicu da je netko u Europi, na naše oči poubijao sve te muškarce i dječake u Srebrenici, ako nismo u stanju prihvatiti tu užasnu činjenicu da je poubijao sve te muslimane u Srebrenici, a nismo to u stanju prihvatiti, jer nijedan čovjek to ne bi bio u stanju, onda će nam najlakše biti da duboko u sebi ne mislimo da su sve te žrtve – ljudi. Ili da pomislimo da su oni nešto manje ljudi od nas. A, uzgred govoreći, i od svojih ubojica! O tom je i takvom obezljuđivanju, dakle, riječ.
U Srebrenici se svakoga ljeta odvijaju pogrebne i komemorativne manifestacije. Europljani u njima spremno sudjeluju. U revere umeću znak bijelog cvjeta, sa zelenim prašnicima, i govore sve ono što domaćini od njih očekuju. Ceremonijalnost priredbe odavno je već poništila svaku potrebu da se stvarno govori o onom što se dogodilo. Ili da se, na kraju svih krajeva, ljudima koji sa Zapada dolaze postavi to čudno i razarajuće pitanje: jesmo li i mi vama ljudi? Ili smo vam prestali biti ljudi, nakon što se našim muškarcima i dječacima 11. srpnja 1995. dogodilo ono što im se dogodilo?
Nisam musliman, ne pripadam svijetu čiji su muškarci i dječaci poubijani, ali sam tom svijetu tokom života toliko blizu da jasno u sebi osjetim strah i užas pred budućnošću koja slijedi nakon 11. srpnja 1995. Nisam ni Srbin, niti sam u Srebrenici ubijao, niti su moji rođaci ubijali, ali sam i tom svijetu toliko blizu da jasno osjećam što je smisao opravdavanja i poricanja. Ali jedino što iz toga, međutim, danas, trideset godina nakon pogroma, proizlazi jest saznanje da je Srebrenica i u Solothurnu. I možda još to da smo mi iz Bosne i Hercegovine manje ljudi u očima svijeta koji se još sjeća Srebrenice.